Posljednja noć Vukovara, između 17. i 18. studenoga 1991., otvorila je dramatična pitanja o proboju hrvatskih branitelja, zapovijedima za nastavak obrane i sudbini ranjenika i civila koji su ostali. Dok su pojedine skupine pokušavale izaći kroz neprijateljski obruč, druge su nastavile pružati otpor ili pregovarati o zaštiti stanovništva. Trideset i pet godina poslije vojni dokumenti i svjedočanstva omogućuju rekonstrukciju ključnih odluka, ali ne potvrđuju svaku optužbu koja se pojavila nakon pada grada.
Autor: Ivan Vohrić
Grad koji je još pružao otpor
Nedjelja, 17. studenoga 1991. godine.
Nakon gotovo tri mjeseca opsade, neprekidnih napada i sustavnog razaranja, obrana Vukovara nalazila se pred konačnim slomom.
Jugoslavenska narodna armija, uz sudjelovanje srpskih pobunjeničkih, teritorijalnih i paravojnih snaga, postupno je ovladavala posljednjim dijelovima grada. Hrvatski branitelji bili su iscrpljeni, s ozbiljno smanjenim zalihama streljiva, protuoklopnog naoružanja, lijekova i hrane.
Vukovar više nije predstavljao jedinstvenu obrambenu cjelinu.
Pojedini dijelovi grada bili su međusobno odsječeni, zapovjedne veze prekidale su se, a mogućnosti organiziranog premještanja branitelja između položaja postajale su sve manje.
O vojnom značenju Lušca i prodoru neprijateljskih snaga 2. studenoga 1991., koji je dodatno ugrozio obranu i komunikacije grada, detaljnije smo pisali u našem ranijem istraživanju „Lužac 1991. – kada je Vukovar presječen”.
Ipak, 17. studenoga grad još nije bio potpuno okupiran.
Na Mitnici su branitelji držali položaje, na Sajmištu se obrana slomila nakon teških uličnih borbi, dok su u Borovu naselju i drugim dijelovima vukovarskog područja pojedine skupine nastavile pružati otpor.
Istodobno su različite skupine branitelja i civila pokušavale pronaći prolaz prema slobodnom hrvatskom teritoriju.
Za jedne je posljednja noć značila pokušaj izvlačenja iz obruča. Za druge početak zarobljeništva. Za mnoge civile i ranjenike početak tragedije čije se posljedice osjećaju i danas.
Da bismo razumjeli odluke donesene tijekom tih sati, potrebno je vratiti se nekoliko dana, ali i nekoliko tjedana unatrag.
Pitanje koje je ostalo otvoreno: je li Vukovar mogao biti deblokiran?
Jedno od najvažnijih pitanja u raspravama o padu Vukovara odnosi se na mogućnost njegove deblokade.
Od početka listopada 1991. grad je bio gotovo potpuno odsječen od hrvatskog zaleđa. Zauzimanjem Marinaca presječena je prometnica koja je preko Bogdanovaca omogućavala opskrbu Vukovara, poznata kao Kukuruzni put.
Hrvatske snage pokušavale su ponovno otvoriti prolaz.
Posebno važan pokušaj poduzet je sredinom listopada. U kasnijim svjedočanstvima Mile Dedaković Jastreb tvrdio je da je tadašnja operacija zaustavljena u trenutku kada se mogao ostvariti određeni uspjeh.
Pitanje zapovijedi o prekidu te operacije postalo je jedno od središnjih mjesta kasnijih polemika o sudbini Vukovara.
Međutim, za razumijevanje posljednjih dana grada još je važniji pokušaj deblokade iz studenoga.
Povjesničar Davor Marijan u znanstvenom radu Bitka za Vukovar 1991. rekonstruirao je pripreme i provedbu završne operacije na temelju dostupne vojne dokumentacije.
Dana 11. studenoga izrađena je borbena zapovijed za napad kojim se trebao otvoriti pravac Nuštar – Marinci – Bogdanovci – Vukovar.
Namjera je bila omogućiti povezivanje s braniteljima grada, dopremu pojačanja i streljiva te evakuaciju ranjenika i bolesnika.
U operaciji su trebale sudjelovati različite postrojbe Hrvatske vojske, a nakon eventualnog otvaranja koridora predviđeno je uvođenje dodatnih snaga.
Napad je započeo u večernjim satima 12. studenoga.
Međutim, njegova provedba nije odgovarala planu.
Marijan navodi da se dio predviđenih snaga nije pojavio na bojištu, dok su se pojedine skupine samovoljno udaljile. Raspoložive snage bile su preslabe za ozbiljniji prodor kroz utvrđene položaje JNA.
Posebno je važan podatak o 105. brigadi HV-a iz Bjelovara.
