Jedan je svojim glasom iz opkoljenog Vukovara prenosio vijesti o razaranju grada i stradanju njegovih stanovnika. Drugi je svojim znanjem i radom omogućavao da te vijesti dopru do slušatelja. Siniša Glavašević i Branimir Polovina bili su radijski suradnici, prijatelji i kumovi. Nakon pada Vukovara odvedeni su iz bolnice, a njihovi životi završili su na Ovčari. Trideset pet godina poslije, sačuvana izvješća, svjedočanstva njihovih kolega i sudski dokumenti omogućuju nam potpuniju rekonstrukciju njihove zajedničke priče.
Autor: Ivan Vohrić
Siniša Glavašević i Branimir Polovina – dvojica ljudi iza glasa Vukovara
Vukovar, studeni 1991. godine.
Nakon gotovo tri mjeseca opsade grad se nalazio pred konačnim slomom obrane. Razrušene ulice, skloništa puna civila, ranjenici u bolnici i sve teže komunikacijske veze obilježavali su posljednje dane.
Iz takvoga grada svakodnevno su odlazila izvješća koja su slušateljima u ostatku Hrvatske približavala stvarnost ratnog Vukovara.
Najpoznatiji glas pripadao je Siniši Glavaševiću.
No iza toga glasa stajala je mala skupina djelatnika Hrvatskog radija Vukovar. Njihov rad ovisio je o električnoj energiji, radijskoj opremi, odašiljačima, improviziranim studijima i ljudima sposobnima održavati program u iznimno teškim okolnostima.
Među njima osobito važnu ulogu imao je Branimir Polovina. Siniša Glavašević i Branimir Polovina svojim su različitim, ali međusobno povezanim poslovima omogućavali da vijesti iz opkoljenoga Vukovara dopru do hrvatske javnosti.
Povijest posljednjih dana Radio Vukovara zato nije moguće u potpunosti razumjeti bez obojice.
Siniša Glavašević – književnik i glas ratnog Vukovara
Siniša Glavašević rođen je 4. studenoga 1960. godine u Vukovaru.
Nakon školovanja u rodnome gradu studirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je u školama u Lovasu i Borovu, a 1989. godine zaposlio se na Radio Vukovaru.
Dolaskom rata njegov rad dobio je posve drukčije značenje.
Svakodnevno je izvještavao o napadima na grad, ranjenicima, poginulima, stanju obrane i životu civila.
Njegova izvješća bila su istodobno radijske informacije i neposredna svjedočanstva čovjeka koji je živio među ljudima o čijem je stradanju govorio.
Dana 4. studenoga 1991., na svoj 31. rođendan, ranjen je krhotinom granate dok je odlazio u vukovarsku bolnicu prikupljati podatke za redovito izvješće.
Nastavio je raditi i nakon ranjavanja.
Njegovo ime danas je jedno od najpoznatijih povezanih s ratnim izvještavanjem iz Vukovara, no ta je povijest šira od jednoga čovjeka.
Branimir Polovina – čovjek koji je održavao glas Vukovara
Branimir Polovina rođen je 22. lipnja 1950. godine u Vukovaru.
Osnovnu školu završio je u rodnome gradu, a srednju tehničku školu, smjer radiomehaničar, u Vinkovcima.
Na Radio Vukovaru zaposlio se 1. rujna 1972. godine.
U jesen 1991. iza njega je bilo gotovo dvadeset godina iskustva u radijskoj tehnici.
U normalnim okolnostima njegov posao podrazumijevao je rad s uređajima i tehničku pripremu programa. Tijekom opsade Vukovara pretvorio se u svakodnevnu borbu za održavanje radijskih komunikacija.
Prema svjedočanstvima njegovih kolega, Branimir je sudjelovao u premještanju radijske opreme, organizaciji improviziranih studija i tehničkom održavanju programa.
U obrazloženju prijedloga Udruge pravnika Vukovar 1991. da se jedna škola nazove njegovim imenom navedeno je da je pomagao opremiti studije na tri lokacije, brinuo o hrani i vodi za članove ekipe te druge djelatnike podučavao poslu radijskog tehničara.
Ti navodi pokazuju koliko je njegova uloga nadilazila rad s uređajima.
Branimir je, prema svjedočanstvima kolega, nastojao osposobiti i druge kako bi program mogao nastaviti raditi čak i u slučaju njegove pogibije.
