Noći je provodila u pisanju domoljubnih pjesama i zadnje dane svojega života provela je u pisanju iako joj je zdravstveno stanje bilo teško i ozbiljno narušeno. Marija je majka domoljubnih pjesama i ne samo pjesama. Marija Dubravac je bila majka svima nama koji smo nakon rata potonuli psihički i fizički.
Davala je svoje srce i potpore svima nama hrvatskim dragovoljcima kada nam je bilo najviše potrebno. Njezino toplo majčinsko srce imalo je strpljenja za sve naše probleme, imala je razumijevanja za sve naše mane i poroke uz savjete i ljubav prema svakome branitelju.
Svoje i naše emocije je izražavala kroz stotine napisanih pjesama. Tu ljubav u pisanju možemo razumjeti svi mi koji volimo našu domovinu i poštujemo hrvatske branitelje kao što ih je poštovala Marija. Zapravo teško da je netko mogao toliko voljeti i poštivati hrvatske branitelje poput Marija jer ona je bila jedinstvena u toj ljubavi..
Svojim savjetima pomagala nam je da preživimo iz noći u noć. Dijelila je svoju dobrotu i prenosila istu na sve nas povrijeđene, bolesne i ograničene u razmišljanjima.
Znala je naše osjećaje povrijeđenosti i boli opisati u svojim pjesmama. To su pjesme koje nama daju nadu i moć, pjesme kojima smo popravili svoje živote i napokon smo osjetili da možemo biti od koristi društvu i široj zajednici. Potaknula nas je svojim primjerima da i druge okrenemo na pozitivna razmišljanja, da volimo, da opraštamo i da ne mrzimo.
Marija nikada nije zaboravila nečiji rođendan ili datum obljetnice nečije smrti. Uvijek je tim povodom ona trebala nešto napisati u znak potpore ili zahvalnosti. Time je i nas ostale potaknula da ju slijedimo kroz njezina pisanja.
Voljela je našu Hrvatsku povijest
Uvijek nas je znala podsjetiti na važne povijesne događaje koji su se dogodili na određeni datum tokom naše bogate povijesti. I ne samo mene, već dosta nas kojima je pomagala u pronalasku arhivskih materijala. Pomagala je u pronalasku i raznih video materijala, te na osnovu tih istih skrivenih povijesti Marija bi pisala predivne pjesme ili objave.
Raj je plaća za čestite ljude pa je tako i naša Marija otišla u RAJ, jer kroz svoj život svojim djelima to je sigurno zaslužila.
Vladimir Nazor bio je poznati hrvatski književnik, pjesnik i publicist. Rođen 30. svibnja 1876. godine u Postira, otok Brač. Aktivno je sudjelovao u kulturnom životu Hrvatske tijekom prve polovice 20. stoljeća.
Prije nego što je prešao u partizane, Vladimir Nazor je surađivao s vlastima Nezavisne Države Hrvatske (NDH). U to vrijeme, Hrvatska je bila pod kontrolom ustaškog režima, koji je provodio određenu politiku prema naputcima Njemačke vlasti. Politiku prema manjinama, uključujući Srbe, Židove, Rome i druge.
Neke stvari jednostavno nije moguće poreći i ne smiju se prešutjeti. Treba ih jasno naglasiti to je dio hrvatske povijesti iz koje možemo i moramo puno učiti, kako nam se iste greške nikada ne bi ponavljale.
No komunističko i partizansko pretjerivanje i mitomanija o Ustaškim zločinima kako bi prikrili partizanska zlodjela je zanemarena u hrvatskoj povijesti. Rijetki o tome pišu i rasvjetljuju istinu o komunističkim zločinima pa tako i Titovim partizanima.
Nazor za vrijeme NDH
Nazor je bio poznat po svom književnom radu, ali je također bio član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja je bila pod kontrolom ustaškog režima. U tom je kontekstu imao određenu suradnju s vlastima NDH, koja je bila usko povezana s politikom tog režima. Suradnja s vlastima u NDH često se smatrala kompromisom s umjetnicima i intelektualcima toga doba, koji su se nalazili u teškom položaju suočeni s političkim pritiscima.
Međutim, tijekom Drugog svjetskog rata Nazor je postupno postajao svjestan jednog dijela prirode ustaškog režima i politike koju su provodili uz zločine.
Nakon što je postao svjedok masovnih progona i zločina protiv čovječnosti koji su se događali, Nazor je prešao u partizane.
Partizani su bili pokret otpora koji je djelovao protiv okupacijskih snaga u Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata, uključujući i NDH.
Nazor je postao jedan od istaknutih članova partizanskog pokreta i bio je aktivan u propagandnim aktivnostima i borbi protiv fašističkih snaga.
Njegov prelazak u partizane bio je izraz njegove suprotstavljenosti ustaškom režimu i njegovoj politici. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Nazor je ostao aktivan u kulturnom životu Hrvatske te je bio jedan od osnivača i prvi predsjednik Hrvatskog društva književnika.
Vladimir Nazor i mit o njegovoj otmici od strane partizana
U povijesnoj naraciji Drugog svjetskog rata i vremena Nezavisne Države Hrvatske (NDH), poznati hrvatski književnik Vladimir Nazor često se ističe kao kontraverzna figura. Jedan od mitova koji je okruživao Nazora bio je da je navodno otet od strane partizana i prisiljen pridružiti se njihovim redovima. Ova priča, koju su širile ustaške vlasti u propagandne svrhe, dugo je ostala dio javne percepcije.
Međutim, kroz kritičko proučavanje dostupnih izvora i povijesnih podataka, ova se tvrdnja pokazuje kao neutemeljena.
Vladimir Nazor doista je prešao u partizane tijekom rata, ali nije bilo otmice ili prisiljavanja da se pridruži njihovim redovima. Njegov prelazak u partizane bio je osobna odluka, koja je proizašla iz njegove spoznaje o brutalnosti ustaškog režima i njegovoj suprotstavljenosti toj politici.
Vladimir Nazor bio je Hrvat kad su to bili i drugi, bio je karađorđevićevac, vjeran listi Bogoljuba Jeftića, u vrijeme kada bi sve drugo bilo rizično. Snalazio se i mijenjao nazore onako kako su to činili obični ljudi, nikako političari i veliki književnici, nastojeći da prežive i sa što manje rana se provuku kroz povijesti. Upravo zbog svoje običnosti Vladimir Nazor ustašama je i bio toliko važan.
„Od danas za svakog Jugoslovena postoji samo jedan pozdrav — Čuvajte Jugoslaviju.“ Te dvije riječi, kao kraljev idejni testament izbacio je Bogoljub Jevtić.
Mit o “Poglavniku”
Osim toga, drugi mit koji se pojavio bio je da je Vladimir Nazor napisao pjesmu pod nazivom “Poglavnik”, koja bi podržavala ustaški režim i Antu Pavelića. Međutim, ova tvrdnja također nema povijesnu potporu. Nema dokumentiranih izvora koji potvrđuju postojanje takvih pjesama ili da ih je Nazor napisao.
Stoga je važno kritički pristupiti takvim mitovima i temeljiti naše razumijevanje povijesnih događaja na provjerenim izvorima i povijesnom istraživanju. Proučavanje života i djela Vladimira Nazora unutar konteksta Drugog svjetskog rata i NDH može nam pružiti jasniji uvid u ulogu koju je odigrao kao književnik, intelektualac i sudionik pokreta otpora tijekom tog vremena.
Vladimir Nazor i susret sa Antom Pavelićem
Postoji dokumentirani susret između Vladimira Nazora i Ante Pavelića, vođe Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koji se dogodio tijekom Drugog svjetskog rata. Susret je zabilježen u povijesnim izvorima i svjedočanstvima.
Prema dostupnim podacima, susret Nazora i Pavelića dogodio se u rujnu 1941. godine, nekoliko mjeseci nakon uspostave NDH. Susret je organiziran kako bi se Pavelić i vodeći ustaški dužnosnici sastali s poznatim hrvatskim književnicima i intelektualcima, uključujući Nazora. Sastanak je bio dio nastojanja režima da stekne podršku i legitimitet među kulturnim elitama.
