Mr.sc. Dragan Hazler, dipl. pharm. &. dipl. biochem., sin Josipa i Franciscke rođene Pribanić, rođen 10.02.1930. u Slunju, umro 17. siječnja 2022. u 92. godini života.
Završio je farmaciju i postao genijalni istraživač i inovator u svom zvanju, Hrvatski domoljub, zbog toga po nekima prozivan USTAŠOM.
Njegovi znanstveni talenti se nisu mogli ostvariti u domovini. Zbog gospodarskih i političkih okolnosti koje su bile kočnica njegovom genijalnom stvaralačkom duhu. Šezdesetih godina Dragan Hazler se otisnuo u Švicarsku, svoju pradomovinu.
I tamo postigao svoj profesionalni vrhunac u švicarskoj farmaceutskoj industriji. Njegovi suradnici su bili nobelovci i najpoznatiji stručnjaci svog vremena. Dragan Hazler je među njima zauzimao visoko ravnopravno mjesto.
Dragana Hazlera je odlikovala skromnost, jednostavnost, ljubav prema domovini. I tuga što u domovini Hrvatskoj oni koji znaju i mogu ne mogu naći svoje mjesto.
U želji da da svoj doprinos duhovnom i kulturnom životu svoje domovine. Da okupi intelektualce i da ih potakne na djelovanje. 1978 je osnovao Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti domovine i dijaspore– HAZUDD kojoj je bio i doživotni predsjednik.
Povodom godišnjice smrti napravio sam jedan film o Draganu Hazleru. Zahvaljujući pomoći dobrih ljudi. Koji su se odazvali kako bi svojim snimljenim intervjuima i recitalima pomogli kako bi se taj film uspio realizirati. Hvala Vam i svima onima koji su se oglušili.
“DIDA” to nije zaslužio, pa tako da ga na današnji dan, niti jedan Hrvatski medij nije spomenuo.
DRAGAN HAZLER ŽIVOT POSLIJE SMRTI – FILM
Hrvatsko domoljublje i Dragan Hazler
Hrvatsko domoljublje posisao je u majčinom mlijeku i razvio po očevom uzoru. Kao dječak se oduševio stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske.Služio joj na sve načine i pred kraj Drugog svjetskog rata dragovoljno otišao u Doknadnu dočastničku školu. Hrvatske ustaške mladeži u Karlovcu. Koju je predvodio vrlo uzorni ustaški bojnik Stipe Šaravanja.
Pukim slučajem, zahvaljujući njegovoj majki ostao je živ. Sve njegove suučenike, uglavnom 15-godišnjake su poubijali komunistički partizani u šumi Kozjača na Švarči. Sada predgrađe Karlovca.
Hrvatski je djelovao za vrijeme čitavog školovanja, studija i rada u Zagrebu pa je proživljavao razne neugodnosti i zlostavljanja.
Dolaskom u Basel 1963. osniva besplatne tečajeve njemačkog jezika za hrvatske radnike. Da ih ovim načinom hrvatski udružujem udalji od jugoslavenskih klubova. Zatim osniva i suosniva:Kroatischer Kulturverein Ogranak Matice hrvatske, prvi izvan Hrvatske (1967/68.).
U sustavu Ogranka MH pokreće i suosniva s nobelovcem Prof. Dr. Lavoslavom Ružičkom i brojnim Hrvatima u Švicarskoj (liječnicima, farmaceutima i drugim djelatnicima) uz suradnju s profesorima ginekologije u Zagrebu Dr. Brankom Rajhvajnom, Dr. Matejom Grgurevićem i Prof. Dr. et Mr. ph. Hrvojem Tartaljom:
Hrvatsku zakladu za borbu protiv raka u domovini (1969/70.).
Ta Zaklada dariva Porodiljskoj klinici u Zagrebu (1973.) linearni akcelerator za liječenje genitalnog raka. Tada je Zagreb bio peti grad u Europi, koji je imao ovu dragocjenu aparaturu.
Zahvaljujući suradnji s nobelovcem Prof. Dr. Lavoslavom Ružičkom, Zaklada je registrirana u OUN-u, u Ženevi, kao prva institucija u dijaspori pod hrvatskim imenom.
To je izazvalo reakciju u Ambasadi SFRJ u Bernu i ova je trajno i nepovratno zaplijenila Draganu Hazleru Putnu ispravu SFRJ.
Time je bio sveden u status hrvatskog političkog emigranta, što ga je dodatno motiviralo za svestrano hrvatsko i protujugoslavensko djelovanje. Na tom polju organizira i suorganizira ovim redom:
Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u diaspori – HAZUD u Baselu de facto 1973. i de jure 1978. Pokretači HAZUD-a su hrvatski znanstvenici Lavoslav Ružička i Dragan Hazler.
Hrvatsko Narodno Vijeće – HNV (1974.); sudjelovao napose brojnim člancima kroz list Hrvatska država.
Kroatischer Ortsverein – Mjesni odbor HNV-a u Baselu za cijelu Švicarsku (1979.).
Mjesni odbor HNV preustrojen u prvi Ogranak HDZ-a izvan Hrvatske, u Baselu 23. srpnja 1989. Prvi Ogranak HDZ-a izvan Hrvatske.
Od dolaska u Basel koncem 1963. stvarao je prijateljstva na stručnoj, kulturnoj i društvenoj osnovi sa Švicarcima, Nijemcima, Francuzima i Talijanima… što mu je pomoglo uz znanje engleskoga i ruskoga ovladati s švicarskim dijalektom te njemačkim i francuskim jezikom…
Sveučilišna biblioteka, Državni arhiv kantona Basel i Sveučilište, napose Farmaceutski fakultet i Slavistički institut postali su mu svakodnevno svratište.
Za boravka u Baselu, do 1971. surađuje tajno hrvatski i protujugoslavenski, a od 1971. prema mogućnostima sa svima važnijim institucijama, udrugama i osobama u Hrvatskoj političkoj, kulturnoj i vjerskoj emigraciji.
Primjerice, surađuje s ovim emigrantskim Hrvatima (abecedno, bez titula): Ivan Babić, Ernest Bauer, Bruno Bušić, Ante Ciliga, Yvona Dončević, Silvije Grubišić, Stanislav Janović, Branko i Ivan Jelić, Kazimir Katalinić, Lucijan Kordić, Ivo Korsky, Jakša Kušan, Hrvoje Lun, Krunoslav Mašina, Mate Meštrović, Vinko Nikolić, Višnja Pavelić, Jure Petričević (ograničeno i oprezno), Jure Prpić, Bogdan Radica, Tihomir Rađa, Pavao Tijan, Josip Turkalj, Mirko Vidović…
Za sve to vrijeme, surađivao je mogućim načinima s istaknutim osobama u Hrvatskoj. Spomenut ću samo nekolicinu (abecedno): Antun Bauer, Mile Cindrić, Šime Đodan, Vlado Gotovac, Nikola Hazler, Miroslav Hirc, Hrvoje Iveković, Jaroslav Ječmen, Tomislav Ladan, Ivo Padovan, Ferdo, Josip i Zvonko Pomykalo, Marijan Pribanić, Ivan Supek, Ivo Tijardović, Zlatko Tomičić, Hrvoje Tartalja, Franjo Tuđman, Stanko Vukadin…
Za vrijeme Srpskog okupacijskog, genocidnog, pljačkaškog i vandalskog rata na Hrvatsku, kojeg mi pogrješno nazivamo Domovinski rat. Dragan Hazler pomagao je Hrvatsku osobno i organizirano: novčano i u svima oblicima, napose najpotrebnijim lijekovima, serumima, sanitetskim materijalom, dječjim i dijetetskim proizvodima i prehrambenim potrepštinama…
U ulozi Hrvatskog domobrana Dragan Hazler bio je pokretač ili su pokretač i graditelj brojnih spomen obilježja Hrvatskim vojnicima palim u obrani Domovine i Hrvatskom narodu, napose žrtvama zločinačkog komunističkog antifašizma (oko 8,5 tisuća pogubljenih Hrvata).
Posebice želim napomenuti spomen obilježje, koje je osobno, svojim trudom i sredstvima podigao hrvatskom vitezu †Juri Francetiću – branitelju Hrvata od srbsko-četničkih fašista, od talijanskih fašista i od komunističkih zločinaca – rušitelja hrvatske države i stvaratelja nove tamnice za Hrvate – komunističke, velikosrpske Jugoslavije.
Kroz svoje djelatnosti u Slunju za Hrvatsku razljutio je ondašnjeg premijera Vlade RH Ivu Sanadera, Slovenku Vesnu Teršelič i slunjskog gradonačelnika Ivana Bogovića pa je na vrlo perfidan način istjeran iz Slunja.
Zato se je vratio u Švicarsku i nastavio djelovati sa svim mogućim načinima za bolju Hrvatsku.
Tako djeluje na primjer kroz ulogu predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori, pisanjem, predavanjima i audiovizualnim nastupima za Hrvatsku i u prilog Hrvatske: u diasporskim, domovinskim i europskim medijima …
Filip Zavadlav će dobiti više zatvora nego četnički zločinci. Nudimo vam primjere iz prakse kako se naš sud odnosi prema ratnim zločincima.
Filip Zavadlav
Filip Zavadlav 11. siječnja 2020. s 37 metaka iz automatske puške u splitskom Varošu ubio je Bobana, Torlaka i Ožića Paića koji su se u vrijeme ubojstva nalazili na dvama motociklima.
Nastavljeno je ponovno suđenje jer je Visoki kazneni sud ukinuo dio prvostupanjske presude. Oko optužbe da je planirao osvetu osobama iz narkomanskog miljea. Koje su iznuđivale, prijetile i fizički napadale njegova brata te njega osobno. Taj sud smatra da utvrđenje prvostupanjskog suda o nedokazanosti postupanja iz bezobzirne osvete za sada nije prihvatljivo. Te je rezultat djelomične i nekritične analize iskaza ispitanih svjedoka.
Zašto mu se pakira više nego je učinio ?
Kad su se Boban i Torlak, obojica iz narkomanskog kruga, osobe koje su prodavale drogu njegovu bratu i od njih iznuđivale novac dovezle motociklom marke Yamaha XT660CM, Zavadlav je u namjeri da ih usmrti prema njima ispalio veliki broj rafalnih i pojedinačnih hitaca. Boban je zbog više zadobivenih strijelnih rana preminuo na mjestu događaja, a Torlak je preminuo u Kliničkom bolničkom centru Split.
Filip Zavadlav u očima onih koji ga znaju
Tri mlade žene, nazovimo ih Luce, Ana i Ivana , iznose samo neke od ružnih priča koje su obilježile Filipov život.
Najmlađi brat Anton, koji ima 22 godine, sada se nalazi u komuni u Zagrebu. Liječi se od ovisnosti o brzini, na kojoj je od 13. godine. S 12 godina počeo je s pušenjem marihuane, no nije se zakačio na heroin, ali je šmrkao speed. I sad mu dobro ide u komuni – kaže nam Luce. Koja je na Skalicama odrasla uz obitelj Zavadlav i djetinjstvo je provela s braćom pa zna sve njihove priče. I onu Antonovu, kako su Filip i Stanislav dovukli drogiranu majku Etel kući iz parka.
Ranjena vrana
A nakon što se probudila, ona ih je istukla! Inače, upravo je ona kao majka zaslužna za sve njihove slomljene kosti u tijelu, nema toga što im se nije slomila, i ruke i noge i nos, izbila im je zube. Monstrum od majke – dodaje Ana, dok nam Ivana govori:
Pa ona je Stanislava nakačila na drogu. Počeo je s 12 godina pušiti travu, a kad je imao 13 godina, poslala ga je po paket kod jednog barbe. Kako nije htio, obećala mu je da će mu dati da i on proba. Tada je prvi put dala svom sinu drogu!
Bila je jako nasilna prema njima, pa vam puno ljudi može posvjedočiti kako je na pazariću na Skalicama gađala Filipa čašom u glavu, samo zato što joj nije donio punu čašu vode. I Filip je bio kriv što mu je konobar utočio tek trećinu čaše… – niže stravične pojedinosti iz života mladića koji, iako je kalašnjikovom u subotu poslijepodne usmrtio trojicu, ima ogromnu simpatiju javnosti.
Zbog čega je ubojica tako omiljen, objašnjava Ivana
Jer se svi možemo prepoznati u njemu. Imamo državu gdje u zatvor ne idu bogati ubojice koji su ubili nevine ljude na pješačkim prijelazima, kriminalci su nam ugledni građani, a dileri ubijaju djevojčice ispred škole.
