Zaboravljeni general pukovnik sa Soče

Slovenci Borojeviću dignuli spomenik, u Zemunu ima ulicu, u Hrvatskoj ništa Borojević je, na žalost, dijelio sudbinu Austro-Ugarske.

Kako je nestala državna zajednica kojoj je vjerno služio, i gdje se promovirao i u političku figuru, ne samo vojnu, u novoj državnoj zajednici Slovenaca, Hrvata i Srba za njega više nije bilo mjesta.

Ne samo da je bio nepodoban, nego je bio i politički opasan. Zato je marginaliziran, bačen u bijedu, pa je tako i umro. No Borojevića marginalizirati i sto godina poslije, nakon svega što je učinio za Hrvatsku i Hrvate, u samostalnoj Hrvatskoj, to je već nakaradno!

Dok Slovenci Svetozaru Borojeviću dignuše spomenik, Hrvati mu srušiše kuću.

Snimljeno 7.travanja 2023.

Svetozar Borojević, najsposobniji austrougarski vojskovođa Prvog svjetskog rata, jedini Hrvat koji je dobio naslov vojskovođe (feldmaršala) i odlikovan najvišim austrijskim odlikovanjima, od svoje smrti 1920. godine do današnjih dana sustavno je prešućivan u hrvatskoj povijesti. 

/ AD-1 /

Svetozar Borojević von Bojna se za vrijeme Prvog svjetskog rata istaknuo nizom uspjeha u defenzivnom ratovanju. Zbog toga je dobio čin feldmaršala, čime je postao prvi i jedini nosioc te titule u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog porijekla.

Istina i cijelo razdoblje Prvog svjetskog rata u hrvatskoj historiografiji slabo je istraženo i obrađeno. Nepoznavanje temeljnih činjenica o Svetozaru Borojeviću, a još više ocjene njegove osobe i djela od političara naknadnih državnih tvorevina u kojima se našla Hrvatska, od monarhističke do socijalističke Jugoslavije, pretvorila je velikog vojskovođu i hrvatskog domoljuba u žrtvu stereotipa.

Nakon što je prošao dodatnu vojnu obuku, između 1887. i 1891. godine, radio je kao instruktor u vojnoj akademiji Teresianum u Wiener Neustadtu. 1892. godine postao je bojnik (Major), 1895. pukovnik (Oberstleutnant), a 1897. godine brigadir (Oberst). 1896. godine prvi put je dobio zapovjedništvo nad vlastitim bataljonom. 1899. godine oženio se austrijankom Leontinom, kćerkom pukovnika Friedricha von Rosnera. S njoj je imao sina Friedricha, koji se utopio u novembru 1918. godine. 1904. godine unaprijeđen je u general-majora (Generalmajor) i postao je zapovjednik u Hrvatskom domobranstvu.

Ugarsku plemićku titulu von Bojna dobio je 1905. godine. 1908. godine unaprijeđen je u čin general-pukovnika (Feldmarschallleutnant), a 1913. u generala (General der Infanterie).

STEREOTIPI

Prvi je, a slična sudbina dugo je pratila i bana Josipa Jelačića, da je Borojević više carski/austrougarski general i vojskovođa, a manje „hrvatski/jugoslavenski domoljub“. Više mu je stalo do spasa Monarhije, negoli do interesa hrvatske domovine i hrvatskog naroda.

Drugi stereotip je da je rođen u pravoslavnoj graničarskoj obitelji, pa je prema tome Srbin. Ovaj stereotip, kojeg je vrlo uspješno promovirala srpska pravoslavna crkva, a prihvatila šira hrvatska javnost, doveo je do toga da se u posljednjoj Borojevićevoj biografiji objavljenoj 1989. u Hrvatskom biografskom leksikonu, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu smatralo potrebnim napomenuti da je Borojević „Podrijetlom je iz srpske graničarske obitelji“.

Ni jedan od navedenih stereotipa nije točan.