Detalji o samom susretu nisu sasvim poznati, ali pretpostavlja se da je Pavelić bio zainteresiran za upoznavanje i raspravu s Nazorom kao jednim od najistaknutijih književnika toga vremena. Susret se vjerojatno odvijao u formalnom okruženju, a vjerojatno su razgovarali o književnosti, umjetnosti i kulturi.
Važno je napomenuti da takvi susreti između kulturnih figura i političkih vođa u kontekstu totalitarnih režima često nisu jednostavni i često su oblikovani političkim pritiscima i propagandom. Mnogi umjetnici i intelektualci tog vremena bili su suočeni s izazovom održavanja svoje neovisnosti i integriteta u okviru političkih režima koji su provodili represivne politike.
Vladimir Nazor i djelovanje
Nakon završetka Drugog svjetskog rata i stvaranja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), Vladimir Nazor je obavljao nekoliko značajnih funkcija u jugoslavenskom društvu. Njegova uloga bila je usmjerena prema kulturnom i književnom polju.
Bio je akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), od toga od 1919. godine dopisni član, redoviti član od 1940. godine te potvrđeni član od 1947. godine.
22. ožujka 1948. godine postao je redoviti akademik i Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti (SANU) u Odjelu za literaturu i jezik.
Vladimir Nazor uselio se u kuću Mile Budaka nakon što su Budaka komunističke vlasti pogubile.
Jedan prijepis sačuvan je u Državnome arhivu u Zagrebu, u fondu koji se odnosi na konfiskacije i to u spisu Nikole Mandića (DAZ, kut. u istome spisu nalazi se podatak da se u Budakovu kuću na Josipovcu br. 19 uselio predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor. Te popis svih zatečenih predmeta pronađenih u toj kući. Kao i u kući obitelji Budak u Rimu br. 98 s pripadajućom gospodarskom zgradom.Izvor: https://epovijest.com/mile-budak/
Hrvatski državni arhiv (HDA): fond Javno tužiteljstvo, Presuda Mili Budaku i drugima, kut. 130. HDA: 416 – fond Odvjetnička pisarnica Ivo Politeo, k. 3, spis: Mile Budak – proces 1945., nereg. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946.
Drugi primjerak presude protiv M. Budaka i družine nalazi se u Hrvatskome državnom arhivu, u fondu Javnog tužiteljstva (HR-HDA, fond Javno tužiteljstvo, kut. 130). Ona je i objavljena dvije godine nakon što je nastala Sagrakova zbirka tekstova o Budaku.
Evo nekih od funkcija koje je obavljao Vladimir Nazor u to vrijeme:
Predsjednik Saveza pisaca Jugoslavije: Nazor je bio jedan od osnivača Saveza pisaca Jugoslavije i obavljao je funkciju predsjednika ovog udruženja. Kao predsjednik, promovirao je književnost, kulturnu razmjenu i suradnju među književnicima u cijeloj Jugoslaviji.
Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU): Nakon Drugog svjetskog rata Nazor je bio izabran za predsjednika HAZU-a, što je jedna od najprestižnijih akademija u Hrvatskoj. U toj ulozi promovirao je razvoj znanosti, umjetnosti i kulture u Hrvatskoj.
Član Predsjedništva SFRJ: Nazor je bio član Predsjedništva SFRJ, političkog tijela koje je obavljao izvršne dužnosti u državi. Iako se njegova uloga u Predsjedništvu uglavnom fokusirala na kulturna i književna pitanja, bila je to važna pozicija u političkom vodstvu države.
Diplomatski predstavnik: Nazor je također služio kao diplomatski predstavnik Jugoslavije. Bio je ambasador u Meksiku (1948.-1952.) i Indiji (1954.-1960.), gdje je promovirao kulturne veze između Jugoslavije i drugih zemalja.
Vladimir Nazor je ostavio značajan trag u kulturnom i književnom životu Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Njegovo djelovanje u različitim funkcijama odražava njegovu posvećenost promicanju umjetnosti, književnosti i kulture te razumijevanju među narodima Jugoslavije.
OPJEVANI POGLAVNIK NIJE NAZOROVO DJELO
Poglavnik
Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.
I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.
Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.
A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!
Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!
“Ne ulazeći u Nazorov ‘krimen’, znam da ne postoji nikakva Nazorova pjesma Anti Paveliću” napisao je Nikolić. “
Umro je u rodnome gradu Šibeniku, 12. srpnja1997. godine.
Nikolićev članak u njegovoj »Hrvatskoj reviji« (1996, br. 3–4), gdje je – reagirajući na neke vrlo grube antinazorovske invektive koje su se tih dana čule od nekih zastupnika u Saboru – napisao doslovce: »Ne ulazeći u Nazorov ‘krimen’, znam da ne postoji nikakva Nazorova pjesma Anti Paveliću. […] Ja bih za nju trebao znati, jer sam za vrijeme NDH uredio antologiju rodoljubnog pjesništva Hrvatska domovina, a također i rodoljubnih prigodnica Lovori (1943), a takve pjesme nigdje nema. Tamo, u Lovorima, Nazorova je prigodna pjesma Poruka pjesnicima, koja je uperena protiv Talijana u Dalmaciji, gdje Nazor poručuje pjesnicima: Budimo barbari / Al budimo svoji. Ovu prigodnu pjesmu, napisanu u vrijeme NDH, neki ‘pamte’ [!] kao pjesmu Paveliću.«
Ako tko zna, zna Nikolić. Uostalom, Nazorove pjesme o Titu i partizanima, od Čamca na Kupi do Titova naprijed, ne zvuče kao napisane pod prisilom i to je najjači dokaz protiv tvrdnji kako je Vladimir Nazor napisao “POGLAVNIKA”.
Pa Nazor im je bio jedan od tri, četiri najistaknutija dužnosnika.
Nazor je postao jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita i predsjednik ZAVNOH-a u Drugom svjetskom ratu . Pisao je ratni dnevnik S partizanima ( 1943–1945 ).
U svom životu, veliki pjesnik imao je različite faze nadahnuća i životnih traženja. Komunisti su tajili da je Nazor jedan dio svoga stvaralaštva posvetio Bogu. Tako je uz veliki kršćanski blagdan Duhova nastala Nazorova pjesma-molitva „Duhovi“ u kojoj pjesnik s gorućom čežnjom zaziva Duha Svetoga da ga oživotvori i ispuni praznine života:
DUHOVI
VLADIMIR NAZOR
Za one ognje što su dugo gutali trnjake mojih strasti: Za one vatre pastirske Na vrhovima mojih sanja jutarnjih; Za krijesove i plamene U moje tihe večeri; 0 Duše Sveti, priđi!
Vatre su moje sagorjele. Vjetrovi raspršili su dim. U duši – prazni ponori U ruci – šaka pepela. Rođenja svoja sva ja znam. I Smrti sve. I sve mi Uskrse Al nikad još ne dočekah I praznik svojih Duhova. A ja sam željan tvoga plama: Pa da krv nova sve žile napuni. I jezik moj progovori. I stvara moja riječ. O Duše Sveti, siđi!
Naš pepel čeka na tvoj silazak. Zrnašce svako hoće da se prometne U sjeme: Svaka riječ U iskru tvoga ognja: Pa da ih zemljom rasije Tvoj vjetar, i sve stvoreno Da zboreć jednim jezikom Ko jedna duša klikne: Proteče ljuta krv, Što dugo nas je djelila! A, Duha puni, od sad nam je živjeti U vječnom miru Gospodnjem!
Bog u šumi
VLADIMIR NAZOR
Šušti meko cv’jeće rašeljkinih gronja. Kuca malo srce púpovâ i klicâ. Taknuta vjetrićem punim slatkih vonja Brecaju sva zvonca bijelih đurđica. Modrim okom bl’ješti ljubica i viri iz skromnoga grma. C’jeli gaj se budi, šumori i miri Kao smilj i trma.
Jasen, štono dugo suh i jalov dr’jemlje, Bršljanom se vije, lišajima mlâdi. Visoke se jele klanjaju do zemlje, A bor zlatnim praškom dô i goru kadi. Skladan pjev se diže iz hiljadu gn’jezda, Vrutaka i voda.
