Ilustrativna rekonstrukcija napada na Škabrnju 18. studenoga 1991. Prizor nije autentična arhivska fotografija.
35 godina poslije: što o napadu na Škabrnju otkrivaju vojni dokumenti JNA, svjedočanstva preživjelih i presude Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju?
Autor: Ivan Vohrić
Škabrnja 1991. godine postala je jedno od najpotresnijih mjesta stradanja hrvatskih civila u Domovinskom ratu. U ponedjeljak, 18. studenoga, dok je stizala vijest o slomu obrane Vukovara, u Ravnim kotarima odvijala se još jedna tragedija. Oko 7.30 sati snažna topnička i tenkovska vatra označila je početak napada na hrvatsko selo u zadarskom zaleđu.
Na položaje malobrojnih i nedostatno naoružanih hrvatskih branitelja krenule su oklopne i pješačke snage Jugoslavenske narodne armije (JNA), zajedno s pripadnicima Teritorijalne obrane pobunjenih Srba, milicije SAO Krajine i srpskih dobrovoljačkih postrojbi.
Do večeri napadači su prodrli u velik dio mjesta. U zaselku Ambar i drugim dijelovima sela počinjena su ubojstva civila koji su se skrivali u podrumima vlastitih kuća. Zarobljeni branitelji i mještani korišteni su kao živi štit, a dio stanovništva odveden je u zatočeništvo.
Trideset pet godina poslije, o tim događajima ne govore samo sjećanja preživjelih. Govore i ratni dnevnici, zapovijedi, izvješća vojne sigurnosti JNA te nalazi međunarodnih sudova.
Upravo ti dokumenti omogućuju da se stradanje Škabrnje rekonstruira izvan uobičajenih obljetničkih prikaza i postavi pitanje koje ni danas nije izgubilo važnost: tko je planirao vojnu operaciju, tko je sudjelovao u zločinima i koliko je odgovornosti stvarno utvrđeno?
Škabrnja 1991.: zašto je selo bilo važno za JNA?
Škabrnja je 1991. godine imala 1.953 stanovnika, gotovo isključivo hrvatske nacionalnosti. Bila je smještena na prostoru Ravnih kotara, između Zadra, Benkovca i vojnog aerodroma Zemunik.
Njezin položaj imao je veliko vojno značenje.
Hrvatske obrambene snage držale su Ražovljevu glavicu i Nadinsku kosu, uzvisine koje su omogućavale nadzor nad važnim prometnim pravcima i dijelom zadarskog zaleđa.
Za JNA, koja je već držala Benkovac i važna uporišta u sjevernoj Dalmaciji, hrvatski položaji na tom prostoru predstavljali su zapreku sigurnom povezivanju zaposjednutih područja.
Škabrnja i susjedni Nadin nisu bili izolirana sela izvan ratnih djelovanja. Nalazili su se unutar prostora na kojemu je 9. korpus JNA provodio operacije radi ovladavanja prometnicama, skraćivanja crte bojišta i stvaranja povoljnijih položaja prema Zadru.
Ipak, vojno značenje sela nije moglo opravdati ono što je uslijedilo nakon probijanja hrvatske obrane.
Branitelji Škabrnje: šest kilometara obrane i kronični nedostatak oružja
Obranom šireg područja zapovijedao je Marko Miljanić, bivši pripadnik JNA koji se tijekom 1991. priključio hrvatskim snagama.
Samostalni bataljun Škabrnje obuhvaćao je približno 750 pripadnika raspoređenih na širokom prostoru zadarskog zaleđa. U samoj Škabrnji dvije su čete, s približno 240 branitelja, držale obrambenu crtu dugu oko šest kilometara.
Njihove mogućnosti bile su izrazito ograničene.
Prema podacima koje su analizirali povjesničari Ivan Brigović i Ivan Radoš, popis naoružanja od 10. studenoga 1991. pokazuje da je oružja bilo za približno 70 posto pripadnika bataljuna. Dio raspoloživog oružja činilo je trofejno i lovačko naoružanje.
Bataljun nije raspolagao vlastitim topništvom. Od protuoklopnih sredstava imao je petnaest ručnih bacača, a više od 90 posto njegovih pripadnika nosilo je civilnu odjeću.
Nasuprot njima stajale su postrojbe koje su raspolagale tenkovima, oklopnim transporterima, topništvom, zrakoplovstvom i organiziranom logističkom potporom.