SVETOZAR BOROJEVIĆ SPASIO HRVATSKU OD VELIKOG GUBITKA TERITORIJA

Imperijalistički Londonski ugovor, kojim sile Antante kupuju savezništvo Italije na račun hrvatskih (i slovenskih) nacionalnih i povijesnih područja, bio je od strane Vrhovnog vojnog zapovjedništva austrougarske vojske iskorišten za podizanje borbenosti hrvatskih i slovenskih postrojbi na jugozapadnom (sočanskom) bojištu.

Sretna je okolnost da je zapovjednik tog bojišta bio genijalni strateg Borojević. Provođenjem aktivne obrane uspješno je odbio jedanaest napada daleko nadmoćnije talijanske vojske, od prvog u lipnju/srpnju 1915. do jedanaestog u kolovozu/rujnu 1917.

U dvanaestoj bici, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanesen strahovit poraz. Opravdano se može postaviti pitanje: do kuda bi išla talijanska granica 1918. u slučaju da ih Svetozar Borojević nije zaustavio?

Uoči i nakon potpisivanja primirja 1918. Svetozar Borojević nastoji povlačenje, sada već bivše austrougarske vojske provesti organizirano, osobito hrvatskih postrojbi u cilju usporavanja talijanskog napredovanja i očuvanja vojničke sile za novonastalu državu.   / AD-2 /

Tko su zapravo izdajnici Hrvatstva ?

Na žalost, svi njegovi pokušaji bili su bezuspješni. Vodeći političari Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba pod pritiskom vrlo nepovoljnih političkih prilika i društvenih previranja nastojali su što prije ostvariti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom.     /  AD-3 /

SVETOZAR BOROJEVIĆ PRAVOSLAVAC HRVAT

Nedvojbeno je da je Svetozar Borojević kršten u pravoslavnoj crkvi, parohijskoj crkvi u selu Mečenčani, gdje je službovao njegov otac. Iz toga izvoditi zaključak o njegovu srpskom podrijetlu povijesno je netočno. Sredinom 19. stoljeća u vrijeme rođenja Svetozara Borojevića, na Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini i katolicima i pravoslavnima integracijski čimbenik je prije svega njihov poseban pravni i društveni položaj, a ne nacionalna pripadnost.

U daljnjem procesu nacionalnih integracija, srpska pravoslavna crkva je svojom politikom poistovjećivanja pripadnosti pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu uspjela u svojoj namjeri. Da se najveći dio pravoslavnih vjernika opredijelio za srpstvo, ali ne svi.

Svetozar Borojević je samo jedan od takvih mnogobrojnih primjera. On u svojim istupima i pismima sve do smrti izričito navodi da je Hrvat, a domovina mu je Hrvatska. Čast vojskovođe i hrvatstvo, nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS, Borojeviću je donijelo samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine, bez domovine – u novonastalu državu mu je bio zabranjen povratak – zaboravljen živi sa suprugom po hotelima u Austriji. Svemu je prethodila i obiteljska tragedija, smrt sina jedinca 1918. „Lav sa Soče“ umire u Klagenfurtu 23. svibnja 1920, službeno od posljedica moždanog udara. Obilježavanje svake njegove obljetnice rođenja trebalo bi biti povod za istraživanje i valorizaciju života i djela vojskovođe i domoljuba Svetozara Borojevića. Ali i niza drugih, nepravedno zaboravljenih, a istaknutih Hrvata u Prvom svjetskom ratu. Ta premali smo narod da si dopustimo odricanje od svojih slavnih povijesnih osoba ili da ih drugi svojataju.

Svetozar Borojević – Dokazi kroz pisma o njegovom hrvatstvu

Do smrti Svetozar Borojević se bori za svoj status i mirovinu. Iz sačuvanih Borojevićevih pisama prijatelju Slavku Kvaterniku iz 1919. i 1920. može se detaljno rekonstruirati njegova kalvarija. Njegove stvari (odjeća, knjige, dokumenti, odlikovanja) zaplijenjene su u Jesenicama 31. listopada 1918. od strane naoružanih osoba, a po naredbi Narodnog vijeća u Ljubljani.