Pa narkomani imaju veće prednosti u ovoj državi nego bolesna djeca!
Mojoj prijateljici u okolici Zagreba oca je ubio narkoman, dobio je par godina zatvora i kad je izašao iz ćelije, odmah je silovao 11-godišnjakinju. Monstrume nitko ne kažnjava! Sustav nam na jer funkcionira Filipu i braći nitko nije pomagao. A svi su znali da su gladni, zanemareni, da imaju majku ovisnicu i nasilnicu, da ih tjeraju na kraj! Nitko im nije pomagao, ni Centar za socijalnu skrb, ni policija. Filip je s devet godina prvi put uplakan i pretučen došao moliti policiju za pomoć. Bili su sami, prepušteni ulici i dobrim ljudima. Navodi Luce kako je i tadašnji ravnatelj Osnovne škole “Skalice” Mate Mamić pomagao svojim učenicima Stanislavu i Antonu, unatoč ogromnom otporu majke Etel
Sudbina ili okolnosti u kojem živimo
Kažu nam sugovornice kako je Filipov otac bivši pomorac, alkoholičar. Da je također bio strog prema sinovima, a jedne svijetle točke u toj obitelji bili su djed Slovenac. Koji nije dopustio da se proda stan pa da svi završe na ulici, te baka, koja im je bila sve.
Ma zar jedan dječak u Hrvatskoj mora živjeti to da je prisiljen ukrasti bicikl. Kako bi sebi kupio knjige za prvi razred srednje škole? Pročitajte u njegovom pismu kako je preprodao ukradeni bicikl da kupi knjige za školu. Bio je odličan učenik, dok su se drugi provlačili s ocjenama, a imali su sve što im je trebalo u životu. Pokazuje nam Ana Filipovo pismo, a svemu prisnažuje i Luce:
Godinama se skrivao u podrumu zgrade, u šupi, gdje je bila špina i kamenica s vodom. Tu je dovukao madrac, da bi u tom mraku imao malo mira za sebe. A nikada nije izostao iz škole, bio je odličan učenik, nitko mu nije dao šansu za normalan život.
Žrtva obitelji i sustava
Radio je na građevini, skupljao boce, pa navigavao, prvo na Jadranu pa poslije na strancu, a onda su se dileri okomili na njega zbog izmišljenog Stanislavog duga za drogu. Odavno je Filip otplatio dug, dvije, tri godine ga je vraćao, no oni su mu tražili još novca. Prvo su ga dobro pretukli zbog izmišljenog duga, a onda su mu došli u stan i zaprijetili mu nožem pod vratom. Prijetili su mu kako će biti mrtav i on, ali i mali nećak, Stanislavov sin kojeg Filip obožava. Stalno su mu dolazili na vrata, prijetili, lupali, danima nije spavao…
Filip je žrtva i obitelji i sustava! Razočaran je u obitelji sve do desetog kolina. Usamljen je, nakljukan tabletama, nije dobro psihički; gubi se. Novac koji dobiva troši samo na telefonske pozive i odgovore na pisma. Iako mu rukopis varira od dana do dana, ovisno o tome koliko je tableta uzeo – rezimiraju nam tri mlade žene, koje su podrška teško optuženom Filipu Zavadlavu, počinitelju brutalnog zločina.
Filip Zavadlav i kazna zatvora
Filip Zavadlav koji je kalašnjikovom u splitskom Varošu likvidirao trojicu muškaraca. Je na Županijskom sudu nepravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu od 40 godina zatvora.
Osim za trostruko ubojstvo Zavadlav je osuđen je i zbog nedozvoljenog držanja oružja i opće opasne radnje. Tužiteljstvo je tražilo najveću moguću kaznu od 50 godina.
Presudu je objavila predsjednica sudskog vijeća splitskog Županijskog suda, sutkinja Višnja Strinić.
Filip Zavadlav je žrtva neuređenog društva ali za njega više zatvora nego što su dobili ratni zločinci.
Nevjerojatno je da još uvijek nisu kažnjeni glavni krivci za ratne zločine u Vukovaru i strašna razaranja grada i okolice. Kola su se slomila na Mili Mrkšiću, koji je osuđen na 20 godina zatvora.
Veselin Šljivančanin osuđen je najprije na 5, potom na 17, a završno na 10 godina zatvora. Danas živi u Beogradu.
„Ratni zločin protiv civilnog stanovništva“ iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, na štetu tada 48-godišnjaka te kazneno djelo „Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika“ iz čl. 122 OKZ RH na štetu tada 31-godišnjaka i 18-godišnjaka.
Optužnica ŽDO-a iz Zadra, br. KT-79/92 od 11. 11. 1992. godine
opt. M. D. i dr. kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH. Optužnicom ŽDO-a iz Zadra22 optuženo je dvanaest optuženika zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Tijekom glavne rasprave za jednog optuženika je zbog maloljetnosti razdvojen postupak. Presudom Županijskog suda u Zadru ostalih jedanaest optuženika proglašeno je krivima i osuđeno na kazne zatvora od šest do deset godina zatvora.
Predmet Mile Kandić, Nikola Mladenić i dr. – Filip Zavadlav
Prema mojim saznanjima, prvi postupak koji je kod tada Okružnog suda proveden zbog optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva je onaj koji se vodio protiv nekad visoko pozicioniranih pripadnika Jugoslavenske narodne armije (zapovjednika Komande vojnopomorske oblasti, general-majora, kontraadmirala, kapetana bojnog broda i drugih, ukupno 31 osobe.
Stavljalo im se na teret izdavanje zapovijedi i provođenje ‘’opkoljavanja svih gradova i civilnog stanovništva na području Splita, otvaranje vatre s vatrenih položaja, napad na luku Ploče, Vrbanj na otoku Hvaru i sl.’’ Prvostupanjska je presuda donesena 14. rujna 1993. i svi su optuženici osuđeni na zatvorske kazne između 7 i 15 godina.
MILORAD TRIVUNOVIĆ – Za ratni zločin protiv civila u Baranji 1992. osuđen na šest godina zatvora
Broj predmeta: K-rz-7/2022
Zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Baranji 1992. godine osječki Županijski sud je nepravomoćno osudio na šest godina zatvora bivšeg pripadnika srpskih paravojnih postrojba 62-godišnjeg Milorada Trivunovića. 13.02.2023. – epovijest.com
Ivici Husniku, optuženom za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u okupiranom Vukovaru 1992. i silovanje tada 18-godišnje žrtve.
Pravomoćno osuđen na 15. godina zatvora za ratni zločin protiv hrvatskih ratnih zarobljenika, u studenom 1991. godine na Ovčari, kod Vukovara. – epovijest.com
Srpski ratni zločinci Simatović i Stanišić dobili po 15 godina zatvora
BIVŠIM čelnicima Službe državne sigurnosti Srbije Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću žalbeno vijeće Rezidualnog mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Haagu povećalo je kazne zatvora na 15 godina za zločine koje su počinile srpske snage na području bivše Jugoslavije.
Ratni zločin u Antinu
Županijsko državno odvjetništvo smatra da je Petković, koji je nedostupan hrvatskom pravosuđu, odgovoran za ubojstva 25 civila i dva člana kriznog stožera mjesta Antin te nezakonita uhićenja, fizička i psihička zlostavljanja još 16 civila.
Dragomir Petković koji prema dostupnim podacima, boravi na teritoriju Srbije
Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku donijelo je 8. studenog 2011. nalog o provođenju istrage protiv D.P. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka
Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (dalje u tekstu: OKZRH) u vezi s člankom 28. istog Zakona (zapovjedna odgovornost). Zbog postojanja osnovane sumnje da je u razdoblju od 1. rujna 1991. do svibnja 1992. u Antinu, kao zapovjednik Štaba TO Markušica i zapovjednik štabova TO Antinska Mlaka, Ostrovo, Gaboš, Palača i Podrinje, protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, svjestan da su njemu podređeni pripadnici teritorijalne obrane stanovnici sela koji nisu upoznati i podučeni o svojim obvezama.
Znajući da se prema lokalnom stanovništvu primjenjuju nezakoniti postupci od strane pripadnika TO i pridošlih dobrovoljaca iz Srbije.
Nije poduzeo ništa da takva postupanja spriječi i kazni te je na taj način odobravao njihove nezakonite radnje pristajući da oni nastave s takvim radnjama. Pristajući na njihove posljedice, pri kojim radnjama je i osobno sudjelovao, uslijed čega su po njegovim naredbama njemu podređeni pripadnici TO Markušica i TO okolnih mjesta organizirali naoružane straže-punktove na kojima su mještani Antina od strane pripadnika TO zaustavljani, nezakonito uhićivani, psihički i fizički zlostavljani prilikom ispitivanja te je 29. rujna 1991. na području između mjesta Korođ i Tordinci naredio pripadnicima TO otvaranje vatre iz artiljerijskog oružja na organiziranu kolonu od oko 500 civila, mještana Antina. Koji su u strahu za život zbog učestalih napada na selo i prijetnji ubojstvima odlučili izaći iz sela, uslijed kojih postupanja je najmanje 26 civila usmrćeno, a više ih je teško ranjeno.
Vladimir Nazor bio je poznati hrvatski književnik, pjesnik i publicist. Rođen 30. svibnja 1876. godine u Postira, otok Brač. Aktivno je sudjelovao u kulturnom životu Hrvatske tijekom prve polovice 20. stoljeća.
Prije nego što je prešao u partizane, Vladimir Nazor je surađivao s vlastima Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U to vrijeme, Hrvatska je bila pod kontrolom ustaškog režima, koji je provodio određenu politiku prema naputcima Njemačke vlasti. Politiku prema manjinama, uključujući Srbe, Židove, Rome i druge.
Neke stvari jednostavno nije moguće poreći i ne smiju se prešutjeti. Treba ih jasno naglasiti to je dio hrvatske povijesti iz koje možemo i moramo puno učiti, kako nam se iste greške nikada ne bi ponavljale.
No komunističko i partizansko pretjerivanje i mitomanija o Ustaškim zločinima kako bi prikrili partizanska zlodjela je zanemarena u hrvatskoj povijesti. Rijetki o tome pišu i rasvjetljuju istinu o komunističkim zločinima pa tako i Titovim partizanima.
Nazor za vrijeme NDH
Nazor je bio poznat po svom književnom radu, ali je također bio član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja je bila pod kontrolom ustaškog režima. U tom je kontekstu imao određenu suradnju s vlastima NDH, koja je bila usko povezana s politikom tog režima. Suradnja s vlastima u NDH često se smatrala kompromisom s umjetnicima i intelektualcima toga doba, koji su se nalazili u teškom položaju suočeni s političkim pritiscima.
Međutim, tijekom Drugog svjetskog rata Nazor je postupno postajao svjestan jednog dijela prirode ustaškog režima i politike koju su provodili uz zločine.
Nakon što je postao svjedok masovnih progona i zločina protiv čovječnosti koji su se događali, Nazor je prešao u partizane.
Partizani su bili pokret otpora koji je djelovao protiv okupacijskih snaga u Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata, uključujući i NDH.
Nazor je postao jedan od istaknutih članova partizanskog pokreta i bio je aktivan u propagandnim aktivnostima i borbi protiv fašističkih snaga.
Njegov prelazak u partizane bio je izraz njegove suprotstavljenosti ustaškom režimu i njegovoj politici. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Nazor je ostao aktivan u kulturnom životu Hrvatske te je bio jedan od osnivača i prvi predsjednik Hrvatskog društva književnika.
Vladimir Nazor i mit o njegovoj otmici od strane partizana
U povijesnoj naraciji Drugog svjetskog rata i vremena Nezavisne Države Hrvatske (NDH), poznati hrvatski književnik Vladimir Nazor često se ističe kao kontraverzna figura. Jedan od mitova koji je okruživao Nazora bio je da je navodno otet od strane partizana i prisiljen pridružiti se njihovim redovima. Ova priča, koju su širile ustaške vlasti u propagandne svrhe, dugo je ostala dio javne percepcije.
Međutim, kroz kritičko proučavanje dostupnih izvora i povijesnih podataka, ova se tvrdnja pokazuje kao neutemeljena.
