Rimski ugovori 1941. nisu nastali izdvojeno od ranijih povijesnih događaja. Ova analiza prati međunarodne sporazume, talijanske teritorijalne pretenzije, njemačke strateške interese i političke odluke koje su oblikovale pitanje hrvatskih granica tijekom prve polovice 20. stoljeća.
Autor: Ivan Vohrić
Dana 18. svibnja 1941. Ante Pavelić i Benito Mussolini potpisali su u Rimu tri ugovora kojima su određeni teritorijalni, vojni i politički odnosi Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije. Tim je ugovorima Italija stekla znatne dijelove istočne obale Jadrana, a NDH prihvatila ozbiljna ograničenja svoje vojne i političke samostalnosti.
U hrvatskim povijesnim raspravama ti se ugovori često opisuju jednostavnom tvrdnjom da je Pavelić predao hrvatsku Dalmaciju Mussoliniju. S druge strane, postoje tumačenja prema kojima je potpisivanje bilo gotovo neizbježno zbog talijanske vojne nadmoći i ranijih međunarodnih sporazuma.
No koliko su takva objašnjenja povijesno potpuna?
Jesu li talijanski teritorijalni zahtjevi doista bili određeni mnogo prije nastanka NDH? Je li Pavelić imao mogućnost odbiti Mussolinijeve uvjete? Zašto Hitler nije odlučnije podržao hrvatske zahtjeve? Što o tim događajima otkrivaju njemački i talijanski diplomatski dokumenti?
Odgovori zahtijevaju povratak u vrijeme prije Prvoga svjetskog rata, a ne samo analizu potpisa stavljenih na ugovore 18. svibnja 1941.
Povijesna filmska snimka koja je potaknula istraživanje
Dana 21. svibnja 1941., tri dana nakon potpisivanja Rimskih ugovora, Ante Pavelić održao je javni govor na zagrebačkom Markovu trgu.
U sačuvanoj filmskoj snimci dijela govora izgovara riječi:
„Kada smo mi pravili ugovore o granicama, onda nismo pravili nagode i sporazume.”
Nastavlja objašnjavati da su ranije nagodbe sklapali političari koji, prema njegovu tumačenju, nisu predstavljali slobodan i suveren narod.
Potom govori da su predstavnici NDH sklapali međunarodne ugovore i najavljuje daljnje rješavanje graničnih pitanja.
Takve izjave predstavljaju političko tumačenje rezultata upravo završenih pregovora.
Ali što je stvarno prethodilo tim pregovorima?
[OVDJE UMETNUTI ARHIVSKI VIDEO – Ante Pavelić govori o granicama NDH, 21. svibnja 1941.]
Arhivska snimka: isječak povijesnoga govora Ante Pavelića o granicama NDH. U nastavku se njegove tvrdnje uspoređuju s međunarodnim ugovorima, diplomatskim izvještajima i historiografskim istraživanjima.
1. Balkanski ratovi i Londonski mir 1913.: Međunarodna pozadina teritorijalnih sporova
Dana 30. svibnja 1913. godine Londonskim mirovnim ugovorom završen je Prvi balkanski rat između Osmanskoga Carstva i Balkanskog saveza, koji su činile Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka.
Osmansko Carstvo izgubilo je gotovo sve svoje europske teritorije, ali među pobjedničkim državama ostali su neriješeni teritorijalni sporovi.
Već sljedećeg mjeseca izbio je Drugi balkanski rat, završen Bukureštanskim mirom 10. kolovoza 1913.
Za hrvatsku povijest ovdje nije najvažniji sam tijek vojnih operacija, nego širi međunarodni kontekst.
Velike europske sile nastojale su oblikovati političke odnose na Balkanu prema vlastitim strateškim interesima.
Italija i Austro-Ugarska bile su osobito zainteresirane za albansko pitanje i sprječavanje uspostavljanja suparničke prevlasti na Jadranu.
Iako Londonski mir iz 1913. nije određivao hrvatske granice, događaji toga razdoblja pokazuju kako su se teritorijalna pitanja rješavala pod snažnim utjecajem europske diplomacije.