Njegov pobočnik je uspio spasiti samo konje i kovčeg s odorama. On i žena žive skromno od ušteđevine koju su imali kod sebe. Naime, Borojevićeva ušteđevina, kao i novac koji je dobio kao predujam od austrijskog vojnog opskrbnog ureda, blokirani su u bankama, a zaplijenjene su i vrijednosnice njegove supruge.

Svetozar Borojević – Pisma

Cijelu 1919. i u proljeće 1920. bezuspješno se pokušava rehabilitirati i ostvariti mirovinu. U kakvim se prilikama i stanju nalazi, najbolje mogu poslužiti izvodi iz njegovih pisama Kvaterniku: „Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? Bi li Obzor stao u moju obranu kao Hrvata u odnosu na Kranjsku?“  Izvor:  Hrvatski državni arhiv Pisma Svetozar Borojević

Tuga

U pismu od 18. listopada 1919. Svetozar Borojević piše: „Ne mogu se nigdje nastaniti za stalno, jer drugo si preseljenje ne mogu priuštiti. Poslijepodne sam saznao, da je općinsko vijeće Klagenfurta, odlučilo sve ne-austrijance protjerati i uskratiti im bonove za hranu. Trenutno se nalazim u Krumpendorfu, a ne u Klagenfurtu, i nisam u opasnosti. Ali to bi se moglo promijeniti već sutra. Osim toga, nije najugodnije zimu provesti u hotelu bez grijanja s jednostrukim prozorima i suprugom.“ Pismo završava: „Više uopće ne čeznem za povratkom u Hrvatsku, sigurno ne sumnjate u to. Nikada neću postaviti zahtjev za povratkom i bio bih sasvim zadovoljan, da me ostave na miru da svoju mirovinu uživam tamo gdje ja to želim. Ali to ne smijem reći na glas. O događajima u domovini ovaj Vas put neću pitati. Postao bih ogorčen, a to ne želim.“

Drugog studenoga 1919. Svetozar Borojević upućuje Kvaternika da piše Hadžiću, tadašnjem ministru vojske i mornarice: „Opišite mu moju situacije, kako smo moja žena i ja zbog zapljene našeg privatnog vlasništva na temelju naredbe Kranjskog narodnog vijeća u listopadu 1918. pretrpjeli štetu od 120.000 kruna i tako dospjeli u tešku materijalnu situaciju. Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku, i već drugu godinu ne znamo, gdje da se naselimo. Tako da smo prisiljeni skupo živjeti u najskromnijim hotelima i na udaru njemačkog tiska, koji me naziva Južnim Slavenom. Moram inzistirati na javnoj i stanovništvu jednoznačnoj zadovoljštini, za svu mi učinjenu nepravdu, jer ni u domovini ne mogu živjeti u miru. Optužuju da sam protivnik nove države, što nisam. Ne želim više ništa, osim mira.“

Razočarenje

U pismu od 11. siječnja ogorčen i rezigniran piše Kvaterniku: „Više ne vjerujem u dobre namjere domovine i Beograda. Što vrijeme više prolazi u to sam sve uvjereniji. Dobre namjere brzo blijede. Javnost me zaboravlja. Zaokupljaju je drugi događaji. Dok me se netko sjeti na pravi način, bit ću vjerojatno pokopan, a onda mi više ništa ne treba.“ Poručuje Kvaterniku da prenese Zerjavu, biskupu Jegliću i šefu povjerenstva da na njegove zahtjeve za mirovinom ne odgovaraju ni Beč niti Beograd, a „ žena mi je bolesna i stanujem u bijednoj kućici. Ne zahtijevam poklone, nego samo ono što mi pripada. Apeliram na njihovu čast, da me ne tjeraju u očaj i da mi odmah pomognu, prije nego što bude prekasno. Recite im to: I s najboljom voljom, tako više ne mogu živjeti!“