Vladimir Nazor doista je prešao u partizane tijekom rata, ali nije bilo otmice ili prisiljavanja da se pridruži njihovim redovima. Njegov prelazak u partizane bio je osobna odluka, koja je proizašla iz njegove spoznaje o brutalnosti ustaškog režima i njegovoj suprotstavljenosti toj politici.
Vladimir Nazor bio je Hrvat kad su to bili i drugi, bio je karađorđevićevac, vjeran listi Bogoljuba Jeftića, u vrijeme kada bi sve drugo bilo rizično. Snalazio se i mijenjao nazore onako kako su to činili obični ljudi, nikako političari i veliki književnici, nastojeći da prežive i sa što manje rana se provuku kroz povijesti. Upravo zbog svoje običnosti Vladimir Nazor ustašama je i bio toliko važan.
„Od danas za svakog Jugoslovena postoji samo jedan pozdrav — Čuvajte Jugoslaviju.“ Te dvije riječi, kao kraljev idejni testament izbacio je Bogoljub Jevtić.
Mit o “Poglavniku”
Osim toga, drugi mit koji se pojavio bio je da je Vladimir Nazor napisao pjesmu pod nazivom “Poglavnik”, koja bi podržavala ustaški režim i Antu Pavelića. Međutim, ova tvrdnja također nema povijesnu potporu. Nema dokumentiranih izvora koji potvrđuju postojanje takvih pjesama ili da ih je Nazor napisao.
Stoga je važno kritički pristupiti takvim mitovima i temeljiti naše razumijevanje povijesnih događaja na provjerenim izvorima i povijesnom istraživanju. Proučavanje života i djela Vladimira Nazora unutar konteksta Drugog svjetskog rata i NDH može nam pružiti jasniji uvid u ulogu koju je odigrao kao književnik, intelektualac i sudionik pokreta otpora tijekom tog vremena.
Vladimir Nazor i susret sa Antom Pavelićem
Postoji dokumentirani susret između Vladimira Nazora i Ante Pavelića, vođe Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koji se dogodio tijekom Drugog svjetskog rata. Susret je zabilježen u povijesnim izvorima i svjedočanstvima.
Prema dostupnim podacima, susret Nazora i Pavelića dogodio se u rujnu 1941. godine, nekoliko mjeseci nakon uspostave NDH. Susret je organiziran kako bi se Pavelić i vodeći ustaški dužnosnici sastali s poznatim hrvatskim književnicima i intelektualcima, uključujući Nazora. Sastanak je bio dio nastojanja režima da stekne podršku i legitimitet među kulturnim elitama.
Detalji o samom susretu nisu sasvim poznati, ali pretpostavlja se da je Pavelić bio zainteresiran za upoznavanje i raspravu s Nazorom kao jednim od najistaknutijih književnika toga vremena. Susret se vjerojatno odvijao u formalnom okruženju, a vjerojatno su razgovarali o književnosti, umjetnosti i kulturi.
Važno je napomenuti da takvi susreti između kulturnih figura i političkih vođa u kontekstu totalitarnih režima često nisu jednostavni i često su oblikovani političkim pritiscima i propagandom. Mnogi umjetnici i intelektualci tog vremena bili su suočeni s izazovom održavanja svoje neovisnosti i integriteta u okviru političkih režima koji su provodili represivne politike.
Vladimir Nazor i djelovanje
Nakon završetka Drugog svjetskog rata i stvaranja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), Vladimir Nazor je obavljao nekoliko značajnih funkcija u jugoslavenskom društvu. Njegova uloga bila je usmjerena prema kulturnom i književnom polju.
Bio je akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), od toga od 1919. godine dopisni član, redoviti član od 1940. godine te potvrđeni član od 1947. godine.
22. ožujka 1948. godine postao je redoviti akademik i Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti (SANU) u Odjelu za literaturu i jezik.
Vladimir Nazor uselio se u kuću Mile Budaka nakon što su Budaka komunističke vlasti pogubile.
Jedan prijepis sačuvan je u Državnome arhivu u Zagrebu, u fondu koji se odnosi na konfiskacije i to u spisu Nikole Mandića (DAZ, kut. u istome spisu nalazi se podatak da se u Budakovu kuću na Josipovcu br. 19 uselio predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor. Te popis svih zatečenih predmeta pronađenih u toj kući. Kao i u kući obitelji Budak u Rimu br. 98 s pripadajućom gospodarskom zgradom.Izvor: https://epovijest.com/mile-budak/
Hrvatski državni arhiv (HDA): fond Javno tužiteljstvo, Presuda Mili Budaku i drugima, kut. 130. HDA: 416 – fond Odvjetnička pisarnica Ivo Politeo, k. 3, spis: Mile Budak – proces 1945., nereg. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946.
Drugi primjerak presude protiv M. Budaka i družine nalazi se u Hrvatskome državnom arhivu, u fondu Javnog tužiteljstva (HR-HDA, fond Javno tužiteljstvo, kut. 130). Ona je i objavljena dvije godine nakon što je nastala Sagrakova zbirka tekstova o Budaku.
Evo nekih od funkcija koje je obavljao Vladimir Nazor u to vrijeme:
Predsjednik Saveza pisaca Jugoslavije: Nazor je bio jedan od osnivača Saveza pisaca Jugoslavije i obavljao je funkciju predsjednika ovog udruženja. Kao predsjednik, promovirao je književnost, kulturnu razmjenu i suradnju među književnicima u cijeloj Jugoslaviji.
Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU): Nakon Drugog svjetskog rata Nazor je bio izabran za predsjednika HAZU-a, što je jedna od najprestižnijih akademija u Hrvatskoj. U toj ulozi promovirao je razvoj znanosti, umjetnosti i kulture u Hrvatskoj.
Član Predsjedništva SFRJ: Nazor je bio član Predsjedništva SFRJ, političkog tijela koje je obavljao izvršne dužnosti u državi. Iako se njegova uloga u Predsjedništvu uglavnom fokusirala na kulturna i književna pitanja, bila je to važna pozicija u političkom vodstvu države.
Diplomatski predstavnik: Nazor je također služio kao diplomatski predstavnik Jugoslavije. Bio je ambasador u Meksiku (1948.-1952.) i Indiji (1954.-1960.), gdje je promovirao kulturne veze između Jugoslavije i drugih zemalja.
Vladimir Nazor je ostavio značajan trag u kulturnom i književnom životu Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Njegovo djelovanje u različitim funkcijama odražava njegovu posvećenost promicanju umjetnosti, književnosti i kulture te razumijevanju među narodima Jugoslavije.
OPJEVANI POGLAVNIK NIJE NAZOROVO DJELO
Poglavnik
Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.
I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.
Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.
A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!
Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!
“Ne ulazeći u Nazorov ‘krimen’, znam da ne postoji nikakva Nazorova pjesma Anti Paveliću” napisao je Nikolić. “
Umro je u rodnome gradu Šibeniku, 12. srpnja1997. godine.
Nikolićev članak u njegovoj »Hrvatskoj reviji« (1996, br. 3–4), gdje je – reagirajući na neke vrlo grube antinazorovske invektive koje su se tih dana čule od nekih zastupnika u Saboru – napisao doslovce: »Ne ulazeći u Nazorov ‘krimen’, znam da ne postoji nikakva Nazorova pjesma Anti Paveliću. […] Ja bih za nju trebao znati, jer sam za vrijeme NDH uredio antologiju rodoljubnog pjesništva Hrvatska domovina, a također i rodoljubnih prigodnica Lovori (1943), a takve pjesme nigdje nema. Tamo, u Lovorima, Nazorova je prigodna pjesma Poruka pjesnicima, koja je uperena protiv Talijana u Dalmaciji, gdje Nazor poručuje pjesnicima: Budimo barbari / Al budimo svoji. Ovu prigodnu pjesmu, napisanu u vrijeme NDH, neki ‘pamte’ [!] kao pjesmu Paveliću.«
Ako tko zna, zna Nikolić. Uostalom, Nazorove pjesme o Titu i partizanima, od Čamca na Kupi do Titova naprijed, ne zvuče kao napisane pod prisilom i to je najjači dokaz protiv tvrdnji kako je Vladimir Nazor napisao “POGLAVNIKA”.
Pa Nazor im je bio jedan od tri, četiri najistaknutija dužnosnika.
Nazor je postao jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita i predsjednik ZAVNOH-a u Drugom svjetskom ratu . Pisao je ratni dnevnik S partizanima ( 1943–1945 ).
U svom životu, veliki pjesnik imao je različite faze nadahnuća i životnih traženja. Komunisti su tajili da je Nazor jedan dio svoga stvaralaštva posvetio Bogu. Tako je uz veliki kršćanski blagdan Duhova nastala Nazorova pjesma-molitva „Duhovi“ u kojoj pjesnik s gorućom čežnjom zaziva Duha Svetoga da ga oživotvori i ispuni praznine života:
DUHOVI
VLADIMIR NAZOR
Za one ognje što su dugo gutali trnjake mojih strasti: Za one vatre pastirske Na vrhovima mojih sanja jutarnjih; Za krijesove i plamene U moje tihe večeri; 0 Duše Sveti, priđi!
Vatre su moje sagorjele. Vjetrovi raspršili su dim. U duši – prazni ponori U ruci – šaka pepela. Rođenja svoja sva ja znam. I Smrti sve. I sve mi Uskrse Al nikad još ne dočekah I praznik svojih Duhova. A ja sam željan tvoga plama: Pa da krv nova sve žile napuni. I jezik moj progovori. I stvara moja riječ. O Duše Sveti, siđi!
Naš pepel čeka na tvoj silazak. Zrnašce svako hoće da se prometne U sjeme: Svaka riječ U iskru tvoga ognja: Pa da ih zemljom rasije Tvoj vjetar, i sve stvoreno Da zboreć jednim jezikom Ko jedna duša klikne: Proteče ljuta krv, Što dugo nas je djelila! A, Duha puni, od sad nam je živjeti U vječnom miru Gospodnjem!
Bog u šumi
VLADIMIR NAZOR
Šušti meko cv’jeće rašeljkinih gronja. Kuca malo srce púpovâ i klicâ. Taknuta vjetrićem punim slatkih vonja Brecaju sva zvonca bijelih đurđica. Modrim okom bl’ješti ljubica i viri iz skromnoga grma. C’jeli gaj se budi, šumori i miri Kao smilj i trma.
Jasen, štono dugo suh i jalov dr’jemlje, Bršljanom se vije, lišajima mlâdi. Visoke se jele klanjaju do zemlje, A bor zlatnim praškom dô i goru kadi. Skladan pjev se diže iz hiljadu gn’jezda, Vrutaka i voda.
Ruku punih rose, sjemenja i zv’jezda Bog po šumi hoda.
K Bogu!
VLADIMIR NAZOR
Bože, ja sam uvijek nosio te živa Na dnu duše svoje: u burne trenutke Obijesti, i kada cijelu noć je šutke Kopala mi srcem sumnja hladna siva.
Nošah te u sebi i kad sve sam vrutke Vjeri pečatio, i kvas, što ga liva Tvoja ljubav u nas, gušio, i tkiva Nade u glib bacao niz drum svoj i putke.
Ja sam se rvao s tobom, velji Bože! Svladan rukom tvojom, poraza svu sreću Spoznah, i znam, što ti blaga sila može.
I jer borbu s crvom ti prezreo nisi, Osjećam u duši vjeru uvijek veću. I sve biće moje prema tebi klisi.
Slovenci Borojeviću dignuli spomenik, u Zemunu ima ulicu, u Hrvatskoj ništa Borojević je, na žalost, dijelio sudbinu Austro-Ugarske.
Kako je nestala državna zajednica kojoj je vjerno služio, i gdje se promovirao i u političku figuru, ne samo vojnu, u novoj državnoj zajednici Slovenaca, Hrvata i Srba za njega više nije bilo mjesta.
Ne samo da je bio nepodoban, nego je bio i politički opasan. Zato je marginaliziran, bačen u bijedu, pa je tako i umro. No Borojevića marginalizirati i sto godina poslije, nakon svega što je učinio za Hrvatsku i Hrvate, u samostalnoj Hrvatskoj, to je već nakaradno!
Dok Slovenci Svetozaru Borojeviću dignuše spomenik, Hrvati mu srušiše kuću.
Svetozar Borojević – Spomennik u SlovenijiKuća snimljena 28. siječnja 2021.
Snimljeno 7.travanja 2023.