Takav odnos snaga obilježit će i naredna desetljeća.
2. Tajni Londonski ugovor 1915.: Hrvatski teritoriji predmet međunarodne trgovine
Dana 26. travnja 1915. Velika Britanija, Francuska i Rusija potpisale su tajni Londonski ugovor s Kraljevinom Italijom.
Italija se obvezala stupiti u Prvi svjetski rat na strani Antante, dok su joj saveznici zauzvrat obećali znatne teritorije Austro-Ugarske Monarhije.
Na istočnoj obali Jadrana talijanski zahtjevi obuhvaćali su Istru, Cres, Lošinj, Zadar, Šibenik, dio sjeverne i srednje Dalmacije te brojne otoke.
O budućnosti tih područja odlučivalo se bez sudjelovanja njihovih stanovnika.
To je važno za razumijevanje kasnijih hrvatsko-talijanskih odnosa.
Talijanske teritorijalne pretenzije prema hrvatskoj obali nisu nastale 1941. godine, niti ih je izazvalo stvaranje NDH.
Postojale su mnogo prije dolaska Ante Pavelića na vlast.
Međutim, Londonski ugovor iz 1915. nije Italiji obećao cijelu istočnu obalu Jadrana.
Grad Rijeka, područje Splita i Dubrovnika te otoci Krk, Rab i Brač nisu bili predviđeni za talijansku aneksiju.
Nasuprot tome, drugi teritoriji i otoci bili su uključeni u talijanske zahtjeve.
Ta je razlika osobito važna za usporedbu s ugovorima iz 1941. godine.
Naime, Rimski ugovori nisu bili jednostavno provođenje teritorijalne podjele predviđene Londonskim ugovorom. Talijanski su se zahtjevi u međuvremenu mijenjali.
Izvor: Hrvatska enciklopedija – Londonski ugovor iz 1915.
3. Rapalski ugovor 1920.: Hrvatski krajevi pod talijanskom vlašću
Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. hrvatski su krajevi postali dio novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Italija je nakon završetka rata vojno zaposjela više područja istočnoga Jadrana.
Dana 12. studenoga 1920. u Rapallu je potpisan ugovor između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije.
Pregovori su se odvijali u nepovoljnim međunarodnim okolnostima za Kraljevinu SHS, uz značajan talijanski diplomatski pritisak.
Rapalskim ugovorom Italiji su pripali Istra, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža, grad Zadar i druga područja.
Grad Rijeka dobio je status Slobodne Države, ali je 1924. Rimskim sporazumom priključen Italiji.
Posljedice za hrvatsko i slovensko stanovništvo bile su ozbiljne.
Stanovnici tih područja našli su se pod talijanskom vlašću, a osobito nakon dolaska fašista na vlast bili su izloženi ograničavanju nacionalnih prava, zatvaranju hrvatskih i slovenskih ustanova te prisilnoj talijanizaciji.
Ove činjenice predstavljaju neizostavan dio povijesnog konteksta.
Godine 1941. dio hrvatskih teritorija već se više od dva desetljeća nalazio pod talijanskom vlašću.
Primjerice, Zadar nije prvi put pripao Italiji potpisivanjem Rimskih ugovora 1941. godine.
No Rapalski ugovor ne može se koristiti kao objašnjenje svih teritorijalnih promjena koje će nastupiti dvadeset godina poslije.
Izvor: Hrvatska enciklopedija – Rapalski ugovor
4. Talijansko-jugoslavenski sporazum 1937.: Mussolinijeva politika nije bila nepromjenjiva
Jedan događaj iz međuratnog razdoblja zaslužuje posebnu pozornost.
Dana 25. ožujka 1937. Kraljevina Jugoslavija i Kraljevina Italija potpisale su sporazum kojim su prihvatile poštovanje postojećih granica i mirno rješavanje međusobnih sporova.
Sporazum su potpisali Milan Stojadinović i Galeazzo Ciano.
Zašto je taj dokument važan?