Ruku punih rose, sjemenja i zv’jezda Bog po šumi hoda.
K Bogu!
VLADIMIR NAZOR
Bože, ja sam uvijek nosio te živa Na dnu duše svoje: u burne trenutke Obijesti, i kada cijelu noć je šutke Kopala mi srcem sumnja hladna siva.
Nošah te u sebi i kad sve sam vrutke Vjeri pečatio, i kvas, što ga liva Tvoja ljubav u nas, gušio, i tkiva Nade u glib bacao niz drum svoj i putke.
Ja sam se rvao s tobom, velji Bože! Svladan rukom tvojom, poraza svu sreću Spoznah, i znam, što ti blaga sila može.
I jer borbu s crvom ti prezreo nisi, Osjećam u duši vjeru uvijek veću. I sve biće moje prema tebi klisi.
Slovenci Borojeviću dignuli spomenik, u Zemunu ima ulicu, u Hrvatskoj ništa Borojević je, na žalost, dijelio sudbinu Austro-Ugarske.
Kako je nestala državna zajednica kojoj je vjerno služio, i gdje se promovirao i u političku figuru, ne samo vojnu, u novoj državnoj zajednici Slovenaca, Hrvata i Srba za njega više nije bilo mjesta.
Ne samo da je bio nepodoban, nego je bio i politički opasan. Zato je marginaliziran, bačen u bijedu, pa je tako i umro. No Borojevića marginalizirati i sto godina poslije, nakon svega što je učinio za Hrvatsku i Hrvate, u samostalnoj Hrvatskoj, to je već nakaradno!
Dok Slovenci Svetozaru Borojeviću dignuše spomenik, Hrvati mu srušiše kuću.
Svetozar Borojević – Spomennik u SlovenijiKuća snimljena 28. siječnja 2021.
Snimljeno 7.travanja 2023.
Svetozar Borojević, najsposobniji austrougarski vojskovođa Prvog svjetskog rata, jedini Hrvat koji je dobio naslov vojskovođe (feldmaršala) i odlikovan najvišim austrijskim odlikovanjima, od svoje smrti 1920. godine do današnjih dana sustavno je prešućivan u hrvatskoj povijesti.
/ AD-1 /
Svetozar Borojević von Bojna se za vrijeme Prvog svjetskog rata istaknuo nizom uspjeha u defenzivnom ratovanju. Zbog toga je dobio čin feldmaršala, čime je postao prvi i jedini nosioc te titule u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog porijekla.
Istina i cijelo razdoblje Prvog svjetskog rata u hrvatskoj historiografiji slabo je istraženo i obrađeno. Nepoznavanje temeljnih činjenica o Svetozaru Borojeviću, a još više ocjene njegove osobe i djela od političara naknadnih državnih tvorevina u kojima se našla Hrvatska, od monarhističke do socijalističke Jugoslavije, pretvorila je velikog vojskovođu i hrvatskog domoljuba u žrtvu stereotipa.
Nakon što je prošao dodatnu vojnu obuku, između 1887. i 1891. godine, radio je kao instruktor u vojnoj akademiji Teresianum u Wiener Neustadtu. 1892. godine postao je bojnik (Major), 1895. pukovnik (Oberstleutnant), a 1897. godine brigadir (Oberst). 1896. godine prvi put je dobio zapovjedništvo nad vlastitim bataljonom. 1899. godine oženio se austrijankom Leontinom, kćerkom pukovnika Friedricha von Rosnera. S njoj je imao sina Friedricha, koji se utopio u novembru 1918. godine. 1904. godine unaprijeđen je u general-majora (Generalmajor) i postao je zapovjednik u Hrvatskom domobranstvu.
Ugarsku plemićku titulu von Bojna dobio je 1905. godine. 1908. godine unaprijeđen je u čin general-pukovnika (Feldmarschallleutnant), a 1913. u generala (General der Infanterie).
STEREOTIPI
Prvi je, a slična sudbina dugo je pratila i bana Josipa Jelačića, da je Borojević više carski/austrougarski general i vojskovođa, a manje „hrvatski/jugoslavenski domoljub“. Više mu je stalo do spasa Monarhije, negoli do interesa hrvatske domovine i hrvatskog naroda.
Drugi stereotip je da je rođen u pravoslavnoj graničarskoj obitelji, pa je prema tome Srbin. Ovaj stereotip, kojeg je vrlo uspješno promovirala srpska pravoslavna crkva, a prihvatila šira hrvatska javnost, doveo je do toga da se u posljednjoj Borojevićevoj biografiji objavljenoj 1989. u Hrvatskom biografskom leksikonu, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu smatralo potrebnim napomenuti da je Borojević „Podrijetlom je iz srpske graničarske obitelji“.
Ni jedan od navedenih stereotipa nije točan.
SVETOZAR BOROJEVIĆ SPASIO HRVATSKU OD VELIKOG GUBITKA TERITORIJA
Imperijalistički Londonski ugovor, kojim sile Antante kupuju savezništvo Italije na račun hrvatskih (i slovenskih) nacionalnih i povijesnih područja, bio je od strane Vrhovnog vojnog zapovjedništva austrougarske vojske iskorišten za podizanje borbenosti hrvatskih i slovenskih postrojbi na jugozapadnom (sočanskom) bojištu.
Sretna je okolnost da je zapovjednik tog bojišta bio genijalni strateg Borojević. Provođenjem aktivne obrane uspješno je odbio jedanaest napada daleko nadmoćnije talijanske vojske, od prvog u lipnju/srpnju 1915. do jedanaestog u kolovozu/rujnu 1917.
U dvanaestoj bici, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanesen strahovit poraz. Opravdano se može postaviti pitanje: do kuda bi išla talijanska granica 1918. u slučaju da ih Svetozar Borojević nije zaustavio?
Uoči i nakon potpisivanja primirja 1918. Svetozar Borojević nastoji povlačenje, sada već bivše austrougarske vojske provesti organizirano, osobito hrvatskih postrojbi u cilju usporavanja talijanskog napredovanja i očuvanja vojničke sile za novonastalu državu. / AD-2 /
Tko su zapravo izdajnici Hrvatstva ?
Na žalost, svi njegovi pokušaji bili su bezuspješni. Vodeći političari Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba pod pritiskom vrlo nepovoljnih političkih prilika i društvenih previranja nastojali su što prije ostvariti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. / AD-3 /
SVETOZAR BOROJEVIĆ PRAVOSLAVAC HRVAT
Nedvojbeno je da je Svetozar Borojević kršten u pravoslavnoj crkvi, parohijskoj crkvi u selu Mečenčani, gdje je službovao njegov otac. Iz toga izvoditi zaključak o njegovu srpskom podrijetlu povijesno je netočno. Sredinom 19. stoljeća u vrijeme rođenja Svetozara Borojevića, na Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini i katolicima i pravoslavnima integracijski čimbenik je prije svega njihov poseban pravni i društveni položaj, a ne nacionalna pripadnost.
U daljnjem procesu nacionalnih integracija, srpska pravoslavna crkva je svojom politikom poistovjećivanja pripadnosti pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu uspjela u svojoj namjeri. Da se najveći dio pravoslavnih vjernika opredijelio za srpstvo, ali ne svi.
Svetozar Borojević je samo jedan od takvih mnogobrojnih primjera. On u svojim istupima i pismima sve do smrti izričito navodi da je Hrvat, a domovina mu je Hrvatska. Čast vojskovođe i hrvatstvo, nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS, Borojeviću je donijelo samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine, bez domovine – u novonastalu državu mu je bio zabranjen povratak – zaboravljen živi sa suprugom po hotelima u Austriji. Svemu je prethodila i obiteljska tragedija, smrt sina jedinca 1918. „Lav sa Soče“ umire u Klagenfurtu 23. svibnja 1920, službeno od posljedica moždanog udara. Obilježavanje svake njegove obljetnice rođenja trebalo bi biti povod za istraživanje i valorizaciju života i djela vojskovođe i domoljuba Svetozara Borojevića. Ali i niza drugih, nepravedno zaboravljenih, a istaknutih Hrvata u Prvom svjetskom ratu. Ta premali smo narod da si dopustimo odricanje od svojih slavnih povijesnih osoba ili da ih drugi svojataju.