Svetozar Borojević, najsposobniji austrougarski vojskovođa Prvog svjetskog rata, jedini Hrvat koji je dobio naslov vojskovođe (feldmaršala) i odlikovan najvišim austrijskim odlikovanjima, od svoje smrti 1920. godine do današnjih dana sustavno je prešućivan u hrvatskoj povijesti.
/ AD-1 /
Svetozar Borojević von Bojna se za vrijeme Prvog svjetskog rata istaknuo nizom uspjeha u defenzivnom ratovanju. Zbog toga je dobio čin feldmaršala, čime je postao prvi i jedini nosioc te titule u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog porijekla.
Istina i cijelo razdoblje Prvog svjetskog rata u hrvatskoj historiografiji slabo je istraženo i obrađeno. Nepoznavanje temeljnih činjenica o Svetozaru Borojeviću, a još više ocjene njegove osobe i djela od političara naknadnih državnih tvorevina u kojima se našla Hrvatska, od monarhističke do socijalističke Jugoslavije, pretvorila je velikog vojskovođu i hrvatskog domoljuba u žrtvu stereotipa.
Nakon što je prošao dodatnu vojnu obuku, između 1887. i 1891. godine, radio je kao instruktor u vojnoj akademiji Teresianum u Wiener Neustadtu. 1892. godine postao je bojnik (Major), 1895. pukovnik (Oberstleutnant), a 1897. godine brigadir (Oberst). 1896. godine prvi put je dobio zapovjedništvo nad vlastitim bataljonom. 1899. godine oženio se austrijankom Leontinom, kćerkom pukovnika Friedricha von Rosnera. S njoj je imao sina Friedricha, koji se utopio u novembru 1918. godine. 1904. godine unaprijeđen je u general-majora (Generalmajor) i postao je zapovjednik u Hrvatskom domobranstvu.
Ugarsku plemićku titulu von Bojna dobio je 1905. godine. 1908. godine unaprijeđen je u čin general-pukovnika (Feldmarschallleutnant), a 1913. u generala (General der Infanterie).
STEREOTIPI
Prvi je, a slična sudbina dugo je pratila i bana Josipa Jelačića, da je Borojević više carski/austrougarski general i vojskovođa, a manje „hrvatski/jugoslavenski domoljub“. Više mu je stalo do spasa Monarhije, negoli do interesa hrvatske domovine i hrvatskog naroda.
Drugi stereotip je da je rođen u pravoslavnoj graničarskoj obitelji, pa je prema tome Srbin. Ovaj stereotip, kojeg je vrlo uspješno promovirala srpska pravoslavna crkva, a prihvatila šira hrvatska javnost, doveo je do toga da se u posljednjoj Borojevićevoj biografiji objavljenoj 1989. u Hrvatskom biografskom leksikonu, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu smatralo potrebnim napomenuti da je Borojević „Podrijetlom je iz srpske graničarske obitelji“.
Ni jedan od navedenih stereotipa nije točan.
SVETOZAR BOROJEVIĆ SPASIO HRVATSKU OD VELIKOG GUBITKA TERITORIJA
Imperijalistički Londonski ugovor, kojim sile Antante kupuju savezništvo Italije na račun hrvatskih (i slovenskih) nacionalnih i povijesnih područja, bio je od strane Vrhovnog vojnog zapovjedništva austrougarske vojske iskorišten za podizanje borbenosti hrvatskih i slovenskih postrojbi na jugozapadnom (sočanskom) bojištu.
Sretna je okolnost da je zapovjednik tog bojišta bio genijalni strateg Borojević. Provođenjem aktivne obrane uspješno je odbio jedanaest napada daleko nadmoćnije talijanske vojske, od prvog u lipnju/srpnju 1915. do jedanaestog u kolovozu/rujnu 1917.
U dvanaestoj bici, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanesen strahovit poraz. Opravdano se može postaviti pitanje: do kuda bi išla talijanska granica 1918. u slučaju da ih Svetozar Borojević nije zaustavio?
Uoči i nakon potpisivanja primirja 1918. Svetozar Borojević nastoji povlačenje, sada već bivše austrougarske vojske provesti organizirano, osobito hrvatskih postrojbi u cilju usporavanja talijanskog napredovanja i očuvanja vojničke sile za novonastalu državu. / AD-2 /
Tko su zapravo izdajnici Hrvatstva ?
Na žalost, svi njegovi pokušaji bili su bezuspješni. Vodeći političari Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba pod pritiskom vrlo nepovoljnih političkih prilika i društvenih previranja nastojali su što prije ostvariti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. / AD-3 /
SVETOZAR BOROJEVIĆ PRAVOSLAVAC HRVAT
Nedvojbeno je da je Svetozar Borojević kršten u pravoslavnoj crkvi, parohijskoj crkvi u selu Mečenčani, gdje je službovao njegov otac. Iz toga izvoditi zaključak o njegovu srpskom podrijetlu povijesno je netočno. Sredinom 19. stoljeća u vrijeme rođenja Svetozara Borojevića, na Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini i katolicima i pravoslavnima integracijski čimbenik je prije svega njihov poseban pravni i društveni položaj, a ne nacionalna pripadnost.
U daljnjem procesu nacionalnih integracija, srpska pravoslavna crkva je svojom politikom poistovjećivanja pripadnosti pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu uspjela u svojoj namjeri. Da se najveći dio pravoslavnih vjernika opredijelio za srpstvo, ali ne svi.
Svetozar Borojević je samo jedan od takvih mnogobrojnih primjera. On u svojim istupima i pismima sve do smrti izričito navodi da je Hrvat, a domovina mu je Hrvatska. Čast vojskovođe i hrvatstvo, nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS, Borojeviću je donijelo samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine, bez domovine – u novonastalu državu mu je bio zabranjen povratak – zaboravljen živi sa suprugom po hotelima u Austriji. Svemu je prethodila i obiteljska tragedija, smrt sina jedinca 1918. „Lav sa Soče“ umire u Klagenfurtu 23. svibnja 1920, službeno od posljedica moždanog udara. Obilježavanje svake njegove obljetnice rođenja trebalo bi biti povod za istraživanje i valorizaciju života i djela vojskovođe i domoljuba Svetozara Borojevića. Ali i niza drugih, nepravedno zaboravljenih, a istaknutih Hrvata u Prvom svjetskom ratu. Ta premali smo narod da si dopustimo odricanje od svojih slavnih povijesnih osoba ili da ih drugi svojataju.
Svetozar Borojević – Dokazi kroz pisma o njegovom hrvatstvu
Do smrti Svetozar Borojević se bori za svoj status i mirovinu. Iz sačuvanih Borojevićevih pisama prijatelju Slavku Kvaterniku iz 1919. i 1920. može se detaljno rekonstruirati njegova kalvarija. Njegove stvari (odjeća, knjige, dokumenti, odlikovanja) zaplijenjene su u Jesenicama 31. listopada 1918. od strane naoružanih osoba, a po naredbi Narodnog vijeća u Ljubljani.
Njegov pobočnik je uspio spasiti samo konje i kovčeg s odorama. On i žena žive skromno od ušteđevine koju su imali kod sebe. Naime, Borojevićeva ušteđevina, kao i novac koji je dobio kao predujam od austrijskog vojnog opskrbnog ureda, blokirani su u bankama, a zaplijenjene su i vrijednosnice njegove supruge.
Svetozar Borojević – Pisma
Cijelu 1919. i u proljeće 1920. bezuspješno se pokušava rehabilitirati i ostvariti mirovinu. U kakvim se prilikama i stanju nalazi, najbolje mogu poslužiti izvodi iz njegovih pisama Kvaterniku: „Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? Bi li Obzor stao u moju obranu kao Hrvata u odnosu na Kranjsku?“ Izvor: Hrvatski državni arhiv Pisma Svetozar Borojević
Tuga
U pismu od 18. listopada 1919. Svetozar Borojević piše: „Ne mogu se nigdje nastaniti za stalno, jer drugo si preseljenje ne mogu priuštiti. Poslijepodne sam saznao, da je općinsko vijeće Klagenfurta, odlučilo sve ne-austrijance protjerati i uskratiti im bonove za hranu. Trenutno se nalazim u Krumpendorfu, a ne u Klagenfurtu, i nisam u opasnosti. Ali to bi se moglo promijeniti već sutra. Osim toga, nije najugodnije zimu provesti u hotelu bez grijanja s jednostrukim prozorima i suprugom.“ Pismo završava: „Više uopće ne čeznem za povratkom u Hrvatsku, sigurno ne sumnjate u to. Nikada neću postaviti zahtjev za povratkom i bio bih sasvim zadovoljan, da me ostave na miru da svoju mirovinu uživam tamo gdje ja to želim. Ali to ne smijem reći na glas. O događajima u domovini ovaj Vas put neću pitati. Postao bih ogorčen, a to ne želim.“
Drugog studenoga 1919. Svetozar Borojević upućuje Kvaternika da piše Hadžiću, tadašnjem ministru vojske i mornarice: „Opišite mu moju situacije, kako smo moja žena i ja zbog zapljene našeg privatnog vlasništva na temelju naredbe Kranjskog narodnog vijeća u listopadu 1918. pretrpjeli štetu od 120.000 kruna i tako dospjeli u tešku materijalnu situaciju. Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku, i već drugu godinu ne znamo, gdje da se naselimo. Tako da smo prisiljeni skupo živjeti u najskromnijim hotelima i na udaru njemačkog tiska, koji me naziva Južnim Slavenom. Moram inzistirati na javnoj i stanovništvu jednoznačnoj zadovoljštini, za svu mi učinjenu nepravdu, jer ni u domovini ne mogu živjeti u miru. Optužuju da sam protivnik nove države, što nisam. Ne želim više ništa, osim mira.“
Razočarenje
U pismu od 11. siječnja ogorčen i rezigniran piše Kvaterniku: „Više ne vjerujem u dobre namjere domovine i Beograda. Što vrijeme više prolazi u to sam sve uvjereniji. Dobre namjere brzo blijede. Javnost me zaboravlja. Zaokupljaju je drugi događaji. Dok me se netko sjeti na pravi način, bit ću vjerojatno pokopan, a onda mi više ništa ne treba.“ Poručuje Kvaterniku da prenese Zerjavu, biskupu Jegliću i šefu povjerenstva da na njegove zahtjeve za mirovinom ne odgovaraju ni Beč niti Beograd, a „ žena mi je bolesna i stanujem u bijednoj kućici. Ne zahtijevam poklone, nego samo ono što mi pripada. Apeliram na njihovu čast, da me ne tjeraju u očaj i da mi odmah pomognu, prije nego što bude prekasno. Recite im to: I s najboljom voljom, tako više ne mogu živjeti!“
Prijateljstvo sa Slavkom Kvaternikom
Borojevića i njegovu obitelj s Slavkom Kvaternikom, glavnostožernim potpukovnikom austrougarske vojske i kasnijim vojskovođom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, veže dugogodišnje prijateljstvo. Koje se razvilo za vrijeme Borojevićevog službovanja u Zagrebu kao zapovjednika VII. zagrebačkog hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja. Kvaternik će se 1918-1919. pokazati odanim Borojevićevim prijateljem poduzimajući sve kako bi Borojeviću i njegovoj supruzi olakšao život u progonstvu.
Posljednje pismo
Posljednje sačuvano pismo Borojević je pisao u Klagenfurtu 23. travnja. 1920, točno mjesec dana prije smrti: „Zanima me je li Laginja još ban. Do sada mu nisam pisao, jer sa stranačkim vođama ne želim imati ništa. Ali ako Brejc u Beogradu ne uspije, napravit ću posljednji korak i zatražiti Laginju da kao najviši predstavnik moje domovine poduzme nešto za moju mirovinu u Beogradu. Ako i to ostane bez rezultata, onda ne snosim odgovornost za ono što će eventualno uslijediti. /… / Ne mogu dozvoliti da se sa mnom i dalje tako postupa.“
Dr. Matko Laginja (1852-1930), pravnik, 1918. povjerenik Narodnog vijeća za Istru. Od veljače do prosinca 1920. ban Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Smrt
„Lav sa Soče“ umro je u klagenfurtskoj bolnici od posljedica moždanog udara u 64. godini, 23. svibnja 1920. Bolest je svakako bila posljedica neizvjesnosti, neimaštine, a najviše poniženja koje su on i njegova supruga proživljavali posljednjih godinu i pol dana. Pokopan je na gradskom groblju 26. svibnja. Civilni sprovod vodio je Borojevićev prijatelj, biskup u Klagenfurtu dr. Hefter. Borojevićevi posmrtni ostaci preneseni su 21. listopada 1920. u Beč i položeni u arkade Središnjeg bečkog groblja. Mjesto je osigurao bivši car i kralj Karlo Habsburški. Borojevićev grob nalazi se na počasnom mjestu u arkadama pokraj same crkve. Gdje se inače pokapaju austrijski predsjednici i drugi znameniti ljudi.
