
Drežnica 1941.–1945. – četiri ratne godine obilježene ustaškim progonima, partizanskim otporom, talijanskim i njemačkim vojnim operacijama te djelovanjem četničkih postrojbi protiv partizanskog područja. Stanovništvo Drežnice kod Ogulina, pretežno srpske nacionalnosti, pretrpjelo je teška stradanja, a 21. studenoga 1944. dogodio se jedan od najtežih pokolja civila u povijesti toga mjesta.
Mjesto koje je gorjelo, ali nije nestalo
Ujutro 21. studenoga 1944. stanovnici drežničkih zaselaka ponovno su se našli pred naoružanim postrojbama.
Rat je već četvrtu godinu prolazio njihovim krajem. Kuće su bile spaljivane, obitelji raseljavane, stanovnici odvođeni u logore, a stanovništvo je preživljavalo između vojnih operacija, gladi i neprestanog straha.
No toga studenogačkog dana dogodio se jedan od najtežih zločina u povijesti Drežnice.
Ustaške postrojbe i pripadnici 392. legionarske divizije njemačkog Wehrmachta upali su u naselja Donje Drežnice. Prema istraživanju objavljenom u zborniku Partizanska Drežnica, ubijeno je 111 stanovnika, među njima 38 djece.
Žrtve su najvećim dijelom bili srpski civili. Mnogi nisu uspjeli pobjeći iz svojih domova. Ubijani su i spaljivani u kućama, a među stradalima bile su majke s djecom i stariji stanovnici.
Ali taj pokolj nije moguće razumjeti promatramo li samo jedan datum.
Od 1941. do 1945. Drežnica je bila područje na kojem su se isprepletali nacionalni progon, partizanski ustanak, okupacijska vojna strategija, politički i vojni sukobi te suradnja različitih protupartizanskih postrojbi.
U pojedinim operacijama protiv partizanske Drežnice sudjelovali su Talijani, Nijemci, ustaško-domobranske snage, ali i četnici.
Upravo tu počinje manje poznati dio njezine povijesti.
Kako se dogodilo da su protiv područja nastanjenog pretežno Srbima ratovale i četničke postrojbe? Zašto je Drežnica bila toliko važna okupacijskim vojskama? Jesu li civili stradavali zbog nacionalne pripadnosti, potpore partizanima ili kombinacije tih okolnosti?
Odgovore treba potražiti u događajima koji su započeli mnogo prije studenoga 1944.
Izvor 1 Historijski arhiv u Karlovcu – Biblioteka Znaci Partizanska Drežnica – Zbornik Historijskog arhiva u Karlovcu, knjiga 12 Opsežna povijesna građa o Drežnici 1941.–1945., uključujući vojne operacije, svjedočanstva, stradanje stanovništva i istraživanje ljudskih gubitaka Milice Bande. Otvori izvor ↗
Drežnica 1941.–1945. – stanovništvo i predratne prilike
Drežnica se nalazi u ogulinskom kraju, na području Velike Kapele, između Gorskog kotara, Like i Hrvatskog primorja.
Riječ je o mjestu u Hrvatskoj čije je stanovništvo povijesno bilo izrazito većinski srpske nacionalnosti i pretežno pravoslavne vjeroispovijesti.
Ta je činjenica važna za razumijevanje ratnih događaja, ali nacionalni sastav stanovništva ne treba poistovjećivati s teritorijalnom pripadnošću.
Prije rata drežničko gospodarstvo oslanjalo se na šumarstvo, poljoprivredu, stočarstvo i radništvo povezano s iskorištavanjem šuma.
Na području Drežnice djelovale su i radničke te komunističke organizacije. Njihova je predratna organiziranost poslije pridonijela stvaranju mreže pokreta otpora.
No bilo bi pogrešno sve stanovnike jednoga mjesta promatrati kao politički jedinstvenu skupinu.
Neki su imali jasno oblikovana politička uvjerenja, drugi su se ponajprije bavili obitelji, gospodarstvom i svakodnevnim preživljavanjem.
Rat će njihove živote promijeniti neovisno o tome jesu li se željeli baviti politikom.
1941. – Ustaški progoni prethodili su partizanskom ustanku
U travnju 1941. uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska.