Posebno je važna činjenica koju potvrđuju Hrvatska radiotelevizija i Hrvatsko novinarsko društvo:
Branimir Polovina montirao je posljednje izvješće Siniše Glavaševića, poslano iz vukovarske bolnice 18. studenoga 1991. godine.
Siniša je bio čovjek čiji je glas dopirao do slušatelja.
Branimir je bio jedan od onih koji su omogućavali da se taj glas čuje.
Kako je Radio Vukovar nastavio raditi nakon oštećenja odašiljača?
Posebnu vrijednost za razumijevanje radijskih uvjeta ima svjedočanstvo Zvezdane Polovine, Branimirove supruge i djelatnice Radio Vukovara, dano pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju 30. studenoga 2005. godine.
Prema njezinu iskazu, početkom rujna 1991. radijska ekipa zbog granatiranja morala se preseliti s prvoga kata zgrade u središtu grada u prizemlje, odnosno prostor ispod stubišta.
Glavni odašiljač, smješten izvan središta Vukovara, u jednom je trenutku prestao raditi.
Zvezdana je pred sudom izjavila da su djelatnici raspolagali rezervnim mobilnim odašiljačem dobivenim iz Zagreba, zahvaljujući kojemu su nakon kraćeg prekida nastavili emitirati program.
Kasnije su se preselili u podrum Vupikova objekta poznatog pod nazivom „Vučedolska kapljica”.
Takve okolnosti pokazuju koliko je održavanje programa bilo složeno.
Radio nije djelovao iz uredno opremljenoga studija, nego iz prostora u kojima su se istodobno sklanjali ljudi, pripremala izvješća i održavale veze s vanjskim svijetom.
Branimirovo tehničko iskustvo u takvim je uvjetima bilo iznimno važno.
Ipak, nije moguće tvrditi da je osobno izveo svaku improvizaciju ili popravio svaki uređaj. Zasluge za održavanje programa pripadaju cijeloj radijskoj ekipi, a pojedinačne doprinose valja pripisivati ondje gdje ih dokumenti i svjedoci potvrđuju.
Vjenčanje u ratnom Vukovaru
Profesionalna povezanost Siniše Glavaševića i Branimira Polovine prerasla je u blisko prijateljstvo.
Branimir se 20. srpnja 1991. godine vjenčao sa Zvezdanom Vladić, također djelatnicom Radio Vukovara.
Njihov vjenčani kum bio je Siniša Glavašević.
Prema sjećanju njihove kolegice Alenke Mirković Nađ, vjenčanje je održano u Mramornoj dvorani dvorca Eltz, kada su ratna zbivanja već ozbiljno obilježavala život u Vukovaru.
Zvezdana je i pred Haškim sudom potvrdila da joj je Glavašević bio blizak prijatelj i vjenčani kum.
Ta pojedinost njihovoj zajedničkoj povijesti daje osobnu dimenziju koja se ne može iščitati samo iz ratnih izvješća.
Bili su kolege koji su dijelili odgovornost za rad radija, ali i prijatelji povezani obiteljskim odnosima.
Četiri mjeseca nakon vjenčanja Branimir i Zvezdana bit će razdvojeni ispred vukovarske bolnice.
Izvještavanje i tvrdnje o cenzuri
U svojem sudskom iskazu Zvezdana Polovina opisala je i organizaciju programa tijekom opsade.
Prema njezinim riječima, nakon preseljenja u Vupikov podrum za lokalno stanovništvo emitirali su program u tri dnevna termina, dok su izvješća za Zagreb i svijet slali više puta tijekom dana.
Zatim je iznijela još jednu važnu tvrdnju.
Radijska ekipa, prema njezinu iskazu, u jednom je razdoblju privremeno prestala slati izvješća Zagrebu jer su smatrali da se njihovi tekstovi ondje cenzuriraju, odnosno da se ne objavljuju u izvornom obliku.
Time su, kako je objasnila, željeli upozoriti na problem i potaknuti objavljivanje izvješća onako kako su napisana.
To je važno izravno svjedočanstvo sudionice događaja.
Međutim, ono samo po sebi ne utvrđuje tko je pojedina izvješća mijenjao, koje su izmjene provedene ni zbog čega.
Za takav zaključak trebalo bi usporediti izvornike poslane iz Vukovara s njihovim kasnije emitiranim ili objavljenim inačicama.