Ta neravnoteža nije bila presudna samo za vojni ishod. Znatno je smanjivala mogućnost zaštite civilnog stanovništva nakon probijanja prvih obrambenih položaja.
Zapovjedni lanac: što je bila uloga Ratka Mladića?
U javnim prikazima stradanja Škabrnje zapovjedništvo nad napadom često se pripisuje Ratku Mladiću. Međutim, vojna hijerarhija iz studenoga 1991. zahtijeva preciznije razlikovanje dužnosti.
Škabrnja se nalazila u području odgovornosti 180. motorizirane brigade JNA iz Benkovca, podređene 9. korpusu sa sjedištem u Kninu.
U vrijeme napada zapovjednik 9. korpusa bio je general-potpukovnik Vladimir Vuković, dok je Ratko Mladić bio načelnik stožera korpusa. Zapovjednik 180. motorizirane brigade bio je pukovnik Tripko Čečović, a prema dokumentaciji Fonda za humanitarno pravo neposredno vođenje napada pripisuje se načelniku stožera brigade Momčilu Bogunoviću.
Posebno je važan sastanak održan 17. studenoga 1991., dan prije napada.
U Mladićevu ratnom dnevniku, na koji se pozivaju dokumenti korišteni pred Haškim sudom, zabilježeni su zadaci povezani sa Škabrnjom i Nadinom. Među zapisima nalazi se formulacija:
„U borbi odraditi, kvalitetno očistiti rejon Nadin, Škabrnja…”
U istom kontekstu pojavljuje se i izraz „to zbriše”.
Takve bilješke važne su za rekonstrukciju planiranja operacije. Pokazuju da događaji od 18. studenoga nisu bili spontani oružani sukob nego dio unaprijed razmatranog vojnog djelovanja.
Međutim, potrebno je razlikovati dokaz o pripremi i sudjelovanju u planiranju napada od sudski utvrđene osobne kaznene odgovornosti za konkretna ubojstva.
Ratni dnevnik može dokazivati postojanje plana i namjera vojnih zapovjednika, ali sam po sebi ne predstavlja presudu o njihovoj odgovornosti za svaki zločin počinjen tijekom operacije.
18. studenoga, 7.30 sati: počinje napad
Prema službenoj povijesnoj kronologiji Općine Škabrnja i znanstvenom radu Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra, napadačke snage pristupile su selu iz nekoliko pravaca.
Jedna oklopna kolona kretala se preko Zemunika Gornjeg prema zapadnom ulazu u selo, dok je druga dolazila iz smjera Biljana Donjih prema sjevernim prilazima i Ražovljevoj glavici.
Oko 7.30 sati započela je usklađena topnička, minobacačka i tenkovska paljba.
U napadu je, prema znanstvenoj rekonstrukciji, sudjelovalo 28 tenkova i drugih borbenih oklopnih vozila.
Stanovništvo je potražilo zaklon u podrumima i unaprijed određenim skloništima.
Glavno težište napada bilo je na zapadnom dijelu sela, osobito na zaselku Ambar. Ondje je hrvatska obrana bila izložena izravnom pritisku oklopnih i pješačkih snaga, uz vatrenu potporu iz okolnih uporišta.
Prema općinskoj kronologiji, napadači su upotrijebili i helikopterske snage na prostoru Jabuke, nastojeći izbiti iza obrambenih položaja i presjeći prometnu vezu s Prkosom.
Oko 11.30 sati otpor hrvatskih branitelja u Ambaru bio je slomljen.
To je bio prijelomni trenutak dana.
Iza napadačkih oklopnih vozila ulazilo je pješaštvo, a u kućama i podrumima ostajali su civili koji se više nisu mogli povući.
U središnjem i istočnom dijelu Škabrnje hrvatski su branitelji još pružali otpor.
Oko 13.30 sati napušteni su istaknuti položaji na Ražovljevoj glavici, a napadačke snage postupno su napredovale prema središtu mjesta.
Oko 16.30 sati stigle su do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Tijekom napredovanja napadači su ispred tenkova i borbenih vozila vodili zarobljene civile i branitelje, koristeći ih kao živi štit.
Toga dana neprijateljske snage nisu ovladale baš svakim dijelom sela. Nastavak napada uslijedio je 19. studenoga.