Ona je bila predviđena za pojačavanje snaga nakon deblokade, ali nije pravodobno stigla za ostvarenje početne zamisli. Počela je pristizati tek kasno navečer 14. studenoga, kada je dobila zapovijed za razmještaj na širem području istočne Slavonije.
Prema tadašnjoj procjeni zapovjedništva, čak ni njezin dolazak ne bi bio dovoljan bez dodatne brigade.
To pokazuje koliko je stanje već bilo nepovoljno.
Posljednji organizirani pokušaj deblokade Vukovara nije uspio, a mogućnosti da se novi napad pravodobno pripremi ubrzano su nestajale.
Ipak, neuspjeh deblokade sam po sebi nije dokaz namjerne izdaje.
On otvara pitanja vojnog planiranja, pravodobnosti mobilizacije, raspoloživosti naoružanja i zapovjedne koordinacije.
Za tvrdnju da je netko namjerno spriječio pomoć Vukovaru bili bi potrebni dodatni dokazi o takvoj namjeri.
Dva Jastreba: tko je zapovijedao Vukovarom, a tko pokušavao organizirati pomoć?
U javnim raspravama često se nedovoljno razlikuju dvije zapovjedne dužnosti.
Mile Dedaković Jastreb zapovijedao je obranom Vukovara od kraja kolovoza 1991. godine. Nakon neuspjelog pokušaja deblokade sredinom listopada preuzeo je zapovijedanje Operativnom grupom Vukovar – Vinkovci – Županja.
Njegova je zadaća bila organiziranje djelovanja na širem bojištu, uključujući pokušaje pomoći opkoljenom gradu.
Branko Borković Mladi Jastreb preuzeo je neposredno zapovijedanje obranom Vukovara.
Njihove zadaće nisu bile iste.
Dok je Dedaković izvan grada sudjelovao u organiziranju vojnih operacija, Borković se u opkoljenom Vukovaru suočavao sa svakodnevnim gubitkom položaja, ljudstva i materijalnih sredstava.
Neposredno prije sloma obrane dogodila se još jedna promjena.
Prema vojnoj dokumentaciji koju obrađuje Davor Marijan, 16. studenoga zapovijedanje Operativnom grupom od Dedakovića je preuzeo Vinko Vrbanac.
Zato je pri ocjenjivanju posljednjih zapovijedi nužno razlikovati odgovornost neposrednog zapovjedništva u gradu od odgovornosti nadređenih zapovjedništava u Vinkovcima, Osijeku i Zagrebu.
Postavlja se i dodatno pitanje.
Jesu li svi zapovjednici u posljednjim satima raspolagali stvarnim informacijama o položajima koji su još bili pod hrvatskim nadzorom?
Odgovor je važniji nego što se na prvi pogled čini.
Jer zapovijed koja ne može stići do podređene postrojbe ili se zbog stanja na bojištu ne može provesti, nema jednaku praktičnu vrijednost kao zapovijed izdana postrojbi koja još raspolaže ljudstvom, streljivom i komunikacijama.
Primirje od 16. studenoga: hrvatska strana zaustavlja vatru, JNA nastavlja napade
U subotu, 16. studenoga, u 18 sati trebalo je stupiti na snagu novo primirje između hrvatskih snaga i oružanih snaga SFRJ.
Prema dokumentima koje je analizirao Marijan, Glavni stožer HV-a zahtijevao je strogo poštovanje prekida vatre na cijelom području Hrvatske, osobito na vukovarskom i dubrovačkom bojištu.
Hrvatska je strana postupila prema toj zapovijedi.
Međutim, JNA nije smanjila intenzitet svojih napada.
To je jedno od ozbiljnih pitanja posljednjih sati obrane.
Kakve je posljedice moglo imati poštovanje primirja u okolnostima kada protivnička strana nastavlja napredovati?
Treba razlikovati političku i diplomatsku potrebu za postizanjem prekida vatre od njegovih neposrednih posljedica na bojištu.
Sama zapovijed o primirju ne dokazuje namjeru predaje grada.
Ali njezine se vojne posljedice ne mogu zanemariti.
Upravo u prvim satima 17. studenoga iz Vukovara je zapovjedništvu Operativne grupe stigla dramatična poruka.
Prema dokumentu koji Marijan navodi, a koji nosi vrijeme 17. studenoga u 00.30 sati, zapovjednik obrane upozoravao je da je ostao bez ljudi i streljiva te da je obrambeni raspored teško narušen.
Bila je to poruka iz grada koji je još pružao otpor, ali više nije imao sredstva potrebna za njegov dugotrajan nastavak.
Zapovijedi od 17. studenoga: što je tražio Glavni stožer?
