Operacija Otkos-10 započela je 31. listopada 1991. i označila jednu od prvih velikih oslobodilačkih pobjeda hrvatskih snaga u Domovinskom ratu. Dok je Vukovar odolijevao opsadi, na Bilogori su hrvatski vojnici i policajci krenuli u organizirani napad kojim su oslobođena okupirana naselja, ponovno uspostavljene prometne veze i spriječeno daljnje širenje agresije u zapadnoj Slavoniji.
Bilogora u jesen 1991. – okupacija, strah i otpor
U listopadu 1991. Hrvatska se nalazila u iznimno teškoj vojnoj situaciji. Vukovar je bio pod opsadom, Dubrovnik izložen napadima, a velik dio hrvatskog teritorija pod nadzorom JNA i srpskih pobunjeničkih snaga.
Na Bilogori, području između Grubišnoga Polja, Virovitice i Bjelovara, oružana pobuna započela je mjesecima ranije.
Tijekom ljeta 1991. pobunjeničke postrojbe, uz vojnu i logističku potporu JNA, uspostavljale su kontrolu nad pojedinim naseljima, prometnicama i prilazima hrvatskim mjestima.
Krajem srpnja ustrojen je takozvani Bilogorski odred Teritorijalne obrane, sa zapovjedništvom u Velikoj Peratovici.
Prema povijesnoj kronologiji Grada Grubišnoga Polja, do početka rujna pobunjeničke snage nadzirale su gotovo dvije trećine prostora tadašnje općine.
Stanovništvo koje nije podržavalo pobunu bilo je izloženo prijetnjama, protjerivanju, otmicama i nasilju. Dio civila odveden je u zatočeničke objekte, dok su njihova imovina i domovi bili izloženi pljački i uništavanju.
Oslobađanje Bilogore zato nije bilo samo pitanje vojnih položaja. Bilo je to pitanje sigurnosti stanovništva, opstanka hrvatskih naselja i očuvanja prometnih veza koje su bile presudne za obranu zemlje.
Plan operacije: spriječiti presijecanje Hrvatske
Zapovjedništvo II. operativne zone Bjelovar tijekom listopada pripremalo je napadna djelovanja protiv pobunjeničkih snaga na Bilogori.
Operacija je dobila naziv Otkos-10, a njezinim zapovjednikom imenovan je Franjo Kovačević.
Plan je predviđao istodobno djelovanje iz više pravaca kako protivnik ne bi mogao jednostavno prebacivati snage s jednog dijela bojišta na drugi.
Glavni ciljevi bili su oslobađanje okupiranih naselja, ponovno otvaranje prometnice Grubišno Polje – Virovitica, skraćivanje crte bojišta te onemogućavanje povezivanja snaga 5. banjalučkog korpusa JNA s pobunjenicima na Bilogori.
Takvo povezivanje predstavljalo je ozbiljnu opasnost za hrvatsku obranu. Napredovanje prema Podravini moglo je ugroziti prometnice i komunikacije između središnje Hrvatske i istočne Slavonije.
U operaciji su sudjelovale postrojbe Zbora narodne garde i Hrvatske vojske, među kojima 127. brigada iz Virovitice i 57. samostalni bataljun iz Grubišnoga Polja, zajedno s bjelovarskim postrojbama, specijalnom i temeljnom policijom te drugim hrvatskim snagama.
Posebno važna bila je koordinacija postrojbi koje su dotad pretežno vodile obrambena djelovanja, a sada su morale izvesti usklađen napad na širokom prostoru.
31. listopada 1991. – u šest sati počinje Otkos-10
U šest sati ujutro započela je topnička priprema hrvatskih snaga.
Nakon nje uslijedio je napad iz triju glavnih smjerova: od Virovitice sa sjevera, s bjelovarskog područja sa zapada i sjeverozapada te od Grubišnoga Polja s juga.
Pobunjeničke snage držale su uređene obrambene položaje i pružale snažan otpor.
Unatoč tome, hrvatski branitelji već su prvoga dana probili dijelove protivničke obrane i napredovali nekoliko kilometara.