U našemu ranijem istraživanju „Posljednja noć Vukovara 1991.: proboj i zapovijedi” posebno smo analizirali i dokument poznat kao „Optužnica”, koji je Siniša Glavašević pročitao tijekom opsade.
I u tom je slučaju nužno razlikovati autorstvo dokumenta, okolnosti njegova emitiranja i osobne stavove čovjeka koji ga je pročitao.
Posljednje izvješće – 18. studenoga 1991.
Dana 18. studenoga, u trenucima sloma obrane najvećeg dijela grada, Siniša Glavašević poslao je svoje posljednje poznato izvješće iz vukovarske bolnice.
Montirao ga je Branimir Polovina.
U izvješću je Glavašević opisao razoreni grad, stanje u bolnici i neizvjesnost ljudi koji su očekivali evakuaciju.
Slušateljima je prenio slike grada u kojemu su nakon višemjesečnih borbi ostali ruševine, požari, ranjenici i civili suočeni s neizvjesnom sudbinom.
Svoje izvješće zaključio je riječima:
„Nadajmo se da je mukama po Vukovaru kraj.”
U trenutku kada su te riječi upućene javnosti, njihova stvarna sudbina još nije bila poznata.
Za dio ljudi koji su se nalazili u bolnici kraj borbi nije značio sigurnost.
Među njima su bili i dvojica radijskih suradnika koji su samo nekoliko sati ranije još sudjelovali u posljednjim pokušajima da vijesti iz Vukovara stignu do slušatelja.
Odlazak u bolnicu i raspad radijske ekipe
Zvezdana Polovina pred Haškim sudom opisala je kako se nakon sloma obrane radijska ekipa razdvojila.
Alenka Mirković, Zdravko Šermet i Josip Esterajher odlučili su pokušati proboj iz grada.
Siniša Glavašević, Branimir Polovina, Vesna Vuković i Zvezdana Polovina otišli su u bolnicu.
Prema njezinu iskazu, smatrali su da će ondje biti sigurniji.
U bolnici su proveli posljednje sate iščekujući evakuaciju.
Pojedini kasniji tekstovi odvođenje Glavaševića i Polovine datiraju 19. studenoga ili tijekom noći s 19. na 20. studenoga.
Međutim, Zvezdana Polovina pred sudom je opisala kako ih je obojicu još vidjela u bolnici ujutro 20. studenoga.
Zbog toga se njezino izravno svjedočanstvo mora uzeti u obzir pri rekonstrukciji posljednjih sati.
Jutro 20. studenoga 1991. – posljednje viđenje Siniše Glavaševića
Prema iskazu Zvezdane Polovine od 30. studenoga 2005., ujutro 20. studenoga u bolničkoj sobi nalazilo se sedmero ljudi.
Uz nju, Branimira Polovinu, Sinišu Glavaševića i Vesnu Vuković bila su prisutna i trojica liječnika.
Oko sedam sati svi su bili budni i razgovarali o očekivanoj evakuaciji.
U jednom trenutku Siniša Glavašević izišao je provjeriti što se događa i kada bi evakuacija trebala započeti.
Zvezdana je pred sudom izjavila da ga nakon toga više nikada nije vidjela.
To je posljednje poznato viđenje Glavaševića koje ona opisuje kao neposredna svjedokinja.
Njegovo kasnije kretanje ne možemo rekonstruirati iz njezina iskaza.
Razdvajanje ispred bolnice – posljednje viđenje Branimira Polovine
Nešto kasnije Zvezdana, njezin suprug Branimir i Vesna Vuković napustili su sobu i prošli prema stražnjem izlazu iz bolnice.
Ondje su zatekli uniformiranog muškarca koji je naređivao odvajanje muškaraca od žena i djece.
Zvezdana je pred sudom izjavila da u tom trenutku nije znala tko je on. Naknadno je, razgovarajući s drugim ženama, doznala da je riječ o časniku JNA Veselinu Šljivančaninu.
Prema njezinu svjedočanstvu, ženama je rečeno da muškarci odlaze na kratko ispitivanje u vojarnu te da će im se poslije pridružiti.
Zvezdana je u svojem vidokrugu mogla vidjeti približno trideset muškaraca.
Među njima su bili i teško ranjeni ljudi.
Žene i muškarci stajali su odvojeni, gledajući se bez mogućnosti razgovora.
Procijenila je da je takvo čekanje moglo trajati oko dva sata.