Ustaški režim započeo je organizirani progon Srba, Židova, Roma i političkih protivnika. Takva politika vrlo se brzo odrazila i na stanovništvo Drežnice.
Prema dokumentaciji obrađenoj u zborniku Partizanska Drežnica, prva uhićenja započela su u svibnju 1941., a tijekom lipnja i srpnja represija se dodatno proširila.
Uhićivani su politički aktivisti, ugledniji stanovnici i drugi ljudi. Dio zatočenika odvođen je u Ogulin, a pojedini su završili među žrtvama ustaškog sustava logora i stratišta.
Drežnički kroničar Filip Maravić Pipo poslije je svjedočio da je do početka ustanka ubijeno oko 60 Drežničana. Taj broj navodimo kao njegovo svjedočanstvo, koje treba razlikovati od poimenično potvrđenih evidencija.
Međutim, sama kronologija progona od posebnog je značenja.
Ustaški progon srpskog stanovništva započeo je prije nego što je Drežnica postala veliko partizansko uporište.
To je činjenica koju ne smijemo izostaviti kada govorimo o kasnijem otporu.
Nisu se stanovnici tek jednoga dana odlučili priključiti oružanom pokretu, nakon čega je započela represija.
Za dio ljudi redoslijed je bio obrnut.
Najprije su došla uhićenja, progoni i ubojstva. Potom su se razvijali otpor i oružana organizacija.
Za mnoge stanovnike ustanak nije bio samo političko pitanje nego i pokušaj zaštite vlastitih života i obitelji.
Izvor 2 SABA RH Filip Maravić Pipo – Drežnica je gorjela sedam puta Svjedočanstvo drežničkog kroničara o prvim ustaškim progonima, razvoju ustanka, talijanskim operacijama i pokolju stanovništva u studenome 1944. Podatke iz sjećanja potrebno je razlikovati od izvornih vojnih dokumenata. Otvori izvor ↗
Od progona do partizanskog otpora
Tijekom ljeta 1941. na području Drežnice organiziraju se prve naoružane skupine i partizanski logori.
U rujnu je formiran Drežnički bataljun, a partizanska se organizacija postupno širila prema Jasenku, Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju.
Partizanski otpor razvijao se u prostoru čije su šume, planinski prolazi i teško pristupačan teren omogućavali skrivanje i premještanje ljudstva.
Za okupacijske snage takvo područje bilo je teško nadzirati.
Za partizane je predstavljalo važnu prednost.
Tijekom listopada 1941. talijanske su postrojbe privremeno napustile Drežnicu, ali su se ubrzo vratile.
Filip Maravić Pipo opisao je talijanski upad od 20. listopada i velika uhićenja stanovništva koja su uslijedila. Prema njegovu svjedočanstvu, više od 500 muškaraca bilo je privedeno pod izgovorom izdavanja propusnica.
Dio je zatvorenika potom odveden u Ogulin, a neki su osuđeni i pogubljeni. Drugi su završili u talijanskim zatvorima ili bili pušteni.
Premda pojedinosti i brojke zahtijevaju usporedbu s evidencijama talijanskih vlasti, opseg represije pokazuje koliko je brzo rat zahvatio svakodnevni život Drežnice.
U međuvremenu je partizanski pokret jačao.
Na području Drežnice djelovale su vojne, političke i logističke organizacije. Nastajali su objekti za smještaj boraca, liječenje ranjenika, održavanje veza i opskrbu jedinica.
Drežnica više nije bila samo skup zaselaka u planinama.
Postala je važno uporište partizanskog pokreta.
Izvor 3 Institut za povijest umjetnosti Baština odozdo – Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941.–1945. Međunarodni istraživački projekt o ratnoj povijesti Drežnice, partizanskoj infrastrukturi, bolnicama, radionicama i materijalnim tragovima Drugog svjetskog rata. Otvori izvor ↗
Drežnica 1941.–1945. – zašto je postala vojni cilj?
Ratovanje protiv partizana nije se vodilo samo napadima na njihove borbene jedinice.
Okupacijska su zapovjedništva nastojala uništiti i ono što je omogućavalo dugotrajan otpor: skladišta, radionice, bolnice, veze, prometnice i izvore hrane.
Drežnica je imala upravo takvu ulogu.