Ovdje dolazimo do jednog od najvažnijih, a nedovoljno isticanih dijelova dokumentirane kronologije.
Prema istraživanju Davora Marijana, povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Vukovar ujutro 17. studenoga izvijestio je zapovjedništvo Operativne grupe o odlasku skupine branitelja na čelu s Brankom Borkovićem.
Istodobno je iz grada zatraženo uključivanje hrvatskih i međunarodnih predstavnika u pregovore radi zaštite preostalog stanovništva.
Međutim, stav Glavnog stožera HV-a, izražen istoga dana, bio je da predaja JNA i predstavnicima pobunjeničkih srpskih vlasti ne dolazi u obzir.
Od zapovjedništva Operativne grupe tražilo se nastavljanje obrane, ometanje pristizanja novih neprijateljskih snaga i daljnje ubacivanje hrvatskih postrojbi prema Vukovaru.
Grad je, prema toj zamisli, trebao dobiti novog zapovjednika obrane.
Dakle, 17. studenoga 1991. nadređeno zapovjedništvo još je zahtijevalo nastavak obrane Vukovara, premda su pojedine njegove obrambene cjeline već bile razbijene, a dio branitelja krenuo u proboj.
To nije nevažan detalj.
Pokazuje ozbiljan raskorak između planiranog nastavka vojnog djelovanja i stanja na terenu.
Marijan navodi i da zapovjedništva izvan grada nakon odlaska Borkovića nisu pouzdano znala tko vodi preostale borbe.
Tijekom večeri pristizale su informacije o otporu u središtu grada, ali one su ostajale nepotpune i neprovjerene.
Iz tih dokumenata ne može se automatski zaključiti da je neka zapovijed namjerno izdana kako bi branitelji bili žrtvovani.
No može se otvoriti pitanje koliko su zapovjedne procjene odgovarale stvarnom stanju na bojištu.
I upravo tu povijesno istraživanje mora nastaviti.
Noć sa 16. na 17. studenoga: odluka o izlasku iz obruča
Dok su izvan grada razmatrane mogućnosti nastavka obrane, pojedine skupine branitelja već su donosile odluke o proboju.
Jedno od najvažnijih svjedočanstava objavio je Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar pod naslovom Proboj iz Vukovara 17. 11. 1991. (3:00).
Antun Petrić Frenki posvjedočio je da je 16. studenoga oko 23 sata doznao za odluku o proboju.
Prema njegovim riječima, Branko Borković dao mu je do znanja da je riječ o zapovijedi.
Petrić je potom otišao u bolnicu po suprugu, koja je ondje radila, te pokušao pridružiti skupini i druge ljude sposobne za hodanje.
Odluka o proboju nije se odnosila samo na vojsku.
U skupini su bili i civili.
Marinko Babić, jedan od sudionika, u istom je svjedočanstvu opisao kako je sa suprugom odlučio povesti i malog sina.
Njegova je obitelj morala odlučiti između ostanka u gradu pred nadolazećim neprijateljskim snagama i iznimno opasnog pokušaja izvlačenja.
Oko tri sata ujutro 17. studenoga započele su pripreme za pokret.
Skupina je krenula prema Adici, a zatim kroz šumu i preko prostora na kojem su bila postavljena minska polja.
Prema Babićevu svjedočanstvu, u skupini od 37 ljudi bilo je šestero djece, šest žena i jedan teže ranjeni čovjek.
To je važan podatak.
Pokazuje da se nije radilo samo o povlačenju vojnog zapovjedništva.
Među ljudima koji su pokušavali izići nalazile su se obitelji s malom djecom.
Na području Dobre vode skupina se našla pod vatrom.
Ljudi su se bacali na zemlju, skrivali među stablima i pokušavali zaštititi djecu.
Babić je opisao kako je sina nosio na prsima u improviziranoj nosiljci od ruksaka, zbog čega se tijekom pucnjave nije mogao normalno skloniti.
Skupina se uspjela ponovno okupiti i nastaviti put prema slobodnom teritoriju, zaobilazeći neprijateljske položaje.
Proboj nije bio sigurno povlačenje iza vlastitih crta. Bio je pokušaj spašavanja života kroz teritorij koji je nadzirao neprijatelj.
Sajmište: druga kolona, druga posljednja noć
Pogrešno bi bilo sve proboje iz Vukovara prikazati kao jedan događaj.
Tijekom 17. studenoga i noći koja je uslijedila prema slobodnom teritoriju pokušavale su se izvući različite skupine.
Posebno dramatična situacija nastala je nakon sloma obrane Sajmišta.
To vukovarsko područje bilo je jedno od najtežih bojišta, obilježeno borbama za kuće, dvorišta, podrume i pojedine obrambene točke.