Zatim su muškarci odvedeni iza ugla bolnice.
Među njima bio je i Branimir Polovina.
Zvezdana je svjedočila da prije njihova odvođenja nije vidjela međunarodne promatrače, a da su predstavnici Promatračke misije Europske zajednice i novinari počeli pristizati poslije.
Njezin iskaz pruža iznimno važno svjedočanstvo o razdvajanju zarobljenika.
On istodobno pokazuje granice našega znanja.
Zvezdana nije osobno vidjela ubojstvo svojega supruga niti je svjedočila zajedničkom odvođenju Siniše i Branimira na istom mjestu.
Posljednji put Sinišu je vidjela u bolničkoj sobi. Branimira je posljednji put vidjela među muškarcima razdvojenima ispred bolnice.
Ta dva događaja ne smijemo spojiti u jednu izmišljenu scenu.
Ovčara – od zarobljeništva do masovnog ubojstva
Nakon zauzimanja Vukovara pripadnici JNA odveli su iz bolnice skupine zarobljenika, među kojima su bili ranjenici, pripadnici hrvatskih snaga, civili i drugi zatočenici.
Dio njih odvezen je preko vukovarske vojarne na poljoprivredno dobro Ovčara.
Ondje su izloženi teškom zlostavljanju, a potom odvedeni na mjesto masovnog ubojstva.
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u predmetu protiv Mileta Mrkšića i Veselina Šljivančanina utvrdio je brojne okolnosti odvođenja, zatočenja, zlostavljanja i ubojstava zarobljenika.
Prema sudskim utvrđenjima, Mile Mrkšić naredio je povlačenje pripadnika JNA koji su osiguravali zarobljenike na Ovčari. Nakon njihova povlačenja zarobljenici su ostavljeni pripadnicima teritorijalne obrane i paravojnih snaga koje su počinile ubojstva.
U predmetu je sudski obrađeno ubojstvo najmanje 194 zarobljenika.
Mrkšiću je pravomoćno potvrđena kazna od 20 godina zatvora.
Sudski postupak protiv Veselina Šljivančanina imao je složeniji pravni razvoj.
Prvostupanjskom presudom 2007. osuđen je za pomaganje i podržavanje mučenja. Žalbeno vijeće 2009. dodatno ga je osudilo za pomaganje i podržavanje ubojstava, ali je ta dodatna osuda ukinuta revizijskom presudom 8. prosinca 2010. godine.
Konačna kazna iznosila je 10 godina zatvora, za odgovornost povezanu s mučenjem zarobljenika.
To razlikovanje posebno je važno: pravomoćno utvrđena odgovornost za mučenje ne smije se predstavljati kao konačna osuda za pomaganje u ubojstvima kada je ta dodatna osuda naknadno ukinuta.
Zločin na Ovčari i odgovornost njegovih izvršitelja i drugih osuđenih osoba ostaju predmet sudskih utvrđenja, ali se individualna odgovornost mora opisivati u skladu s konačnim presudama.
Masovna grobnica – ekshumacija i identifikacija
Masovna grobnica na Ovčari istraživana je i ekshumirana tijekom rujna i listopada 1996. godine.
Forenzičari su pronašli posmrtne ostatke 200 osoba.
Kasnija forenzička istraživanja potvrdila su da je riječ o žrtvama ubojstva. Kod velikoga broja ustanovljene su smrtonosne prostrijelne ozljede.
Među identificiranim osobama bili su i Siniša Glavašević i Branimir Polovina.
Njihova identifikacija potvrđena je 1997. godine.
Pri tome treba razlikovati godinu ekshumacije masovne grobnice od godine identifikacije posmrtnih ostataka, jer se ta dva podatka u kasnijim objavama ponekad pogrešno izjednačavaju.
Dva ispraćaja u ožujku 1997.
Agencijske vijesti iz ožujka 1997. omogućuju da precizno utvrdimo i datume posljednjih ispraćaja.
Hrvatska izvještajna novinska agencija objavila je 11. ožujka 1997. vijest o pokopu Branimira Polovine na zagrebačkom Mirogoju.
Tri dana poslije, 14. ožujka, Hina je izvijestila o posljednjem ispraćaju Siniše Glavaševića.
Kasniji obljetnički članci ponekad obojici pripisuju 14. ožujka, ali izvorne vijesti Hine razlikuju njihove ispraćaje.
Dvojica prijatelja danas počivaju jedan pokraj drugoga na Mirogoju.