Zato što pokazuje da Mussolinijeva Italija nije tijekom cijelog međuratnog razdoblja vodila nepromjenjivu politiku neposrednog teritorijalnog širenja na račun Jugoslavije.
U određenim okolnostima Rim je smatrao korisnim održavanje postojećih granica, osobito zbog promjena odnosa snaga u Europi.
To ne znači da su talijanske dugoročne ambicije bile napuštene.
Ali pokazuje da se politika ostvarivanja teritorijalnih ciljeva prilagođavala međunarodnim prilikama.
5. Banovina Hrvatska 1939.: Politička alternativa stvaranju države uz pomoć Osovine
Dana 26. kolovoza 1939. Sporazumom Cvetković–Maček uspostavljena je Banovina Hrvatska.
Bio je to pokušaj političkog rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja unutar Kraljevine Jugoslavije.
Banovina je imala ograničenu autonomiju i nije predstavljala konačno rješenje svih hrvatskih teritorijalnih pitanja.
Ipak, njezina uspostava pokazuje da uoči Drugoga svjetskog rata nije postojala samo jedna politička koncepcija hrvatske državnosti.
Hrvatska seljačka stranka, predvođena Vladkom Mačekom, zastupala je političke pregovore i preuređenje zajedničke države.
Nasuprot takvom pristupu stajao je Pavelićev ustaški pokret, koji je zagovarao rušenje jugoslavenske države i stvaranje neovisne Hrvatske uz pomoć stranih sila.
Ta razlika važna je za razumijevanje političkih odluka koje su uslijedile 1941.
6. Pavelić i Mussolini prije uspostave NDH: Što otkriva dokument od 23. siječnja 1940.?
Jedan od najvažnijih dokumenata pronađenih tijekom ovog istraživanja nastao je više od godinu dana prije proglašenja NDH.
Dana 23. siječnja 1940. Ante Pavelić sastao se u Rimu s talijanskim ministrom vanjskih poslova Galeazzom Cianom.
Službeni zapisnik toga razgovora objavljen je u talijanskoj diplomatskoj zbirci I Documenti Diplomatici Italiani, IX. serija, svezak III., dokument broj 194.
Na sastanku su razmatrane mogućnosti ustanka protiv Kraljevine Jugoslavije, talijanske vojne intervencije te budućeg političkog uređenja Hrvatske.
Prema zapisniku, Pavelić je predviđao mogućnost ulaska približno 30.000 talijanskih vojnika nakon izbijanja planiranog ustanka.
Razgovaralo se o budućoj hrvatskoj državi s vlastitom vojskom, ali i o carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom.
Posebno je zanimljivo pitanje personalne unije s talijanskom kraljevskom dinastijom.
Pavelić je, prema talijanskom zapisniku, izrazio suglasnost s takvom mogućnošću, ali je smatrao da je potrebno privremeno zadržati je u tajnosti.
Ipak, u kasnijim razgovorima nastojao je osigurati i određenu samostalnost hrvatskih državnih ustanova.
Ovaj dokument pokazuje da Pavelić nije tek u travnju 1941. prvi put saznao za talijanske planove političkog povezivanja Hrvatske s Italijom.
Njegova suradnja s Mussolinijevim režimom bila je ranija i dokumentirana.
Međutim, jednako je važno naglasiti što dokument ne dokazuje.
Zapisnik iz siječnja 1940. nije dokaz da je Pavelić već tada pristao na sve teritorijalne ustupke utvrđene Rimskim ugovorima u svibnju 1941.
Raniji politički dogovori, talijanska očekivanja i konkretno teritorijalno razgraničenje nisu isto.
Upravo zbog toga ovaj izvor treba uključiti u analizu bez unaprijed određenog zaključka.
Primarni izvor: Talijansko Ministarstvo vanjskih poslova – dokument 194, razgovor Ciana i Pavelića, 23. siječnja 1940.
7. Travanj 1941.: Slom Jugoslavije i uspostava NDH
U proljeće 1941. nacistička Njemačka raspolagala je iznimnom vojnom snagom.
