Za partizane danas znade ne samo čitava Europa nego i gotovo, čitav sviet, jer dobar glas, istina, daleko se čuje, a zao još dalje. (Time ne mislimo samo na partizane kod nas nego i u ostalom svietu.) Ime “partizan” znači dobrovoljac kao pristaša nezakonite vojske. U europskiim državama triezni ljudi smatraju partizane kao jednu propalu rulju naoružanih ljudi, koji narušavaju mir i poredak države. Izkustvo o partizanima kaže nam, da su to pljačkaši, ubojice i palikuče, kojima je cilj: smutiti narod i državu. To je cilj partizanskog vodstva što se tiče partizanske “raje”, ona jadna ne zna ni to, zašto se, zapravo, bori, pa veli na primjer: borimo se, da nam bude bolje, da nemoramo lutati po šumama. što se tiče Engleza Amerikanaca i Sovjeta, njima je partizanstvo nakovanj, na kojem mogu brže i lakše prekivati pojedine narode u svrhu svoje imperlalističke politike. Njima je partizanstvo sredstvo, bez kojega ne bi mogli predobiti narode, da gube svoje glave za njihovu korist.
Premda su očita, zlodjela partizana, ipak još uviek ima ljudi, koji su njihovi “advokati” i branitelji. Ima ljudi koji boluju na tomu, da budu zastupnici zla, pa tako i partizana. Medju takvima jedni kažu: da nema partizana, Njemci bi izcrpli hrvatske rudnike, posjekli hrvatske šume, izvezli žitarice te izgladnili hrvatsku zemlju; a to su partizani spriečili rušenjem željeznica i rudnika. Drugi “advokati” vele: da nema partizana, sva hrvatska vojska morala bi po diktatu svojih saveznika ići na tudja bojišta izvan domovine Hrvatske, da se bori i gine za tudje interese; all. i to su partizani spriečili zadajuči hrvatskoj vojsci dosta posla i u samoj domovini (!!). Tre-či ne znaju ništa “pametnije” reči nego ovo: Da nema ustaša, ne bi bilo ni partizana; zato im pravo budi! ustaše su — vele takvi “neutralci” — napravili partizane u “ono prvo” vrieme, i tu leži korjen partizanskog pokreta kao oporbe protiv ustaša i njihovih zlogukih saveznika.
Po ovakovim riečima, dakle partizani bi, zbilja, imali biti idealni borci i u pravorn smislu “Narodna oslobodilačka vojska.” Medjutim, izkustvo pokazuje, da, hrvatsko selo i grad strepi pred partizanskim “oslobodjenjem” od hrvatske vojske i boji se partizanskog “čuvanja” njihove imovine.
Bi li Njemačka osiromašila naša žitorodna polja, porušila naše nepregledne šume, izcrpila naše bogate rudnike, kada partizani ne bi prekidali željezničke pruge? Ovomu je kratak i jasan odgovor činjenica da su na pr. mjesta, gdje nema partizana„ kudikamo bogatija, a ljudi sretniji, nego li oni krajevi gdje su partizani.
Ali postoji i druga činjenica: Partizani su Srbi i sluge Moskve, koji se bore za svoju osobnu diktaturu u prirodno bogatoj zemlji Hrvatskoj Zato im nije žao uništavati u Hrvatskoj sve od reda, samo da im to posluži njihovom okupatorskom cilju.
Angloamerikanci su bogati oružjem i bombama, a potrebni su hrvatske hrane i hrvatskih vojnika za svoja bojišta protiv svojih protivnika. I, jasno je, da partizani velikodušno trpaju u savezničke zrakoplove nasilno odvedene Hrvate, jer tim činom plaćaju saveznicima dugove za obskrbu oružjem i vojničkim odorama ujedno, lišavaju se opasnih Hrvata, pa makar ti Hrvati bili i u njihovim ”brigadarna.” Osim vojnika partizani dnevno šalju i hrvatsku stoku te pšenicu, kako bi što više Hrvatsku osiromašili i tako je, barem postepeno, gospodarski svezali.
Partizanima nije stalo do toga, da očuvaju hrvatsko blagostanje protiv Niemaca, več naprotiv njima je glavni cilj uništiti Hrvate i u gospodarskom pogledu. Njima nije do hrvatskih vojnika, da ih zadrže u granicama Hrvatske, jer oni i suviše dobro znadu, da im je baš hrvatski vojnik največa opasnost u ostvarivanju svojih veliko srbskih i boljševičkih planova. Oni bi, što više, bilt najsretniji, kad bi sva hrvatska vojska bila uklonjena iz Hrvatske. što dokazuje i “lifranje” nasilno odvedenih Hrvata na Siciliju, u Afriku, pa Francuzku i Bog zna, kuda još.
Pokušaj opravdati postanak partizana u Hrvatskoj tim prigovorom: da su ustaše stvorili partizane, bilo bi isto tako, kao kada bismo tvrdili: da nema partizana, ne bi bilo ni ustaša. Ima, naime, partizana gdje nema ustaša (recimo u Srbiji), i ima ustaša gdje nema partizana (recimo u Hercegovini). Ustaše su hrvatski sinovi na braniku svojih hrvatskih domova, svoje države, a partizani su Srbi ili sluge Moskve, kojima je interes pomoču revolucije zajašiti na grbaču tudjeg naroda. Gdje nema partizana, tamo ustaše ne pucaju, ali gdje nema ustaša, tamo partizani svejedno kolju, pale i pljačkaju.
Oh, kada barem ne bi bilo partizana! — to je uzdah svakog hrvatskog biča, koje je osjetilo partizansku pljačkašku i krvavu šapu. Da nema partizana, naša bi sela bila mirna, hrvatskih udovica gotovo i ne bi bilo. Da nema partizana, hrvatska sela ne bi bila razrušena. Oskudice ne bi bilo, promet i putovanje bilo bi slobodno, skoro mirnodobsko. Jednom rieči, da nema partizana, ne bismo osjetili toliku strahotu rata. Providnost je dopustila i ovu partizansku kugu na Hrvatsku, da se svi sjedinimo, napustivši i najmanje strančarenje u ovoj sudbonosnoj borbi za svoja sveta prava, za svoju vlastitu slobodnu državu, a time i za bolju sigurnost i blagostanje svakog Hrvata.