Svetozar Borojević – Dokazi kroz pisma o njegovom hrvatstvu
Do smrti Svetozar Borojević se bori za svoj status i mirovinu. Iz sačuvanih Borojevićevih pisama prijatelju Slavku Kvaterniku iz 1919. i 1920. može se detaljno rekonstruirati njegova kalvarija. Njegove stvari (odjeća, knjige, dokumenti, odlikovanja) zaplijenjene su u Jesenicama 31. listopada 1918. od strane naoružanih osoba, a po naredbi Narodnog vijeća u Ljubljani.
Njegov pobočnik je uspio spasiti samo konje i kovčeg s odorama. On i žena žive skromno od ušteđevine koju su imali kod sebe. Naime, Borojevićeva ušteđevina, kao i novac koji je dobio kao predujam od austrijskog vojnog opskrbnog ureda, blokirani su u bankama, a zaplijenjene su i vrijednosnice njegove supruge.
Svetozar Borojević – Pisma
Cijelu 1919. i u proljeće 1920. bezuspješno se pokušava rehabilitirati i ostvariti mirovinu. U kakvim se prilikama i stanju nalazi, najbolje mogu poslužiti izvodi iz njegovih pisama Kvaterniku: „Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? Bi li Obzor stao u moju obranu kao Hrvata u odnosu na Kranjsku?“ Izvor: Hrvatski državni arhiv Pisma Svetozar Borojević
Tuga
U pismu od 18. listopada 1919. Svetozar Borojević piše: „Ne mogu se nigdje nastaniti za stalno, jer drugo si preseljenje ne mogu priuštiti. Poslijepodne sam saznao, da je općinsko vijeće Klagenfurta, odlučilo sve ne-austrijance protjerati i uskratiti im bonove za hranu. Trenutno se nalazim u Krumpendorfu, a ne u Klagenfurtu, i nisam u opasnosti. Ali to bi se moglo promijeniti već sutra. Osim toga, nije najugodnije zimu provesti u hotelu bez grijanja s jednostrukim prozorima i suprugom.“ Pismo završava: „Više uopće ne čeznem za povratkom u Hrvatsku, sigurno ne sumnjate u to. Nikada neću postaviti zahtjev za povratkom i bio bih sasvim zadovoljan, da me ostave na miru da svoju mirovinu uživam tamo gdje ja to želim. Ali to ne smijem reći na glas. O događajima u domovini ovaj Vas put neću pitati. Postao bih ogorčen, a to ne želim.“
Drugog studenoga 1919. Svetozar Borojević upućuje Kvaternika da piše Hadžiću, tadašnjem ministru vojske i mornarice: „Opišite mu moju situacije, kako smo moja žena i ja zbog zapljene našeg privatnog vlasništva na temelju naredbe Kranjskog narodnog vijeća u listopadu 1918. pretrpjeli štetu od 120.000 kruna i tako dospjeli u tešku materijalnu situaciju. Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku, i već drugu godinu ne znamo, gdje da se naselimo. Tako da smo prisiljeni skupo živjeti u najskromnijim hotelima i na udaru njemačkog tiska, koji me naziva Južnim Slavenom. Moram inzistirati na javnoj i stanovništvu jednoznačnoj zadovoljštini, za svu mi učinjenu nepravdu, jer ni u domovini ne mogu živjeti u miru. Optužuju da sam protivnik nove države, što nisam. Ne želim više ništa, osim mira.“
Razočarenje
U pismu od 11. siječnja ogorčen i rezigniran piše Kvaterniku: „Više ne vjerujem u dobre namjere domovine i Beograda. Što vrijeme više prolazi u to sam sve uvjereniji. Dobre namjere brzo blijede. Javnost me zaboravlja. Zaokupljaju je drugi događaji. Dok me se netko sjeti na pravi način, bit ću vjerojatno pokopan, a onda mi više ništa ne treba.“ Poručuje Kvaterniku da prenese Zerjavu, biskupu Jegliću i šefu povjerenstva da na njegove zahtjeve za mirovinom ne odgovaraju ni Beč niti Beograd, a „ žena mi je bolesna i stanujem u bijednoj kućici. Ne zahtijevam poklone, nego samo ono što mi pripada. Apeliram na njihovu čast, da me ne tjeraju u očaj i da mi odmah pomognu, prije nego što bude prekasno. Recite im to: I s najboljom voljom, tako više ne mogu živjeti!“
Prijateljstvo sa Slavkom Kvaternikom
Borojevića i njegovu obitelj s Slavkom Kvaternikom, glavnostožernim potpukovnikom austrougarske vojske i kasnijim vojskovođom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, veže dugogodišnje prijateljstvo. Koje se razvilo za vrijeme Borojevićevog službovanja u Zagrebu kao zapovjednika VII. zagrebačkog hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja. Kvaternik će se 1918-1919. pokazati odanim Borojevićevim prijateljem poduzimajući sve kako bi Borojeviću i njegovoj supruzi olakšao život u progonstvu.
Posljednje pismo
Posljednje sačuvano pismo Borojević je pisao u Klagenfurtu 23. travnja. 1920, točno mjesec dana prije smrti: „Zanima me je li Laginja još ban. Do sada mu nisam pisao, jer sa stranačkim vođama ne želim imati ništa. Ali ako Brejc u Beogradu ne uspije, napravit ću posljednji korak i zatražiti Laginju da kao najviši predstavnik moje domovine poduzme nešto za moju mirovinu u Beogradu. Ako i to ostane bez rezultata, onda ne snosim odgovornost za ono što će eventualno uslijediti. /… / Ne mogu dozvoliti da se sa mnom i dalje tako postupa.“
Dr. Matko Laginja (1852-1930), pravnik, 1918. povjerenik Narodnog vijeća za Istru. Od veljače do prosinca 1920. ban Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Smrt
„Lav sa Soče“ umro je u klagenfurtskoj bolnici od posljedica moždanog udara u 64. godini, 23. svibnja 1920. Bolest je svakako bila posljedica neizvjesnosti, neimaštine, a najviše poniženja koje su on i njegova supruga proživljavali posljednjih godinu i pol dana. Pokopan je na gradskom groblju 26. svibnja. Civilni sprovod vodio je Borojevićev prijatelj, biskup u Klagenfurtu dr. Hefter. Borojevićevi posmrtni ostaci preneseni su 21. listopada 1920. u Beč i položeni u arkade Središnjeg bečkog groblja. Mjesto je osigurao bivši car i kralj Karlo Habsburški. Borojevićev grob nalazi se na počasnom mjestu u arkadama pokraj same crkve. Gdje se inače pokapaju austrijski predsjednici i drugi znameniti ljudi.
Na sprovodu u Beču bilo je nazočno nekoliko tisuća Borojevićevih bivših vojnika i starih vojnih drugova. Između ostalih feldmaršal Kövess, posljednji zapovjednik austrougarske vojske, general-pukovnik Stjepan Sarkotić, izaslanstvo mađarskih časnika.
Bivši car i kralj Karlo i nizozemska kraljica Wilhelmina poslali su vijence. Govor na otvorenom grobu održao je potpukovnik Stevo Duić.
Nedaleko Borojevićeva, nalazi se i grob Paule Preradovic (Beč, 1887 – Beč, 1951), unuke Petra Preradovića, austrijske književnice i autorice teksta austrijske himne, kao i grob generala Stjepana Sarkotića.