Njemačke su postrojbe prethodno porazile Poljsku, Francusku i više drugih europskih država.
Dana 25. ožujka 1941. Kraljevina Jugoslavija pristupila je Trojnom paktu.
Nakon vojnog udara u Beogradu 27. ožujka, Hitler je donio odluku o napadu.
Njemačka i njezini saveznici napali su Jugoslaviju 6. travnja 1941.
Već 10. travnja Slavko Kvaternik u Zagrebu je proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku u ime Ante Pavelića.
Pavelić je u Zagreb stigao 15. travnja.
NDH je nastala u okolnostima njemačke vojne pobjede i raspada jugoslavenske države.
To je bitno odredilo njezin položaj.
Novouspostavljena vlast nije raspolagala vojnom snagom usporedivom s Njemačkom ili Italijom, a njezino međunarodno priznanje bilo je gotovo potpuno ograničeno na države Osovine i njihove saveznike.
Istodobno je potrebno razumjeti način na koji su tadašnji politički akteri mogli procjenjivati budućnost.
U travnju 1941. konačan ishod Drugoga svjetskog rata nije bio poznat.
Njemačka vojna snaga mogla je ostavljati dojam dugotrajne prevlasti u Europi.
No nepoznavanje budućeg ishoda rata ne uklanja pitanje odgovornosti za odluke donesene u tom trenutku.
8. Talijanska vojska u Dalmaciji prije potpisivanja Rimskih ugovora
Ovdje dolazimo do jednog od najvažnijih nalaza cijelog istraživanja.
Talijanska vojska zaposjela je važne dijelove Dalmacije prije nego što je Pavelić potpisao Rimske ugovore.
Talijanske postrojbe ušle su u Knin, Šibenik i Split sredinom travnja 1941.
Zapovjedništvo talijanske 2. armije već je 16. travnja izdalo naredbe o organiziranju vojnih zapovjedništava na zaposjednutom području.
No još je važniji dokument nastao 21. travnja.
Toga je dana Pavelićev predstavnik u Splitu, dr. Edo Bulat, uputio brzojavku u Zagreb.
U njoj opisuje kako su talijanske vojne vlasti preuzele civilnu vlast u Splitu.
Bulat je pokušao dobiti upute od Pavelića, ali mu talijanski predstavnici nisu dopustili odgodu preuzimanja vlasti.
U brzojavci navodi da je izjavio kako se pokorava jedino sili.
Odbio je potpisati zapisnik o predaji vlasti.
Taj dokument ima posebnu povijesnu važnost.
Nije riječ o naknadnom opravdavanju političkih odluka, nego o izvještaju nastalom tijekom samog događaja.
On potvrđuje da su talijanske snage vojnu i civilnu vlast nad Splitom preuzimale gotovo mjesec dana prije potpisivanja Rimskih ugovora.
Dakle, Pavelić 18. svibnja nije pregovarao o teritoriju koji je bio pod neospornom i učinkovitom vojnom kontrolom NDH.
Međutim, vojno zaposjedanje i formalno ugovorno priznavanje teritorijalne pripadnosti nisu ista stvar.
Rimskim ugovorima uspostavljeno je dodatno pravno i političko razgraničenje.
Primarni izvor: Brzojavka Ede Bulata od 21. travnja 1941., Zbornik dokumenata, br. 358, str. 783.
9. Hitler i Mussolini: Zašto Njemačka nije zaštitila hrvatske teritorijalne zahtjeve?
Nakon vojnog sloma Jugoslavije započeli su pregovori o budućoj podjeli političkog i gospodarskog utjecaja na njezinu prostoru.
Njemačka i Italija bile su saveznice, ali njihovi interesi nisu bili istovjetni.
Italija je nastojala ostvariti dugogodišnje teritorijalne zahtjeve prema istočnoj obali Jadrana.
Njemačka je posebnu važnost pridavala prometnim pravcima, gospodarskim resursima, vojnoj stabilnosti i vlastitom utjecaju na jugoistoku Europe.