Oslobođena su naselja Gornja Kovačica, Velika Barna, Gornja Rašenica, Treglava i Rastovac.
Ponovno je otvorena i prometnica između Grubišnoga Polja i Velikoga Grđevca.
Međutim, taj uspjeh imao je visoku cijenu.
Prema kronologiji Grada Grubišnoga Polja, tijekom borbi 31. listopada na cijelom bojištu poginulo je pet hrvatskih branitelja, a 26 ih je ranjeno.
Iza tih brojki ostale su obitelji koje su izgubile svoje najbliže, ali i suborci koji su nastavili napredovanje znajući da se neki od njihovih prijatelja više neće vratiti.
Od 1. do 4. studenoga – oslobađanje okupiranih sela
Već 1. studenoga protivnički otpor počeo je slabjeti na pojedinim pravcima, iako su se borbe nastavile u okolici Lončarice, Velike Peratovice i Dapčevačkih Brđana.
Toga dana hrvatske snage oslobodile su Lončaricu, Zrinsku, Sibenik i Cremušinu.
Dana 2. studenoga ostvaren je jedan od najvažnijih ciljeva operacije: uspostavljen je hrvatski nadzor nad prometnicom Grubišno Polje – Virovitica.
Hrvatske postrojbe povezale su svoje sektore djelovanja, čime je protivniku dodatno otežano organizirano zadržavanje okupiranog područja.
Istodobno su zabilježeni zračni napadi JNA na vojne i civilne ciljeve.
Dana 3. studenoga hrvatske snage ušle su na prostor vojnog poligona JNA u Gakovu.
Sljedećega dana oslobođena su naselja Munije, Turčević Polje i Dijakovac.
Četvrtoga studenoga 1991. uspostavljen je hrvatski nadzor nad cijelim područjem tadašnje općine Grubišno Polje.
Taj se datum obilježava kao Dan oslobađanja Grubišnoga Polja.
Glavna oslobodilačka faza operacije time je završena, dok pojedine kronologije u širi vremenski okvir Otkosa-10 uključuju i kasnija djelovanja do 12. studenoga.
Zločini nad civilima – tragedija koja ne smije ostati u sjeni pobjede
Vojni uspjeh Otkosa-10 otkrio je i razmjere nasilja koje se prethodnih mjeseci odvijalo na okupiranom području.
Prema podacima koje donosi Grad Grubišno Polje, do oslobađanja područja ukupno je 38 osoba bilo zarobljeno i podvrgnuto zlostavljanju. Četrnaest ih je oslobođeno ili razmijenjeno, dok su 24 osobe ubijene.
Tijekom napredovanja hrvatskih snaga 2. studenoga oslobođeni su zatočenički objekti u Velikoj i Maloj Peratovici, gdje su pronađena i tijela zatočenika ubijenih prilikom povlačenja pobunjenika.
Ovi događaji pokazuju zašto povijest operacije ne može biti ispričana samo kroz oslobođene kilometre, vojne zapovijedi i pomicanje bojišnice.
Iza svake oslobođene prometnice postojale su kuće, obitelji i ljudi čije su sudbine mjesecima bile prepuštene samovolji naoružanih skupina.
Za potpunu rekonstrukciju pojedinačnih zločina potrebni su sudski spisi, dokumentacija o stradalima, svjedočenja i drugi izvorni dokazi. Posebno je važno razlikovati vrijeme počinjenja zločina od datuma pronalaska posmrtnih ostataka.
Trideset pet godina poslije – pitanje pravde još je otvoreno
Zločini počinjeni na području Bilogore nisu ostali samo predmet povijesnih istraživanja.
Dana 16. listopada 2025. u zračnoj luci u Varšavi uhićen je Živko Zagorac, kojeg je hrvatsko pravosuđe tražilo zbog sumnje na ratne zločine protiv civilnog stanovništva na području Grubišnoga Polja.
Nakon izručenja Hrvatskoj, 2. lipnja 2026. na Županijskom sudu u Zagrebu započelo je suđenje Zagorcu i Miloradu Davidoviću.
Prema izvještaju Hrvatske radiotelevizije, obojica su se na sudu izjasnila da se ne smatraju krivima.