Što kažu drugi
Nenad Vukadinović dosta prostora u svojoj knjizi daje austro-ugarskomu generalu i feldmaršalu Svetozaru Borojeviću. Smatra potrebnim istaknuti „kako je ovom legendarnom feldmaršalu (srpskopravoslavnog porekla), banijskom krajišniku, ađutant bio, niko drugi nego, Slavko Kvaternik. Koji će kasnije, tokom II sv. rata u NDH postati vojskovođa NDH (posebna vojna titula), doglavnik, ministar Hrvatskog domobranstva i ustaški krilnik“ (Vukadinović 2014: 117)
Borojević i Kvaternik su se upoznali u razdoblju 1907.—1912. u kojem je Borojević bio zapovjednik Zagrebačkoga domobranskoga okružja i 42. hrvatske domobranske divizije (Zvonar 2011: 118). Kao što je Vukadinović točno naveo, Kvaternik je kao bojnik bio Borojevićev krilni pobočnik u njegovu Glavnom stanu od 22. listopada 1914. do 27. veljače 1916. (Zvonar 2011: 120, Tatić 2019: 74).
Vukadinović tvrdi da ≫na svaki mogući način, današnja hrvatska javnost, pa i iskusni istoričari i drugi intelektualci pokušavaju ovog velikog vojskovođu svrstati u hrvatski nacion.
Srpske igre o nacionalnosti
Hrvatski povjesničar srpskoga podrijetla Drago Roksandić također tvrdi, neargumentirano, da je Boroević bio ≫Srbin s Banije≪ (1991: 120). U zasebnoj publikaciji posvećenoj Boroeviću koju je 2007. napisao i objavio na poziv i u nakladi Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. (Roksandić 2007) od takve kategorizacije ne odustaje. On ju u njoj izrijekom ne ponavlja, no u Predgovoru kaže ovako: ≫Danas mi je osobna profesionalna zadovoljština da sam Svetozara Borojevića uvrstio u svoju knjigu Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana (Vjesnik. Zagreb, 1991.). Vidjeti str. 118 i 119.≪. U toj je knjizi Borojević uvršten samo citiranim spomenom da je bio ≫Srbin s Banije≪ (s fotografijom) (usp. str. 119.—120.).
U naslovu monografije o Borojeviću iz 2007. Roksandić se pita nije li primjerenije Borojevića zvati Lisicom sa Soče (nejasno je da li samo zbog njegove ratne taktike ili zbog umišljaja da je Borojević svoje nacionalne osjećaje prikrivao kako bi profesionalno mogao napredovati).
Nikada kraja srpskom svojatanju
Nije slučajno, iako je neutemeljeno, da je Borojevića i Srpsko nacionalno vijeće na svojim mrežnim stranicama uvrstilo među ≫znamenite Srbe≪. Borojevićev suvremenik i časnik Glavnoga stožera Edmund Glaise von Horstenau (1882.—1946.) u svojim memoarima objavljenima 1980. godine napisao je da je Borojević bio ≫Hrvat≪ koji je ≫po svojoj pravoslavnoj vjeri≪ zapravo bio ≫Srbin≪. Horstenau očigledno nije znao da je Borojević napustio pravoslavlje i postao grkokatolikom. (Tatić 2019: 206).
Da je Borojević neovisno o vjeri sam sebe i svoju obitelj smatrao Hrvatima, pa tako i druge pravoslavce, pokazuju njegovi privatni i javni nastupi i 147 svjedočanstva drugih o njemu.
Nepobitni dokazi, što vam još treba ?
On se je dalmatinskim jedinicama u prosincu 1915., u kojima je zasigurno bilo i pravoslavaca, obratio riječima ≫Vi ste Hrvati, a i mene je rodila majka hrvatska.≪ (Tatić 2019: 88, 204). Kipar Robert Frangeš-Mihanović (1872.—1940.) imao je priliku boraviti neko vrijeme u Borojevićevu glavnom stanu blizu bojišnice. Na temelju svojih osobnih razgovora s Borojevićevim javnosti je prenio da se je Borojević smatrao Hrvatom i da se je ponosio time, i da je imao razvijen hrvatski jezični osjećaj (Tatić 2019: 74).
U posljednjim mjesecima života Borojević je najvjernijega prijatelja u duhovnom, materijalnom i praktičnom pogledu imao u Slavku Kvaterniku (usp. Pojić—Marjanić 2011).
Njemu piše da se je Narodnomu vijeću SHS-a 1918. obratio ≫kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat≪ (Pojić 2006: 9)., piše mu o svojem ≫svjetonazoru kao Hrvata≪, o sebi kao ≫Hrvatu≪, o banu Laginji kao najvišem predstavniku svoje domovine (tj. Hrvatske) (Pojić 2006: 10), a svoj jezik zove ≫hrvatskim≪.
On u svojim 148 istupima i pismima sve do smrti izričito navodi da je Hrvat, a domovina mu je Hrvatska.≪ (Pojić 2006: 4)
Sudbina prijatelja
Jugoslavenske vlasti popisale su spomenute Borojevićeve prijatelje i suborce generala Stjepana Sarkotića i potpukovnika Stevu Duića 1934. kao jedne od onih bivših časnika austro-ugarske vojske koji su kao ustaški ≫teroristi≪ obrazovali ≫rukovodeće kadrove terorističke akcije ≪ i našli se ≫u situaciji emigranata čak i pre nego što se nova jugoslovenska država definitivno formirala.≪ (Saopštenje 1947: 10).
Stjepan Sarkotić umro je prirodnom smrću 1939. godine, a Stevo Gruić ubijen je u atentatu jugoslavenskih agenata 1934. u Karlovim Varima (Karlsbadu). U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postumno je proglašen krilnikom.
Slavko je Kvaternik napustio sve dužnosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1942. godine, a nakon rata Austrija ga je izručila Jugoslaviji, gdje je osuđen na smrt.
Partizanske likvidacije
Partizani su likvidirali i Boroevićeva prijatelja Vilka Begića (1874.—1946.?), koji je u austro-ugarskoj vojsci bio intendanski pukovnik, a u vojsci Nezavisne Države Hrvatske general pješaštva (Tatić 2019: 159).
Priznanja
U Sloveniji su feldmaršalu Borojeviću krajem 2016. godine podigli spomenik u znak zahvalnosti zbog obrane slovensko-talijanske granice na 149 Soči (usp. Manin 2011: 7), zbog koje je za života proglašen Lavom sa Soče.
U Beogradu je (u Zemunu) po Boroeviću 2008. nazvana jedna ulica.
U Hrvatskoj Borojević još nije rehabilitiran. Mladi hrvatski povjesničar Danijel Tatić u svojoj monografiji o Borojeviću s punim pravom iskazuje čuđenje da ≫Beograd može ono što Zagreb još uvijek nije u stanju — nazvati ulicu po hrvatskome generalu Svetozaru Borojeviću!≪ (Tatić 2019:214).
Tatić s punim pravom upozorava i na to da trošno zdanje u Mečenčanima, urušenih zidova te oronula pročelja i krovišta. Roditeljska kuća Svetozara Borojevića koja je danas u vlasništvu Republike Hrvatske, ≫ne predstavlja ništa više doli spomenik nebrige hrvatske države o jednom od najvećih vojskovođa svoje povijesti≪ (Tatić 2019: 215).
AD – 1
Kao primjer mogu poslužiti opsezi njegovih biografija objavljeni u enciklopedijama od Kraljevine SHS do Republike Hrvatske: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, knj. 1 – 28 redaka; Hrvatska enciklopedija, Zagreb 1942., sv. 3 – 47 redaka; Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb 1955, sv. 1 – 9 redaka; Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb 1982, sv. 2 – 9 redaka; Vojna enciklopedija, Beograd 1959, sv. 2 – 40 redaka; Opća enciklopedija, JLZ, Zagreb 1977, sv.1 – 11 redaka; Hrvatski biografski leksikon, Zagreb 1989, sv. 2 – 52 retka; Hrvatska enciklopedija, Zagreb 2000, sv. 2 – 14 redaka. Jedinu monografiju o Svetozaru Boroeviću napisao je hrvatski politički emigrant i novinar dr. Ernst Bauer, Der Löwe vom Isonzo, FM Svetozar Boroević von Bojna, Verlag Styria, Graz 1985.
AD – 2
Londonski ugovor iz 1915. godine bio je tajni sporazum između zemalja Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije, potpisan 26. travnja1915., kojim su zemlje Antante privoljele Italiju na izdaju saveza Središnjih sila, obećavajući im teritorije njenih dojučerašnjih saveznika.