Tijekom razgovora Ciana s njemačkim vodstvom od 20. do 22. travnja 1941. pokazalo se da Berlin ne želi preuzeti ulogu otvorenog zaštitnika hrvatskih zahtjeva prema Italiji.
Ribbentrop je u početku izražavao određene rezerve prema pretjeranom talijanskom utjecaju.
Međutim, Hitler je prihvatio načelo neposrednih pregovora između Italije i NDH.
Takva odluka bitno je ograničila Pavelićeve mogućnosti.
Njemačka nije željela zbog Dalmacije ugroziti odnose s Mussolinijem.
S druge strane, ni Italija nije potpuno vjerovala njemačkim namjerama.
Talijanski veleposlanik u Berlinu Dino Alfieri upozoravao je početkom svibnja 1941. da bi Italija zbog svojih teritorijalnih zahtjeva mogla izazvati nezadovoljstvo hrvatskog stanovništva, dok bi Njemačka sačuvala povoljniji politički položaj.
To je bila Alfierijeva diplomatska procjena, a ne dokaz postojanja unaprijed dogovorenog Hitlerova plana.
Ipak, pokazuje da su odnosi dviju savezničkih sila bili obilježeni i međusobnim suparništvom.
Za Pavelića je takav položaj značio da se u teritorijalnim pregovorima nije mogao osloniti na bezuvjetnu njemačku zaštitu.
10. Ljubljana, 25. travnja 1941.: Pavelić odbija dio talijanskih zahtjeva
Dana 25. travnja Ante Pavelić sastao se u Ljubljani s Galeazzom Cianom.
Talijanska strana pripremila je dva prijedloga.
Prvi je predviđao iznimno široko talijansko teritorijalno širenje na istočnoj obali Jadrana.
Drugi je podrazumijevao nešto ograničenije teritorijalno zaposjedanje, ali uz snažno političko, vojno i gospodarsko povezivanje NDH s Italijom.
Prema njemačkom diplomatskom izvještaju Siegfrieda Kaschea od 26. travnja, pregovori nisu završili sporazumom.
Pavelić je odbijao pojedine talijanske zahtjeve za teritorijem, carinskom i gospodarskom unijom te kontrolom hrvatskih oružanih snaga i lučkog prometa.
Talijanski izvori donose dodatne pojedinosti.
Prema Cianovu dnevniku, Pavelić je upozoravao da bi prihvaćanje tako širokih teritorijalnih zahtjeva moglo ugroziti njegov politički položaj u Hrvatskoj.
Izložio je protuprijedlog kojim je nastojao zadržati Split, Dubrovnik i određene otoke.
Istodobno je pokazivao veću spremnost za razgovor o političkom povezivanju s Italijom.
Ovdje postoji važna razlika između njemačkih i talijanskih zapisa.
Kasche nije osobno sudjelovao u ljubljanskom sastanku, nego je izvještavao na temelju primljenih informacija.
Ciano je bio neposredan sudionik, ali je njegove zapise potrebno promatrati i u kontekstu talijanskih političkih interesa.
Ono što oba izvora potvrđuju jest da prvi sastanak nije doveo do konačnog sporazuma i da su postojala stvarna neslaganja.
To znači da konačan sadržaj Rimskih ugovora nije jednostavno prihvaćen bez pregovora.
Izvor: Kascheov izvještaj od 26. travnja 1941..
11. Pregovori početkom svibnja: Split, carinska unija i gospodarski interesi
Pregovori su nastavljeni krajem travnja i početkom svibnja 1941.
Jedno od najspornijih pitanja bio je Split.
Ciano je 30. travnja zapisao da Mussolini ne želi popuštati u pitanju Splita, ali istodobno ne želi da pregovori zbog toga potpuno propadnu.
Talijanska strana nastojala je postići i carinsku te monetarnu povezanost s NDH.
Pavelić se protivio neposrednom uspostavljanju takve unije.
Dana 7. svibnja 1941. sastao se s Mussolinijem i Cianom u Tržiču, odnosno Monfalconeu.
