Obitelj Kozbašić ubijena je u noći s 4. na 5. studenoga 1991. u okupiranoj Petrinji. Milan i Gordana te njihova djeca Tamara i Alen stradali su u vlastitoj kući, više od mjesec dana nakon što su grad zauzele snage JNA i pobunjenih Srba. Sačuvani policijski dokumenti potvrđuju da je već sljedećeg jutra obavljen očevid. Znanstveno istraživanje Josipe Maras Kraljević otkriva pojedinosti zločina, a svjedočanstvo tada jedanaestogodišnje susjede donosi potresnu priču o posljednjem danu života jedne petrinjske obitelji. Trideset pet godina poslije ostaje i pitanje: tko je odgovarao za ubojstvo roditelja i njihove djece?
Petrinja nakon 21. rujna 1991. – grad pod okupacijom
Petrinja je tijekom ljeta i jeseni 1991. bila izložena oružanim napadima Jugoslavenske narodne armije i pobunjenih srpskih snaga.
Nakon niza napada grad je 21. rujna 1991. pao pod njihovu kontrolu.
Uslijedili su progon stanovništva, pljačka imovine, nasilje i ubojstva civila.
Povjesničarka Josipa Maras Kraljević, viša arhivistica Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, u izvornom znanstvenom radu objavljenom 2021. u časopisu Kroatologija analizirala je upravo takve okolnosti.
Prema njezinim podacima, na području nekadašnje općine Petrinja evidentirano je 11.450 prognanika. U gradu koji je prije rata imao 18.706 stanovnika događale su se velike demografske i društvene promjene.
Mnogi su stanovnici napustili svoje domove. Dio njih, međutim, ostao je u okupiranom gradu.
Među njima bila je i obitelj Kozbašić.
Njihova tragedija posebno je potresna jer nisu stradali u borbama za grad. Ubijeni su kao civili, u vlastitoj obiteljskoj kući.
Izvor Kroatologija – Hrčak Josipa Maras Kraljević: Srpski zločini nad civilnim stanovništvom na petrinjskom području 1991. godine – primjer obitelji Kozbašić Izvorni znanstveni rad, Kroatologija, 12/2021., br. 1, str. 9–29. Temelji se na hrvatskoj i okupacijskoj dokumentaciji, policijskim zapisnicima, kaznenim spisima i povijesnoj literaturi. Otvori izvor ↗
Obitelj Kozbašić – Milan, Gordana, Tamara i Alen
Milan Kozbašić, rođen 1952. godine, bio je petrinjski ugostitelj hrvatske nacionalnosti.
Vodio je lokal pod nazivom „Ima dana”.
Prema znanstvenom istraživanju, zbog pogoršanja sigurnosnih okolnosti lokal je zatvorio krajem srpnja 1991. godine.
Njegova supruga Gordana Kozbašić, rođena Grbić, bila je Srpkinja, podrijetlom iz Gornje Sanice kod Ključa u Bosni i Hercegovini.
Radila je kao medicinska sestra.
Njihova djeca, Tamara i Alen, pohađala su osnovnu školu.
Tamara je imala trinaest godina.
Za Alena se u znanstvenom radu navodi da je imao devet godina, dok pojedini memorijalni izvori navode osam. Bez potpuno usklađenoga datuma rođenja tu razliku ne možemo konačno razriješiti.
No ona ne mijenja ono najvažnije: oboje su bili djeca.
Milan i Gordana živjeli su u nacionalno mješovitom braku, u gradu u kojemu su desetljećima zajedno živjeli Hrvati, Srbi i pripadnici drugih nacionalnosti.
Zašto obitelj nije napustila Petrinju nakon okupacije?
Dostupna dokumentacija ne donosi pouzdan odgovor.
Možemo pretpostavljati da su se nadali kako će moći nastaviti živjeti u vlastitoj kući, ali takvu pretpostavku ne smijemo predstavljati kao dokazanu činjenicu.
Ono što znamo jest da su ostali.
I da su početkom studenoga 1991. ubijeni.
Posljednji dan – Tamara se igrala barbikama, Alen je zaspao kod susjeda
Ovdje povijesna priča dobiva sasvim drukčiju dimenziju.
Dana 5. studenoga 2015. Ranko Letica, Milanov brat, objavio je na Facebooku pismo koje je, kako je naveo, dobio iz Kanade od dotad nepoznate osobe.
Pismo je napisala žena koja je 1991. imala jedanaest godina i živjela u susjedstvu obitelji Kozbašić.