Prema pregledu objavljenom u Kadetskom listu, izdanju dostupnom na mrežnim stranicama Ministarstva obrane Republike Hrvatske, nakon pada Sajmišta 17. studenoga u proboj je krenula kolona od približno 190 ljudi.
Među njima su bili branitelji i civili, uključujući žene i djecu.
Na čelu kolone nalazio se posljednji zapovjednik obrane Sajmišta Josip Tomašić Osa, dok je na njezinu začelju bio njegov zamjenik Nikica Burić Samoborac.
Kolona se tijekom kretanja razdvojila u manje skupine.
Time je svaki pokušaj proboja postajao zasebna borba za preživljavanje.
Jedni su uspijevali izbjeći neprijateljske položaje, drugi su se morali skrivati tijekom dana i nastavljati kretanje noću.
O tome koliko je takav put bio neizvjestan svjedoči i branitelj Dragan Vidaković, čije je sjećanje objavio Hrvatski vojnik.
Opisao je kretanje kroz razorene dijelove grada, prelazak rijeke Vuke, minska polja i skrivanje pred neprijateljskim vozilima.
Njegova je skupina uspjela stići do hrvatskih položaja.
Ali mnogi nisu.
Zbog toga je pri razmatranju proboja nužno razlikovati broj ljudi koji su krenuli iz grada od broja onih koji su doista stigli do sigurnosti.
Je li odlazak zapovjednika značio napuštanje branitelja?
To je pitanje koje i danas izaziva snažne osjećaje.
Činjenica je da je Branko Borković sudjelovao u proboju prije konačne okupacije grada.
Činjenica je i da su brojni hrvatski branitelji ostali na položajima, uz ranjenike ili zajedno s civilnim stanovništvom.
No može li se samo na temelju odlaska iz grada nekoga proglasiti izdajnikom?
Ne može.
Za takav zaključak bilo bi potrebno utvrditi kakve su zapovijedi tada vrijedile, kome su bile upućene, koje su mogućnosti postojale za njihovu provedbu i je li pojedinac svjesno prekršio svoju dužnost.
Jednako tako, obrazloženje da je proboj bio vojno nužan ne može unaprijed zatvoriti pitanje zapovjedne odgovornosti.
Potrebno je ustanoviti jesu li podređeni bili pravodobno obaviješteni, jesu li postojali planovi za izvlačenje pojedinih skupina i što se moglo učiniti za ranjenike i civile.
Borković je u studenome 2008. objavio svoja sjećanja na posljednje dane obrane u tekstu poznatom kao Dnevnik Mladog Jastreba.
Pritom treba naglasiti važnu metodološku pojedinost.
Taj tekst nije bio dnevnik pisan tijekom samih događaja, nego naknadna rekonstrukcija nastala sedamnaest godina poslije, na temelju sjećanja i sačuvanih izvješća.
Takav izvor ima vrijednost svjedočanstva neposrednog sudionika, ali ga treba uspoređivati s izvornim ratnim dokumentima i iskazima drugih branitelja.
Ista pravila moraju vrijediti za sve zapovjednike, bez obzira na njihov ugled ili kasniju političku ulogu.
Mitnica: ostali su i prihvatili zarobljeništvo radi pokušaja spašavanja civila
Dok su pojedine skupine pokušavale proboj, na Mitnici se odvijala drukčija drama.
Svjedočanstvo pukovnika Hrvatske vojske Pilipa Karaule, koje je objavio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, pruža važan uvid u stanje tog dijela grada.
Mitnica je ostala odsječena od središta Vukovara.
Braniteljima je nedostajalo protuoklopnog naoružanja, a pješačko streljivo premještalo se s jednoga položaja na drugi, prema intenzitetu neprijateljskih napada.
Civili su se skrivali u podrumima i skloništima, izloženi granatiranju i mogućnosti neposrednog prodora neprijateljskih postrojbi.
Prema Karaulinu svjedočanstvu, u kasnim večernjim satima 17. studenoga sazvao je zapovjednike Mitnice.
Nakon razmatranja stanja odlučeno je pokušati pregovarati s JNA radi zaštite civila.
Dana 18. studenoga Karaula je sa Zdravkom Komšićem i Matijom Mandićem otišao na dogovoreno mjesto pregovora.
Ondje su bili predstavnici jugoslavenske vojske i Međunarodnog odbora Crvenog križa.
Hrvatska strana tražila je izvlačenje civila na slobodni hrvatski teritorij, dok je JNA zahtijevala predaju naoružanja.
Postignut je dogovor prema kojem su se branitelji trebali razoružati, a civili biti prevezeni u Hrvatsku.
Međutim, prema Karaulinu svjedočanstvu, dogovor nije bio u cijelosti poštovan.