Prijateljstvo sa Slavkom Kvaternikom

Borojevića i njegovu obitelj s Slavkom Kvaternikom, glavnostožernim potpukovnikom austrougarske vojske i kasnijim vojskovođom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, veže dugogodišnje prijateljstvo. Koje se razvilo za vrijeme Borojevićevog službovanja u Zagrebu kao zapovjednika VII. zagrebačkog hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja. Kvaternik će se 1918-1919. pokazati odanim Borojevićevim prijateljem poduzimajući sve kako bi Borojeviću i njegovoj supruzi olakšao život u progonstvu.

Posljednje pismo

Posljednje sačuvano pismo Borojević je pisao u Klagenfurtu 23. travnja. 1920, točno mjesec dana prije smrti: „Zanima me je li Laginja još ban. Do sada mu nisam pisao, jer sa stranačkim vođama ne želim imati ništa. Ali ako Brejc u Beogradu ne uspije, napravit ću posljednji korak i zatražiti Laginju da kao najviši predstavnik moje domovine poduzme nešto za moju mirovinu u Beogradu. Ako i to ostane bez rezultata, onda ne snosim odgovornost za ono što će eventualno uslijediti. /… / Ne mogu dozvoliti da se sa mnom i dalje tako postupa.“

Dr. Matko Laginja (1852-1930), pravnik, 1918. povjerenik Narodnog vijeća za Istru. Od veljače do prosinca 1920. ban Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Smrt

„Lav sa Soče“ umro je u klagenfurtskoj bolnici od posljedica moždanog udara u 64. godini, 23. svibnja 1920. Bolest je svakako bila posljedica neizvjesnosti, neimaštine, a najviše poniženja koje su on i njegova supruga proživljavali posljednjih godinu i pol dana. Pokopan je na gradskom groblju 26. svibnja. Civilni sprovod vodio je Borojevićev prijatelj, biskup u Klagenfurtu dr. Hefter. Borojevićevi posmrtni ostaci preneseni su 21. listopada 1920. u Beč i položeni u arkade Središnjeg bečkog groblja. Mjesto je osigurao bivši car i kralj Karlo Habsburški. Borojevićev grob nalazi se na počasnom mjestu u arkadama pokraj same crkve. Gdje se inače pokapaju austrijski predsjednici i drugi znameniti ljudi.

Na sprovodu u Beču bilo je nazočno nekoliko tisuća Borojevićevih bivših vojnika i starih vojnih drugova. Između ostalih feldmaršal Kövess, posljednji zapovjednik austrougarske vojske, general-pukovnik Stjepan Sarkotić, izaslanstvo mađarskih časnika.

Bivši car i kralj Karlo i nizozemska kraljica Wilhelmina poslali su vijence. Govor na otvorenom grobu održao je potpukovnik Stevo Duić.

Nedaleko Borojevićeva, nalazi se i grob Paule Preradovic (Beč, 1887 – Beč, 1951), unuke Petra Preradovića, austrijske književnice i autorice teksta austrijske himne, kao i grob generala Stjepana Sarkotića.

Što kažu drugi

Nenad Vukadinović dosta prostora u svojoj knjizi daje austro-ugarskomu generalu i feldmaršalu Svetozaru Borojeviću. Smatra potrebnim istaknuti „kako je ovom legendarnom feldmaršalu (srpskopravoslavnog porekla), banijskom krajišniku, ađutant bio, niko drugi nego, Slavko Kvaternik. Koji će kasnije, tokom II sv. rata u NDH postati vojskovođa NDH (posebna vojna titula), doglavnik, ministar Hrvatskog domobranstva i ustaški krilnik“ (Vukadinović 2014: 117)

Borojević i Kvaternik su se upoznali u razdoblju 1907.—1912. u kojem je Borojević bio zapovjednik Zagrebačkoga domobranskoga okružja i 42. hrvatske domobranske divizije (Zvonar 2011: 118). Kao što je Vukadinović točno naveo, Kvaternik je kao bojnik bio Borojevićev krilni pobočnik u njegovu Glavnom stanu od 22. listopada 1914. do 27. veljače 1916. (Zvonar 2011: 120, Tatić 2019: 74).