Stanovništvo je pomagalo partizanskim jedinicama, dok su šume i planine omogućavale organiziranje vojnih i pozadinskih ustanova.
Talijanskim je zapovjednicima takvo područje predstavljalo ozbiljnu prepreku uspostavljanju nadzora nad zapadnom Hrvatskom.
U rujnu 1942. pokrenuta je velika operacija „Velika Kapela”.
U njoj su sudjelovale talijanske okupacijske postrojbe, uz sudjelovanje drugih osovinskih i njima pridruženih snaga, uključujući ustaško-domobranske i četničke postrojbe.
Među ciljevima operacije bili su razbijanje partizanskih formacija, uništavanje pozadinskih baza i ovladavanje prostorom.
Posebno je značajna talijanska operativna zapovijed od 21. rujna 1942., u kojoj se potvrđuje ranije naređeno uništavanje cijelih naselja.
Takva naredba pokazuje da razaranje sela nije nužno bilo samo posljedica borbenih djelovanja.
Uništavanje naselja bilo je sastavni dio vojne politike kojom se pokušavalo onemogućiti partizanski otpor.
No tu se otvara i pitanje odnosa vojne strategije prema civilnom stanovništvu.
Partizanska jedinica mogla se povući u šumu ili prijeći na drugo područje.
Stanovnici nisu mogli tako jednostavno premjestiti svoje kuće, polja, stoku i zalihe hrane.
Spaljivanje sela zato je imalo posljedice koje su nadilazile neposredni vojni sukob.
Kada bi vojska otišla, stanovništvo je ostajalo među ruševinama, često bez dovoljno hrane i zaklona.
Zima se približavala, a obitelji su morale ponovno pronaći način kako preživjeti.
Izvor 4 Zbornik dokumenata NOR-a – talijanska vojna dokumentacija Operativna zapovijed V. armijskog korpusa od 21. rujna 1942. – Velika Kapela Izvorna talijanska vojna zapovijed za treću fazu operacije Velika Kapela. Dokument br. 100, tom XIII, knjiga 2, stranice 752–753. Navodi pravce djelovanja prema Gornjoj Drežnici i okolnim naseljima te potvrđuje naredbe o uništavanju mjesta. Otvori izvor ↗
Četnici protiv stanovništva koje je bilo pretežno srpsko
Upravo u događajima iz 1942. pojavljuje se jedan od najvažnijih i najmanje razumljivih dijelova ratne povijesti Drežnice.
Među postrojbama koje su u različitim operacijama ratovale protiv partizana nalazili su se i četnici.
To je osobito važno zato što je drežničko stanovništvo bilo izrazito većinski srpsko.
Kako objasniti takvu situaciju?
Odgovor zahtijeva razumijevanje političkog sukoba između četničkog i partizanskog pokreta.
Oba su pokreta imala pripadnike srpske nacionalnosti, ali nisu imala iste političke ciljeve.
Partizanski pokret, pod vodstvom Komunističke partije, razvijao je oružani otpor protiv okupatora i njihovih suradnika te zagovarao revolucionarno preuređenje države.
Četničke organizacije bile su povezane s monarhističkim i srpskim nacionalnim političkim ciljevima. U brojnim područjima prioritet njihovih zapovjedništava postajala je borba protiv partizana.
Taj je sukob doveo do suradnje pojedinih četničkih postrojbi s talijanskim, a poslije i s njemačkim okupacijskim snagama.
To ne znači da je svaki četnik imao iste motive niti da je svaka četnička formacija tijekom cijelog rata djelovala na jednak način.
Ali dokumentirana suradnja pojedinih četničkih organizacija s okupacijskim snagama protiv partizana povijesna je činjenica.
Kako su talijanske vlasti regrutirale četnike?
Povjesničarka Fikreta Jelić-Butić u knjizi Četnici u Hrvatskoj 1941.–1945. opisuje epizodu povezanu s područjem Drežnice.
Tijekom talijanskih operacija 1942. stanovnici Drežnice, Jasenka i okolnih krajeva odvođeni su u internaciju u Bakar i Kraljevicu.
Među interniranima je organizirano vrbovanje za četničke jedinice.
Prema Jelić-Butić, formiran je odred pod zapovjedništvom kapetana Dušana Đakovića, a u regrutiranju su sudjelovali Đuro Vukelić i Špiro Jokić.