Oko 180 branitelja završilo je u zarobljeništvu, a civili su odvedeni prema Srbiji, gdje su mnogi bili razdvajani i tek potom prebacivani na hrvatski teritorij.
Na Mitnici se dio branitelja odlučio predati kako bi pokušao zaštititi civile. Takva odluka ne može se razumjeti bez okolnosti u kojima je donesena.
Primjer Mitnice pokazuje koliko je pogrešno sve posljednje odluke svoditi na jednostavnu podjelu između hrabrosti i kukavičluka.
Ljudi su se suočavali s različitim mogućnostima, različitim opasnostima i različitim odgovornostima.
Vukovarska bolnica: 17. studenoga liječnici su još operirali ranjenu djecu
Dok su trajali posljednji pokušaji proboja i pregovori o sudbini civila, u vukovarskoj bolnici liječnici i medicinsko osoblje nastavili su raditi u gotovo nemogućim uvjetima.
Bolnička kronologija koju je objavio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar bilježi događaj koji možda najbolje pokazuje razmjere tragedije.
Dana 17. studenoga liječnici Juraj Njavro i Tomislav Vlahović operirali su djevojčicu staru samo šest i pol mjeseci.
Geler joj je probio trbušnu stijenku i teško ozlijedio crijevo.
U hladnoj improviziranoj operacijskoj dvorani liječnik je pokušavao zagrijati prostor sušilom za kosu.
Djevojčica je tijekom operacije primala krv izravno od davatelja, među kojima su bili članovi bolničkog osoblja.
Prema istoj kronologiji, toga je dana u bolnicu primljeno najmanje trinaest novih ranjenika.
Dokumentirani su i pokušaji hrvatske Vlade i međunarodnih predstavnika da se organizira evakuacija.
Bolnica je trebala biti mjesto zaštite, a ne novi prostor ratnog stradanja.
Međutim, događaji nakon okupacije Vukovara pokazali su koliko su međunarodna obećanja i očekivanja zaštite ranjenika bili nedostatni.
Ovčara: sudbina onih koji nisu mogli otići
Nakon sloma obrane uslijedili su zločini nad zarobljenim braniteljima i civilima.
Posebno je dokumentiran zločin na Ovčari.
Dana 20. studenoga 1991. pripadnici JNA odveli su iz vukovarske bolnice približno 260 osoba, koje su potom prevezene prema poljoprivrednom dobru Ovčara.
Ondje su zarobljenici zlostavljani i mučeni, a mnogi su ubijeni.
U predmetu Mrkšić i drugi Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je odgovornost za zločine nad 194 identificirane žrtve obuhvaćene sudskim postupkom.
Taj broj odnosi se na žrtve utvrđene u konkretnom predmetu i ne treba ga poistovjećivati sa svim osobama odvedenima iz bolnice ili ukupnim brojem žrtava Vukovara.
Mile Mrkšić osuđen je na dvadeset godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubojstava, mučenja i okrutnog postupanja.
Veselin Šljivančanin pravomoćno je osuđen na deset godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja mučenja. Njegova ranija osuda za pomaganje u ubojstvima ukinuta je u postupku preispitivanja presude 2010. godine.
Miroslav Radić oslobođen je optužbi u tom predmetu.
Ti pravni detalji nisu nevažni.
Povijesna i novinarska odgovornost zahtijevaju da se sadržaj sudskih odluka prikazuje točno.
Jednako tako, rasprave o pogreškama i odgovornosti hrvatskih zapovjednika ne mogu umanjiti odgovornost onih koji su počinili zločine nakon okupacije grada.
„Optužnica” Siniše Glavaševića: dokument koji je otvorio desetljeća polemika
U raspravama o Vukovaru posebno mjesto zauzima tekst poznat pod nazivom „Optužnica”, koji je u radijskom programu pročitao novinar Siniša Glavašević.
Dokument se godinama povezivao s Glavaševićevim osobnim stavom o odgovornosti hrvatskoga državnog vrha za sudbinu grada.
Međutim, pitanje njegova nastanka i autorstva složenije je nego što se često prikazuje.
Marko Lončar, autor znanstvenog rada Činjenice o „Optužnici” koju je pročitao Siniša Glavašević, analizirao je dostupne inačice teksta, okolnosti njegova nastanka i dokumentaciju povezanu s njegovom distribucijom.
Prema njegovu istraživanju, jedan primjerak „Optužnice” zaprimljen je na telefaksu Radio Zagreba već 9. studenoga 1991. u 12.57 sati.
Dokument je poslan iz zapovjednog okruženja u Vinkovcima.
To znači da je tekst postojao prije posljednjih dana obrane i prije konačnog sloma grada.