Vukadinović tvrdi da ≫na svaki mogući način, današnja hrvatska javnost, pa i iskusni istoričari i drugi intelektualci pokušavaju ovog velikog vojskovođu svrstati u hrvatski nacion.

Srpske igre o nacionalnosti

Hrvatski povjesničar srpskoga podrijetla Drago Roksandić također tvrdi, neargumentirano, da je Boroević bio ≫Srbin s Banije≪ (1991: 120). U zasebnoj publikaciji posvećenoj Boroeviću koju je 2007. napisao i objavio na poziv i u nakladi Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. (Roksandić 2007) od takve kategorizacije ne odustaje. On ju u njoj izrijekom ne ponavlja, no u Predgovoru kaže ovako: ≫Danas mi je osobna profesionalna zadovoljština da sam Svetozara Borojevića uvrstio u svoju knjigu Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana (Vjesnik. Zagreb, 1991.). Vidjeti str. 118 i 119.≪. U toj je knjizi Borojević uvršten samo citiranim spomenom da je bio ≫Srbin s Banije≪ (s fotografijom) (usp. str. 119.—120.).

U naslovu monografije o Borojeviću iz 2007. Roksandić se pita nije li primjerenije Borojevića zvati Lisicom sa Soče (nejasno je da li samo zbog njegove ratne taktike ili zbog umišljaja da je Borojević svoje nacionalne osjećaje prikrivao kako bi profesionalno mogao napredovati).

Nikada kraja srpskom svojatanju

Nije slučajno, iako je neutemeljeno, da je Borojevića i Srpsko nacionalno vijeće na svojim mrežnim stranicama uvrstilo među ≫znamenite Srbe≪. Borojevićev suvremenik i časnik Glavnoga stožera Edmund Glaise von Horstenau (1882.—1946.) u svojim memoarima objavljenima 1980. godine napisao je da je Borojević bio ≫Hrvat≪ koji je ≫po svojoj pravoslavnoj vjeri≪ zapravo bio ≫Srbin≪. Horstenau očigledno nije znao da je Borojević napustio pravoslavlje i postao grkokatolikom. (Tatić 2019: 206).

Da je Borojević neovisno o vjeri sam sebe i svoju obitelj smatrao Hrvatima, pa tako i druge pravoslavce, pokazuju njegovi privatni i javni nastupi i 147 svjedočanstva drugih o njemu.

Nepobitni dokazi, što vam još treba ?

On se je dalmatinskim jedinicama u prosincu 1915., u kojima je zasigurno bilo i pravoslavaca, obratio riječima ≫Vi ste Hrvati, a i mene je rodila majka hrvatska.≪ (Tatić 2019: 88, 204). Kipar Robert Frangeš-Mihanović (1872.—1940.) imao je priliku boraviti neko vrijeme u Borojevićevu glavnom stanu blizu bojišnice. Na temelju svojih osobnih razgovora s Borojevićevim javnosti je prenio da se je Borojević smatrao Hrvatom i da se je ponosio time, i da je imao razvijen hrvatski jezični osjećaj (Tatić 2019: 74).

U posljednjim mjesecima života Borojević je najvjernijega prijatelja u duhovnom, materijalnom i praktičnom pogledu imao u Slavku Kvaterniku (usp. Pojić—Marjanić 2011).

Njemu piše da se je Narodnomu vijeću SHS-a 1918. obratio ≫kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat≪ (Pojić 2006: 9)., piše mu o svojem ≫svjetonazoru kao Hrvata≪, o sebi kao ≫Hrvatu≪, o banu Laginji kao najvišem predstavniku svoje domovine (tj. Hrvatske) (Pojić 2006: 10), a svoj jezik zove ≫hrvatskim≪.