Ona je s mlađim bratom 5. studenoga pronašla tijela ubijenih susjeda.
Njezino svjedočanstvo nije službeni zapisnik očevida, nego osobno sjećanje objavljeno dvadeset četiri godine nakon događaja.
Upravo zbog toga potrebno ga je čitati s razumijevanjem, ali i razlikovati osobna opažanja od pojedinosti koje je autorica naknadno saznala.
U pismu se prisjetila da je tijekom listopada 1991. život u njihovoj ulici prividno nastavio teći.
Nije bilo redovite nastave.
Nedostajalo je električne energije, a stanovnici su morali odlaziti po pitku vodu.
Djeca su se, unatoč granatiranju i strahu, pokušavala igrati.
Dana 4. studenoga jedanaestogodišnja djevojčica i njezin mlađi brat proveli su dio dana kod Kozbašićevih.
Sjeća se da se s Tamarom igrala barbikama u njezinoj sobi.
Tamara joj je toga dana dala svoje leksikone. U njima su se nalazila dječja sjećanja, prijateljstva i zapisi, među njima i spomen dječaka iz Gornje Sanice koji joj se sviđao.
Djevojčica je zapamtila i zajednički ručak.
Gordana je od polovice pileta pripremila gulaš s makaronima.
Hrane je bilo malo, a trebalo ju je podijeliti među djecom i odraslima.
Takvi detalji ne izgledaju važni kada se povijest piše samo kroz vojne izvještaje.
Ali upravo oni pokazuju što je rat zapravo prekinuo.
Dječje igre.
Prijateljstva.
Obiteljske ručkove.
Svakodnevne planove.
Te je večeri obitelj Kozbašić ostala kod susjeda.
Prema sjećanju djevojčice, roditelji su donijeli paket koji je Gordanina majka poslala iz Gornje Sanice.
Dugo su razgovarali.
Alen je zaspao.
Susjed je predložio da dječak ostane kod njih na spavanju jer ga nisu mogli probuditi.
Ipak, Kozbašići su se kasnije vratili svojoj kući, preko livade koja je dijelila dva susjedna doma.
Dogovorili su se da će se ujutro ponovno vidjeti na kavi.
To se nikada nije dogodilo.
Jutro 5. studenoga – otvorena vrata i bijela zavjesa
Sljedećega jutra majka je poslala djevojčicu i njezina mlađeg brata da pozovu susjede na kavu.
Bilo je hladno i maglovito.
Djevojčica je već s livade primijetila da su balkonska vrata kuće Kozbašićevih otvorena.
Bijela zavjesa vijorila se na vjetru.
Djeca su prešla ogradu, kao što su to činila mnogo puta ranije.
Ulazna vrata bila su širom otvorena.
Djevojčica je najprije pomislila da je problem s grijanjem, jer se sjećala da je Milan ranije imao poteškoća s kotlovnicom.
Ušla je u kuću.
U dnevnoj sobi bilo je mračno, rolete su bile spuštene, a prostor je bio neobično tih.
Na rasklopljenoj garnituri, na kojoj je obitelj u posljednje vrijeme zajedno spavala, primijetila je posteljinu i dio tijela za koji je pomislila da pripada Alenu.
Potom se popela na kat.
U spavaćoj sobi ugledala je Milana i Gordanu kako nepomično leže.
Sjećala se jastuka s crvenim tragovima, otvorenih balkonskih vrata i kutije koju je prethodne večeri donijela njezina obitelj.
Vidjela je i Tamarinu sobu.
Na podu su još uvijek bile barbike kojima su se njih dvije igrale prethodnog dana.
No stvari više nisu bile raspoređene onako kako ih je ostavila.
Djevojčica se zatim približila zatvorenim vratima Alenove sobe.
Stala je s rukom na kvaki.
Nije otvorila vrata.
Umjesto toga, vratila se i s bratom istrčala iz kuće.
Tek pri izlasku primijetila je da je dio dovratnika oštećen, zbog čega je zaključila da je netko provalio.
Kada su se vratili kući, majci je uspjela reći samo da se nešto dogodilo.
Ubrzo su se okupili susjedi i stigla je milicija.
Četiri člana obitelji Kozbašić bila su mrtva.
Važno je razlikovati što je djevojčica sama vidjela od onoga što je tek poslije čula.
U kasnijem dijelu pisma prenijela je priče odraslih o mogućem redoslijedu ubojstava i posljednjim trenucima djece.