Na sprovodu u Beču bilo je nazočno nekoliko tisuća Borojevićevih bivših vojnika i starih vojnih drugova. Između ostalih feldmaršal Kövess, posljednji zapovjednik austrougarske vojske, general-pukovnik Stjepan Sarkotić, izaslanstvo mađarskih časnika.
Bivši car i kralj Karlo i nizozemska kraljica Wilhelmina poslali su vijence. Govor na otvorenom grobu održao je potpukovnik Stevo Duić.
Nedaleko Borojevićeva, nalazi se i grob Paule Preradovic (Beč, 1887 – Beč, 1951), unuke Petra Preradovića, austrijske književnice i autorice teksta austrijske himne, kao i grob generala Stjepana Sarkotića.
Što kažu drugi
Nenad Vukadinović dosta prostora u svojoj knjizi daje austro-ugarskomu generalu i feldmaršalu Svetozaru Borojeviću. Smatra potrebnim istaknuti „kako je ovom legendarnom feldmaršalu (srpskopravoslavnog porekla), banijskom krajišniku, ađutant bio, niko drugi nego, Slavko Kvaternik. Koji će kasnije, tokom II sv. rata u NDH postati vojskovođa NDH (posebna vojna titula), doglavnik, ministar Hrvatskog domobranstva i ustaški krilnik“ (Vukadinović 2014: 117)
Borojević i Kvaternik su se upoznali u razdoblju 1907.—1912. u kojem je Borojević bio zapovjednik Zagrebačkoga domobranskoga okružja i 42. hrvatske domobranske divizije (Zvonar 2011: 118). Kao što je Vukadinović točno naveo, Kvaternik je kao bojnik bio Borojevićev krilni pobočnik u njegovu Glavnom stanu od 22. listopada 1914. do 27. veljače 1916. (Zvonar 2011: 120, Tatić 2019: 74).
Vukadinović tvrdi da ≫na svaki mogući način, današnja hrvatska javnost, pa i iskusni istoričari i drugi intelektualci pokušavaju ovog velikog vojskovođu svrstati u hrvatski nacion.
Srpske igre o nacionalnosti
Hrvatski povjesničar srpskoga podrijetla Drago Roksandić također tvrdi, neargumentirano, da je Boroević bio ≫Srbin s Banije≪ (1991: 120). U zasebnoj publikaciji posvećenoj Boroeviću koju je 2007. napisao i objavio na poziv i u nakladi Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. (Roksandić 2007) od takve kategorizacije ne odustaje. On ju u njoj izrijekom ne ponavlja, no u Predgovoru kaže ovako: ≫Danas mi je osobna profesionalna zadovoljština da sam Svetozara Borojevića uvrstio u svoju knjigu Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana (Vjesnik. Zagreb, 1991.). Vidjeti str. 118 i 119.≪. U toj je knjizi Borojević uvršten samo citiranim spomenom da je bio ≫Srbin s Banije≪ (s fotografijom) (usp. str. 119.—120.).
U naslovu monografije o Borojeviću iz 2007. Roksandić se pita nije li primjerenije Borojevića zvati Lisicom sa Soče (nejasno je da li samo zbog njegove ratne taktike ili zbog umišljaja da je Borojević svoje nacionalne osjećaje prikrivao kako bi profesionalno mogao napredovati).
Nikada kraja srpskom svojatanju
Nije slučajno, iako je neutemeljeno, da je Borojevića i Srpsko nacionalno vijeće na svojim mrežnim stranicama uvrstilo među ≫znamenite Srbe≪. Borojevićev suvremenik i časnik Glavnoga stožera Edmund Glaise von Horstenau (1882.—1946.) u svojim memoarima objavljenima 1980. godine napisao je da je Borojević bio ≫Hrvat≪ koji je ≫po svojoj pravoslavnoj vjeri≪ zapravo bio ≫Srbin≪. Horstenau očigledno nije znao da je Borojević napustio pravoslavlje i postao grkokatolikom. (Tatić 2019: 206).
Da je Borojević neovisno o vjeri sam sebe i svoju obitelj smatrao Hrvatima, pa tako i druge pravoslavce, pokazuju njegovi privatni i javni nastupi i 147 svjedočanstva drugih o njemu.
Nepobitni dokazi, što vam još treba ?
On se je dalmatinskim jedinicama u prosincu 1915., u kojima je zasigurno bilo i pravoslavaca, obratio riječima ≫Vi ste Hrvati, a i mene je rodila majka hrvatska.≪ (Tatić 2019: 88, 204). Kipar Robert Frangeš-Mihanović (1872.—1940.) imao je priliku boraviti neko vrijeme u Borojevićevu glavnom stanu blizu bojišnice. Na temelju svojih osobnih razgovora s Borojevićevim javnosti je prenio da se je Borojević smatrao Hrvatom i da se je ponosio time, i da je imao razvijen hrvatski jezični osjećaj (Tatić 2019: 74).
U posljednjim mjesecima života Borojević je najvjernijega prijatelja u duhovnom, materijalnom i praktičnom pogledu imao u Slavku Kvaterniku (usp. Pojić—Marjanić 2011).
Njemu piše da se je Narodnomu vijeću SHS-a 1918. obratio ≫kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat≪ (Pojić 2006: 9)., piše mu o svojem ≫svjetonazoru kao Hrvata≪, o sebi kao ≫Hrvatu≪, o banu Laginji kao najvišem predstavniku svoje domovine (tj. Hrvatske) (Pojić 2006: 10), a svoj jezik zove ≫hrvatskim≪.
On u svojim 148 istupima i pismima sve do smrti izričito navodi da je Hrvat, a domovina mu je Hrvatska.≪ (Pojić 2006: 4)
Sudbina prijatelja
Jugoslavenske vlasti popisale su spomenute Borojevićeve prijatelje i suborce generala Stjepana Sarkotića i potpukovnika Stevu Duića 1934. kao jedne od onih bivših časnika austro-ugarske vojske koji su kao ustaški ≫teroristi≪ obrazovali ≫rukovodeće kadrove terorističke akcije ≪ i našli se ≫u situaciji emigranata čak i pre nego što se nova jugoslovenska država definitivno formirala.≪ (Saopštenje 1947: 10).
Stjepan Sarkotić umro je prirodnom smrću 1939. godine, a Stevo Gruić ubijen je u atentatu jugoslavenskih agenata 1934. u Karlovim Varima (Karlsbadu). U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postumno je proglašen krilnikom.
Slavko je Kvaternik napustio sve dužnosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1942. godine, a nakon rata Austrija ga je izručila Jugoslaviji, gdje je osuđen na smrt.
Partizanske likvidacije
Partizani su likvidirali i Boroevićeva prijatelja Vilka Begića (1874.—1946.?), koji je u austro-ugarskoj vojsci bio intendanski pukovnik, a u vojsci Nezavisne Države Hrvatske general pješaštva (Tatić 2019: 159).
Priznanja
U Sloveniji su feldmaršalu Borojeviću krajem 2016. godine podigli spomenik u znak zahvalnosti zbog obrane slovensko-talijanske granice na 149 Soči (usp. Manin 2011: 7), zbog koje je za života proglašen Lavom sa Soče.
U Beogradu je (u Zemunu) po Boroeviću 2008. nazvana jedna ulica.
U Hrvatskoj Borojević još nije rehabilitiran. Mladi hrvatski povjesničar Danijel Tatić u svojoj monografiji o Borojeviću s punim pravom iskazuje čuđenje da ≫Beograd može ono što Zagreb još uvijek nije u stanju — nazvati ulicu po hrvatskome generalu Svetozaru Borojeviću!≪ (Tatić 2019:214).
Tatić s punim pravom upozorava i na to da trošno zdanje u Mečenčanima, urušenih zidova te oronula pročelja i krovišta. Roditeljska kuća Svetozara Borojevića koja je danas u vlasništvu Republike Hrvatske, ≫ne predstavlja ništa više doli spomenik nebrige hrvatske države o jednom od najvećih vojskovođa svoje povijesti≪ (Tatić 2019: 215).
AD – 1
Kao primjer mogu poslužiti opsezi njegovih biografija objavljeni u enciklopedijama od Kraljevine SHS do Republike Hrvatske: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, knj. 1 – 28 redaka; Hrvatska enciklopedija, Zagreb 1942., sv. 3 – 47 redaka; Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb 1955, sv. 1 – 9 redaka; Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb 1982, sv. 2 – 9 redaka; Vojna enciklopedija, Beograd 1959, sv. 2 – 40 redaka; Opća enciklopedija, JLZ, Zagreb 1977, sv.1 – 11 redaka; Hrvatski biografski leksikon, Zagreb 1989, sv. 2 – 52 retka; Hrvatska enciklopedija, Zagreb 2000, sv. 2 – 14 redaka. Jedinu monografiju o Svetozaru Boroeviću napisao je hrvatski politički emigrant i novinar dr. Ernst Bauer, Der Löwe vom Isonzo, FM Svetozar Boroević von Bojna, Verlag Styria, Graz 1985.
AD – 2
Londonski ugovor iz 1915. godine bio je tajni sporazum između zemalja Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije, potpisan 26. travnja1915., kojim su zemlje Antante privoljele Italiju na izdaju saveza Središnjih sila, obećavajući im teritorije njenih dojučerašnjih saveznika.
Prema tom ugovoru, Hrvatska bi bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije. Preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije. Za taj dio Hrvatske koji ne bi bio pripojen Italiji i Srbiji, tek je trebalo odlučiti hoće li pripasti Mađarskoj, ili će ostati u Austrijsko – Mađarskoj zajedničkoj državi.
Slijedom Londonskog ugovora kojim je također obećavano Kraljevini Srbiji stvaranje Velike Srbije; potpisnici ugovora su Srbiju – koja u pregovorima nije sudjelovala. O tome službeno obavijestili diplomatskom notom od 16. kolovoza 1915. godine. Saveznici su Srbiji obećali Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju (Šibenik, Zadar i Knin bi pripali Italiji) i sjevernu Albaniju, ali bez Makedonije i dijela Banata. Naime, Rusija, Francuska i Velika Britanija nastojale su na svoju stranu privući dotad neutralnu Bugarsku, a ne ugroziti tek sklopljeni savez s Italijom, te istodobno zadovoljiti Srbiju. Stoga su Bugarskoj ponudili Makedoniju, a Srbija je za kompenzaciju trebala dobiti BiH i dio hrvatskih teritorija. Srbija je odbacila ugovor, želeći otvorenim ostaviti pitanje Makedonije.
Rumunjskoj su ponuđeni Banat i Transilvanija, što je nakon I. svjetskog rata i dobila.
Što ostaje Hrvatskoj ?
Hrvatskoj bi od mora ostao samo dio od Rijeke do početka Dalmacije, a na kopnu zapravo samo dio oko Zagreba i Lika. Ostalo je otvorenim pitanje bi li Hrvatska ostala državno vezana uz Mađarsku i Austriju.
To je kasnije rezultiralo 1920. Ugovorom u Rapallu sklopljenih sa starom Jugoslavijom 1924. Da bi teritorije koje su joj obećani u Londonu 1915. godine naposljetku uzela 1941., slijedom Rimskih Ugovora koje je sklopila s vlastima NDH koje su na vlast i došli nakon napada Italije i drugih Sila Osovine na Jugoslaviju.
AD – 3
Tisućljetno je hrvatsko kraljevstvo nestalo, a hrvatski nacionalni program XIX. stoljeća odložen paće se borba nastaviti u još žešćem obliku. Ujedinjenje su pratili i veliki prosvjedi u Zagrebu (prosinačke žrtve). Sve odluke rečenog procesa djelo su skupine od nekoliko stotina političara i intelektualaca. Nije bilo niti je moglo biti izravnog izjašnjavanja kao što je referendum ili nešto slično. Hrvatski narod tijekom trinaest stoljeća nije imao nikakvih takvih odnosa sa Srbijom da bi stekao bilo kakva iskustva o eventualnom zajedništvu. On je uglavnom pasivno slijedio svoju elitu. Koja je više bila orijentirana prema narodima srednje Europe, Podunavlja i Mediterana s nadom da će u nekom eventualnom europskom “commonwealthu” osigurati svoju budućnost. Iako je, zbog austrougarskog i talijanskog imperijalizma, računao i na južnoslavensko zajedništvo. Politička ideja, društvena svijest, zanosi, nade i očekivanja društvenih elita bile su ne samo isprepletene već i sukobljene do isključivosti.