On u svojim 148 istupima i pismima sve do smrti izričito navodi da je Hrvat, a domovina mu je Hrvatska.≪ (Pojić 2006: 4)

Sudbina prijatelja

Jugoslavenske vlasti popisale su spomenute Borojevićeve prijatelje i suborce generala Stjepana Sarkotića i potpukovnika Stevu Duića 1934. kao jedne od onih bivših časnika austro-ugarske vojske koji su kao ustaški ≫teroristi≪ obrazovali ≫rukovodeće kadrove terorističke akcije ≪ i našli se ≫u situaciji emigranata čak i pre nego što se nova jugoslovenska država definitivno formirala.≪ (Saopštenje 1947: 10).

Stjepan Sarkotić umro je prirodnom smrću 1939. godine, a Stevo Gruić ubijen je u atentatu jugoslavenskih agenata 1934. u Karlovim Varima (Karlsbadu). U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postumno je proglašen krilnikom.

Slavko je Kvaternik napustio sve dužnosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1942. godine, a nakon rata Austrija ga je izručila Jugoslaviji, gdje je osuđen na smrt.

Partizanske likvidacije

Partizani su likvidirali i Boroevićeva prijatelja Vilka Begića (1874.—1946.?), koji je u austro-ugarskoj vojsci bio intendanski pukovnik, a u vojsci Nezavisne Države Hrvatske general pješaštva (Tatić 2019: 159).

Priznanja

U Sloveniji su feldmaršalu Borojeviću krajem 2016. godine podigli spomenik u znak zahvalnosti zbog obrane slovensko-talijanske granice na 149 Soči (usp. Manin 2011: 7), zbog koje je za života proglašen Lavom sa Soče.

U Beogradu je (u Zemunu) po Boroeviću 2008. nazvana jedna ulica.

U Hrvatskoj Borojević još nije rehabilitiran. Mladi hrvatski povjesničar Danijel Tatić u svojoj monografiji o Borojeviću s punim pravom iskazuje čuđenje da ≫Beograd može ono što Zagreb još uvijek nije u stanju — nazvati ulicu po hrvatskome generalu Svetozaru Borojeviću!≪ (Tatić 2019:214).

Tatić s punim pravom upozorava i na to da trošno zdanje u Mečenčanima, urušenih zidova te oronula pročelja i krovišta. Roditeljska kuća Svetozara Borojevića koja je danas u vlasništvu Republike Hrvatske, ≫ne predstavlja ništa više doli spomenik nebrige hrvatske države o jednom od najvećih vojskovođa svoje povijesti≪ (Tatić 2019: 215).

AD – 1

Kao primjer mogu poslužiti opsezi njegovih biografija objavljeni u enciklopedijama od Kraljevine SHS do Republike Hrvatske: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, knj. 1 – 28 redaka; Hrvatska enciklopedija, Zagreb 1942., sv. 3 – 47 redaka; Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb 1955, sv. 1 – 9 redaka; Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb 1982, sv. 2 – 9 redaka; Vojna enciklopedija, Beograd 1959, sv. 2 – 40 redaka; Opća enciklopedija, JLZ, Zagreb 1977, sv.1 – 11 redaka; Hrvatski biografski leksikon, Zagreb 1989, sv. 2 – 52 retka; Hrvatska enciklopedija, Zagreb 2000, sv. 2 – 14 redaka. Jedinu monografiju o Svetozaru Boroeviću napisao je hrvatski politički emigrant i novinar dr. Ernst Bauer, Der Löwe vom Isonzo, FM Svetozar Boroević von Bojna, Verlag Styria, Graz 1985.

AD – 2

Londonski ugovor iz 1915. godine bio je tajni sporazum između zemalja Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije, potpisan 26. travnja 1915., kojim su zemlje Antante privoljele Italiju na izdaju saveza Središnjih sila, obećavajući im teritorije njenih dojučerašnjih saveznika.

