Osnivanje “Hrvatskog Domobrana”
U JESENI GODINE 1928
Lipanjsko krvoproliće godine 1928. znači razbijanje posljednjih nada u neko »bratsko« rješenje hrvatskog pitanja, a koje bi u istinu bilo početak jednog bolnog neuspjeha. Prolivena krv djeluje snažno i sugestivno, ona djeluje, kao odlučno kidanje s desetgodišnjim lutanjem izmedju nade i malodušnosti, i u lipanjskim danima, kada hrvatstvo proživljava svoju sudbonosnu prekretnicu, revolucionarni obrisi novog razdoblja političke borbe postaju sve jasniji, krv je tražila novu krv, pritisak je izazivao borbenost, koja se u lipanjskim danima pretvara u naviještenje revolucionarnog razdoblja političke borbe. I dok u Zagreb stižu prve vijesti o krvoproliću u Beogradu, za čas nestaje političke obmane, koja je zastrla vedrinu borbenih horizonata, narod osjeća, da hrvatstvo proživljuje svoje najodlučnije ćasove, stavljajući, kao osnovno naćelo daljnje borbe, vjeru u sebe, vjeru u Hrvatsku i vjeru u pobjedu.
I u onom poslijepodnevu 20. lipnja, kad se podižu na zagrebačkim ulicama prve barikade i kad teče prva prolivena krv, radja se ustaška misao, radja se u uz prasak pušaka, kad je buka ogorčenjih boraca bila početak krvave igre, u kojoj će se konačno iskristalizirati ,misao ustaštva. U noći su zagrebačke ulice opustjele, i mrtva tišina spustila se na grad borbe, samo su na ulicama ležali ostaci barikada i tragovi krvi, i u tim povijesnlin časovima, hrvatstvo je proživjelo svoju duhovnu revoluciju, hrvatstvo je najjače osjetilo blizinu Starčevića i Rakovice, hrvatstvo se kidalo u grčevitom pokajanju, poslije neuspjeha političke borbe. I prolivena krv u tim danima borbe, bila je posvećenje nove vjere u slobodnu Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Već sada ustaštvo postoji, kao izgradjeni program, i još će proteći nekoliko mjeseci borbe, da čitavi taj revolucionarni pokret dobije i svoje ustaško ime.
Završen je onaj proces, koji je započeo pod okriljem hrvatske stranke prava, a kojeg je naglašavala »Hrvatska pravaška revolucionarna omladina«. Stranka je poprimala revolucionarni duh mladih, i ona će se oblikovati, kao »revolucionarna emanacija« u ustaškom pokretu. Taj je proces završen u borbenom prerviranju poslije lipanjskog krvoprolića — kad je hrvatstvo našlo svoj pravi put — ustaštva!
U ljetnim mjesecima, kad napetost raste na svim područjima, i kad se jasnije osjeća konačni prelom, cijeli se narod nalazi ujedinjen u misli, da do kraja provede svoju oslobodilačku borbu, s vjerom, da Drina mora opet biti granica ne samo dvaju svjetova, već i dviju država.
Tu vjeru pojačavalo je i zamagljivanje političkog obzorja, koje je bilo sve mutnije, kao neka podmukla i prikrivena, prijetnja, hrvatski narod osjeća, da je njegov daljnji sudbinski put odlučen. Misao slobodne države Hrvatske, postaje gotovi program, to postaje vjera, i kad se počinju širiti prve glasine o »amputaciji«, to zvuči, kao otvoreno navještenje konačne borbe.
Dva su se svijeta sukobila!
Avet amputacije
U nemirima, koji su izbili u Hrvatskoj koncem lipnja godine 1928., beogradski su vlastodršci uvidjeli, da je krvoproliće imalo za njih porazan učinak, jer ne samo, da hrvatski narod nije privučen bliže Beogradu, već je nasuprot posve s njim prekinuo i ta činjenica bila je ujedno i zaprepaštenje pred reakcijom naroda, koji je bio upravo podignut tim prividnim porazom. U čitavoj Hrvatskoj izbilo je snažno revolucionarno vrijenje, i dok se odvijaju najbučnije demonstracije, Beograd se odlučuje, da osakaćenu Hrvatsku izbaci iz državnog okvira Velike Srbije, jer se tada već moglo jasno naslutiti da će Hrvati jednoga dana biti njezini grobari. Plan amputacije sazrijeva u kolebanju izmedju potpunog sloma i Pašičevog okvira Velike Srbije.
I tada se Beograd odlučuje na amputaciju. Možda i nije važno, da li je amputacija bila ozbiljna stvar ili možda tek nabačena skica , ali već sama njezina sjena dovoljna je, da objasni političko previranje u Hrvatskoj u ljeti godine 1928., koje znači početak revolucionarnog razdoblja.