Ti opisi nisu njezino neposredno opažanje počinitelja niti svjedočanstvo osobe koja je prisustvovala ubojstvima.
No njezino sjećanje na posljednju večer, ulazak u kuću i susret s prizorima smrti ostaje potresan zapis o tome kako je zločin obilježio i živote susjeda koji su preživjeli.
Izvor svjedočanstva: Facebook objava Ranka Letice od 5. studenoga 2015., s prenesenim pismom tada jedanaestogodišnje susjede. Prijepis svjedočanstva dostavljen je uredništvu portala Skrivena povijest.
Izvor Domovinski rat – povijesni portal Ubojstvo obitelji Kozbašić – svjedočanstvo susjede i obiteljska sjećanja Povijesni prilog od 5. studenoga 2025. o obitelji Kozbašić, objavi Ranka Letice i okolnostima zločina u Petrinji. Otvori izvor ↗
Očevid okupacijske policije – što je zabilježeno 5. studenoga 1991.?
Za razliku od mnogih ratnih zločina o kojima su podaci prikupljani tek godinama poslije, ubojstvo obitelji Kozbašić dokumentirano je neposredno nakon što su tijela pronađena.
Josipa Maras Kraljević analizirala je dokumentaciju Stanice javne bezbjednosti Petrinja, institucije koja je djelovala pod okupacijskim vlastima.
Prema njezinu znanstvenom radu, očevid je obavljen 5. studenoga 1991., od 7:40 do 9:30 sati.
Zapisnik su potpisali Stevo Ćalić i Radoslav Tarbuk.
U dokumentu su opisani unutrašnjost kuće, položaji tijela i pronađeni tragovi.
Utvrđeno je da su Milan, Gordana, Tamara i Alen ubijeni hicima iz vatrenog oružja, ispaljenima iz blizine u glavu.
Pronađena je jedna čahura kalibra 7,65 milimetara.
Kod tijela Gordane i djece evidentirani su jastuci kroz koje se pucalo.
To je važan forenzički podatak, ali sam po sebi ne omogućuje utvrđivanje identiteta napadača niti točnog modela oružja.
Očevid je sadržavao i ozbiljna ograničenja.
U zapisniku je navedeno da mjesto zločina nije bilo osigurano do dolaska policije.
Nije izrađena skica, a mikroskopski tragovi i tragovi krvi nisu izuzeti zbog nedostatka odgovarajuće stručne osobe.
Mjesto zločina bilo je fotografirano, ali autorica znanstvenog rada nije pronašla izvorni fotoelaborat među pregledanom arhivskom građom okupacijskih institucija.
Zato nije moguće tvrditi da su svi izvorni forenzički materijali danas dostupni.
Međutim, sačuvani zapisnik jasno potvrđuje da je četveročlana obitelj ubijena u kući i da je zločin već tada bio službeno evidentiran.
Kaznena prijava postojala je već 1991. – zašto nije bilo rezultata?
Istoga dana, 5. studenoga 1991., Stanica javne bezbjednosti Petrinja podnijela je kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja.
Prijava je upućena Okružnom javnom tužiteljstvu u Glini.
Temeljila se na zapisniku očevida, liječničkom nalazu, fotografskom materijalu i službenim razgovorima s poznanicima obitelji.
Dakle, institucije okupacijskih vlasti od prvoga su dana znale da su ubijeni roditelji i njihovo dvoje djece.
Ipak, među dokumentima koje je proučila Josipa Maras Kraljević nije pronađen dokaz o djelotvornom nastavku postupka koji bi doveo do otkrivanja i kažnjavanja počinitelja.
Posebno je zanimljivo da se u drugim dokumentima srpskih sigurnosnih službi s Banovine, nastalima potkraj 1991., spominju ubojstva hrvatskih obitelji i prijetnje službenicima koji su ih pokušavali istraživati.
Takvi dokumenti svjedoče o okolnostima u kojima je nasilje nad civilima moglo ostati nekažnjeno.
No ni oni sami ne dokazuju tko je osobno spriječio istragu upravo u predmetu obitelji Kozbašić.
To pitanje ostaje otvoreno.
Motivi ubojstva – osveta, koristoljublje ili nacionalna mržnja?
Zašto je ubijena cijela obitelj?
U povijesnim i pravosudnim dokumentima pojavljuje se nekoliko mogućih objašnjenja.
Jedno se odnosi na Milanovo navodno odbijanje mobilizacije u oružane sastave okupacijskih vlasti.