Lončar iznosi zaključak da Glavašević nije autor dokumenta, nego osoba koja ga je pročitala u radijskom programu.
Međutim, tu tvrdnju treba prikazati kao zaključak određenog istraživanja, a ne kao dokaz da su sve okolnosti nastanka dokumenta definitivno razjašnjene.
Posebno je važno razlikovati pitanje autorstva od sadržaja iznesenih optužbi.
Ako je dokument nastao izvan Vukovara, ta činjenica može promijeniti razumijevanje njegove političke i komunikacijske pozadine.
Ali ne dokazuje automatski ni istinitost ni neistinitost svake pojedine tvrdnje u njemu.
Dokument koji nekoga optužuje za izdaju nije sam po sebi dokaz da je izdaja počinjena.
Jednako tako, sporno autorstvo dokumenta ne znači da su sva upozorenja branitelja o nedostatku pomoći bila neutemeljena.
Ozbiljno istraživanje mora odvojeno razmatrati porijeklo dokumenta, okolnosti njegova objavljivanja i činjeničnu osnovu pojedinih navoda.
Optužbe za izdaju: gdje završava vojni propust, a gdje počinje dokazivanje namjere?
Pitanje je li Vukovar namjerno prepušten neprijatelju ostalo je prisutno u javnosti od samoga rata.
Ono proizlazi iz različitih okolnosti: neuspjelih pokušaja deblokade, nedostatne opskrbe, sukoba među zapovjednicima, nedovoljno jasnih zapovijedi i osjećaja dijela branitelja da su ostavljeni bez pomoći.
U intervjuu objavljenom 2006. godine Mile Dedaković tvrdio je da su postojale ozbiljne mogućnosti za pravodobnije naoružavanje i učinkovitiju obranu grada.
Posebno je kritizirao odluke povezane s pokušajem deblokade u listopadu.
Takva svjedočanstva ne treba odbacivati.
Ali ih treba uspoređivati s izvornom vojnom dokumentacijom, raspoloživim snagama, odnosom snaga na bojištu i informacijama kojima su nadređena zapovjedništva tada raspolagala.
Postoji velika razlika između tvrdnje da je Vukovaru pružena nedostatna pomoć i tvrdnje da je netko svjesno odlučio žrtvovati grad.
Prva se može istraživati analizom količine dopremljenog naoružanja, zapovijedi, operativnih planova i stvarnih mogućnosti Hrvatske vojske.
Druga zahtijeva dokaze o namjeri.
Bez takvih dokaza govorimo o optužbi ili hipotezi, a ne o utvrđenoj povijesnoj činjenici.
To ne znači da zapovjednu i političku odgovornost treba izbjegavati.
Naprotiv.
Povijesno istraživanje mora postavljati i neugodna pitanja.
Zašto pojedina pojačanja nisu stigla kada su bila predviđena? Zašto su neke postrojbe odstupale od planiranih zadaća? Jesu li zapovjednici raspolagali dovoljno točnim informacijama? Jesu li pojedine odluke o prekidu operacija bile vojno opravdane?
I što je najvažnije: koje su mogućnosti stvarno postojale prije nego što je neprijateljski obruč postao gotovo neprobojan?
Može li se danas zaključiti da bi drukčije odluke spasile Vukovar?
Povijest ne dopušta jednostavno ponavljanje događaja pod drukčijim uvjetima.
Moguće je analizirati pogrešne procjene i propuštene prilike.
Moguće je utvrditi da određena postrojba nije stigla na vrijeme ili da planirana operacija nije provedena.
Moguće je usporediti dostupno naoružanje, operativne planove i stvarne rezultate.
Ali nije moguće sa sigurnošću tvrditi kakav bi bio ishod bitke da je donesena neka druga odluka.
To osobito vrijedi za Vukovar.
Grad se nalazio u izrazito nepovoljnom zemljopisnom i vojnom položaju, neposredno uz granicu sa Srbijom, dok je JNA tijekom jeseni koncentrirala snažne oklopne, mehanizirane, topničke i pješačke snage.
Hrvatska vojska 1991. još se ustrojavala, raspolagala je ograničenim naoružanjem i istodobno morala braniti više ugroženih područja.
To ne oslobađa odgovornosti za pojedine odluke.
Ali predstavlja okolnosti bez kojih se odgovornost ne može ozbiljno procijeniti.
Vukovar nije moguće promatrati izdvojeno od cjelokupnog vojnog i političkog položaja Hrvatske u jesen 1991.
Odgovornost hrvatskog zapovjedništva i odgovornost agresora dva su različita pitanja
Rasprava o političkoj i vojnoj odgovornosti hrvatskog državnog vrha legitimna je tema povijesnog istraživanja.