Osobito je zanimljivo tadašnje partizansko izvješće prema kojemu su Talijani zatočene muškarce koji su pristali stupiti u četničke postrojbe puštali iz internacije, dok su njihove obitelji zadržavane u logorima.
Ako takvo izvješće odražava stvarnu praksu, dio regrutiranja provodio se u okolnostima ozbiljnog pritiska na pojedince i njihove obitelji.
To je važno za razumijevanje ljudskih sudbina.
Nisu nužno svi koji su završili u četničkim postrojbama pristupili iz jednakog političkog uvjerenja.
No organizirane jedinice potom su sudjelovale u protupartizanskim djelovanjima.
Prema dokumentima koje navodi Jelić-Butić, krajem studenoga 1942. spominjali su se četnici iz Gomirja, Drežnice i Jasenka.
Time je potvrđeno da je četnička organizacija bila prisutna i povezana s područjem koje je istodobno predstavljalo snažno partizansko uporište.
Izvor 5 Fikreta Jelić-Butić – Biblioteka Znaci Četnici u Hrvatskoj 1941.–1945. Historiografsko istraživanje četničkog pokreta u Hrvatskoj, njegovih odnosa s talijanskim i njemačkim okupacijskim snagama, regrutiranja te protupartizanskog djelovanja. Otvori izvor ↗
Zašto su četnici napadali i Srbe?
Odgovor se nalazi u političkom i vojnom sukobu.
Za pojedine četničke zapovjednike partizani su bili neprijatelji bez obzira na nacionalnost.
Srpski partizan mogao je biti jednako neprihvatljiv kao i partizan druge nacionalnosti, jer je predstavljao suprotstavljeni politički pokret.
Jednako tako, srpsko stanovništvo koje je pomagalo partizanima moglo je biti izloženo prijetnjama i nasilju četničkih skupina.
Ista nacionalnost nije jamčila istu političku stranu, a u ratnim okolnostima nije jamčila ni sigurnost pred pripadnicima vlastitog naroda.
Upravo je to jedna od činjenica koje moraju ostati jasno istaknute u povijesti Drežnice.
Rade Ivošević Mane – sudbina jednog srpskog partizana
U poimeničnoj evidenciji poginulih boraca Drežnice nalazi se ime Rade Ivoševića Mane.
Rođen je 1918. godine u Debelom Lugu. Bio je Srbin, a partizanskom se pokretu priključio 1942.
Prema poslijeratnoj evidenciji, 1943. četnici su ga zarobili i ubili u Koritima kod Drežnice.
Njegova je sudbina primjer političkog i vojnog sukoba koji se nije mogao svesti na podjelu između Hrvata i Srba.
Rade Ivošević nije ubijen zato što nije bio Srbin.
Bio je Srbin koji je pripadao partizanskom pokretu, a prema evidenciji ubili su ga pripadnici suprotstavljenih četničkih snaga.
Pojedinačan slučaj ne dokazuje ponašanje svih četničkih jedinica.
Ali pokazuje zašto je pogrešno promatrati rat isključivo kroz nacionalnu pripadnost.
1943. – Spaljene kuće, internacije i bolest
Tijekom 1943. nasilje na području Drežnice nije prestalo.
Nastavljene su vojne operacije, a stanovništvo je živjelo u iznimno teškim uvjetima.
Kuće i gospodarske zgrade spaljivane su, a nakon povlačenja vojske obitelji su često podizale privremene nastambe.
Uništavanje zaliha hrane imalo je teške posljedice.
Nedostatku odgovarajućeg smještaja, gladi, hladnoći i iscrpljenosti pridružile su se bolesti.
Jedna od najtežih bila je epidemija tifusa.
Prema istraživanju Milice Bande, tijekom ratnih godina na području Drežnice od tifusa je umrlo 80 ljudi.
Među njima su bile žene koje su njegovale bolesne i djeca koja nisu mogla izdržati bolest u uvjetima ratne oskudice.
Takvi gubici podsjećaju da rat nije odnosio živote samo mecima i granatama.
Ljudi su umirali i zbog posljedica razaranja osnovnih životnih uvjeta.