Drugo je mogućnost koristoljublja, jer je obitelj bila razmjerno dobrog materijalnog stanja.
U optužnici se spominje i moguća osveta zbog pogibije sina jednoga od okrivljenika tijekom borbi za Petrinju u rujnu 1991.
Razmatrala se i mogućnost nacionalno motivirane mržnje prema Milanu zbog njegova hrvatskog podrijetla.
Važno je, međutim, da nijedan od tih motiva ne možemo predstavljati kao pravomoćno sudski utvrđen razlog ubojstva.
Prema optužnici, počinitelji su nakon zločina navodno odnijeli odjevne predmete i zlatni lanac koji je pripadao Milanu.
Tužiteljstvo je te okolnosti nastojalo povezati s identitetom osoba koje je smatralo odgovornima.
Ali motiv, posjedovanje određene stvari i identitet počinitelja tri su različita dokazna pitanja.
Povijesni članak mora tu razliku sačuvati.
Beogradska Politika i pokušaj prebacivanja odgovornosti
Nekoliko dana nakon ubojstva u beogradskom dnevniku Politika objavljen je tekst u kojemu se odgovornost pokušala povezati s Milanovim bratom i navodnom hrvatskom oružanom skupinom koja je ostala na okupiranom području.
Josipa Maras Kraljević posebno je analizirala tu tvrdnju.
Prema njezinu istraživanju, za takvu verziju nije pronađen vjerodostojan dokaz u pregledanoj dokumentaciji.
Ni sačuvana kaznena prijava okupacijske policije nije identificirala Milanova brata ili pripadnike hrvatskih postrojbi kao počinitelje.
Zato tvrdnju iz Politike ne smijemo ponavljati kao utvrđenu činjenicu.
Njezina je povijesna vrijednost drukčija: pokazuje kako je i nakon ubojstva četvero civila zločin mogao postati predmet propagandnih tumačenja i međusobnih optuživanja.
Posebno je važno da se neutemeljena optužba protiv člana obitelji ne pretvara u novu nepravdu prema ljudima koji su već izgubili najbliže.
Optužnica iz 2018. – dvojica muškaraca pred hrvatskim pravosuđem
Gotovo dvadeset sedam godina nakon ubojstva, 27. rujna 2018., Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je optužnicu broj K-DO-41/17 protiv dvojice okrivljenika.
Riječ je o Jovanu Raniću i Savi Grnoviću.
Njihova su imena navedena u izvješću organizacije Documenta o praćenju suđenja za ratne zločine.
Tužiteljstvo ih je teretilo da su kao pripadnici specijalne jedinice milicije SAO Krajine ušli u kuću Kozbašićevih i ubili četvero članova obitelji.
Prema optužnici, nakon ubojstava iz kuće su odnijeli određene predmete.
Obojica su poricala kaznenu odgovornost.
Važno je napomenuti da Josipa Maras Kraljević upozorava na moguću nejasnoću u nazivu postrojbe kojoj su okrivljenici navodno pripadali.
Na okupiranom području postojale su različite naoružane i paravojne skupine, a njihovo formalno ustrojstvo nije uvijek odgovaralo nazivima kojima su se same predstavljale.
Za kazneni postupak presudno je bilo utvrditi jesu li upravo optužene osobe počinile radnje opisane u optužnici.
Sama pripadnost određenoj postrojbi nije dovoljan dokaz osobne krivnje.
Izvor Sisak.info Optužnica zbog ubojstva petrinjske obitelji u studenome 1991. Izvještaj od 2. listopada 2018. s opisom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu za ubojstvo obitelji Kozbašić. Otvori izvor ↗
Suđenje 2022. – oslobađajuća presuda zbog nedostatka dokaza
U međuvremenu je jedan od optuženika postao dostupan hrvatskom pravosuđu.
Savo Grnović uhićen je u Njemačkoj 2021. godine i izručen Hrvatskoj.
Jovanu Raniću sudilo se u odsutnosti.
Postupak se vodio pred Županijskim sudom u Zagrebu.
Prema izvješću organizacije Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, sudsko vijeće kojim je predsjedala sutkinja Saša Lui 14. lipnja 2022. donijelo je prvostupanjsku oslobađajuću presudu za obojicu optuženika.
Sud nije utvrdio njihovu krivnju na temelju dokaza izvedenih na tom suđenju.
Ovdje valja razlikovati dvije stvari.
Ubojstvo četvero članova obitelji Kozbašić dokumentirano je i nije sporno da je riječ o nasilnoj smrti civila.