Ambar: kada je vojni prodor postao pokolj civila
U podrumima škabrnjskih kuća nalazili su se starci, žene, djeca i drugi mještani koji nisu sudjelovali u borbama.
Nakon ulaska u Ambar pripadnici napadačkih snaga počeli su izvlačiti stanovnike iz skloništa. Dio civila ubijen je neposredno nakon zarobljavanja, a neki su zlostavljani prije smrti.
Posebno teška ubojstva dokumentirana su u kućama Slavka Šegarića i Petra Pavičića.
U presudi protiv Milana Martića Haški je sud utvrdio da su 18. studenoga u kući Slavka Šegarića u Ambaru namjerno ubijeni Lucija Šegarić, Krsto Šegarić, Josip Miljanić i Stana Vicković.
Sud je također utvrdio namjerna ubojstva skupine osoba kod kuće Petra Pavičića. Među žrtvama bili su Jozo Brkić, Jozo Miljanić, Slavka Miljanić, Petar Pavičić, Ilija Ražov i druge osobe.
U toj skupini nalazili su se i pripadnici hrvatskih obrambenih snaga koji u trenutku ubojstva nisu aktivno sudjelovali u neprijateljstvima.
To je pravno iznimno važno.
Zarobljenik, ranjenik ili branitelj koji je prestao sudjelovati u borbi ne može se zakonito ubiti samo zato što je prethodno bio naoružan.
Ubojstva u Ambaru zato se ne mogu objašnjavati kao obične borbene žrtve. Riječ je o namjernim ubojstvima osoba koje nisu sudjelovale u borbi ili više nisu pružale otpor.
Tragedija obitelji Šegarić posebno svjedoči o razmjerima zločina. Prema istraživanju Brigovića i Radoša, u škabrnjskom pokolju ubijeno je devet pripadnika te šire obitelji.
Iza statističkih podataka tako ostaje stvarnost koju nijedna brojka ne može potpuno prikazati: uništene obitelji, prekinuti životi i zajednica koja je u jednom danu izgubila velik dio svojih stanovnika.
Dokumenti JNA: što su o zločinima zapisali vlastiti vojnici?
Jedan od najvažnijih izvora za razumijevanje pokolja u Škabrnji nisu hrvatska svjedočanstva, nego izvješća sigurnosnog organa 180. motorizirane brigade JNA iz studenoga 1991.
Ta su izvješća sačuvana u arhivskoj građi Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, a objavljena su kao prilozi znanstvenom radu Ivana Brigovića i Ivana Radoša.
Nakon napada major JNA Branislav Ristić prikupljao je informacije o ubojstvima počinjenima u selu.
U izvješću od 23. studenoga preneseni su iskazi pripadnika vojne policije Dragana Mitrovića i Nenada Živanovića.
Mitrović je opisao ubojstva civila koja je, prema vlastitom iskazu, vidio tijekom prodora. Spominjao je izvođenje ljudi iz podruma, strijeljanja i korištenje zatočenika kao živog štita.
Živanović je također opisao ubojstva nenaoružanih stanovnika, uključujući slučaj oca ubijenog pred djevojčicom.
Njegovo svjedočanstvo sadrži i podatak da su pojedini pripadnici vojne policije pokušavali zaštititi civile od pripadnika teritorijalnih i dobrovoljačkih postrojbi.
U završnoj napomeni izvješća major Ristić upozorio je da počinitelji djeluju pod zaštitom oklopnih vozila JNA.
Značaj tih dokumenata nije samo u njihovoj potresnosti.
Oni pokazuju da su informacije o ubojstvima civila postojale unutar same vojne organizacije koja je sudjelovala u napadu.
Istodobno otkrivaju i određene razlike među pripadnicima napadačkih snaga. Neki su sudjelovali u zločinima, drugi su im svjedočili, a pojedinci su pokušavali spriječiti nova ubojstva.
Takva razlika ne umanjuje odgovornost počinitelja niti organizacijsku ulogu JNA, ali je nužna za vjerodostojnu povijesnu rekonstrukciju.
Svjedočanstvo jednog vojnika ne može biti zamijenjeno tvrdnjom da je svaki pripadnik neke postrojbe osobno počinio zločin. Jednako tako, činjenica da je pojedinac pokušao zaštititi civile ne oslobađa vojne zapovjednike odgovornosti koju je potrebno zasebno istražiti i dokazati.