Drežničko stanovništvo pritom je pomoć dobivalo i od ljudi iz susjednih krajeva Hrvatske.
Ta solidarnost također pripada ratnoj povijesti mjesta.
Dok su jedne postrojbe razarale naselja, drugi su ljudi pomagali izbjeglicama, bolesnicima i obiteljima bez doma.
Drežnica 1941.–1945. – njemačke, ustaške i četničke operacije
Početkom 1944. njemačke su postrojbe pokrenule novu veliku operaciju.
Posebno je važna zapovijed Zapovjedništva njemačkog XV. brdskog armijskog korpusa od 10. siječnja 1944.
Njome je 114. lovačkoj diviziji, među ostalim, određeno da iznenadnom akcijom uništi partizansko zapovjedno središte za koje se pretpostavljalo da se nalazi u Drežnici.
To je izravan dokaz njemačkog vojnog interesa za ovo područje.
U uredničkoj bilješci uz objavljeni dokument navodi se da je operacija „Drežnica”, koja je trajala od 23. do 29. siječnja, izvedena uz sudjelovanje dijelova njemačkih 114. i 392. divizije te ustaško-domobranskih i četničkih snaga.
Dakle, ne radi se samo o naknadnom usmenom svjedočanstvu.
Sudjelovanje tih postrojbi zabilježeno je u objavljenoj vojnoj dokumentaciji i njezinoj historiografskoj obradi.
Njemačke jedinice tijekom operacije palile su kuće, strijeljale stanovnike i uništavale partizanske objekte.
Prema istoj dokumentaciji, uništeno je dvadesetak partizanskih objekata, a spaljena je i bolnica u Mošunama, koja je imala pedeset kreveta.
Ovdje se ponovno susreću dvije povezane, ali različite činjenice.
Prva je da je njemačko zapovjedništvo namjeravalo uništiti partizansko zapovjedno i logističko uporište.
Druga je da je tijekom operacije teško stradavalo civilno stanovništvo.
Vojni cilj ne može sam po sebi opravdati namjerno ubijanje civila.
A sudjelovanje četničkih jedinica u operaciji ne znači automatski da su njihovi pripadnici počinili svako zabilježeno ubojstvo.
Odgovornost treba utvrđivati prema konkretnim izvorima.
Izvor 6 Zbornik dokumenata NOR-a – njemačka vojna dokumentacija Njemačka zapovijed od 10. siječnja 1944. i operacija Drežnica Izvorna zapovijed njemačkog XV. brdskog armijskog korpusa te urednička dokumentacija o operaciji Drežnica od 23. do 29. siječnja 1944. Bilješke potvrđuju sudjelovanje njemačkih, ustaško-domobranskih i četničkih snaga. Otvori izvor ↗
Drežnica kao prometno i vojno uporište
Tijekom proljeća i ljeta 1944. nastavljene su borbe za kontrolu drežničkog područja.
U travnju je provedena operacija „Udar maljem”, u kojoj su sudjelovale postrojbe 392. legionarske divizije i ustaške snage.
Cilj je bio zauzimanje Drežnice i uništavanje baza za opskrbu 13. partizanske divizije.
U srpnju 1944. partizansko zapovjedništvo pripremalo je nove napade na njemačko-ustaška uporišta.
Izvorna zapovijed Štaba 13. divizije od 10. srpnja 1944. objašnjava vojnu važnost Drežnice.
Prema partizanskoj procjeni, njemačke su snage držale to područje kako bi osigurale prometnu vezu Senj – Brinje – Ogulin i njome premještale ljudstvo i vojni materijal.
Zato je kontrola Drežnice imala značenje koje je nadilazilo sam broj njezinih stanovnika.
Za partizane je bila važno logističko i operativno područje.
Za njemačko zapovjedništvo predstavljala je prepreku nadzoru prometnica i vojnih komunikacija.
Zbog toga su se snage više puta smjenjivale u nadzoru nad njom.
A stanovništvo je svaki put iznova proživljavalo posljedice.
Drežnica na Nürnberškom procesu
Događaji povezani s njemačkim operacijama na području Drežnice nisu ostali samo u lokalnim ratnim kronikama.
Spominjani su i tijekom poslijeratnog suđenja njemačkim generalima u Nürnbergu, poznatog kao Hostage Case.