No postojanje zločina samo po sebi ne dokazuje da su ga počinile upravo osobe navedene u optužnici.
U kaznenom postupku osobna krivnja mora biti dokazana prema zakonskim dokaznim standardima.
Oslobađajuća prvostupanjska presuda stoga ne znači da zločina nije bilo.
Ona znači da sud na temelju tada izvedenih dokaza nije utvrdio krivnju dvojice optuženika.
Izvor Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću Izvještaj o praćenju suđenja za ratne zločine za 2022. godinu Godišnji izvještaj Documente i Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek. U pregledima predmeta navodi se suđenje Jovanu Raniću i Savi Grnoviću te prvostupanjska oslobađajuća presuda od 14. lipnja 2022. Otvori izvor ↗
Je li oslobađajuća presuda kasnije ukinuta?
Ovo pitanje zahtijeva posebnu uredničku preciznost.
U novijem novinarskom prikazu objavljenom u rujnu 2026. navedeno je da je Visoki kazneni sud tijekom 2024. prihvatio žalbu državnog odvjetništva, ukinuo prvostupanjsku oslobađajuću presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.
Međutim, tijekom provjere za ovaj članak nismo uspjeli pronaći izvornu drugostupanjsku odluku koja bi takav ishod izravno potvrdila.
Dodatnu nejasnoću stvara to što se jedno od službenih priopćenja DORH-a od 20. ožujka 2024., na koje se poziva noviji prikaz, zapravo odnosi na drugi predmet ratnog zločina – događaj u Rosuljama kod Hrvatske Kostajnice 1992. godine.
Zato taj dokument nije moguće koristiti kao dokaz da je ukinuta oslobađajuća presuda u predmetu Kozbašić.
Na temelju pouzdano identificiranog izvora možemo potvrditi prvostupanjsku oslobađajuću presudu iz 2022. godine.
Tvrdnju o njezinu kasnijem ukidanju treba označiti kao objavljeni, ali tijekom ovog istraživanja neovisno nepotvrđeni podatak.
Do 5. studenoga 2026. u pregledanim izvorima nismo pronašli pravomoćnu presudu koja bi konačno utvrdila individualnu odgovornost za ubojstvo četvero članova obitelji Kozbašić.
To ne znači da kazneni postupak nije nastavljen ili da naknadna sudska odluka ne postoji.
Znači samo da njezin konačan i pouzdano potvrđen status nije utvrđen u dostupnoj dokumentaciji.
Izvor DORH Prihvaćena žalba i ukinuta presuda – predmet Rosulje, 20. ožujka 2024. Službeno priopćenje DORH-a odnosi se na zločin u Rosuljama 1992., a ne na ubojstvo obitelji Kozbašić. Navodi se radi razjašnjenja pogrešne atribucije u pojedinim kasnijim prikazima. Otvori izvor ↗
Gornja Sanica – posljednji put četvero članova obitelji
Obitelj Kozbašić nije pokopana u Petrinji.
Gordanin otac Nikola Grbić zatražio je dopuštenje da posmrtne ostatke svoje kćeri, zeta i unučadi preveze u Gornju Sanicu kod Ključa, u Bosni i Hercegovini.
Prema dokumentu koji je pronašla i opisala Josipa Maras Kraljević, nadležni sanitarni inspektor izdao je dozvolu 7. studenoga 1991.
Dokument je sačuvan u fondu Skupštine općine Petrinja, pod oznakom HR-HMDCDR-84.
Zanimljivo je da je u samoj dozvoli pogrešno naveden datum ubojstva, odnosno noć s 5. na 6. studenoga.
Međutim, policijski očevid i kaznena prijava sastavljeni su već 5. studenoga, a obiteljsko svjedočanstvo potvrđuje pronalazak tijela toga jutra.
Zato je noć s 4. na 5. studenoga 1991. pouzdanije utvrđen datum zločina.
Članovi obitelji pokopani su u Gornjoj Sanici.
U pismu iz 2015. nekadašnja djevojčica iz susjedstva izrazila je želju da jednoga dana pronađe njihove grobove, zapali svijeće i oprosti se od prijatelja koje nije zaboravila.
U toj rečenici nalazi se možda najdublji trag onoga što je zločin ostavio iza sebe.
Nisu stradali samo ljudi čiji su životi ugašeni.
Rat je trajno obilježio i one koji su ih poznavali, voljeli i posljednji put vidjeli žive.