Noć između 18. i 19. studenoga: pokušaji da se spasi preostalo stanovništvo
Dok su napadači držali zauzete dijelove Škabrnje, skupine preživjelih nastojale su se izvući preko polja, vinograda i jaruga prema Prkosu, Jošanima i Galovcu.
Neki su se skrivali satima, čekajući mrak.
Dio zarobljenih civila odveden je u Smilčić, Biljane Donje i Benkovac. Prema znanstvenoj rekonstrukciji, skupina od približno devedeset civila, uglavnom žena, djece i starijih osoba, sljedećega je dana predana hrvatskoj strani kod Pristega.
Zarobljeni branitelji bili su odvajani od civilnog stanovništva. Dio ih je ubijen nakon zarobljavanja, a drugi su završili u zatočeničkim objektima u Kninu.
Tijekom večeri 18. studenoga Marko Miljanić uspio se probiti do Zadra kako bi zatražio pomoć za obranu sela.
Prema istraživanju Brigovića i Radoša, nakon neuspjelih pokušaja osiguravanja potrebnih snaga tijekom noći donesena je odluka o povlačenju preostalih branitelja.
Povlačenje je provedeno do jutra 19. studenoga, premda su pojedine skupine iz okruženja izlazile i kasnije.
Ta kronologija važna je za razumijevanje samog izraza pad Škabrnje.
Presudni napad i najpoznatiji pokolj počinjeni su 18. studenoga, ali okupacija preostaloga istočnog dijela sela dovršena je sljedećega dana.
19. studenoga: okupacija istočne Škabrnje i Nadina
U jutarnjim satima 19. studenoga jedinice JNA, srpske Teritorijalne obrane i paravojnih postrojbi nastavile su napredovanje.
Zauzet je preostali istočni dio Škabrnje, a napad je potom nastavljen prema susjednom Nadinu.
Oko 14 sati napadačke su snage prodrle u Nadin, a do približno 17.30 sati ovladale su područjem Nadinske kose.
U Nadinu je također počinjen ratni zločin nad civilnim stanovništvom.
Haški sud utvrdio je namjerno ubojstvo sedmero civila 19. studenoga u kući Pere Sopića. Počinitelji su bili vojnici odjeveni u uniforme JNA.
Istodobno su se u Škabrnji nastavila ubojstva dijela preostalih stanovnika, osobito starijih osoba koje nisu napustile svoje domove.
Zauzimanje obaju sela omogućilo je JNA povoljnije povezivanje njezinih položaja u Ravnim kotarima.
Za stanovništvo Škabrnje i Nadina posljedice su bile dugoročne: okupacija, progonstvo, gubitak članova obitelji i razaranje domova.
Koliko je ljudi ubijeno? Zašto se u izvorima pojavljuju različite brojke?
U javnosti se za stradanje Škabrnje 18. studenoga često navode 43 ubijena civila i 15 hrvatskih branitelja. Takve podatke objavilo je i Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.
Međutim, povijesno istraživanje mora razlikovati nekoliko skupina podataka.
U znanstvenom radu Ivana Brigovića i Ivana Radoša iznesen je podatak o najmanje 39 ubijenih civila te 14 poginulih ili u zarobljeništvu ubijenih branitelja tijekom 18. i 19. studenoga 1991.
Prema preliminarnim podacima Documente objavljenima 17. studenoga 2026., tijekom prva dva dana napada ubijena su najmanje 43 civila, dok je 14 branitelja poginulo ili ubijeno nakon zarobljavanja.
Razlike među izvorima ne bi trebalo jednostavno prešutjeti.
Pri usporedbi je potrebno provjeriti odnose li se brojke na jedan dan, oba dana napada, kasnija ubojstva tijekom okupacije ili na cjelokupno razdoblje Domovinskoga rata.
Također je važno razlikovati osobe poginule tijekom borbi od zarobljenih branitelja koji su ubijeni nakon prestanka pružanja otpora.
Sudska presuda pritom ne mora obuhvatiti sve povijesno evidentirane žrtve. Ona prvenstveno utvrđuje one činjenice i kaznena djela koji su bili predmet postupka i dokazivanja.
Prema podacima navedenima u znanstvenom radu Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra, tijekom Domovinskoga rata Škabrnja je izgubila ukupno 55 civila i 25 branitelja, a još šestero mještana smrtno je stradalo od mina.