Prema tom ugovoru, Hrvatska bi bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije. Preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije. Za taj dio Hrvatske koji ne bi bio pripojen Italiji i Srbiji, tek je trebalo odlučiti hoće li pripasti Mađarskoj, ili će ostati u Austrijsko – Mađarskoj zajedničkoj državi.

Slijedom Londonskog ugovora kojim je također obećavano Kraljevini Srbiji stvaranje Velike Srbije; potpisnici ugovora su Srbiju – koja u pregovorima nije sudjelovala. O tome službeno obavijestili diplomatskom notom od 16. kolovoza 1915. godine. Saveznici su Srbiji obećali Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju (Šibenik, Zadar i Knin bi pripali Italiji) i sjevernu Albaniju, ali bez Makedonije i dijela Banata. Naime, Rusija, Francuska i Velika Britanija nastojale su na svoju stranu privući dotad neutralnu Bugarsku, a ne ugroziti tek sklopljeni savez s Italijom, te istodobno zadovoljiti Srbiju. Stoga su Bugarskoj ponudili Makedoniju, a Srbija je za kompenzaciju trebala dobiti BiH i dio hrvatskih teritorija. Srbija je odbacila ugovor, želeći otvorenim ostaviti pitanje Makedonije.

Rumunjskoj su ponuđeni Banat i Transilvanija, što je nakon I. svjetskog rata i dobila.

Što ostaje Hrvatskoj ?

Hrvatskoj bi od mora ostao samo dio od Rijeke do početka Dalmacije, a na kopnu zapravo samo dio oko Zagreba i Lika. Ostalo je otvorenim pitanje bi li Hrvatska ostala državno vezana uz Mađarsku i Austriju.

Za ulazak u rat i izdaju Središnjih sila saveznici su Italiji ponudili Istru i veći dio Dalmacije. 

To je kasnije rezultiralo 1920. Ugovorom u Rapallu sklopljenih sa starom Jugoslavijom 1924. Da bi teritorije koje su joj obećani u Londonu 1915. godine naposljetku uzela 1941., slijedom Rimskih Ugovora koje je sklopila s vlastima NDH koje su na vlast i došli nakon napada Italije i drugih Sila Osovine na Jugoslaviju.

AD – 3

Tisućljetno je hrvatsko kraljevstvo nestalo, a hrvatski nacionalni program XIX. stoljeća odložen paće se borba nastaviti u još žešćem obliku. Ujedinjenje su pratili i veliki prosvjedi u Zagrebu (prosinačke žrtve). Sve odluke rečenog procesa djelo su skupine od nekoliko stotina političara i intelektualaca. Nije bilo niti je moglo biti izravnog izjašnjavanja kao što je referendum ili nešto slično. Hrvatski narod tijekom trinaest stoljeća nije imao nikakvih takvih odnosa sa Srbijom da bi stekao bilo kakva iskustva o eventualnom zajedništvu. On je uglavnom pasivno slijedio svoju elitu. Koja je više bila orijentirana prema narodima srednje Europe, Podunavlja i Mediterana s nadom da će u nekom eventualnom europskom “commonwealthu” osigurati svoju budućnost. Iako je, zbog austrougarskog i talijanskog imperijalizma, računao i na južnoslavensko zajedništvo. Politička ideja, društvena svijest, zanosi, nade i očekivanja društvenih elita bile su ne samo isprepletene već i sukobljene do isključivosti.

IZVOR : Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999., str. 65.

Kome zahvaliti ?

Političke snage u Hrvatskoj nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, Antom Trumbićem i Franom Supilom. Koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor. Predstavnici kojega su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917. I sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918. Sudbina hrvatskih teritorija rješavala se među velikim silama Londonskim ugovorom iz travnja 1915. Italiji je za pristupanje snagama Antante obećana Istra, otoci Cres, Lošinj i Rab, sjeverna Dalmacija do rta Ploče kraj Šibenika, kao i većina dalmatinskih otoka. Dio hrvatskoga teritorija u tim je diplomatskim pregovorima bio namijenjen i Srbiji.