Može se raspravljati o raspodjeli naoružanja, zapovjednim promjenama, odnosima između vojnih struktura i pokušajima deblokade.
Mogu se istraživati i optužbe za pogreške, nemar ili propuste u organizaciji obrane.
Međutim, odgovornost za napad na Vukovar, njegovo razaranje, okupaciju i zločine nad zarobljenicima i civilima pripada snagama koje su te napade i zločine počinile.
Čak i kada bi se utvrdili ozbiljni hrvatski vojni ili politički propusti, oni ne bi predstavljali opravdanje za agresiju i ratne zločine.
To je razlika koju ozbiljna historiografija mora jasno održati.
Vukovar nije svugdje pao 18. studenoga
Datum 18. studenoga 1991. općeprihvaćen je kao dan sloma obrane najvećeg dijela Vukovara.
Međutim, otpor nije istodobno prestao na svim položajima.
Davor Marijan navodi da je Borovo naselje zauzeto 19. studenoga, čime je završila organizirana obrana gradskog područja.
Zato događaje od 16. do 19. studenoga nije opravdano svesti na jedan jedini trenutak.
Za branitelje koji su krenuli u proboj rat je trajao i tijekom pokušaja izvlačenja.
Za one koji su ostali na položajima nastavljao se do prestanka organiziranog otpora.
Za zarobljenike i civile koji su odvedeni u logore tragedija nije završila ni 18. ni 19. studenoga.
Mnogi su prošli kroz zlostavljanja, prisilna odvođenja i dugotrajno zatočeništvo.
Za obitelji ubijenih i nestalih počelo je razdoblje potrage koje u pojedinim slučajevima traje i danas.
Što danas znamo, a što još moramo istražiti?
Nakon usporedbe dostupne vojne dokumentacije, objavljenih svjedočanstava i stručnih radova moguće je izdvojiti nekoliko čvrstih zaključaka.
Posljednji pokušaj organizirane deblokade Vukovara izvana nije uspio.
Do 17. studenoga obrana grada bila je podijeljena na međusobno odsječene cjeline, s kritičnim nedostatkom streljiva i ljudstva.
Dio branitelja i civila pokušao se izvući kroz neprijateljsko okruženje, i to u različitim skupinama i u različito vrijeme.
Na Mitnici su branitelji pokušali pregovorima zaštititi civilno stanovništvo, prihvaćajući pritom rizik vlastitog zarobljavanja.
U vukovarskoj bolnici medicinsko osoblje nastavilo je liječiti ranjenike do posljednjih dana, dok su nakon okupacije počinjeni teški zločini nad osobama odvedenima iz bolnice.
Istodobno, dokumentacija pokazuje da je Glavni stožer HV-a 17. studenoga još zahtijevao nastavak obrane i uvođenje novih snaga, premda je stvarna mogućnost provedbe takvih zadaća bila krajnje upitna.
Međutim, pojedina pitanja ostaju otvorena.
Potrebno je dodatno usporediti izvorne zapovijedi, izvješća Operativne grupe, zapise zapovjedništva obrane grada i svjedočanstva sudionika.
Posebnu pozornost zaslužuju okolnosti prekida ranijih operacija deblokade, stvarne mogućnosti dopreme pomoći i zapovjedni odnosi tijekom posljednjih dana.
Takva pitanja nisu izraz nepoštovanja prema braniteljima.
Ona su dio odgovornog istraživanja njihove povijesti.
Posljednja noć Vukovara nije završila jednako za sve
Sedamnaesti studenoga 1991. ne može se svesti na priču o zapovjednicima koji su otišli i braniteljima koji su ostali.
Takva bi podjela bila nepravedna prema ljudima koji su pokušavali proboj kroz minska polja i neprijateljske položaje, jednako kao i prema onima koji su nastavili braniti grad ili ostali uz ranjenike.
Jedni su pokušavali spasiti vlastite živote i živote članova svojih obitelji.
Drugi su nastojali zaštititi civile prihvaćanjem zarobljeništva.
Treći nisu imali mogućnost izbora.
Neki su poginuli tijekom proboja. Neki su zarobljeni. Neki su ubijeni nakon prestanka borbi. Mnogi su prošli kroz logore, dok su obitelji godinama tragale za svojim najmilijima.
Trideset i pet godina poslije ne smijemo njihove odluke svesti na jednostavne presude donesene iz sigurnosti današnjega vremena.
Ali jednako tako ne smijemo pitanja zapovijedanja, pomoći i odgovornosti proglasiti nedopuštenima samo zato što su bolna.
Poštovanje prema žrtvi Vukovara ne zahtijeva odustajanje od povijesne istine. Upravo suprotno: obvezuje nas da pokušamo utvrditi što se dogodilo, što se moglo učiniti i zašto pojedine odluke ni danas nisu do kraja razjašnjene.