Poštovanje prema žrtvama ne zahtijeva prešućivanje razlika u dokumentaciji. Naprotiv, svako ime i svaka pojedinačna sudbina zaslužuju točnu povijesnu evidenciju.
Predaja tijela: dokazi koji su opovrgnuli tvrdnje o običnim borbenim gubicima
Neposredno nakon zauzimanja Škabrnje nije bilo moguće pouzdano utvrditi ukupan broj ubijenih.
Dio stanovništva bio je u bijegu, dio u zarobljeništvu, a mnoge su obitelji bile bez informacija o svojim članovima.
Posredovanjem Crvenoga križa i nakon pregovora s predstavnicima JNA započela je predaja posmrtnih ostataka.
Prema istraživanju Brigovića i Radoša, 23. studenoga 1991. hrvatskoj je strani na području Musapstana predano 35 tijela ubijenih osoba iz Škabrnje i Nadina.
Dana 26. studenoga predano je još deset tijela, a do 28. studenoga evidentirani su posmrtni ostaci ukupno 48 osoba iz obaju sela.
Patološki pregledi pokazali su da velik dio žrtava nije stradao od granata ili tijekom neposrednih borbi.
Na tijelima su utvrđene ozljede koje su upućivale na ubojstva iz neposredne blizine i teška zlostavljanja.
Time su dobivene dodatne potvrde iskaza preživjelih stanovnika.
Kasnije su otkriveni i posmrtni ostaci žrtava pokopanih u masovnoj grobnici pokraj osnovne škole. Prilikom iskapanja pronađeno je 27 tijela, a iskapanje i identifikacija provedeni su nakon oslobođenja mjesta 1995. godine.
Uništavanje crkve: zločin koji se nastavio i nakon studenoga 1991.
Napad na Škabrnju nije završio isključivo gubitkom ljudskih života.
Razarani su domovi, gospodarski objekti, škola i vjerske građevine.
Važno je pritom razlikovati oštećenja nastala 18. studenoga 1991. od kasnijeg uništenja crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Haški sud utvrdio je da je crkva tijekom studenoga bila izložena tenkovskoj vatri i oštećivanju.
Međutim, prema dokumentima koje su objavili Brigović i Radoš, crkva je eksplozivom potpuno razorena 28. siječnja 1992. godine.
U kasnijem izvješću zapovjedništvo 9. korpusa JNA negiralo je njezino miniranje, pripisujući oštećenja ranijim borbenim djelovanjima.
Ovaj primjer pokazuje koliko je pri rekonstrukciji ratnih događaja važno točno utvrditi vrijeme nastanka pojedinog razaranja.
Sudske presude: utvrđeni zločini i ograničena provedba pravde
Za zločin u Škabrnji vođeni su kazneni postupci pred hrvatskim pravosuđem.
Presudom Županijskog suda u Zadru, potvrđenom 1998. godine, osamnaest osoba proglašeno je krivima za ratni zločin i osuđeno na višegodišnje zatvorske kazne.
Velikom dijelu okrivljenika sudilo se u odsutnosti.
Među osuđenima koji su stvarno izdržavali kazne bili su Jovan Badžoka i Zorana Banić.
Badžoka je osuđen na deset godina zatvora, dok je Banić, nakon uhićenja, izručenja i obnove postupka, pravomoćno osuđena na šest godina zatvora.
U kasnijim priopćenjima državnog odvjetništva pojavljuju se i različiti ukupni brojevi pravomoćno osuđenih, zbog čega je potrebno razlikovati prvotnu presudu od kasnijeg statusa pojedinačnih predmeta.
Na međunarodnoj razini posebno je važna presuda Milanu Martiću.
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je njegovu odgovornost, među ostalim, i za zločine povezane s napadima na Škabrnju i Nadin. Osuđen je na 35 godina zatvora.
Žalbeno vijeće 2008. godine potvrdilo je bitne zaključke o njegovoj odgovornosti za navedene zločine.
No, utvrđivanje odgovornosti Milana Martića ne znači da je time pravosudno razriješena pojedinačna odgovornost svih vojnih zapovjednika, pripadnika JNA, teritorijalaca i dobrovoljaca koji su sudjelovali u napadu.
To pitanje i dalje ostaje jedno od najvažnijih u cjelovitoj povijesnoj i pravnoj analizi Škabrnje.