Jesu li žrtve ratnih zločina postale predmet različitih nacionalnih evidencija?
Josipa Maras Kraljević u svojem radu upozorava i na način evidentiranja obitelji Kozbašić u dokumentaciji srbijanskog centra Veritas.
U njegovim popisima obitelj je prikazana među srpskim žrtvama, uz kategoriju „indirektnih žrtava rata”.
Takva klasifikacija otvara pitanje dosljednosti i kriterija kojima se evidentiraju civilne žrtve.
Milan je bio Hrvat, Gordana Srpkinja, a njihova djeca bila su pripadnici iste obitelji, bez obzira na nacionalno izjašnjavanje koje bi im netko naknadno pripisao.
Povijesno istraživanje ne bi smjelo prihvatiti praksu prema kojoj se pravo na sjećanje ili priznanje stradanja određuje samo nacionalnom pripadnošću.
Još manje bi smjelo dopustiti da se zbog nacionalne pripadnosti neke žrtve prikrivaju okolnosti njezine smrti ili unaprijed određuje tko je odgovoran.
Ono što je u ovom slučaju nedvojbeno jest da su ubijena četiri civila.
Dvoje od njih bila su djeca.
Njihova nacionalna pripadnost ne može umanjiti težinu zločina, a niti biti zamjena za dokazivanje individualne kaznene odgovornosti.
Trideset pet godina poslije – ostali su leksikoni, barbike i sjećanje
Dana 5. studenoga 2026. navršava se trideset pet godina od ubojstva Milana, Gordane, Tamare i Alena Kozbašića.
O njihovoj smrti postoje arhivski dokumenti.
Postoje zapisnik očevida, kaznena prijava, svjedočanstva i znanstveni radovi.
Postojala je i optužnica protiv dvojice ljudi.
Ali povijest jedne obitelji ne smije se svesti samo na pravosudne spise i kronologiju događaja.
Tamara je bila djevojčica koja se igrala barbikama i ispunjavala leksikone.
Alen je bio dječak koji je posljednje večeri svojega života zaspao kod susjeda.
Gordana je bila majka i medicinska sestra.
Milan je bio otac, ugostitelj i čovjek koji je nastojao održati obiteljski život u gradu zahvaćenom ratom.
Njihov posljednji dan nije započeo kao povijesni događaj.
Bio je to običan dan u neobičnim, ratnim okolnostima.
Djeca su se igrala.
Odrasli su dijelili hranu i pomagali jedni drugima.
Roditelji su razgovarali o budućnosti.
A uvečer su se susjedi rastali uz dogovor da će se ponovno vidjeti na jutarnjoj kavi.
To jutro za obitelj Kozbašić nikada nije došlo.
U svjedočanstvu koje je 2015. objavio Ranko Letica, nekadašnja susjeda zapisala je misao da takav zločin ne može opravdati niti jedna nacionalnost.
To je važna ljudska poruka, ali povijesno istraživanje pritom mora ostati precizno: kolektivna krivnja ne postoji, dok se individualna odgovornost počinitelja mora dokazati.
Ubojstvo četvero članova obitelji Kozbašić ostaje dokumentiran ratni zločin nad civilima u okupiranoj Petrinji.
Njihove smrti nisu pitanje političkoga tumačenja.
Pitanje koje još zahtijeva jasan, pravomoćno utvrđen odgovor jest identitet i odgovornost konkretnih počinitelja.
Milan, Gordana, Tamara i Alen Kozbašić zaslužuju sjećanje koje se temelji na činjenicama, dostojanstvu i poštovanju prema svakome izgubljenom životu.
5. STUDENOGA 1991. – 5. STUDENOGA 2026.
35 GODINA OD UBOJSTVA OBITELJI KOZBAŠIĆ.
Urednička napomena: Članak se temelji na znanstvenom radu Josipe Maras Kraljević, dokumentima okupacijskih institucija koje je autorica analizirala, izvješćima o hrvatskom kaznenom postupku i osobnom svjedočanstvu koje je 5. studenoga 2015. objavio Ranko Letica. Pripovijedani detalji posljednje večeri i jutra 5. studenoga pripisani su sjećanju tada jedanaestogodišnje susjede. Njezina naknadna saznanja nisu predstavljena kao neposredno opažanje ubojstava. Tvrdnje iz optužnice ne smatraju se dokazanom krivnjom, a pravosudni ishod opisan je u granicama provjerene dokumentacije.
Sva prava pridržana © Ivan Vohrić
About the Author