Riječ je o kaznenom postupku u kojem odgovornost optuženika mora biti utvrđena sudskom odlukom.
Ipak, činjenica da se o zločinima iz 1991. pred sudom raspravlja i nakon 35 godina pokazuje koliko je dug i težak put od počinjenog zločina do pokušaja utvrđivanja pojedinačne odgovornosti.
Za obitelji žrtava protek vremena ne znači prestanak potrebe za istinom i pravdom.
Zašto je Otkos-10 bio vojna prekretnica?
Uspjeh hrvatskih snaga na Bilogori imao je znatno šire značenje od oslobađanja pojedinih naselja.
Operacijom je spriječeno spajanje snaga 5. banjalučkog korpusa JNA s pobunjeničkim snagama na Bilogori. Ponovno su otvorene važne prometne veze, skraćena je crta bojišta i omogućeno preusmjeravanje dijela hrvatskih snaga na druga ugrožena područja.
Prema pregledu Hrvatskog vojnika iz kolovoza 2026., oslobođeno je približno 270 četvornih kilometara.
Drugi povijesni pregledi navode veće površine, što pokazuje da opseg operacije treba promatrati i kroz različite teritorijalne i vremenske obuhvate.
No strateški rezultat nije upitan.
Hrvatske su snage uspjele osloboditi značajan okupirani prostor i preuzeti inicijativu na Bilogori.
Time su stvoreni preduvjeti za nastavak napadnih djelovanja prema Papuku i Psunju te za daljnju stabilizaciju zapadnoslavonskog bojišta.
Otkos-10, zajedno s operacijama Orkan-91 i Papuk-91, pokazao je da hrvatske oružane snage, unatoč nedostatku opreme i teškim ratnim okolnostima, više nisu bile sposobne samo braniti položaje, nego i provoditi organizirana oslobodilačka djelovanja.
Sjećanje na Bilogoru – pobjeda i odgovornost prema žrtvama
Danas, 35 godina nakon početka operacije Otkos-10, prisjećamo se hrvatskih branitelja koji su sudjelovali u oslobađanju Bilogore.
Prisjećamo se onih koji su poginuli, onih koji su ranjeni i onih koji su se vratili svojim obiteljima noseći posljedice ratnih iskustava.
Ali prisjećamo se i civila koji nisu imali mogućnost obraniti se, onih koji su odvedeni iz svojih domova, zlostavljani ili ubijeni.
Povijesna istina o Otkosu-10 nije potpuna bez obje strane te priče: vojničke pobjede i ljudskog stradanja.
Trideset pet godina poslije, naš je zadatak sačuvati dokumente, imena i svjedočanstva, bez preuveličavanja i bez prešućivanja.
Jer sjećanje na Domovinski rat nije samo prisjećanje na prošlost. Ono je i odgovornost prema generacijama koje dolaze.
U spomen na sve poginule hrvatske branitelje i civilne žrtve rata na Bilogori.
Izvori i literatura
- Grad Grubišno Polje – Domovinski rat, povijesna kronologija
- Hrvatski vojnik – Od obrane do pobjede (II. dio), 27. kolovoza 2026.
- Udruga veterana specijalne jedinice policije Alfa – Operacija Otkos-10
- Anđelko Mijatović, Otkos-10: Domovinski rat u zapadnoj Slavoniji 1990.–1991., Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata RH i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2011. (Bibliografski izvor.)
- Ante Nazor, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, HMDCDR, Zagreb, 2011.
- HRT – Počelo suđenje Živku Zagorcu i Miloradu Davidoviću za ratni zločin, 2. lipnja 2026.
Metodološka napomena: U dostupnim izvorima razlikuju se podaci o ukupnoj oslobođenoj površini i završnom datumu operacije. U tekstu je glavni operativni slijed rekonstruiran prema kronologiji Grada Grubišnoga Polja i pregledu Hrvatskog vojnika, uz navođenje razlika među izvorima. Navedena monografija Anđelka Mijatovića služi kao bibliografska referenca, a ne kao tvrdnja da je njezin cjelovit tekst neposredno pregledan za ovaj članak.
About the Author