IZVOR : Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999., str. 65.
Kome zahvaliti ?
Političke snage u Hrvatskoj nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, Antom Trumbićem i Franom Supilom. Koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor. Predstavnici kojega su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917. I sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918. Sudbina hrvatskih teritorija rješavala se među velikim silama Londonskim ugovorom iz travnja 1915. Italiji je za pristupanje snagama Antante obećana Istra, otoci Cres, Lošinj i Rab, sjeverna Dalmacija do rta Ploče kraj Šibenika, kao i većina dalmatinskih otoka. Dio hrvatskoga teritorija u tim je diplomatskim pregovorima bio namijenjen i Srbiji.
Naivnost
Rješenju hrvatskoga pitanja u okviru južnoslavenske državne zajednice priključili su se potom i socijaldemokrati, ali Hrvatsko-srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju. Svetozar Pribićević, koji je nakon proglašenja amnestije 1917. iznova preuzeo njezino vodstvo, protivio se ideji da bi buduća južnoslavenska država trebala biti neka vrsta širega političkog okvira, u kojem bi bila očuvana hrvatska državnost. Iako je Koalicija svojim negativnim stajalištem kočila proces »nacionalne koncentracije«, ona ga nije mogla spriječiti. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka deklaracija. Koja se zauzimala za stvaranje zajedničke polit. organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnoslavenske države. Zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«. Tek u jesen 1918., nakon proboja Solunskoga bojišta, u trenutku kada je Habsburška Monarhija bila pred slomom, Koalicija je pristala na osnivanje Narodnoga vijeća SHS.
Tko je krivac ?
Uz Trumbića i Josipa Smodlaku jedan je od pokretača politike novog kursa i među najzaslužnijim političarima za donošenje Riječke rezolucije1905. godine. (Zapravo je njezin idejni začetnik) i za stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, te za njen dolazak na vlast. Supilova riječka i zagrebačka faza su povjesničarski ozbiljno i nepristrano obrađeni tek u studijama i knjigama koje su se pojavile nakon raspada SFRJ. Naime, dotad je to razdoblje njegove djelatnosti šablonski tretirano kao vizionarska aktivnost usmjerena prema žuđenom, i u Jugoslaviji (pogotovo komunističkoj), ozbiljenom snu o stvaranju zajedničke države Hrvata i Srba.
Ujedinjenje, 1. prosinca 1918
Dana 27. studenog, Središnji odbor Vijeća poslao je u Beograd izaslanike, među kojima se za ujedinjenje najviše zauzimao Svetozar Pribićević. Konačno, 30. studenog poseban odbor sastavljen od trojice članova Narodnoga vijeća SHS i trojice predstavnika srbijanske vlade, ugovorio je način ujedinjenja. Delegati u postupku ujedinjenja su uglavnom odustali od tzv. Naputka. Izaslanike Narodnog vijeća primio je regent Aleksandar I. Karađorđević, kojemu je Ante Pavelić (zubar) pročitao netom sastavljenu Adresu.
Izvor: Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999., str. 64.
Što se je dogodilo sa Supilom ?
Težak i besperspektivan položaj u kojem se Hrvatska našla, u kolonijalističkim makinacijama i tajnim planovima. Londonskim sporazumom već podijeljena između talijanskoga i srpskog imperijalizma, bio je prevelik teret za Supila koji je doživio živčani slom i kasnije umro u londonskoj umobolnici, od moždane kapi, 25. rujna 1917. godine. Nakon što je urna s njegovim pepelom ostala nekoliko godina zaboravljena u londonskome krematoriju, preuzeo ju je njegov prijatelj, bankar Pavle Mitrović. Kod njega je ostala do 1927. godine, kada je, parobrodomSrđ, prenesena od Londona do Sušaka i gdje je bila svečano izložena na odru 29. prosinca a potom je parobrodom Zagreb prenijeta u Dubrovnik gdje je pohranjena u gradskoj vijećnici.
Ostali izvori:
Nachlass Kiszling, v. 143; Rudolf Kiszling, Die Kroaten: Der Schicksalsweg eines Südslawenvolkes (Graz: Hermann Böhlaus, 1956), p. 124 – Dokazi o hrvatstvu Svetozara Borojevića
Richard Plaschka, Horst Haselsteiner & Arnold Suppan, Innere Front: Militärassistenz, Widerstand und Umsturz in der Donaumonarchie 1918 (Munich: Oldenbourg, 1974), v. 2, p. 221. See Chapter 5 for a complete discussion of this incident.
Likewise, as Croatian historian Ivo Banac has discovered, there were instances of Catholic South Slavs who identified as Serbian.
Opasne istine, napad na slobodu tiska na globalnoj razini, kako bi onemogućili slobodu govora i izražavanja javnog mišljenja.
Sudili su i osuđivali naše generale a svoju povijesnu sramotu kroz ratove stavljaju pod tepih. Na način da one koji progovaraju o ratnim zloćinima, koje su počinili Amerikanci smatraju špijunima i stavljaju ih u zatvor. Kako bi obeshrabrili slobodno novinarstvo. Ova priča podsjeća malo na priču pokojnog Danijela Bezuka koji je po uputama vlade proglašen teroristom. Zbog pucanja na zgradu vlade RH i ranjavanje policajca. Sjetimo se onda aktivnosti naših sugrađana Srba 1991. godine u Hrvatskoj. Zašto se pojedine radnje određenih Srba ne smiju nazvati terorističkim akcijama. Iako su recimo zadovoljeni svi elementi definicije terorizama.
DEFINICIJA TERORIZMA
Terorizam je smišljena uporaba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha. S namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki.
ISTINA NIJE U TRENDU PRIORITETA NOVINARSTVA
Mislim da nije potrebno previše komentirati i da je svima jasna pozadina svega. Veliko je zlo pucanje u policajca i zgradu vlade, to su opasne istine. To je zlo neopravdano ali Danijel Bezuk u svojoj glavi je našao opravdanost svojih postupka i jednostavno je to učinio. Što je mladog čovjeka nagnalo da učini takvu strahotu ?
Novinarstvo nikada nije ni pokušalo istražiti niti nešto o tome pisati. No imamo i veliko zlo sadašnje vlade RH što su taj čin iskoristili za osobne potrebe. Kako bi zabranili slobodu mišljenja i izražavanja. Samo jedan od primjera, ako se niste slagali sa teorijom da nije riječ o terorizmu. Već o jednom neprihvatljivom nepromišljenom činu kroz osobno frustrirajuće izražavanje osobnog nezadovoljstva strukturom vlasti. Mogli ste imati velikih problema. Kako objasniti da je mladi čovjek sebi oduzeo život. I skoro ubio nedužnog policajca koji se je tamo nalazio na opservaciji čuvanog objekta to su opasne istine.
POSLJEDICE
To najbolje znaju oni koji su komentirali na društvenim mrežama. I za kratko vrijeme su bili sankcionirani kroz policijske postaje i sudove RH. Jer su svojim komentarima opravdavali taj neopravdani čin Danijela. To je upravo tema o kojoj bi se trebalo pisati i istražiti. Kakav je to očaj natjerao ljude da su spremi svoj život dati za ostvarenje nekih svojih ciljeva. Ciljeva koji su upereni izričito protiv tadašnje vlasti u RH. Kakav se je to psihički poremećaj dogodio s ljudima koji žele nečiju smrt ? Neki naši građani su čak i javno pisali za likvidaciju premijera. Što je te ljude dovelo do takvih reakcija ? Jer da su sretni i zadovoljni nisu. Zašto nisu i tko je odgovoran za takvo depresivno stanje društva ?
AGRESIVNOST IZVRŠNE VLASTI ZBOG PISANJA MIŠLJENJA
Nemoguće je ljudima zabraniti pravo na izražavanje i vlastito mišljenje, komentiranje i pisanje po društvenim mrežama. Treba se baviti problemima, zašto je toliko tih depresivnih i loših komentara, treba liječiti društvo od takvih depresivnih pojava. Kakao ? Jednostavno treba svojim primjerom kao izvršna vlast pokazati da je uz svoje građane. Uz svoj narod, trebaju biti moralne vertikale ovog društva. Građani slobodno mogu izražavati svoje mišljene i po ustavu RH (recimo). Čega se trebate bojati ako ste moralne vertikale ovog društva, ako ste stub poštenja ? Protiv takvih nitko neće u negativnom kontekstu izražavati svoje mišljenje. Nećete imati problema sa deprimiranim pojedincima i deprimiranim brojem građana koji je u porastu i to su opasne istine.
POSLJEDICE
Zapravo vlada RH upravo je takve prisilila da ubuduće rade lažne FB profile, sa lažnih IP adresa. Kako bi to svoje negativno mišljenje ponovno izrazili. Na način na koji oni misle da je to normalno i da na to imaju pravo. No zapravo mogli bi otežati posao policiji da budu otkriveni.
SNALAŽLJIVOST
Postoji puno načina takvih prikrivanja, naši su ljudi vrlo dosjetljivi kada treba nešto zaobići. Rabljenih mobilnih uređaja se preko oglasnika može kupiti po 20-30 eura. Pa ti kasnije utvrdi koliko je taj mobilni uređaj prošao vlasnika i raznih operatera koji su pružali internetsku uslugu. Tko je taj anonymous koji je kupio karticu na kisku tiska recimo. Poglavito ako poslije nekakvih gnjusnih tekstova uništi i baci mobilni uređaj. Zato je puno korisnije ako je čovjek pogriješio i neprimjereno se izražavao, da ga se jednom „upozori“. Pa ako treba i sudskim putem izda to upozorenje. No dosadašnjom arogancijom i silom institucija države izaziva se sve veći otpor građana i drugih pojedinaca. Koji će se prikloniti ovima koji smatraju kako je nasilje opravdano. Zbog toga što se ne bavimo uzrocima problema sve može ispasti puno gore i složenije, i to su opasne istine.
Šutnja je zlata vrijedna
Zašto sam krenuo sa ovakvim uvodom ? Upravo zato što će završetak biti usko povezan koliko se isplati boriti za istinu. Ne se boriti u fizičkom smislu riječi, poput Danijela Bezuka. Već slobodnim pisanjem kroz nezavisno novinarstvo ili slobodom govora izražavanja svojeg mišljenja. Jer mogli bi biti proglašeni teroristom kao i Bezuk ili špijunom kao Julian Paul Assange.
Zasigurno svi znamo tko je Julian Assange. Glavni urednik i osnivač WikiLeaks, organizacije koja je objavljivala tajne informacije i povjerljive dokumente od anonimnih izvora zviždača.
Assange je 2006. osnovao kontroverzne zviždačke stranice WikiLeaks na svom kućnom serveru. Na Wikileaksu je objavio materijale o izvansudskim ubojstvima u Keniji. Odlaganju otrovnog otpada u Africi, priručnike Scijentološke crkve. Procedure u Guantanamo Bay-u, kao i prepisku banaka Kaup thing i Julius Baer. Godine 2010. objavio je tajne podatke o aktivnostima SAD u ratu u Afganistanu i Iraku.
Assange se nalazi u zatvoru Belmarsh u Londonu. Dok nastavlja dugotrajnu borbu da izbjegne izručenje SAD-u. Kako bi se suočio s optužbama u vezi s objavljivanjem stotina tisuća procurjelih dokumenata o ratovima u Afganistanu i Iraku, kao i diplomatskih depeša.
LICEMJERJE AMERIČKE VLADE NOVINARSTVA I OPASNE ISTINE
Joea Bidena NE optužuju za licemjerje jer je tražio oslobađanje novinara pritvorenih diljem svijeta. Dok američki predsjednik nastavlja tražiti izručenje osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea iz Britanije kako bi se suočio s američkim optužbama za špijunažu.
Zbog čega je optužen ? Assange je 2010. razotkrio video “kolateralnog ubojstva” koji prikazuje američku zračnu posadu kako puca na iračke civile. Prvi od stotina tisuća procurjelih tajnih vojnih dokumenata i diplomatskih depeša objavljenih u velikim novinama diljem svijeta. Otkrića o američkim ratovima u Iraku i Afganistanu, uključujući navodne ratne zločine. Te iskrene ocjene američkih diplomata o vladama domaćina, izazvali su ozbiljnu neugodnost u Washingtonu.