Škabrnja nakon studenoga 1991.: okupacija, povratak i oslobođenje
Preživjeli Škabrnjani godinama su živjeli izvan svojih domova.
Tijekom operacije Maslenica u siječnju 1993. hrvatske su snage ponovno ovladale Škabrnjom, ali zbog nepovoljnih vojnih okolnosti i gubitaka u ožujku iste godine povukle su se na ranije obrambene položaje.
Mjesto je konačno oslobođeno tijekom vojno-redarstvene operacije Oluja u kolovozu 1995.
Povratak nije značio i povratak prijašnjeg života.
Kuće su bile razorene, velik dio imovine uništen ili opljačkan, a brojni članovi obitelji nisu se vratili.
Škabrnja je obnovljena, ali posljedice događaja iz studenoga 1991. ostale su trajno prisutne u životima njezinih stanovnika.
Zaključak: Škabrnja nije samo datum u kalendaru
Dana 18. studenoga 1991. nije se dogodio samo vojni poraz jedne slabo naoružane hrvatske obrambene postrojbe.
Dogodio se sustavan napad na selo u kojemu su civili ubijani nakon što su se sklonili u vlastite kuće, a zarobljeni branitelji nakon što su prestali pružati otpor.
Ratni dokumenti JNA, svjedočanstva očevidaca, nalazi patologa i međunarodne sudske presude omogućuju nam da taj događaj promatramo ne samo kao nacionalnu tragediju nego i kao predmet ozbiljnoga povijesnog istraživanja.
Škabrnja se danas često spominje zajedno s Vukovarom. Razumljivo je zašto: istoga 18. studenoga 1991. dvije su hrvatske zajednice doživjele događaje koji su se trajno urezali u nacionalno pamćenje.
Ipak, Škabrnja ne smije ostati tek usputna rečenica u prikazima pada Vukovara.
Njezina povijest ima vlastitu kronologiju, svoje branitelje, civilne žrtve, sačuvane dokumente i pitanja koja zahtijevaju odgovore.
Trideset pet godina poslije, sjećanje na Škabrnju ne bi smjelo počivati samo na godišnjim komemoracijama.
Ono mora počivati i na dokumentima, imenima žrtava, odgovornosti počinitelja i spremnosti da se povijesne činjenice istražuju do kraja.
Jer Škabrnja nije samo mjesto koje je 18. studenoga 1991. pretrpjelo vojni napad i pokolj.
Škabrnja je i trajno svjedočanstvo o tome što se događa kada civilno stanovništvo ostane prepušteno nasilju naoružanih postrojbi — i zašto istina o svakom pojedinačnom zločinu mora ostati važnija od bilo kakvog pokušaja njegova opravdavanja ili zaborava.
Izvori i literatura
- Ivan Brigović i Ivan Radoš, Zločin Jugoslavenske narodne armije i srpskih postrojbi nad Hrvatima u Škabrnji i Nadinu 18.–19. studenoga 1991. godine, Kroatologija, 1 (2010.), br. 2, str. 1–23. Znanstveni rad s prilozima iz izvorne dokumentacije JNA. Cjeloviti rad na Hrčku.
- Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, predmet Tužitelj protiv Milana Martića, IT-95-11-T, prvostupanjska presuda od 12. lipnja 2007. Presuda.
- Žalbeno vijeće MKSJ, predmet Milan Martić, IT-95-11-A, presuda od 8. listopada 2008. Žalbena presuda.
- Fond za humanitarno pravo, Dosije: JNA u ratovima u Hrvatskoj i BiH, poglavlja o Škabrnji, Nadinu i zapovjednoj strukturi 9. korpusa. Dokument.
- Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.–1995. – Dokumenti, knjiga 21. Bibliografski prikaz.
- Općina Škabrnja, Povijest – Domovinski rat, službena kronologija napada i okupacije mjesta. Kronologija.
- Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Škabrnja, povijesnica o stradanju i ratnim žrtvama. Povijesnica MORH-a.
- Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, službena priopćenja Županijskoga državnog odvjetništva u Zadru o kaznenim postupcima za ratni zločin u Škabrnji. Priopćenje DORH-a.
- Hina / Jutarnji list, 17. studenoga 2026., izvještaj o preliminarnim podacima Documente o žrtvama Škabrnje i Nadina. Izvještaj.