Kad je Hrvatska proživljavala vrhunac svoje političke patnje poslije šesto sječanjskog proglasa u razdoblju najteže diktature, cijeli narod vezan uz rodjenu grudu i osvjetljen žarom djedovskih ognjišta, osjećao je svu tu patnju, kao vlastitu tragediju i bol.
Hrvatska !
To je živo biće, to je krv, to je osjećaj, to je duša, to je prošlost, patnja i vjera, jednom riječju, to je vijek, maleni, mučenički i hrvatski čovjek, koji osjeća toplinu rodjene grude, koji osjeća, kako kuca njezino veliko bilo. Vjekovima razapet na njoj, kao stoljetni mučenik, on je s njome srastao u jedno biće — zemlja i čovjek postali su jedna duša i jedna vjera !
I hrvatski čovjek je krvlju pisao svoju prošlost, s prošlošću je živio i u budućnost je vjerovao, jer prošlost je bila patnička i tudjinska, a budućnost će biti njegova hrvatska. To je osjećao kao ublaženje patnje, to je osjećao i u to je vjerovao. Vjerovao je vjerom patnika i vjernika.
Na putevima vjekovnog iskušenja on je Hrvatsku osjećao, kao živu ranu kao svoju vlastitu ranu, jer Hrvatska je naša čitava prošlost to je naša krv, to su pokoljenja prošlosti i budućnosti, to je čovjek Hrvat, koji ju nosi u sebi, kao iskonsku dušu vječne misli hrvatstva. Taj čovjek je Hrvatsku proživljavao kao svoj duševni sadržaj, on se s njome spojio u životni savez patnje i vjere !
Težina našeg robovanja i mučeništva u razdoblju diktature promatrana s jednog »izvanhrvatskog gledišta« činila se još teža i još bolnija i to su osjetile tisuće onih Hrvata, koji su bili razasuti po čitavom svijetu od Belgije do Amerike, oni su to osjetili kao pečat poniženja u krugu slobodnih naroda. Oko njih sloboda, a u njima dijelak tragedije jednog naroda, koji je razapet izmedju Drave i Jadrana osjetio puninu svojeg teškog iskušenja i u usporedjenju s ostalim narodima oni su još teže osjetili težinu hrvatskog robovanja!
Sloboda !
Ne znamo ju, ne osjećamo ju, ali vjerujemo u nju! Vjerujemo !
I glave su se pokajnički spuštale pod težinom osjećaja, da narod nema onoga, što predstavlja najvišu vrijednost, da nema slobode.
»Tko ste vi?«
»Hrvati!«
»Gdje je Hrvatska?«
I nepoznati sinovi nepoznatog naroda, još su jače osjetili gubitak slobode, još su jače osjetili tragediju svojeg naroda, koji se grči pod pritiskom diktature, ali ta je tragedija bila i njihova tragedija, jer su i oni nosli u sebi dio onoga, što se zove Hrvatska, nju su oni osjećali, kada su se kao crvi gubili u podzemlju Belgijskih rudnika, ili u buci strojeva, koji su ispijali život krv i kada su trpili na beskrajnim poljanama Amerike osjećajući, još jače udaljenost od vlastite domovine, kao podmuklu bol, koja se uvlačila u dušu kao bolest čežnje.
Hrvatsku su osjećali ! Hrvatsku su patnju proživljavali.Životni okvir lomio se u bogatstvu patnje, i kad je Poglavnik pošao u inozemstvo, da postroji vojsku jednog novog revolucionarnog pohoda, našao je medju tim našim malim ljudima iz rudnika i sa farma svoje najiskrenije suradnike, ili drugim riječima supatnike, jer patanja je veza, koja veže na vječnost.
Suradnici i supatnici
I naši iseljenici iz rudnika i tvornica, zasićeni bukom strojeva i jednim beskrajnim ogorčenjem, osjetili su, da će se iz sve te patnje roditi Sloboda, da će se roditi nova Hrvatska — slobodna i ustaška.
U južnoj i sjevernoj Amerci osnovan je »Domobran«, a medju našim evropskim iseljenicima ustaške organizacije, i sva ta udruženja znače podlogu u Poglavnikovom radu, koji je pred čitavim svijetom imao najrječitiji dokaz i potvrdu za svoj revolucionarni rad.
Imao je ljude, imao je Hrvate, koji su nosili u sebi jaku volju i jaku vjeru — da se bore i da pobjede.
U njima je Poglavnik našao svoje suradnike i suborce iseljena Hrvatska bila je jednom misli vezana za svoj »Stari kraj«, vezana ustaškom oslobodilačkom idejom. Iseljena Hrvatska vraćala je »Starom kraju« onu toplinu, koju je ponijela u svijet kao blagoslov rodjenih ognjišta, jer zemlja je zvala natrag, kao čežnja za rodjenim domom.
I naši iseljenici odužili su se svojoj domovini, oni su izvršili svoju dužnost u ustaškim redovima.
About the Author
CVIJET HRVATA
Desetljeća prije sedam,
Sretne četrdeset prve,
U knjigama čitam, gledam:
Krasni momci u rat vrve.
Prokušane junačine,
Na kapama znak hrvatski –
Stijeg, označje Domovine,
Grla kliču složno, bratski:
„Za Dom! Spremni!“ Poklič djeda
Nek’ se slavi, nek’ se pamti,
Što unuku povijest preda,
Nek’ k’o baklja srcem plamti.
Uz taj poklič Zrinski mrio,
Za Dom pala žrtva mnoga,
Spoticanja kamen bio
Sveti pozdrav roda moga.
Tisuć’ jama, tisuć’ uza
Natopila krv Hrvata,
Teklo more gorkih suza –
Pozdrav još se srca hvata.
Ne pobijedi vraga sila,
Prkos djeda u unuku,
Niti klonu naša vila
Gledeć roda tešku muku.
S Velebita glas joj ori:
„Za Dom! Za Dom! Mili moji!
Zvijezda nade još sja, gori,
Još smo tu, na svome, svoji.“
Kako jučer, tako sada,
Mahnitaju horde divlje,
Al’ što više Hrvat strada,
Srce roda kuca življe.
Kuca, buja, nadima se:
Spremni! Spremni! vili vraća.
Čelik ruka ne slama se
Kad su složna mila braća.
Četrdeset prve bilo,
U mislima i sad gledam,
Ono što je rod krasilo
Zaboravu otet ne dam.
U po noći, u po dneva
Kao predci složno, bratski,
Za Dom spremni nek’ se pjeva,
Neka raste cvijet hrvatski.
Marija Dubravac