Naivnost

Rješenju hrvatskoga pitanja u okviru južnoslavenske državne zajednice priključili su se potom i socijaldemokrati, ali Hrvatsko-srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju. Svetozar Pribićević, koji je nakon proglašenja amnestije 1917. iznova preuzeo njezino vodstvo, protivio se ideji da bi buduća južnoslavenska država trebala biti neka vrsta širega političkog okvira, u kojem bi bila očuvana hrvatska državnost. Iako je Koalicija svojim negativnim stajalištem kočila proces »nacionalne koncentracije«, ona ga nije mogla spriječiti. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka deklaracija. Koja se zauzimala za stvaranje zajedničke polit. organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnoslavenske države. Zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«. Tek u jesen 1918., nakon proboja Solunskoga bojišta, u trenutku kada je Habsburška Monarhija bila pred slomom, Koalicija je pristala na osnivanje Narodnoga vijeća SHS.

Tko je krivac ?

Uz Trumbića i Josipa Smodlaku jedan je od pokretača politike novog kursa i među najzaslužnijim političarima za donošenje Riječke rezolucije 1905. godine. (Zapravo je njezin idejni začetnik) i za stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, te za njen dolazak na vlast. Supilova riječka i zagrebačka faza su povjesničarski ozbiljno i nepristrano obrađeni tek u studijama i knjigama koje su se pojavile nakon raspada SFRJ. Naime, dotad je to razdoblje njegove djelatnosti šablonski tretirano kao vizionarska aktivnost usmjerena prema žuđenom, i u Jugoslaviji (pogotovo komunističkoj), ozbiljenom snu o stvaranju zajedničke države Hrvata i Srba.

Ujedinjenje, 1. prosinca 1918

Dana 27. studenog, Središnji odbor Vijeća poslao je u Beograd izaslanike, među kojima se za ujedinjenje najviše zauzimao Svetozar Pribićević. Konačno, 30. studenog poseban odbor sastavljen od trojice članova Narodnoga vijeća SHS i trojice predstavnika srbijanske vlade, ugovorio je način ujedinjenja. Delegati u postupku ujedinjenja su uglavnom odustali od tzv. Naputka. Izaslanike Narodnog vijeća primio je regent Aleksandar I. Karađorđević, kojemu je Ante Pavelić (zubar) pročitao netom sastavljenu Adresu.

Izvor: Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999., str. 64.

Što se je dogodilo sa Supilom ?

Težak i besperspektivan položaj u kojem se Hrvatska našla, u kolonijalističkim makinacijama i tajnim planovima. Londonskim sporazumom već podijeljena između talijanskoga i srpskog imperijalizma, bio je prevelik teret za Supila koji je doživio živčani slom i kasnije umro u londonskoj umobolnici, od moždane kapi, 25. rujna 1917. godine. Nakon što je urna s njegovim pepelom ostala nekoliko godina zaboravljena u londonskome krematoriju, preuzeo ju je njegov prijatelj, bankar Pavle Mitrović. Kod njega je ostala do 1927. godine, kada je, parobrodom Srđ, prenesena od Londona do Sušaka i gdje je bila svečano izložena na odru 29. prosinca a potom je parobrodom Zagreb prenijeta u Dubrovnik gdje je pohranjena u gradskoj vijećnici.

Ostali izvori:

Nachlass Kiszling, v. 143; Rudolf Kiszling, Die Kroaten: Der Schicksalsweg eines Südslawenvolkes (Graz: Hermann Böhlaus, 1956), p. 124 – Dokazi o hrvatstvu Svetozara Borojevića

Richard Plaschka, Horst Haselsteiner & Arnold Suppan, Innere Front: Militärassistenz, Widerstand und Umsturz in der Donaumonarchie 1918 (Munich: Oldenbourg, 1974), v. 2, p. 221. See Chapter 5 for a complete discussion of this incident.

Likewise, as Croatian historian Ivo Banac has discovered, there were instances of Catholic South Slavs who identified as Serbian.