Da nije žalosno bilo bi smješno, optužbe protiv Assangea su “tekući napad na slobodu tiska”. Jer osnivač WikiLeaksa nije bio špijun već novinar i izdavač zaštićen zakonima o slobodi govora.
Ovo je napad na slobodu tiska na globalnoj razini. To je zato što Sjedinjene Države iznose ono što mislim da je zaista izvanredna tvrdnja. Da mogu nametnuti svoje zakone o tajnosti kaznenih djela stranom izdavaču koji je objavljivao izvan Sjedinjenih Država, i to su opasne istine.
POUKA KAKO KOME I TKO SHVATIŠTO SU TO OPASNE ISTINE
Čuvajte se i pazite, jer ako nešto napišete u Hrvatskoj. Institucije naše pravne države izručit će vas Američkim sudovima jer želje Amerikanaca se moraju poštivati.
Zakon o špijunaži nije korišten za borbu protiv špijunaže. Koristi se protiv zviždača u ovom primjeru Juliana Assangea kako bi se javnost držala u neznanju o pogrešnim postupcima i nezakonitostima [vlade] kako bi zadržala svoju vlast, a sve u ime nacionalne sigurnosti.
Ako Julian Assange završi u zatvoru s maksimalnom kaznom u Sjedinjenim Državama do kraja života. Svaki će drugi novinar diljem svijeta pomisliti: ‘Trebam li doista izvijestiti o informacijama koje sam dobio? Trebam li doista govoriti o ovom uskraćivanju ljudskih prava ili neostvarenju pravde u bilo kojoj zemlji ?.
REAKCIJA
Zašto sam na početku spomenuo Danijela Bezuka ?Upravo zato jer postoji čitav niz poveznica, kojima je vlada RH napravila niz odluka kojima se uskraćuju ljudska prava, o slobodi kretanja te slobode misli i izražavanja i to sve kako bi se obranila od terorizma.
Zatvaranje Markova trga, lažne optužbe o kojima se pričalo nakon terorističkog napada Danijela Bezuka nije još uvijek riješilo problem. Trpanje u zatvor neistomišljenika, fingiranje kaznenih djela kako bi se prikazivale lažne statistika o otkrivačkim djelatnostima policije, sve u cilju obmane i zastrašivanja građanstva.
Bezuk je prije smrti na svom Facebook profilu napisao da je bilo„dosta prevara i bezobzirnog gaženja ljudskih vrijednosti bez odgovornosti“.
Premijer Plenković na sisačkom Općinskom sudu bio je saslušan kao svjedok-oštećenik na suđenju Đuri Čehuliću optuženom da je javno prijetio premijeru 2020. godine, nakon što je Danijel Bezuk pucao na zgradu vlade i ranio policajca na Markovu trgu.
Prema policijskoj prijavi, Čehulić je nakon Bezukovog napada u više navrata u javnosti rekao da je Bezuk htio ubiti premijera, kao i da je to trebao prepustiti njemu i svom ocu, a naveo je i da osobno mašta o ubojstvu Plenkovića, tako su izvještavali „nepristrani“ novinari.
PRAVI RAZLOG ZA ZAVEDENE
Kaznena prijava protiv 23-godišnjeg osumnjičenika zbog počinjenja kaznenog djela terorizma iz članka 97. stavak 1. točka 1. Kaznenog zakona je odbačena na temelju članka 206. stavak 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku budući da je osumnjičenik počinio samoubojstvo, a smrt predstavlja okolnost koja isključuje kazneni progon, znači prema presudi suda terorizam otpada.
Ali zato mjere vlade neće se primijeniti na lažne i iskrivljene vijesti nekih njihovih suradnika, neće ih kazniti već će ih poticati i potajno moguće financirati da bi se kao takve iskrivljene plasirale u javnost. To su opasne istine koje vam se trebaju prezentirati, no nažalost takve istine smetaju svim vladama u svijetu, a “dnonovinarstvo” živi i financira se upravo zbog iznesenih i iskrivljenih informacija.
NEPOSREDNA OPAŽANJA
Domaći terorizam u Hrvatskoj je postao nesvakidašnja bauk. Na tezi o njegovu povećanju inzistira prvenstveno vrh Vlade RH, no u oči nam upada, nedostatak uvjerljivijih konkretnih dokaza prema definiciji terorizma i kako ga zakonodavstvo tumači.
Točnije, spominju se samo dva slučaja: nedavno uhićenje maloljetnika s Molotovljevim koktelom na prosvjednom skupu protiv vladajućeg HDZ-a, te raniji oružani napad Danijela Bezuka na Markovom trgu u Zagrebu.
Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA), međutim, najnovijim očitovanjem o situaciji ne potvrđuje razinu uzbune koju predstavlja državna izvršna vlast.
Jasno je da nije bilo ugodno niti vidjeti Molotovljev koktel, kao što nisu ni one plinske boce koje su stajale prije osam godina u Savskoj ulici .
Znači kada se ide na ruku HDZ-a ona to nije terorizam ili ako se ide u korist HDZ u cilju rušenja tada legalno izabrane vlasti voljom građana RH. Iako su tada na vlasti bili meni ne baš dragi ljudi. No trebamo pratiti sve relevantne događaje, boriti se protiv laži istinom a ne svojom pristranošću ili iskrivljenim činjenicama poticati te laži.
Primjer iskrivljenih vijesti
Čisti primjer pogodovanja HDZ-u je primjer Savske, tada nije bilo riječi o terorizmu.
RTL je ranije javio da je “vidljiv rast tenzija” u Savskoj, gdje je grupa šatoraša blokirala promet ulicom nakon vijesti da je policija okružila Crkvu sv. Marka na Markovom trgu u koju su povukli prosvjednici predvođeni Klemmom i Glogoškim. Šatoraši su na ulicu dovukli najmanje dvije plinske boce kojima su blokirali Savsku.
Tadašnji premijer Milanović nije odgovorio na pitanja novinara o “pokušaju puča” na Markovom trgu niti je rekao da se radi o terorizmu ali izgleda da je ovaj maloljetnik koji je priveden u prosvjedu protiv HDZ prema navodima policije, imao je kod sebe nož, bengalku, više molotovljevih koktela te jednu ”improviziranu napravu s čavlima”, a prilikom privođenja je pružao otpor postao nacionalna prijetnja i terorista.
Za improviziranu napravu s čavlima se naknadno utvrdilo da se ne radi o eksplozivnom sredstvu već o improviziranom hladnom oružju pogodnom za napad ili nanošenje ozljeda. Lako je tada bilo praviti ljude budalama i govoriti im da je imao kod sebe bombu jer policija nije odmah vidjela da se ne radi o bombi (ipak ih treba više da se dogovore o čemu je riječ) pa su morali provesti dodatne ekspertize i vještačenja da utvrde da se ipak ne radi o eksplozivnoj napravi ili bombi, bi li čovjek plakao ili se smijao, smješno nije bilo sigurno roditeljima tog maloljetnika.
TKO JE ANGAŽIRAO MALOLJETNIKA ?
Sada se zapitajmo onako realno i istinito, tko je bio opasniji za vladu i sigurnost države ? Ljudi na Savskoj, među njima i bivši pripadnici specijalnih jedinica policije koji da su htjeli mogli su u podređeni položaj staviti čitavu interventnu jedinicu policije ili ovaj maloljetnik ?
Da li je to sve jedna velika igra uz namjerno žrtvovanje mladih i zavedenih branitelja kroz neku ideologiju i potrebu pojedincima za određeni cilj ? Organizatori uvijek imaju samo jedan cilj, on je potpuno jasan onima koji traže i mogu vlastitim očima sagledati istinu, oni će istinu lako prepoznati.
Pogledajmo izvještavanje „nepristranog novinarstva“ i mainstream medija poput državne televizije, što se sve radi i kako se izvješćuje javnost, ali samo dok je za potrebe HDZ-a.
17-godišnjak je osumnjičen da je u subotu, na Trgu žrtava fašizma, “s ciljem ozbiljnog narušavanja osnovnih ustavnih, političkih, gospodarskih i društvenih struktura Republike Hrvatske došao na javni prosvjed te sa sobom u ruksaku donio predmete pogodne za izazivanje požara, eksplozija, ozljeđivanje i lišenja života većeg broja ljudi koji su bili na javnom prosvjedu”, navodi državno odvjetništvo koje vodi istragu.
Policajci su ga spriječili u tome, a on ih je pritom vrijeđao i prijetio im oštrim predmetom koji je držao kod sebe. Osumnjičen je za prisilu prema službenoj osobi.
ANALIZIRAJMO IPROKOMENTIRAJMO ZAJEDNO
Postavljam pitanje je li taj maloljetnik onda bio na strani HDZ ?
Prema izvješćivanjima i optužbama maloljetnik je trebao djelovati prema prosvjednicima koji su upravo prosvjedovali protiv HDZ-a ?
Plenković kaže da je sve bilo usmjereno prema vladi RH, te kako se organizira vidljiva pojačana pojava terorizma koja je isključivo uključena protiv vlade RH, zapravo prema HDZ jer na silu žele promijeniti vlast.
Zanimljivo koliko su te teze morbidne, neistinite ili vlada RH stvarno misli da je cijela nacija mentalno retardirana. Da li je ili nije ? To ćemo vidjeti sljedeće godine na izborima. Naravno već pretpostavljamo da neće biti nikakvih iznenađenja pa se postavlja pitanje.
Zaslužuju li građani RH da se netko poput Juliana Assange bori za istine ? Ili vas zapravo treba ostaviti u uvjerenju ovakvih manipulacija i prepustiti vas na milost i nemilost vlasti koju ste izabrali, no sada ostaje pitanje.
Što će biti sa ostalim građanima koji ne žele takvu vlast, trebaju li se bojati da će postati teroristi ili špijuni ako počinju razmišljati svojom glavom ?
MARIJA DUBRAVAC, rođena je 24. ožujka 1949. u Štitaru, srcu Šokadije, gdje je pohađala osnovnu školu. Potom je završila Katehetsku školu i dijelom glazbenu izobrazbu za liturgijsko pjevanje.
Mlada je stupila u brak, ali već u 20. godini života, u vrijeme masovnoga hrvatskoga egzodusa, odlazi s mužem u daleku Australiju. Tamo se odmah uključuje u domoljubni rad protiv ondašnjega komunističkog režima. Zbog čega nije dolazila u Domovinu sve do pada komunizma 1990.
U Australiju je u svom srcu i umu ponijela duh tog svog zavičaja i uključila se radeći u hrvatskim školama i crkvama sa hrvatskom djecom i mladima, koristeći svoje znanje iz Katehetske škole i glazbene izobrazbe za liturgijsko pjevanje.
DJELA
Marija Dubravac – pisanjem pjesama bavi se od ranoga djetinjstva. Hrvatskoj čitateljskoj publici predstavila se već po dolasku u Australiju, kasnih šezdesetih, kada je pod pseudonimom izdala zbirku pjesama, koja je stjecajem okolnosti pripisana nekome drugom, a ona na to nije mogla utjecati.
Potom objavljuje zbirku PJESME (2005.), slijedi knjiga duhovne proze ZNACI I MILOSTI S NEBA (2006.), pa zbirka GDJE SRCE OSTA (2009.), a već sljedeće godine izlazi joj druga knjiga ZNACI I MILOSTI S NEBA (2010.), a potom objavljuje roman CVIJEĆE MATE LOVRIĆA (2014.), nakon čega slijedi zbirka pjesama RODU NA DAR (2016.) te zbirka pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE – uz pedesetu obljetnicu života u tuđini (2019.) te treća knjiga ZNACI I MILOSTI S NEBA (2021.)
Više pjesama uglazbio je na njene tekstove Stanko Šarić, poznat iz TS Zlatni dukati ili danas “Najbolji hrvatski tamburaši”, ikona hrvatske tamburaške glazbe.
U ovom videu korišteni su dijelovi iz otpjevanih pjesama našeg domoljuba Stanka Šarića koji je ispjevao na stotine domoljubnih pjesama na čemu mu posebno hvala, tekst za pjesme je napisala Marija Dubravac.