Njihova zajednička grobna mjesta svjedoče o povezanosti koju nisu prekinuli ni događaji iz studenoga 1991.
Priče iz Vukovara – književna ostavština Siniše Glavaševića
Osim ratnih izvješća, Siniša Glavašević iza sebe je ostavio i književne zapise.
Njegova zbirka Priče iz Vukovara, posmrtno objavljena 1992. godine u nakladi Matice hrvatske, govori o gradu, ljudima, prijateljstvu, sjećanjima i vrijednostima koje rat nastoji uništiti.
Prema sjećanju književnika i radijskog suradnika Mladena Kušeca, Glavašević mu je tijekom studenoga 1991. govorio o pričama koje je napisao u opkoljenom Vukovaru.
Ubrzo su tekstovi počeli pristizati telefaksom.
Time je, uz radijska izvješća, sačuvan i drugi dio njegova stvaralaštva.
Branimir Polovina nije iza sebe ostavio jednako poznatu književnu ostavštinu.
Njegov rad sačuvan je u radijskim zapisima, tehničkoj povijesti postaje i sjećanjima ljudi koji su s njime radili.
Zbog toga je važno da povijesno sjećanje na Radio Vukovar ne ostane ograničeno samo na one koji su govorili pred mikrofonom.
Siniša Glavašević i Branimir Polovina – dva čovjeka, jedan glas Vukovara
Siniša Glavašević imao je 31 godinu.
Branimir Polovina imao je 41 godinu.
Njihove su životne i profesionalne biografije bile različite.
Jedan je bio književnik, urednik i ratni izvjestitelj. Drugi radijski tehničar čije je iskustvo postalo osobito važno u najtežim danima rada Radio Vukovara.
Dijelili su radni prostor, opasnosti opsade, prijateljstvo i obiteljsku povezanost.
Zajedno su dočekali posljednje dane grada, a nakon njegova pada obojica su završila među žrtvama Ovčare.
Trideset pet godina poslije njihova je priča važna ne samo zbog tragične sudbine nego i zbog onoga što su radili dok je Vukovar još odolijevao napadima.
Siniša Glavašević bio je glas koji su slušatelji prepoznavali. Branimir Polovina bio je jedan od ljudi zahvaljujući kojima se taj glas mogao čuti.
Zato ih u povijesti Radio Vukovara treba pamtiti zajedno.
Dva čovjeka. Jedan glas Vukovara.
Izvori i dokumentacija
- Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) – Svjedočenje Zvezdane Polovine, 30. studenoga 2005. (PDF)
- MKSJ – Nastavak svjedočenja Zvezdane Polovine, 1. prosinca 2005. (PDF)
- MKSJ – Prvostupanjska presuda u predmetu Mrkšić i drugi, 27. rujna 2007. – priopćenje
- MKSJ – Revizijska odluka u predmetu Veselina Šljivančanina, 8. prosinca 2010. – priopćenje
- Hrvatska izvještajna novinska agencija (Hina) – Pokopan Branimir Polovina, žrtva s Ovčare, 11. ožujka 1997.
- Hina – Posljednji ispraćaj Siniše Glavaševića, 14. ožujka 1997.
- Hrvatska radiotelevizija (HRT) – Počast Siniši Glavaševiću, Branimiru Polovini i žrtvi Vukovara, 2017.
- HRT – Izvještaji Siniše Glavaševića iz opkoljenog Vukovara koji su ostali zabilježeni, 18. studenoga 2026.
- Hrvatsko novinarsko društvo (HND) – Svjedočanstvo Alenke Mirković Nađ o Branimiru i Zvezdani Polovini, 2022.
- Helena Ekštajn, Ivana Kružić i Željana Bašić – Forenzičko istraživanje masovne grobnice na Ovčari, znanstveni rad, 2021.
- Sindikat novinara Hrvatske – Vukovar – sjećanje na grad, njegove ljude i glasove koji nisu dopustili da istina utihne, 18. studenoga 2026.
- Siniša Glavašević – Priče iz Vukovara, Matica hrvatska, Zagreb, 1992.
Urednička napomena: kronologija posljednjih dana temelji se prvenstveno na sudskom svjedočenju Zvezdane Polovine. Podaci o ekshumaciji, identifikaciji i kaznenoj odgovornosti uspoređeni su sa sudskom i forenzičkom dokumentacijom.