Prema tom ugovoru, Hrvatska bi bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije. Preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije. Za taj dio Hrvatske koji ne bi bio pripojen Italiji i Srbiji, tek je trebalo odlučiti hoće li pripasti Mađarskoj, ili će ostati u Austrijsko – Mađarskoj zajedničkoj državi.
Slijedom Londonskog ugovora kojim je također obećavano Kraljevini Srbiji stvaranje Velike Srbije; potpisnici ugovora su Srbiju – koja u pregovorima nije sudjelovala. O tome službeno obavijestili diplomatskom notom od 16. kolovoza 1915. godine. Saveznici su Srbiji obećali Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju (Šibenik, Zadar i Knin bi pripali Italiji) i sjevernu Albaniju, ali bez Makedonije i dijela Banata. Naime, Rusija, Francuska i Velika Britanija nastojale su na svoju stranu privući dotad neutralnu Bugarsku, a ne ugroziti tek sklopljeni savez s Italijom, te istodobno zadovoljiti Srbiju. Stoga su Bugarskoj ponudili Makedoniju, a Srbija je za kompenzaciju trebala dobiti BiH i dio hrvatskih teritorija. Srbija je odbacila ugovor, želeći otvorenim ostaviti pitanje Makedonije.
Rumunjskoj su ponuđeni Banat i Transilvanija, što je nakon I. svjetskog rata i dobila.
Što ostaje Hrvatskoj ?
Hrvatskoj bi od mora ostao samo dio od Rijeke do početka Dalmacije, a na kopnu zapravo samo dio oko Zagreba i Lika. Ostalo je otvorenim pitanje bi li Hrvatska ostala državno vezana uz Mađarsku i Austriju.
To je kasnije rezultiralo 1920. Ugovorom u Rapallu sklopljenih sa starom Jugoslavijom 1924. Da bi teritorije koje su joj obećani u Londonu 1915. godine naposljetku uzela 1941., slijedom Rimskih Ugovora koje je sklopila s vlastima NDH koje su na vlast i došli nakon napada Italije i drugih Sila Osovine na Jugoslaviju.
AD – 3
Tisućljetno je hrvatsko kraljevstvo nestalo, a hrvatski nacionalni program XIX. stoljeća odložen paće se borba nastaviti u još žešćem obliku. Ujedinjenje su pratili i veliki prosvjedi u Zagrebu (prosinačke žrtve). Sve odluke rečenog procesa djelo su skupine od nekoliko stotina političara i intelektualaca. Nije bilo niti je moglo biti izravnog izjašnjavanja kao što je referendum ili nešto slično. Hrvatski narod tijekom trinaest stoljeća nije imao nikakvih takvih odnosa sa Srbijom da bi stekao bilo kakva iskustva o eventualnom zajedništvu. On je uglavnom pasivno slijedio svoju elitu. Koja je više bila orijentirana prema narodima srednje Europe, Podunavlja i Mediterana s nadom da će u nekom eventualnom europskom “commonwealthu” osigurati svoju budućnost. Iako je, zbog austrougarskog i talijanskog imperijalizma, računao i na južnoslavensko zajedništvo. Politička ideja, društvena svijest, zanosi, nade i očekivanja društvenih elita bile su ne samo isprepletene već i sukobljene do isključivosti.
IZVOR : Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999., str. 65.
Kome zahvaliti ?
Političke snage u Hrvatskoj nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, Antom Trumbićem i Franom Supilom. Koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor. Predstavnici kojega su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917. I sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918. Sudbina hrvatskih teritorija rješavala se među velikim silama Londonskim ugovorom iz travnja 1915. Italiji je za pristupanje snagama Antante obećana Istra, otoci Cres, Lošinj i Rab, sjeverna Dalmacija do rta Ploče kraj Šibenika, kao i većina dalmatinskih otoka. Dio hrvatskoga teritorija u tim je diplomatskim pregovorima bio namijenjen i Srbiji.
Naivnost
Rješenju hrvatskoga pitanja u okviru južnoslavenske državne zajednice priključili su se potom i socijaldemokrati, ali Hrvatsko-srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju. Svetozar Pribićević, koji je nakon proglašenja amnestije 1917. iznova preuzeo njezino vodstvo, protivio se ideji da bi buduća južnoslavenska država trebala biti neka vrsta širega političkog okvira, u kojem bi bila očuvana hrvatska državnost. Iako je Koalicija svojim negativnim stajalištem kočila proces »nacionalne koncentracije«, ona ga nije mogla spriječiti. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka deklaracija. Koja se zauzimala za stvaranje zajedničke polit. organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnoslavenske države. Zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«. Tek u jesen 1918., nakon proboja Solunskoga bojišta, u trenutku kada je Habsburška Monarhija bila pred slomom, Koalicija je pristala na osnivanje Narodnoga vijeća SHS.
Tko je krivac ?
Uz Trumbića i Josipa Smodlaku jedan je od pokretača politike novog kursa i među najzaslužnijim političarima za donošenje Riječke rezolucije1905. godine. (Zapravo je njezin idejni začetnik) i za stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, te za njen dolazak na vlast. Supilova riječka i zagrebačka faza su povjesničarski ozbiljno i nepristrano obrađeni tek u studijama i knjigama koje su se pojavile nakon raspada SFRJ. Naime, dotad je to razdoblje njegove djelatnosti šablonski tretirano kao vizionarska aktivnost usmjerena prema žuđenom, i u Jugoslaviji (pogotovo komunističkoj), ozbiljenom snu o stvaranju zajedničke države Hrvata i Srba.
Ujedinjenje, 1. prosinca 1918
Dana 27. studenog, Središnji odbor Vijeća poslao je u Beograd izaslanike, među kojima se za ujedinjenje najviše zauzimao Svetozar Pribićević. Konačno, 30. studenog poseban odbor sastavljen od trojice članova Narodnoga vijeća SHS i trojice predstavnika srbijanske vlade, ugovorio je način ujedinjenja. Delegati u postupku ujedinjenja su uglavnom odustali od tzv. Naputka. Izaslanike Narodnog vijeća primio je regent Aleksandar I. Karađorđević, kojemu je Ante Pavelić (zubar) pročitao netom sastavljenu Adresu.
Izvor: Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999., str. 64.
Što se je dogodilo sa Supilom ?
Težak i besperspektivan položaj u kojem se Hrvatska našla, u kolonijalističkim makinacijama i tajnim planovima. Londonskim sporazumom već podijeljena između talijanskoga i srpskog imperijalizma, bio je prevelik teret za Supila koji je doživio živčani slom i kasnije umro u londonskoj umobolnici, od moždane kapi, 25. rujna 1917. godine. Nakon što je urna s njegovim pepelom ostala nekoliko godina zaboravljena u londonskome krematoriju, preuzeo ju je njegov prijatelj, bankar Pavle Mitrović. Kod njega je ostala do 1927. godine, kada je, parobrodomSrđ, prenesena od Londona do Sušaka i gdje je bila svečano izložena na odru 29. prosinca a potom je parobrodom Zagreb prenijeta u Dubrovnik gdje je pohranjena u gradskoj vijećnici.
Ostali izvori:
Nachlass Kiszling, v. 143; Rudolf Kiszling, Die Kroaten: Der Schicksalsweg eines Südslawenvolkes (Graz: Hermann Böhlaus, 1956), p. 124 – Dokazi o hrvatstvu Svetozara Borojevića
Richard Plaschka, Horst Haselsteiner & Arnold Suppan, Innere Front: Militärassistenz, Widerstand und Umsturz in der Donaumonarchie 1918 (Munich: Oldenbourg, 1974), v. 2, p. 221. See Chapter 5 for a complete discussion of this incident.
Likewise, as Croatian historian Ivo Banac has discovered, there were instances of Catholic South Slavs who identified as Serbian.
MARIJA DUBRAVAC, rođena je 24. ožujka 1949. u Štitaru, srcu Šokadije, gdje je pohađala osnovnu školu. Potom je završila Katehetsku školu i dijelom glazbenu izobrazbu za liturgijsko pjevanje.
