POČECI USTAŠKOG POKRETA

Osnivanje “Hrvatskog Domobrana”

U JESENI GODINE 1928

Lipanjsko krvoproliće godine 1928. znači razbijanje posljednjih nada u ne­ko »bratsko« rješenje hrvatskog pita­nja, a koje bi u istinu bilo početak jed­nog bolnog neuspjeha. Prolivena krv djeluje snažno i sugestivno, ona djelu­je, kao odlučno kidanje s desetgodiš­njim lutanjem izmedju nade i maloduš­nosti, i u lipanjskim danima, kada hr­vatstvo proživljava svoju sudbonosnu prekretnicu, revolucionarni obrisi novog razdoblja političke borbe postaju sve jasniji, krv je tražila novu krv, priti­sak je izazivao borbenost, koja se u lipanjskim danima pretvara u naviješte­nje revolucionarnog razdoblja političke borbe. I dok u Zagreb stižu prve vijesti o krvoproliću u Beogradu, za čas nesta­je političke obmane, koja je zastrla vedrinu borbenih horizonata, narod osje­ća, da hrvatstvo proživljuje svoje naj­odlučnije ćasove, stavljajući, kao osnovno naćelo daljnje borbe, vjeru u sebe, vjeru u Hrvatsku i vjeru u pobjedu.

I u onom poslijepodnevu 20. lipnja, kad se podižu na zagrebačkim ulicama prve barikade i kad teče prva prolivena krv, radja se ustaška misao, radja se u uz prasak pušaka, kad je buka ogorče­njih boraca bila početak krvave igre, u kojoj će se konačno iskristalizirati ,mi­sao ustaštva. U noći su zagrebačke uli­ce opustjele, i mrtva tišina spustila se na grad borbe, samo su na ulicama le­žali ostaci barikada i tragovi krvi, i u tim povijesnlin časovima, hrvatstvo je proživjelo svoju duhovnu revoluciju, hrvatstvo je najjače osjetilo blizinu Starčevića i Rakovice, hrvatstvo se ki­dalo u grčevitom pokajanju, poslije ne­uspjeha političke borbe. I prolivena krv u tim danima borbe, bila je posvećenje nove vjere u slobodnu Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Već sada ustaštvo postoji, kao izgra­djeni program, i još će proteći nekoliko mjeseci borbe, da čitavi taj revolucio­narni pokret dobije i svoje ustaško ime.

Završen je onaj proces, koji je za­počeo pod okriljem hrvatske stranke prava, a kojeg je naglašavala »Hrvat­ska  pravaška revolucionarna omladina«. Stranka je poprimala revolucionarni duh mladih, i ona će se oblikovati, kao »revolucionarna emanacija« u ustaškom pokretu. Taj je proces završen u borbe­nom  prerviranju poslije lipanjskog krvoprolića — kad je hrvatstvo našlo svoj pravi put — ustaštva!

U ljetnim mjesecima, kad napetost raste na svim područjima, i kad se ja­snije osjeća konačni prelom, cijeli se narod nalazi ujedinjen u misli, da do kraja provede svoju oslobodilačku borbu, s vjerom, da Drina mora opet biti granica ne samo dvaju svjetova, već i dviju država.

Tu vjeru pojačavalo je i zamagljiva­nje političkog obzorja, koje je bilo sve mutnije, kao neka podmukla i prikrivena, prijetnja, hrvatski narod osjeća, da je njegov daljnji sudbinski put odlučen. Misao slobodne države Hrvatske, posta­je gotovi program, to postaje vjera, i kad se počinju širiti  prve glasine o »am­putaciji«, to zvuči, kao otvoreno navje­štenje konačne borbe.

Dva su se svijeta sukobila!

Avet amputacije

U nemirima, koji su izbili u Hrvat­skoj koncem lipnja godine 1928., beo­gradski su vlastodršci uvidjeli, da je kr­voproliće imalo za njih porazan učinak, jer ne samo, da hrvatski narod nije pri­vučen bliže Beogradu, već je nasuprot posve s njim prekinuo i ta činjenica bila je ujedno i zaprepaštenje pred reakci­jom naroda, koji je bio upravo podignut tim prividnim porazom. U čitavoj Hrvat­skoj izbilo je snažno revolucionarno vrijenje, i dok se odvijaju najbučnije demonstracije, Beograd se odlučuje, da osakaćenu Hrvatsku izbaci iz državnog okvira Velike Srbije, jer se tada već moglo jasno naslutiti da će Hrvati jed­noga dana biti njezini grobari. Plan amputacije sazrijeva u kolebanju izme­dju potpunog sloma i Pašičevog okvira Velike Srbije.