Misao amputacije rodjena je još predratnim srpskim krugovima, kad se već pomišljalo na raspad Austro-Ugarske, ali ona poprima svoje pravo značenje u prošlom Svjetskom ratu, kad srpski šovinizam pokazuje svoje otvorene planove, prema kojima će nakon rata Srbija dobiti: Vojvodinu, Srijem, Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju južno od Splita.To je bio i ratni zadatak predratne Srbije, prema kojem bi Hrvatska bila skučena uglavnom u granice bivše savske banovine. Razvojem kasnijih dogadjaja taj je plan napušten, ill točnije, proširen, uklapanjem čitave Hrvatske u okvir nove državne tvorevine.
Riječ »amputacija« prvi je put Hrvatima nabačena u onom smiješnom razdoblju prije 1. prosinca godine 1919.. kad se u nenarodnom »narodnom vijeću« raspravlja o samom činu »ujedinje-nja«. Zadnji tračak savjesti opire se ujedinjenju sa Srbijom i tada Srbi otvoreno prikazuju svoje planove: Ili ujedinjenje ili »amputacija«, prema kojoj če Hrvatska izgubiti gotovo dvije trečine svojeg teritorija. Savjest je bila ugušena pred aveti amputacije i put u Beograd bio je otvoren.
Misao amputacije nije ni kasnije napuštena, kad su Srbi uvidjeli, da su s Hrvatima u novu državnu tvorevinu uvukli buntovnički duh, koji čeka pogodan čas, da je ruši. To su Srbi osjećali, kao stalnu prijetnju i plan »amputacije« bio je spas od te propasti. Oni su bili spremni, da u času opasnosti, povuku svoju vojsku iz jednog dijela, i da se taj osakaćeni dio nazove »slobodnom državom«. To je imala biti amputacija. Prema nekim verzijama i Pašić je bio spreman to učiniti uvidjevši, da s Hrvatima »ne može izići na kraj« i prema njegovim planovima Hrvatska bi bila ograničena na područje »zagrebačke županije«. Svi ti planovi, pa makar kako bili neistiniti, ipak donekle osvjetljuju zakulisne motive bizantsko-balkanske politike.
Pa ipak čini se, da je misao amputacije bila najbliža poslije lipanjskog atenta, ta godine 1928., kad započinje proces raspadanja. Revolucionarno vrijenje u Hrvatskoj, Makedoniji i Crnoj Gori postaje prijeteća opomena i možda, je plan amputacije i postojao, kao spas od crnih perspektiva budućnosti, koje su jednoga dana morale postati i postale su stvarnost.
I dok su u Hrvatskoj još uvijek trajale demonstracije pojavljuje se opet amputacija u srpnju godine 1928. Prema tom planu, Beograd će povući svoju vojsku iz jednog dijela Hrvatske, koja, će biti »slobodna država«, ali ta »slobodna država« imat će kao svoju istočnu granicu crtu, koja od Virovitice ide u ravnoj crti na Unu i Unom ravno na Šibenik. Dakle čitava Slavonija, Herceg-Bosna i Dalmcija južno od Šibenika pripala bi Srbiji. To možda i nije bio politički plan, ali je svakako bio okvir srpskog šovinizma.
Avet amputacije prošla je Hrvatskom kao otvorena prijetnja, i ako ona nije bila istinita, ipak je njezin dodir bio dovoljan, da vidokrug naše političke budućnosti bude otvoren.
Ustaška je misao sazrijevala.
Na prekretnici
I demonstracije i »amputacija« bile su završni proces u zbijanju hrvatskih redova, koji su prožeti jedinstvenom mišlju konačnog i potpunog oslobodjenja stvaranjem slobodne države Hrvatske na njezinom cjelokupnom teritoriju. U središtu te cjeline izdvaja se »elita pokreta« izmedju najborbenijih i najodlučnijih, koji će povesti otvorenu borbu, a to su bili najrevolucionarniji duhovi, koji su se okupljali u »Savezu hrvatske republikanske pravaške omladine«. Mladi su bili najjače pogodjeni težinom po – litičkog života i oni uvidjaju, da se mora povesti otvorenija i krvavija borba, koja je u njima kipjela kao živi dodir s rakovičkom tragedijom. Oni su prvi poklonici Kvaternikovog kulta tražeći u buntovnijem izrazu svoj izlaz i dodir s Rakovicom postao je novi revolucionarni pokret.