Kratko o mjestu rođenja Marije Dubravac, Štitar, pripada županjskoj Posavini, između Babine Grede i Županje, uz rijeku Savu. Selo Štitar poznato je po bogatoj seljačkoj tradiciji, tamburici i tamburašima, velikom blagu u narodnim pjesmama, šlingerajima, ljepoti dukata i narodnih običaja.
Većina vas koji poznajete profesora Branka Penjaka znate da je rođen u selu Brina kod Livna, 24. srpnja 1941. godine. Biografiju koja je dostupna u javnosti možete pročitati na raznim mrežnim stranicama pa je nije potrebno ovdje ponavljati. Osim što je meni bitno i želim ovdje naglasiti da je Branko Penjak završio slavistički studij u Zagrebu. Radni vijek je ostvario radeći u Ravnim kotarima u područnim školama Škabrnje, potom u Višegradu, Livnu, Duvnu i Berlinu.
Ono što je za mene bitno kroz putopis profesora Penjaka u TIJESNIM PROSTRANSTVIMA. Ujedno se upoznavajući sa radom profesora Penjaka i o čemu ću dati svoj krati osvrt.
Činjenica da je Branko Penjak ulazeći u 82. godinu života napisao opsežni putopis kroz povijesnu beletristiku. Iznoseći znanstveno dokazane činjenice o dolasku Hrvata na tlo današnje domovine.
Također meni posebno interesantne teme kao bivšem kriminalističkom službeniku i sadašnjem istraživaču skrivene povijesti za Hrvate. Jesu skrivene povijesti od strane komunističko jugoslavensko srpske i hrvatske ondašnje vlasti i intelektualaca. Kao i ondašnjih povjesničara. Zapravo jesu povijesne skrivene činjenice koje profesor iznosi u svojoj knjizi te tako čitatelja upoznaje sa pravim istinama.
ZANIMLJIVOSTI IZ KNJIGE
Tako u poglavlju V od 298. stranice počinje sa rasvjetljavanjem kobne tvorevine države SHS, gdje se vidi prava istina zbog čega je hrvatski narod tom tvorevinom bio nezadovoljan. Kroz poznate povijesne podatke unoseći u njih priče običnih ljudi imenujući ih imenom i prezimenom.
Profesor Penjak prenosi priču Livnjanina Ante Vujice, koji svojem sinu Stjepanu nakon što je odležao kaznu zatvora u Mostaru zbog grijeha govorenja protiv vlasti održao prodiku govoreći mu o vlastitim iskustvima. Navodeći mu što je pamtio o državama, u kojima su sudci zbog govorenja slobodno umnih misli ljude slali na robiju i u smrt. Naglasio je da je država moćna i u vremenu kada propada, kada ju narod ruši, ona opasno udara i ubija. Teško se mire sa promjenama oni koji gube vlast.
Temeljem Antinih i još nekih drugih kazivanja, a i temeljem onoga što su zapisivali povjesničari i političari. Može se reći kako se nije obraćala pažnja na Zaključke hrvatskog sabora od 29. listopada 1918. godine. Prihvaćen je jednoglasno zaključak o raskidu državnih veza s Ugarskom, odnosno Habsburškom monarhijom. Za novostvorenu državu su nepoželjni postali svi oni koji su težili osnivanju svojih nacionalnih država. Nepoželjna je postala i višestoljetna hrvatska domobranska vojska.
Poniženi su bili i solunski ratnici koji su željeli samo državu Srbiju. Za veliko srbe je bilo od velikog značaja proširenje Srbije u Vojvodini, prema Bugarskoj i izlazak na Jadransko more.
Dok su se neki hrvatski, slovenski i srpski političari u Beogradu častili i slavili ujedinjenje, petog prosinca je na Jelačićevom placu nenaoružani zagrebački domobranski mimohod dočekan žandarskom mitraljeskom paljbom. Ubijanje domobrana i hrvatskih mornara je izvršeno po naredbi žandarskog zapovjednika ANĐELINOVIĆA, djeda Zorana Pusića i Vesne Pusić. Ubijeno je petnaest, a ranjen znatan broj sudionika mimohoda.
ISPLANIRANI NAPADI NA PROFESORA BRANKA PENJAKA
Ima ona izreka da se pravda onaj tko je kriv. Ali ipak želim nešto napisati u svoje osobno ime no i ne u nepotrebnu obranu profesora Branka Penjaka, već samo da se zna prava istina.
Kao bivši kriminalistički službenik koji se je bavio istražnim radnjama i prikupljanju informacija o počiniteljima kaznenih djela i njihovim izvršenjima. Želim spomenuti da su profesora Penjaka raznim klevetama obeshrabrivali bivši partijski sekretari i kadrovici SKJ koji su se kasnije učlanili u HDZ i zauzeli vodeće pozicije.
Na radio Livnu objavljeni su demanti glede napisanih kleveta na “nekim portalima” protiv profesora Branka Penjaka.
Također meni kako kriminalističkom službeniku odmah je bilo jasno da se radilo o unaprijed isplaniranom napadu na profesora. Kako bi ga se upravo obeshrabrilo u iznošenju istina koje su navedene u knjizi TIJESNA PROSTRANSTVA, ali i njegova pisanja po mnogim portalima o povijesnim činjenicama iz skrivene povijesti za hrvate. Na vašu žalost uskoro izlazi i najavljena druga knjiga u kojoj će također biti opisane patnje hrvatskog naroda kroz povijest, kroz skrivenu povijest (kliknite na link i pogledajte video) koju pojedini kadrovici SKJ sada instalirani u vlast, nikako ne žele da se iznosi u javnost.
Tako sam se osobno uvjerio te kasnije utvrdio da je profesor Branko Penjak na radio Livnu demantirao klevete i laži. Iznoseći neoborive dokazeu mogućnosti svjedočenja više stotina učenika gdje je nazočio u predavanju od 1983. do 1986. godine u Livanjskoj školi i nikako nije mogao predavati u tom vremenskom periodu u Berlinu. Upravo u tom vremenskom periodu su ga drugovi pokušali kompromitirati, navodeći da je u tom vremenu “spornih događanja” bio predavač u Berlinu.
Na današnji dan rođena je Ružica Ćavar, 13. ožujka 1937. u Proboju, umrla je 31. siječnja 20222. godine bila je hrvatska liječnica i katolička aktivistica.
Tko je Ružica Ćavar
Završila je dva fakulteta, Medicinski i Stomatološki te rodila četvero djece: Domagoja, Tvrtka, Petra Krešimira i kćerku Drinu. Ta hrvatska imena djece ukazuju tko je i čija je bila ta hercegovačka obitelj te kakvo im je poslanje na ovoj zemlji. A to je bezkompromisna ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj i Kristovoj nauk kojim su hrabro kročili kroz život svjedočeći živu vjeru i beskrajnu ljubav za jedno i za drugo.
Rodila se je 1937. godine u hrvatskoj katoličkoj obitelji Čuvalo. 1943. godine joj je obitelj preselila u Srijemsku Kamenicu kod Petrovaradina. Ondje je boravila sve do završetka srednje škole. Studirala je u Zagrebu na Stomatološkom fakultetu i poslije na Medicinskom fakultetu. Specijalizirala je dječju i preventivnu stomatologiju. Poslijediplomski studij iz javnog zdravstva i epidemiologije završila je na Školi narodnog zdravlja “Dr. Andrija Štampar”.
Njezino političko djelovanje
U svibnju 1965. godine dospjela je s većom skupinom mladih u zatvor. Od tih dana je bila pod stalnim nadzorom UDB-e, u kojoj joj je bio otvoren dosje.
Za vrijeme studija upoznala je Matu Ćavara, apsolventa prava sa Širokog Brijega za kojeg se udala po završetku studija. Supruga su vlasti proganjale i uhićivale kao i nju. Budući da je bio vrlo aktivan u hrvatskom proljeću, bio je prisiljen emigrirati polovicom 1972. godine. Nakon Titove smrti, 1980. godine, opet je doživjela milicijsko šikaniranje. Stan joj je pretresen te je odvedena od kuće. Ubrzo su ju pustili, ali joj je putovnica oduzeta.
Političko djelovanje u vrijeme stvaranja Hrvatske
Kad su počeli demokratski procesi u Hrvatskoj, osnovala je 25. ožujka 1990. godine, zajedno sa skupinom suradnika Hrvatski pokret za život i obitelj, kojem je predsjednica od prvih dana. 1991. godine stekli su se dovoljno sigurni uvjeti da joj se suprug smije vratiti iz inozemstva. Prva godina hrvatske samostalnosti bila je iznimno teška. Dvojica su joj sinova bili na odsluženju redovnog vojnog roka u JNA.
7. srpnja 1991. godine pokrenula je javne molitve na trgovima u ime neformalnog pokreta roditelja za spas hrvatskih vojnika iz JNA. Počelo je s okupljanjem na Trgu bana Jelačića. Zatim je pismima potaknula neka se organizira takva okupljanja organiziraju i drugdje po RH i BiH.
Javne molitve
Osim javnih molitava, pisala je i zapovjednicima u JNA da puste hrvatske ročnike svojim domovima. I za to je nakon večernje molitve organizirala pohode sa svijećama oko komande Pete armijske oblasti u Zagrebu. Organizirala je veliki skup roditelja u dvorani “Globus” u Zagrebu koji je bio održan 25. kolovoza 1991. godine. Na skupu je dogovoreno osnovati Pokret majki za mir “Bedem ljubavi”.
Za brojne je listove i časopise napisala mnoštvo članaka i pisama konzervativnog i političkog sadržaja. Česta je bila gošća u radijskim i televizijskim emisijama.
Tijekom uhićivanja hrvatskih branitelja optuženih za ratne zločine rujna 2000. godine, organizirala je molitvu svete krunice za hrvatsku domovinu i uhićene hrvatske branitelje. Molitva se održava na Kamenitim vratima u Zagrebu, svakoga petka u 10 sati. Akciju je napravila u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, Društva “Hrvatska žena” i Marijine legije.
20. rujna 2014. godine na prosvjedu protiv Vatikanskih ugovora koji su organizirale nevladine udruga Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku, Inicijativa “Nisam Vjernik” i Udruga “Protagora”, na Cvjetnom trgu u Zagrebu, Laburist Neven Kovačić napao je Ružicu nakon njenog pokušaja uzurpacije prosvjeda, nakon čega je Ružica Ćavar morala biti hospitaliziranas dva prijeloma lijeve ruke i razbijenim nosom.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić izvršila je uvid u foto i video materijal na kojem se vidi grubi nasrtaj znatno mlađe i fizički snažnije muške osobe na žensku osobu starije životne dobi. Pravobraniteljica je navela da je “Činjenica da je napadač iskoristio taj spolno uvjetovan nerazmjer u fizičkoj snazi kako bi grubo povrijedio osobni integritet osobe suprotnog spola na koju je bez zadrške nasrnuo ukazuje na moguću spolnu uvjetovanost konkretnog nasilja”, pri čemu je naglasila da nije relevantno “koji su bili motivi napadača, nego je bitna isključivo činjenica da je napadač uporabio svoju fizičku silu na zakonom nedozvoljen način kako bi nad svojom žrtvom demonstrirao svoju nadmoć”.
Preminula je 31. siječnja 2022. godine u bolnici u Mostaru, u 85. godini života, okrijepljena svetim sakramentima.
Počivala u miru Božjem, neka joj je vječna slava i hvala.
Ovaj genocid nad Hrvatima u Zrinu nikad nije sankcioniran i zato je kroz povijest ponavljan. Pred okupljenima na tu temu govorila je predsjednica Inicijative Hrvatska sloga gđa. Slavica Vučko mag. oec., podsjetivši kako osim genocida u Zrinu, postoje još genocid nad Hrvatima u Borićevcima, Španovici, Udbini i mnogim drugim mjestima.
ZABORAVLJENI ZLOČINI U ZRINU “Politika se nikada nije glasno zgrozila nad počinjenim partizanskim zločinima u Zrinu”. Dokumenti partizanske zapovijedi kao i izvješće poslije napada ostali su sačuvani u Zborniku dokumenata Vojno historijskog instituta JNA u Beogradu. Zapovijed za napad na Zrin u rujnu 1943. glasila je: „…utamaniti i uništiti…, a objekte koji bi mogli služiti za ponovno se nastaniti – “uništiti…“, stanovnike mjesta spriječiti da banda ne pobjegne…“ Kakav je ZLOČIN u Zrinu vršen pogledajte u videu.