Dana 12. studenoga 1947. tijekom ispitivanja njemačkog generala Ernsta von Leysera raspravljalo se o djelovanju 392. legionarske divizije i operaciji „Drežnica”.
U sudskim dokumentima pojavljuju se oznake NOKW-1770, NOKW-1772 i NOKW-1416.
Von Leyser je tijekom obrane tvrdio da je svrha operacije bila razbijanje partizanskih snaga i uništavanje njihovih skladišta i baza.
Prema njegovu objašnjenju, nakon talijanske kapitulacije na tom su području ostale velike zalihe talijanske vojne opreme kojima su se mogli koristiti partizani.
Takvo objašnjenje važno je kao izvor o njemačkom operativnom razmišljanju.
No riječ je o iskazu zapovjednika tijekom vlastite obrane, a ne o nepristranom utvrđenju svih okolnosti događaja.
Na procesu su razmatrane i optužbe povezane s razaranjem i pljačkom naselja.
To što se Drežnica spominjala u međunarodnom sudskom postupku ne dokazuje da je njime utvrđena odgovornost za pokolj 21. studenoga 1944.
Ali potvrđuje da su njemačke operacije na tom prostoru bile predmet ozbiljnog poslijeratnog razmatranja.
Izvor 7 Harvard Law School – Nuremberg Trials Project Nürnberški proces – Hostage Case, 12. studenoga 1947. Sudski zapisnik s ispitivanja generala Ernsta von Leysera. Dokumentacija o njemačkim operacijama, partizanskoj infrastrukturi i vojnim djelovanjima na području Drežnice. Otvori izvor ↗
21. studenoga 1944. – pokolj u Donjoj Drežnici
U jesen 1944. stanovništvo Drežnice ponovno se suočavalo s ratnom neizvjesnošću.
Nakon brojnih vojnih operacija i prethodnih spaljivanja mnoge su obitelji živjele u oskudici.
U studenome su došle hladnoća i snježne oborine.
Prema sjećanju Filipa Maravića Pipe, dio partizanskih postrojbi tada se nalazio izvan drežničkog područja, a u mjestu je ostala ograničena vojna organizacija.
U takvim okolnostima 21. studenoga u drežničke zaseoke upale su ustaške postrojbe i pripadnici 392. legionarske divizije.
Napadači su, prema poslijeratnim opisima, nastupali iz pravca Brinja i razdvojili se u više skupina.
Najizloženiji su bili zaseoci Donje Drežnice.
Stanovništvo nije imalo dovoljno vremena da se skloni u šumu i planine.
Ubijani su ljudi zatečeni u kućama, a pojedine su kuće spaljene zajedno sa stanovnicima.
Najviše je stradalih, prema istraživanju koje navodi ukupno 111 žrtava, evidentirano u Lokvama, Nikolićima, Selištu i Zrnićima.
Među ubijenima bilo je 38 djece.
Šestero djece spaljeno u kući
Jedan od najtežih zabilježenih događaja odnosi se na zaselak Nikolići.
Prema objavljenoj povijesnoj rekonstrukciji, šestero malodobne djece bilo je zatvoreno u kući koja je zatim zapaljena.
Djeca su živa izgorjela.
Ne trebaju nam izmišljene posljednje riječi niti zamišljeni razgovori kako bismo razumjeli što takav događaj znači.
Dovoljno je znati da je šestero djece izgubilo život u kući koju su napadači zapalili.
Nisu predstavljala naoružanu vojnu jedinicu.
Nisu odlučivala o političkoj pripadnosti svojega sela.
Bila su civilne žrtve zločina.
Poslijeratni zapisnik i identifikacija napadača
U istraživanju Milice Bande spominje se zapisnik od 18. srpnja 1945., nastao u okviru rada Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.
Prema navodima iz tog izvora, među napadačima se spominju ustaše iz Križpolja, osobito pripadnici 3. satnije, uz postrojbe 392. legionarske divizije.
U svjedočanstvu su navedena i imena Ivice Jelića Vešterčina iz Crnca te Mate Bataljuge iz Križpolja, koje su svjedoci prepoznali među napadačima.
Riječ je o poslijeratnim identifikacijama koje treba pripisati izvornom iskazu.