Medju borbenijim pravašima radja se misao, da se politička borba povede novim putem, oni traže oružanu terorističku djelatnost. Tu oružanu djelatnost mogu provesti tek izabrani borci pokreta, kao prvaci u borbi i u žrtvi. Misao o oružanoj djelatnosti razvija usporedo s političkim pritiskom i što on biva veći osjeća se sve jače zbijanje u revolucionarnim redovima.
Već tada ustaški pokret stvarno postoji, ali pod imenom »republikanske omladine«, medjutim otvorena oružana borba tražila je još čvršću organizaciju i tajanstvenost, ona se morala ograničiti na najuži krug izabranih medju izabranim revolucionarcima. Pod jesen godine 1928. politička borba poprima, sve oštrije oblike i već tada se osjeća blizina šestosječanske diktature, koja će značiti vrhunac pritiska. Svakodnevni sukobi ponavljali su se već nekoliko mjeseci i u tim sukobima politička borba dobila je svoj revolucionarni pravac, koji je sazreo u borbama i u krvi.
Revolucionarna elita prošla je svoju krvavu školu, i nastoji revolucionarnoj borbi dati organizacijski sustav. I u jeseni godine 1928. pa do Poglavnikovog odlaska u inozemstvo ustaški pokret poprima svoj konačni oblik.
Središte revolucionarnog rada mladih bilo je na Kaptolu br. 4., gdje je bilo i uredništvo njihovog lista »Starčević«. Kuća broj 4. na Kaptolu odigrala je u tim mjesecima onu ulogu, koju su kasnije odigrale »Uzdaničine« prostorije u Ilici broj 8. Na Kaptolu je bilo središte revolucionarne borbe, odakle se ona poput razgranjenih niti širila po čitavoj Hrvatskoj. I tu se u jeseni godine 1928. osniva prvi revolucionarni roj u kojeg ulaze: Babić, Hranilović, Pospišil, Kralj i Javor i tu se zasnivaju prve oružane djelatnosti.
Osnivanje prvog roja na Kaptolu imade najveći značaj u povijesti ustaškog pokreta i hrvatske političke borbe uopće, jer tada naša revolucionarna borba poprima svoj konačni oblik, a nekoliko mjeseci kasnije dobit će i svoje konačno ime.
Ta je borba dobila borbeni i gotovo vojnički značaj i iz početka sepokret razvija u dva organizacijska pravca, koji se sastoje u borbenoj djelatnosti, a ne u imenu i u vodstvu. Uži krug najpovjerljivijih iz prvog roja okuplja oko sebe šire borbene redove, a to su svi oni, koji su već odprije bili organizirani u »Savezu pravaške revolucionarne omladine«, i TAKO SE POD JESEN GODINE 1928. OSNIVA »HRVATSKI DOMOBRAN«, i to je konačni oblik pokreta, koji će kasnije svoje ime promijeniti u »Ustaša — hrvatski oslobodilački pokret«. (U. H. O. P.). Dakle u jeseni godine 1928. ustaški pokret započinje svoj rad pod domobranskim imenom.
Revolucionarna je borba započela!
»Domobran« prema svojem zadatku imade borbeni i gotovo vojnički značaj u skladu već sa samim imenom, dapače već se počinju nositi prve domobranske odore, koje su bile značajne po svojim plavim šeširima. Makar skučeno, domobranstvo će se širiti i izvan Zagreba, a kad šestosječanska diktatura zabranjuje svaku slobodniju djelatnost, pokret će dobiti svoje ustaško ime i tajnije revolucionarno značenje.
U jeseni godine 1928. politička borba postaje sve oštrija, i dok Beograd sve više steže obruč diktature oko Hrvatske, »Domobran« postaje sve jači, narod se priprema na konačni obračun povezan jedinstvenošću misli i vjere.
Već u studenom godine 1928. »Hrvatski Domobran« izdaje i svoj istoimeni list pokreta, i revolucionarni zamah pokreta, postaje sve snažniji, revolucionarni poriv tog borbenog razdoblja, sažet je već u prvom značajnom broju »Hrvatskog Domobrana« :
»Trublje se ori glas kano grom,
Pod stijeg junaci zove nas dom!
Dosta je ropstva odsad sloboda
Poklik je našeg hrvatskog roda«.
Te značajne riječi već u prvom broju »Hrvatskog Domobrana« pozdravljaju sadržaj novog razdoblja političke borbe. A to novo razdoblje prošlo je revolucionarnim putem !
Bez pobune, bez oslobodilačke borbe nama slobode niti jednome naroda. Uspjeh je postignut 10. Travnja 1941. godine kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Tako se je ponovno Hrvatski narod oslobodio od srbskog ugnjetavanja Hrvatskog naroda 1991. odine kada je Dr. Franjo Tudjman ponovno uspostavio hrvatsku državu Republiku Hrvatsku.