I tada se Beograd odlučuje na ampu­taciju.  Možda i nije važno, da li je amputacija bila ozbiljna stvar ili možda tek nabačena skica , ali već sama njezina sjena dovoljna je, da objasni političko previranje u Hrvat­skoj u ljeti godine 1928., koje znači početak revolucionarnog razdoblja.

Misao amputacije rodjena je još predratnim srpskim krugovima, kad se već pomišljalo na raspad Austro-Ugar­ske, ali ona poprima svoje pravo znače­nje u prošlom Svjetskom ratu, kad srp­ski šovinizam pokazuje svoje otvorene planove, prema kojima će nakon rata Srbija dobiti: Vojvodinu, Srijem, Bo­snu, Hercegovinu i Dalmaciju južno od Splita.To je bio i ratni zadatak pred­ratne Srbije, prema kojem bi Hrvatska bila skučena uglavnom u granice bivše savske banovine. Razvojem kasnijih do­gadjaja taj je plan napušten, ill točnije, proširen, uklapanjem čitave Hrvatske u okvir nove državne tvorevine.

Riječ »amputacija« prvi je put Hr­vatima nabačena u onom smiješnom razdoblju prije 1. prosinca godine 1919.. kad se u nenarodnom »narodnom vije­ću« raspravlja o samom činu »ujedinje-nja«. Zadnji tračak savjesti opire se ujedinjenju sa Srbijom i tada Srbi otvo­reno prikazuju svoje planove: Ili ujedi­njenje ili »amputacija«, prema kojoj če Hrvatska izgubiti gotovo dvije trečine svojeg teritorija. Savjest je bila ugušena pred aveti amputacije i put u Beograd bio je otvoren.

Misao amputacije nije ni kasnije na­puštena, kad su Srbi uvidjeli, da su s Hrvatima u novu državnu tvorevinu uvukli buntovnički duh, koji čeka pogo­dan čas, da je ruši. To su Srbi osjećali, kao stalnu prijetnju i plan »amputacije« bio je spas od te propasti. Oni su bili spremni, da u času opasnosti, povuku svoju vojsku iz jednog dijela, i da se taj osakaćeni dio nazove »slobodnom državom«. To je imala biti amputacija. Pre­ma nekim verzijama i Pašić je bio spre­man to učiniti uvidjevši, da s Hrva­tima »ne može izići na kraj« i prema njegovim planovima Hrvatska bi bila ograničena na područje »zagrebačke žu­panije«. Svi ti planovi, pa makar kako bili neistiniti, ipak donekle osvjetljuju zakulisne motive bizantsko-balkanske politike.

Pa ipak čini se, da je misao amputa­cije bila najbliža poslije lipanjskog atenta, ta godine 1928., kad započinje proces raspadanja. Revolucionarno vri­jenje u Hrvatskoj, Makedoniji i Crnoj Gori postaje prijeteća opomena i možda, je plan amputacije i postojao, kao spas od crnih perspektiva budućnosti, koje su jednoga dana morale postati i po­stale su stvarnost.

I dok su u Hrvatskoj još uvijek tra­jale demonstracije pojavljuje se opet amputacija u srpnju godine 1928. Pre­ma tom planu, Beograd će povući svoju vojsku iz jednog dijela Hrvatske, koja, će biti »slobodna država«, ali ta »slo­bodna država« imat će kao svoju istočnu granicu crtu, koja od Virovitice ide u ravnoj crti na Unu i Unom ravno na Šibenik. Dakle čitava Slavonija, Herceg-Bosna i Dalmcija južno od Šibenika pripala bi Srbiji. To možda i nije bio politički plan, ali je svakako bio okvir srpskog šovinizma.

Avet amputacije prošla je Hrvat­skom kao otvorena prijetnja, i ako ona nije bila istinita, ipak je njezin dodir bio dovoljan, da vidokrug naše političke budućnosti bude otvoren.

Ustaška je misao sazrijevala.

Na prekretnici

I demonstracije i »amputacija« bile su završni proces u zbijanju hrvatskih redova, koji su prožeti jedinstvenom mišlju konačnog i potpunog oslobodje­nja stvaranjem slobodne države Hrvat­ske na njezinom cjelokupnom teritoriju. U središtu te cjeline izdvaja se »elita pokreta« izmedju najborbenijih i najod­lučnijih, koji će povesti otvorenu borbu, a to su bili najrevolucionarniji duhovi, koji su se okupljali u »Savezu hrvatske republikanske pravaške omladine«. Mla­di su bili najjače pogodjeni težinom po – litičkog života i oni uvidjaju, da se mora povesti otvorenija i krvavija bor­ba, koja je u njima kipjela kao živi do­dir s rakovičkom tragedijom. Oni su prvi poklonici Kvaternikovog kulta tra­žeći u buntovnijem izrazu svoj izlaz i dodir s Rakovicom postao je novi revo­lucionarni pokret.