Mlada je stupila u brak, ali već u 20. godini života, u vrijeme masovnoga hrvatskoga egzodusa, odlazi s mužem u daleku Australiju. Tamo se odmah uključuje u domoljubni rad protiv ondašnjega komunističkog režima. Zbog čega nije dolazila u Domovinu sve do pada komunizma 1990.
U Australiju je u svom srcu i umu ponijela duh tog svog zavičaja i uključila se radeći u hrvatskim školama i crkvama sa hrvatskom djecom i mladima, koristeći svoje znanje iz Katehetske škole i glazbene izobrazbe za liturgijsko pjevanje.
DJELA
Marija Dubravac – pisanjem pjesama bavi se od ranoga djetinjstva. Hrvatskoj čitateljskoj publici predstavila se već po dolasku u Australiju, kasnih šezdesetih, kada je pod pseudonimom izdala zbirku pjesama, koja je stjecajem okolnosti pripisana nekome drugom, a ona na to nije mogla utjecati.
Potom objavljuje zbirku PJESME (2005.), slijedi knjiga duhovne proze ZNACI I MILOSTI S NEBA (2006.), pa zbirka GDJE SRCE OSTA (2009.), a već sljedeće godine izlazi joj druga knjiga ZNACI I MILOSTI S NEBA (2010.), a potom objavljuje roman CVIJEĆE MATE LOVRIĆA (2014.), nakon čega slijedi zbirka pjesama RODU NA DAR (2016.) te zbirka pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE – uz pedesetu obljetnicu života u tuđini (2019.) te treća knjiga ZNACI I MILOSTI S NEBA (2021.)
Više pjesama uglazbio je na njene tekstove Stanko Šarić, poznat iz TS Zlatni dukati ili danas “Najbolji hrvatski tamburaši”, ikona hrvatske tamburaške glazbe.
U ovom videu korišteni su dijelovi iz otpjevanih pjesama našeg domoljuba Stanka Šarića koji je ispjevao na stotine domoljubnih pjesama na čemu mu posebno hvala, tekst za pjesme je napisala Marija Dubravac.
Kratko o mjestu rođenja Marije Dubravac, Štitar, pripada županjskoj Posavini, između Babine Grede i Županje, uz rijeku Savu. Selo Štitar poznato je po bogatoj seljačkoj tradiciji, tamburici i tamburašima, velikom blagu u narodnim pjesmama, šlingerajima, ljepoti dukata i narodnih običaja.
Na današnji dan rođena je Ružica Ćavar, 13. ožujka 1937. u Proboju, umrla je 31. siječnja 20222. godine bila je hrvatska liječnica i katolička aktivistica.
Tko je Ružica Ćavar
Završila je dva fakulteta, Medicinski i Stomatološki te rodila četvero djece: Domagoja, Tvrtka, Petra Krešimira i kćerku Drinu. Ta hrvatska imena djece ukazuju tko je i čija je bila ta hercegovačka obitelj te kakvo im je poslanje na ovoj zemlji. A to je bezkompromisna ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj i Kristovoj nauk kojim su hrabro kročili kroz život svjedočeći živu vjeru i beskrajnu ljubav za jedno i za drugo.
Rodila se je 1937. godine u hrvatskoj katoličkoj obitelji Čuvalo. 1943. godine joj je obitelj preselila u Srijemsku Kamenicu kod Petrovaradina. Ondje je boravila sve do završetka srednje škole. Studirala je u Zagrebu na Stomatološkom fakultetu i poslije na Medicinskom fakultetu. Specijalizirala je dječju i preventivnu stomatologiju. Poslijediplomski studij iz javnog zdravstva i epidemiologije završila je na Školi narodnog zdravlja “Dr. Andrija Štampar”.
Njezino političko djelovanje
U svibnju 1965. godine dospjela je s većom skupinom mladih u zatvor. Od tih dana je bila pod stalnim nadzorom UDB-e, u kojoj joj je bio otvoren dosje.
Za vrijeme studija upoznala je Matu Ćavara, apsolventa prava sa Širokog Brijega za kojeg se udala po završetku studija. Supruga su vlasti proganjale i uhićivale kao i nju. Budući da je bio vrlo aktivan u hrvatskom proljeću, bio je prisiljen emigrirati polovicom 1972. godine. Nakon Titove smrti, 1980. godine, opet je doživjela milicijsko šikaniranje. Stan joj je pretresen te je odvedena od kuće. Ubrzo su ju pustili, ali joj je putovnica oduzeta.
Političko djelovanje u vrijeme stvaranja Hrvatske
Kad su počeli demokratski procesi u Hrvatskoj, osnovala je 25. ožujka 1990. godine, zajedno sa skupinom suradnika Hrvatski pokret za život i obitelj, kojem je predsjednica od prvih dana. 1991. godine stekli su se dovoljno sigurni uvjeti da joj se suprug smije vratiti iz inozemstva. Prva godina hrvatske samostalnosti bila je iznimno teška. Dvojica su joj sinova bili na odsluženju redovnog vojnog roka u JNA.
7. srpnja 1991. godine pokrenula je javne molitve na trgovima u ime neformalnog pokreta roditelja za spas hrvatskih vojnika iz JNA. Počelo je s okupljanjem na Trgu bana Jelačića. Zatim je pismima potaknula neka se organizira takva okupljanja organiziraju i drugdje po RH i BiH.
Javne molitve
Osim javnih molitava, pisala je i zapovjednicima u JNA da puste hrvatske ročnike svojim domovima. I za to je nakon večernje molitve organizirala pohode sa svijećama oko komande Pete armijske oblasti u Zagrebu. Organizirala je veliki skup roditelja u dvorani “Globus” u Zagrebu koji je bio održan 25. kolovoza 1991. godine. Na skupu je dogovoreno osnovati Pokret majki za mir “Bedem ljubavi”.
Za brojne je listove i časopise napisala mnoštvo članaka i pisama konzervativnog i političkog sadržaja. Česta je bila gošća u radijskim i televizijskim emisijama.
Tijekom uhićivanja hrvatskih branitelja optuženih za ratne zločine rujna 2000. godine, organizirala je molitvu svete krunice za hrvatsku domovinu i uhićene hrvatske branitelje. Molitva se održava na Kamenitim vratima u Zagrebu, svakoga petka u 10 sati. Akciju je napravila u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, Društva “Hrvatska žena” i Marijine legije.
20. rujna 2014. godine na prosvjedu protiv Vatikanskih ugovora koji su organizirale nevladine udruga Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku, Inicijativa “Nisam Vjernik” i Udruga “Protagora”, na Cvjetnom trgu u Zagrebu, Laburist Neven Kovačić napao je Ružicu nakon njenog pokušaja uzurpacije prosvjeda, nakon čega je Ružica Ćavar morala biti hospitaliziranas dva prijeloma lijeve ruke i razbijenim nosom.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić izvršila je uvid u foto i video materijal na kojem se vidi grubi nasrtaj znatno mlađe i fizički snažnije muške osobe na žensku osobu starije životne dobi. Pravobraniteljica je navela da je “Činjenica da je napadač iskoristio taj spolno uvjetovan nerazmjer u fizičkoj snazi kako bi grubo povrijedio osobni integritet osobe suprotnog spola na koju je bez zadrške nasrnuo ukazuje na moguću spolnu uvjetovanost konkretnog nasilja”, pri čemu je naglasila da nije relevantno “koji su bili motivi napadača, nego je bitna isključivo činjenica da je napadač uporabio svoju fizičku silu na zakonom nedozvoljen način kako bi nad svojom žrtvom demonstrirao svoju nadmoć”.
Preminula je 31. siječnja 2022. godine u bolnici u Mostaru, u 85. godini života, okrijepljena svetim sakramentima.
Počivala u miru Božjem, neka joj je vječna slava i hvala.
Većina vas koji poznajete profesora Branka Penjaka znate da je rođen u selu Brina kod Livna, 24. srpnja 1941. godine. Biografiju koja je dostupna u javnosti možete pročitati na raznim mrežnim stranicama pa je nije potrebno ovdje ponavljati. Osim što je meni bitno i želim ovdje naglasiti da je Branko Penjak završio slavistički studij u Zagrebu. Radni vijek je ostvario radeći u Ravnim kotarima u područnim školama Škabrnje, potom u Višegradu, Livnu, Duvnu i Berlinu.