Takvi navodi važni su za rekonstrukciju događaja, ali bez dodatnih dokumenata ne možemo svakome od spomenutih pojedinaca pripisati određeno ubojstvo ili utvrđenu kaznenu odgovornost.
Jednako tako, zasad nije pouzdano identificirana potpuna zapovjedna struktura operacije od 21. studenoga.
Izvor 8 Historijski arhiv u Karlovcu Milica Banda – Ljudski gubici Drežnice 1941.–1945. Istraživanje ljudskih gubitaka i poimenične evidencije žrtava, objavljene u zborniku Partizanska Drežnica. U bilješkama se navodi poslijeratni zapisnik Zemaljske komisije od 18. srpnja 1945. i dosje broj 1216. Otvori izvor ↗
Je li pokolj bio odmazda?
To pitanje zaslužuje posebno objašnjenje.
Drežnica je tijekom rata bila važno partizansko uporište. Stanovništvo je pomagalo partizanskim jedinicama, a okupacijske i njima pridružene postrojbe više su puta pokušavale zauzeti područje i uništiti partizansku infrastrukturu.
Postoji dugotrajan obrazac vojnih operacija, spaljivanja naselja, uhićenja i ubijanja stanovnika.
Takve okolnosti daju osnovu za istraživanje sustavne represije i kolektivnog kažnjavanja stanovništva zbog stvarne ili pretpostavljene potpore partizanima.
Međutim, još nije pronađen pouzdan dokument koji bi pokolj 21. studenoga izravno povezao s jednom određenom partizanskom akcijom neposredno prije napada.
Zato ne možemo tvrditi da je pokolj bio odmazda za točno utvrđen prethodni događaj.
Ali ne smijemo zanemariti ni nacionalnu pripadnost žrtava.
Ustaški je režim provodio progon Srba od samog početka svoje vlasti, a drežničko je stanovništvo bilo izrazito većinski srpsko.
Zbog toga se nacionalni progon i represija protiv stanovništva povezanog s partizanima ne moraju međusobno isključivati.
Moguće je da su različiti motivi djelovali istodobno.
Njihov stvarni odnos potrebno je dokazivati na temelju zapovijedi, svjedočanstava i drugih dokumenata.
Ono što možemo jasno utvrditi jest da vojna važnost Drežnice nije mogla učiniti njezine nenaoružane stanovnike legitimnim ciljevima namjernog ubijanja.
Koliko je ljudi stradalo?
Različiti izvori donose različite brojeve žrtava pokolja 21. studenoga 1944.
Istraživanje Milice Bande navodi 111 ubijenih, među kojima 38 djece.
Filip Maravić Pipo u svojem je kasnijem svjedočanstvu naveo približno 170 ubijenih, među njima 53 djece.
U drugim komemorativnim prikazima pojavljuju se također veće brojke.
Razlike nije opravdano prešutjeti.
Moguće je da pojedine evidencije obuhvaćaju različite zaseoke, vremenska razdoblja ili skupine žrtava. Međutim, bez potpunog uspoređivanja poimeničnih popisa ne možemo pouzdano objasniti svaku razliku.
Zato u ovom članku broj od 111 navodimo prema određenom istraživanju, a ne kao neupitnu brojku koju potvrđuju svi izvori.
Ukupni ratni gubici Drežnice
Prema evidenciji objavljenoj u zborniku Partizanska Drežnica, ratni gubici razvrstani su u tri skupine:
- Poginuli borci i sudionici Narodnooslobodilačkog pokreta: 255
- Žrtve terora i rata: 529
- Umrli od tifusa: 80
Ukupno: 864 evidentirana ratna gubitka.
Ova je podjela važna jer pokazuje da 111 ubijenih tijekom studenogačkog pokolja predstavlja samo dio ukupnog ratnog stradanja Drežnice.
Broj od 111 čini približno petinu evidentiranih 529 žrtava terora i rata.
Te kategorije ne treba međusobno miješati niti ih automatski izjednačavati s ukupnim brojem stanovnika.
1945. – kraj rata, ali ne i kraj posljedica
Završetak Drugog svjetskog rata donio je kraj okupacijskih vojnih operacija, ali nije mogao vratiti izgubljene živote.
Drežnica je izašla iz rata s velikim ljudskim i materijalnim gubicima.