Medju borbenijim pravašima radja se misao, da se politička borba povede novim putem, oni traže oružanu terorističku djelatnost. Tu oružanu djelatnost mogu provesti tek izabrani borci pokre­ta, kao prvaci u borbi i u žrtvi. Misao o oružanoj djelatnosti razvija usporedo s političkim pritiskom i što on biva veći osjeća se sve jače zbijanje u revo­lucionarnim redovima.

Već tada ustaški pokret stvarno po­stoji, ali pod imenom »republikanske omladine«, medjutim otvorena oružana borba tražila je još čvršću organizaciju i tajanstvenost, ona se morala ograni­čiti na najuži krug izabranih medju izabranim revolucionarcima. Pod jesen godine 1928. politička borba poprima, sve oštrije oblike i već tada se osjeća blizina šestosječanske diktature, koja će značiti vrhunac pritiska. Svakodnev­ni sukobi ponavljali su se već nekoliko mjeseci i u tim sukobima politička borba dobila je svoj revolucionarni pravac, koji je sazreo u borbama i u krvi.

Revolucionarna elita prošla je svoju krvavu školu, i nastoji revolucionar­noj borbi dati organizacijski sustav. I u jeseni godine 1928. pa do Poglavni­kovog odlaska u inozemstvo ustaški pokret poprima svoj konačni oblik.

Središte revolucionarnog rada mladih bilo je na Kaptolu br. 4., gdje je bilo i uredništvo njihovog lista »Star­čević«. Kuća broj 4. na Kaptolu odigra­la je u tim mjesecima onu ulogu, koju su kasnije odigrale »Uzdaničine« pro­storije u Ilici broj 8. Na Kaptolu je bi­lo središte revolucionarne borbe, oda­kle se ona poput razgranjenih niti ši­rila po čitavoj Hrvatskoj. I tu se u je­seni godine 1928. osniva prvi revolucio­narni roj u kojeg ulaze: Babić, Hrani­lović, Pospišil, Kralj i Javor i tu se zasnivaju prve oružane djelatnosti.

Osnivanje prvog roja na Kaptolu imade najveći  značaj u povijesti ustaškog pokreta i hrvatske političke borbe uopće, jer tada naša revolucionarna borba poprima svoj konačni oblik, a nekoliko mjeseci kasnije dobit će i svoje konačno ime.

Ta je borba dobila borbeni i gotovo vojnički značaj i iz početka sepokret razvija u dva organizacijska pravca, koji se sastoje u borbenoj djelatnosti, a ne u imenu i u vodstvu. Uži krug najpovjerljivijih iz prvog roja okuplja oko sebe šire borbene redove, a to su svi oni, koji su već odprije bili organi­zirani u »Savezu pravaške revolucio­narne omladine«, i TAKO SE POD JESEN GODINE 1928. OSNIVA »HRVAT­SKI DOMOBRAN«, i to je konačni ob­lik pokreta, koji će kasnije svoje ime promijeniti u »Ustaša — hrvatski oslo­bodilački pokret«. (U. H. O. P.). Dakle u jeseni godine 1928. ustaški pokret za­počinje svoj rad pod domobranskim imenom.

Revolucionarna je borba započela!

»Domobran« prema svojem zadatku imade borbeni i gotovo vojnički značaj u skladu već sa samim imenom, dapače već se počinju nositi prve domobran­ske odore, koje su bile značajne po svojim plavim šeširima. Makar skučeno, domobranstvo će se širiti i izvan Za­greba, a kad šestosječanska diktatura zabranjuje svaku slobodniju djelatnost, pokret će dobiti svoje ustaško ime i tajnije revolucionarno značenje.

U jeseni godine 1928. politička bor­ba postaje sve oštrija, i dok Beograd sve više steže obruč diktature oko Hr­vatske, »Domobran« postaje sve jači, narod se priprema na konačni obračun povezan jedinstvenošću misli i vjere.

Već u studenom godine 1928. »Hr­vatski Domobran« izdaje i svoj isto­imeni list pokreta, i revolucionarni za­mah pokreta, postaje sve snažniji, revo­lucionarni poriv tog borbenog razdob­lja, sažet je već u prvom značajnom broju »Hrvatskog Domobrana« :

»Trublje se ori glas kano grom,

Pod stijeg junaci zove nas dom!

Dosta je ropstva   odsad sloboda

Poklik je našeg hrvatskog roda«.

Te značajne riječi već u prvom broju »Hrvatskog Domobrana« pozdravljaju sadržaj novog razdoblja političke borbe. A to novo razdoblje prošlo je revolucionarnim putem !