Sretan rođendan u Nebu, Poglavaru NDH., dr. Anti Paveliću! (Molim, osvrnimo se i na isječak vrijedan čitanja, našega fra Martina Planinića). Uz pozz i B.B. ZDS Marija Dubravac

POGLAVNIKU

Još bacaju na te ljagu, drvo, kamen,

Oni što pobiše cvijet Domaje naše,

Oni što pljuvahu na sveti nam znamen,

Na tebe patnika, na hrabre ustaše.

Ustanici vrli branili su svoje

Međe, ognjište i tri krasne boje.

Maršalova djeca, začetnici jada,

Ispila im pamet Jugoslavka zmija,

Još i danas Hrvat s otrova joj strada,

Još u krvi jeca Majka Kroacija.

Sila Pravdu strla, ali unuk znade:

Nezavisna naša izdajom nam pade.

Zalud zlotvor urla, zalud đavli reže,

Unuk je u srce povijest djeda svio.

S riječima pjesnika istina ga veže:

”NAŠ POGLAVNIK JE VELIK VLADAR BIO”.

Za ideale svete, koji mrije,

Tomu sila ime izbrisala nije.

Marija Dubravac

(Vladimir Nazor: ”Naš Poglavnik je velik vladar bio!”)

”Jesi li stvorio svoj sud o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj na temelju sigurne istine, ili na traču onih koji se trajno pravdaju zbog Križnoga puta i pomora naših Škripara?

Je li itko osudio Italiju zbog Musolinija? Njemačku, zbog Hitlera? Francusku zbog Petaiena? Norvešku, zbog Quislinga? Nitko. Jer, svatko osim nas voli svoju državu, neovisno o njezinu moralno-pravnom, dobrom, ili lošem liku. Smiješ li onda ti ostati mrtav-hladan kada čuješ loš govor o svojoj državi.

Dok se drukčije o našoj državi počelo misliti i oprezno govoriti, slavio se Deseti travanj koji brzo poče i brzo završi. A, zašto? Je li se moglo napadačima na tu proslavu šaljivo odgovoriti: Kada mogu Francuzi svake godine slaviti Četrnaesti srpanj, rođendan dr. Ante Pavelića, zašto ne bismo i mi slavili Deseti travanj? A, na reakciju: To je proslava pada Bastillie, treba dodati. To je proslava giljotiniranja uglednih građana i svetih vjernika. Je li moglo proći giljotiniranje bez smrti Laozjea, velikoga znanstvenika, oca kemije? Što je ubojicama smetao čovjek koji je imao od svega oruđa i oružja samo točnu vagu i pisaljku u ruci. Što je on skrivio? Je li itko od Francuza to istraživao i stručno nas izvijestio. Netko će reći: Francuzi se stide giljotiniranja! A, zašto slave početak toga zla nakon pada Bastillie. Gdje im je logika? Stide se giljotiniranja, a i dalje gasom do daske slave Četrnaesti srpanj koji pogubi i ugledne pojedince i 240 svećenika, ne znam koliko čestitih redovnica, unatoč tomu velikom zlu Četrnaesti srpanj slave Francuzi kao da je nastupilo opće zadovoljstvo. Tom slavlju pridružena je i Crkva u Francuskoj, kao da joj nitko nije stradao od običnih vjernika te svećenika i redovnica. Zar ima veće sramote? Žalosno, ali istinito dok se nama prigovara proslava Desetoga travnja, svatko je u Francuskoj mrtav hladan na velike zločine Jakobinske diktature?!

I, tako, dok drugi kriju povijesne pogrješke svojih država, mi se natječemo u lošu govoru o svojoj državi. Bogu hvala, što su današnji naši stradalnici bili pravi rodoljubi i što su voljeli svoju državu i u obilju i u oskudici, u skladu s pjesmom: U zobnici proja, o ramenu soja. Čime ću te branit Nezavisna moja. I, unatoč neimaštini, naši današnji velikani ne bijahu vojni bjegunci već hrabri vojnici svoje države. Zato, lijepo molim, neka svatko od nas ovdje nazočnih stane pred njih pa se ozbiljno upita: Što sam spreman učiniti za svoj Rod i za svoj Dom? Što sam spreman žrtvovati, kako bi moj Rod mogao živjeti, a moj Dom uspravan biti? Mogu li, poput naših današnjih svečara, za te svetinje svoj život žrtvovati i rano umrijeti?”