Ubijeni civili ostavili su obitelji bez roditelja, djece i drugih članova.
Poginuli borci nisu se vratili svojim domovima.
Brojne su obitelji ostale bez kuća, gospodarskih objekata i sredstava za život.
Posljedice internacija, bolesti i izbjeglištva trajale su i nakon završetka borbi.
Obnova se nije odnosila samo na građevine.
Trebalo je obnoviti gospodarstvo, zajednicu i svakodnevni život.
I sačuvati sjećanje na ljude kojih više nije bilo.
Drežnica 1941.–1945. – povijesni zaključak
Povijest Drežnice između 1941. i 1945. pokazuje koliko je opasno svesti Drugi svjetski rat na jednostavnu nacionalnu podjelu.
Ustaški režim započeo je progon srpskog stanovništva već 1941.
Drežnica se razvila u važno partizansko uporište.
Talijanske i njemačke okupacijske snage provodile su operacije usmjerene protiv partizanskog pokreta, njegovih baza i komunikacija.
U pojedinim operacijama sudjelovale su i ustaško-domobranske te četničke postrojbe.
Četničko sudjelovanje u protupartizanskim operacijama protiv područja nastanjenog pretežno Srbima jasno pokazuje da politički i vojni sukobi nisu uvijek slijedili nacionalne granice.
Dio Srba borio se u partizanima, a drugi u četničkim postrojbama koje su se protiv partizana sukobljavale.
U tim sukobima stradavali su i ljudi iste nacionalnosti.
Međutim, nijedna od tih činjenica ne umanjuje odgovornost za zločine nad civilima.
Niti partizansko uporište opravdava ubijanje djece.
Niti vojna operacija opravdava spaljivanje ljudi u kućama.
Niti nacionalna pripadnost određuje kolektivnu krivnju.
Drežnica je hrvatsko mjesto čije je pretežno srpsko stanovništvo tijekom Drugog svjetskog rata pretrpjelo teške gubitke.
To mora biti jasno rečeno.
Jednako jasno treba reći da su protiv partizanskog područja Drežnice, u različitim razdobljima, ratovale njemačke, talijanske, ustaške i četničke postrojbe.
Ali odgovornost za svaku pojedinačnu operaciju i svaki zločin mora se utvrđivati zasebno.
Zbog toga se povijest Drežnice ne smije svesti na jednu godišnjicu, jedan popis žrtava ili jednu političku interpretaciju.
Iza svake brojke stoji čovjek.
Iza svakog spaljenog zaselka stajale su obitelji koje su ondje živjele.
A iza pokolja 21. studenoga 1944. stoje godine progona, rata i nasilja čije posljedice moramo razumjeti ako želimo razumjeti samu tragediju.
Sjećanje na žrtve ne zahtijeva prešućivanje neugodnih činjenica. Upravo suprotno: zahtijeva da istražimo cjelovitu povijest, bez opravdavanja zločina i bez kolektivnog optuživanja naroda.
To je povijest koju Drežnica zaslužuje.
Temeljna literatura i arhivska građa
U istraživanju su korišteni povijesni zbornici, objavljeni vojni dokumenti, historiografski radovi, poslijeratna svjedočanstva i materijali istraživačkih institucija.
Središnju dokumentacijsku osnovu predstavlja Partizanska Drežnica, knjiga 12 Zbornika Historijskog arhiva u Karlovcu, objavljena 1982. godine, osobito istraživanje Milice Bande o ljudskim gubicima.
Važan dio dokumentacije čine i objavljene zapovijedi talijanskog V. armijskog korpusa, njemačkog XV. brdskog armijskog korpusa te sudska građa Nürnberškog procesa.
Za razumijevanje četničkog djelovanja korišteno je istraživanje Fikrete Jelić-Butić, dok su svjedočanstva Filipa Maravića Pipe razmatrana kao zasebna vrsta povijesnog izvora.
Napomena o izvorima: Ratne zapovijedi, operativni izvještaji, poslijeratna svjedočanstva i naknadne historiografske analize nemaju jednaku dokaznu vrijednost. Pojedine brojke i navodi razlikuju se među izvorima, zbog čega su u tekstu označeni njihovo podrijetlo i ograničenja.
Autor: Ivan Vohrić – Skrivena povijest