Jer posljednja noć Vukovara nije samo priča o padu jednog grada.
To je priča o ljudima koji su između gotovo sigurnog poraza, mogućeg zarobljeništva i neizvjesnog proboja morali donositi odluke od kojih su ovisili njihovi životi i životi drugih.
A na nama ostaje odgovornost da o tim odlukama pišemo bez prešućivanja, ali i bez optužbi koje ne možemo dokazati.
Izvori i literatura
1. Davor Marijan – „Bitka za Vukovar 1991.”, Scrinia Slavonica, 2 (2002.), str. 367–402. Znanstveni rad temeljen na dostupnoj vojnoj dokumentaciji i operativnim izvješćima. Izvor 1 Hrčak – Scrinia Slavonica Davor Marijan: Bitka za Vukovar 1991. (2002.) Znanstveni rad o vojnim operacijama, zapovijedanju, pokušajima deblokade i slomu obrane Vukovara. Otvori izvor ↗
2. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – I bolnica je bila meta i dokumentacija o obrani i okupaciji Vukovara, uključujući svjedočanstvo Pilipa Karaule. Izvor 2 Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata I bolnica je bila meta – srpska okupacija Vukovara 1991. Dokumentacija o obrani Vukovara, radu ratne bolnice, okupaciji grada i sudbini zarobljenika i civila. Otvori izvor ↗
3. Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar – „Proboj iz Vukovara 17. 11. 1991. (3:00)”, svjedočanstva Antuna Petrića i Marinka Babića. Izvor 3 Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar Proboj iz Vukovara 17. 11. 1991. u 3:00 Svjedočanstva Antuna Petrića i Marinka Babića o odluci za proboj, kretanju skupine i spašavanju civila. Otvori izvor ↗
4. Ministarstvo obrane RH – Kadetski list, br. 15, prosinac 2024., pregled bitke za Vukovar i proboja sa Sajmišta.
5. Marko Lončar – „Činjenice o ‘Optužnici’ koju je pročitao Siniša Glavašević”, National Security and the Future, 11 (2010.), br. 2–3, str. 9–60. Izvor 5 Hrčak – National Security and the Future Marko Lončar: Činjenice o Optužnici koju je pročitao Siniša Glavašević (2010.) Znanstveno istraživanje nastanka, autorstva i okolnosti objavljivanja dokumenta poznatog kao Optužnica. Otvori izvor ↗
6. Branko Borković – „Dnevnik Mladog Jastreba”, Jutarnji list, 16. studenoga 2008. Naknadno rekonstruirana sjećanja na posljednje dane obrane. Izvor 6 Jutarnji list Branko Borković: Dnevnik Mladog Jastreba (16. studenoga 2008.) Naknadno rekonstruirana sjećanja zapovjednika obrane Vukovara na posljednje dane opsade i odluku o proboju. Otvori izvor ↗
7. Mile Dedaković – intervju „Vukovar nije dobio oružje plaćeno s tajnih računa”
Jutarnji list, 18. studenoga 2006. Izvor 7 Jutarnji list Mile Dedaković Jastreb: Vukovar nije dobio oružje plaćeno s tajnih računa (18. studenoga 2006.) Intervju o opskrbi Vukovara, zapovjednim odlukama, pokušajima deblokade i odgovornosti za neuspjeh obrane. Otvori izvor ↗
8. Hrvatski vojnik – „Vukovar – sjećanje”, pregled bitke i svjedočanstvo Dragana Vidakovića. Izvor 8 Hrvatski vojnik – Ministarstvo obrane RH Vukovar – sjećanje (16. studenoga 2018.) Povijesni pregled obrane Vukovara i svjedočanstva sudionika o borbama i proboju. Otvori izvor ↗
9. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju – predmet Tužitelj protiv Mileta Mrkšića, Miroslava Radića i Veselina Šljivančanina, sudski postupci i presude povezani sa zločinima na Ovčari. Izvor 9 Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju – ICTY Predmet Mrkšić, Radić i Šljivančanin – zločini na Ovčari Službena sudska dokumentacija, presude i odluke o odgovornosti za zločine nad zarobljenicima iz vukovarske bolnice. Otvori izvor ↗
Napomena o metodologiji: Članak je istraživačka sinteza objavljenih dokumenata, stručne literature, ratnih i naknadnih svjedočanstava te sudski utvrđenih činjenica. Ondje gdje se izvori međusobno razlikuju ili ne omogućuju konačan zaključak, takve okolnosti izričito su naznačene. Optužbe o namjernoj izdaji nisu predstavljene kao dokazane činjenice.