Ono što je za mene bitno kroz putopis profesora Penjaka u TIJESNIM PROSTRANSTVIMA. Ujedno se upoznavajući sa radom profesora Penjaka i o čemu ću dati svoj krati osvrt.
Činjenica da je Branko Penjak ulazeći u 82. godinu života napisao opsežni putopis kroz povijesnu beletristiku. Iznoseći znanstveno dokazane činjenice o dolasku Hrvata na tlo današnje domovine.
Također meni posebno interesantne teme kao bivšem kriminalističkom službeniku i sadašnjem istraživaču skrivene povijesti za Hrvate. Jesu skrivene povijesti od strane komunističko jugoslavensko srpske i hrvatske ondašnje vlasti i intelektualaca. Kao i ondašnjih povjesničara. Zapravo jesu povijesne skrivene činjenice koje profesor iznosi u svojoj knjizi te tako čitatelja upoznaje sa pravim istinama.
ZANIMLJIVOSTI IZ KNJIGE
Tako u poglavlju V od 298. stranice počinje sa rasvjetljavanjem kobne tvorevine države SHS, gdje se vidi prava istina zbog čega je hrvatski narod tom tvorevinom bio nezadovoljan. Kroz poznate povijesne podatke unoseći u njih priče običnih ljudi imenujući ih imenom i prezimenom.
Profesor Penjak prenosi priču Livnjanina Ante Vujice, koji svojem sinu Stjepanu nakon što je odležao kaznu zatvora u Mostaru zbog grijeha govorenja protiv vlasti održao prodiku govoreći mu o vlastitim iskustvima. Navodeći mu što je pamtio o državama, u kojima su sudci zbog govorenja slobodno umnih misli ljude slali na robiju i u smrt. Naglasio je da je država moćna i u vremenu kada propada, kada ju narod ruši, ona opasno udara i ubija. Teško se mire sa promjenama oni koji gube vlast.
Temeljem Antinih i još nekih drugih kazivanja, a i temeljem onoga što su zapisivali povjesničari i političari. Može se reći kako se nije obraćala pažnja na Zaključke hrvatskog sabora od 29. listopada 1918. godine. Prihvaćen je jednoglasno zaključak o raskidu državnih veza s Ugarskom, odnosno Habsburškom monarhijom. Za novostvorenu državu su nepoželjni postali svi oni koji su težili osnivanju svojih nacionalnih država. Nepoželjna je postala i višestoljetna hrvatska domobranska vojska.
Poniženi su bili i solunski ratnici koji su željeli samo državu Srbiju. Za veliko srbe je bilo od velikog značaja proširenje Srbije u Vojvodini, prema Bugarskoj i izlazak na Jadransko more.
Dok su se neki hrvatski, slovenski i srpski političari u Beogradu častili i slavili ujedinjenje, petog prosinca je na Jelačićevom placu nenaoružani zagrebački domobranski mimohod dočekan žandarskom mitraljeskom paljbom. Ubijanje domobrana i hrvatskih mornara je izvršeno po naredbi žandarskog zapovjednika ANĐELINOVIĆA, djeda Zorana Pusića i Vesne Pusić. Ubijeno je petnaest, a ranjen znatan broj sudionika mimohoda.
ISPLANIRANI NAPADI NA PROFESORA BRANKA PENJAKA
Ima ona izreka da se pravda onaj tko je kriv. Ali ipak želim nešto napisati u svoje osobno ime no i ne u nepotrebnu obranu profesora Branka Penjaka, već samo da se zna prava istina.
Kao bivši kriminalistički službenik koji se je bavio istražnim radnjama i prikupljanju informacija o počiniteljima kaznenih djela i njihovim izvršenjima. Želim spomenuti da su profesora Penjaka raznim klevetama obeshrabrivali bivši partijski sekretari i kadrovici SKJ koji su se kasnije učlanili u HDZ i zauzeli vodeće pozicije.
Na radio Livnu objavljeni su demanti glede napisanih kleveta na “nekim portalima” protiv profesora Branka Penjaka.
Također meni kako kriminalističkom službeniku odmah je bilo jasno da se radilo o unaprijed isplaniranom napadu na profesora. Kako bi ga se upravo obeshrabrilo u iznošenju istina koje su navedene u knjizi TIJESNA PROSTRANSTVA, ali i njegova pisanja po mnogim portalima o povijesnim činjenicama iz skrivene povijesti za hrvate. Na vašu žalost uskoro izlazi i najavljena druga knjiga u kojoj će također biti opisane patnje hrvatskog naroda kroz povijest, kroz skrivenu povijest (kliknite na link i pogledajte video) koju pojedini kadrovici SKJ sada instalirani u vlast, nikako ne žele da se iznosi u javnost.
Tako sam se osobno uvjerio te kasnije utvrdio da je profesor Branko Penjak na radio Livnu demantirao klevete i laži. Iznoseći neoborive dokazeu mogućnosti svjedočenja više stotina učenika gdje je nazočio u predavanju od 1983. do 1986. godine u Livanjskoj školi i nikako nije mogao predavati u tom vremenskom periodu u Berlinu. Upravo u tom vremenskom periodu su ga drugovi pokušali kompromitirati, navodeći da je u tom vremenu “spornih događanja” bio predavač u Berlinu.
Ovaj genocid nad Hrvatima u Zrinu nikad nije sankcioniran i zato je kroz povijest ponavljan. Pred okupljenima na tu temu govorila je predsjednica Inicijative Hrvatska sloga gđa. Slavica Vučko mag. oec., podsjetivši kako osim genocida u Zrinu, postoje još genocid nad Hrvatima u Borićevcima, Španovici, Udbini i mnogim drugim mjestima.
ZABORAVLJENI ZLOČINI U ZRINU “Politika se nikada nije glasno zgrozila nad počinjenim partizanskim zločinima u Zrinu”. Dokumenti partizanske zapovijedi kao i izvješće poslije napada ostali su sačuvani u Zborniku dokumenata Vojno historijskog instituta JNA u Beogradu. Zapovijed za napad na Zrin u rujnu 1943. glasila je: „…utamaniti i uništiti…, a objekte koji bi mogli služiti za ponovno se nastaniti – “uništiti…“, stanovnike mjesta spriječiti da banda ne pobjegne…“ Kakav je ZLOČIN u Zrinu vršen pogledajte u videu.
Vi mrtvi niste – ne, nikada mrtvi, Još domoljublja vašeg svijetli, hram. Djela vam nikla na muci i žrtvi, Za Rod i Boga i sad gori plam.
I danas žive u srcu naroda Branki, Juditi i Dubravki spom. Slatka je i sad Gundulić’ ‘Sloboda’, Još Zrinjski kliče: ‘U boj! Za Dom!
I danas Matoš staru pravdu žudi, Još vješaju mu Hrvatsku na stup. Uske su i sad varoši i ljudi I prespektive zakon, sveđ je glup.
Tin kroz beznađe, još vrluda, luta, Spotiče se o zamke, himbe, jal, A misao mu stvarnost mori ljuta – ‘Ja, bijah velik, kad sam bio mal.’
Šenoin Gubec još se zemljom klati, Vičući onim što nas zovu – strv: ‘Gospodo, stan’ te i mi smo Hrvati, Za Krst i barjak, proljevasmo krv!’
Tahove djece sudnice su pune, Silnici vladali nekad i sad. Gle – i sad krunom užarenom krune One, što trpe nepradu i jad.
Čuj, Kranjčevića glas nam poručuje: Sumnjaš u ideal – sigurno ćeš mrijet. Još riječi Krista na Golgoti bruje: ‘Bio sam ljubav, a ubi me svijet.’
Katedrali noću dođe ista Žena, Spominje bolno ‘neku čudnu nit’. ‘Moli se sinko’ (zla su vremena), Hrvat je opet, tako teško bit.’ — Stoljeća jure, pjesnici žive, Nikad im neće izblijedit spom. Pjesničke duše vijekom se dive Onim’, što sveti ljubljahu Dom.