Na tom sastanku utvrđene su glavne odrednice budućih sporazuma.
Pojedini talijanski zahtjevi bili su izmijenjeni, a pitanje carinske unije ostalo je riješeno općenitijim formulacijama koje nisu odmah uspostavljale zajednički gospodarski sustav.
Međutim, Mussolini nije odustao od najvažnijih teritorijalnih zahtjeva.
Posebnu povijesnu vrijednost ima Cianova uputa Antoniju Casertanu od 8. svibnja 1941.
U njoj se spominju karta razgraničenja, rudnici u zaleđu Šibenika, željezničke veze te elektroenergetski objekti u splitskom području.
Talijanska ratna mornarica zahtijevala je i graničnu crtu koja bi omogućavala zaštitu splitske luke.
Ovi dokumenti pokazuju da pitanje granica nije bilo samo rezultat nacionalnih pretenzija ili pozivanja na ranije međunarodne ugovore.
Italija je nastojala osigurati konkretne gospodarske resurse, prometnice i vojno-strateške položaje.
Granica se određivala prema odnosu vojnih snaga, ali i prema gospodarskim interesima.
12. Kojom se vojskom NDH mogla suprotstaviti Italiji?
Za razumijevanje događaja iz proljeća 1941. potrebno je postaviti i pitanje stvarnih vojnih mogućnosti NDH.
U travnju i svibnju 1941. njezine su se oružane snage tek ustrojavale nakon sloma jugoslavenske vojske.
Nisu raspolagale organizacijom, logističkom potporom ni vojnom snagom potrebnom za ravnopravan ratni sukob s Kraljevinom Italijom.
Talijanska vojska već je držala znatne dijelove istočne jadranske obale.
Uspješan izravni vojni otpor takvoj sili bio bi iznimno neizvjestan.
No tu moramo razlikovati dvije stvari.
Vojna nemoć ne znači automatski da nije postojala nikakva mogućnost političkog pregovaranja.
Dokumenti pokazuju da je Pavelić pokušavao odgoditi pojedine odluke, odbijao određene prijedloge i tražio njemačku diplomatsku potporu.
To potvrđuje postojanje ograničenog pregovaračkog prostora.
Međutim, ne postoji pouzdan dokument koji bi nam omogućio da sa sigurnošću tvrdimo što bi se dogodilo da je Pavelić odbio potpisati svaki sporazum.
Bi li Italija jednostrano anektirala još veći teritorij?
Bi li Njemačka intervenirala?
Bi li se promijenila sama vlast u NDH?
Takva pitanja možemo postaviti, ali njihove hipotetske odgovore ne smijemo prikazivati kao utvrđene povijesne činjenice.
13. Rimski ugovori 1941. – što je stvarno potpisano?
Dana 18. svibnja 1941. u Rimu potpisana su tri osnovna sporazuma.
Ugovor o određivanju granica
Prvi ugovor određivao je područja koja pripadaju Italiji.
Među njima su bili dijelovi Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara, Krk, Rab, znatni dijelovi sjeverne i srednje Dalmacije, uključujući Šibenik, Trogir i Split, zatim više dalmatinskih otoka, među njima Korčula i Mljet, te Boka kotorska.
Zadar je već pripadao Italiji temeljem ranijeg razgraničenja.
S druge strane, u sastavu NDH ostali su dijelovi Hrvatskog primorja, Makarsko primorje, dubrovačko područje te otoci Pag, Brač i Hvar.
Nije, dakle, cijela hrvatska obala ustupljena Italiji.
Ali teritorijalni gubici bili su vrlo veliki.
Sporazum o pitanjima vojnog značaja
Drugi sporazum odnosio se na vojna ograničenja na preostalom jadranskom području.
NDH se obvezala da u određenom priobalnom pojasu neće graditi ni održavati vojne utvrde, operativne baze, skladišta ratnog materijala i druge vojne objekte.
Prihvatila je i ograničenja držanja ratne mornarice, uz iznimke namijenjene policijskim i financijskim službama.
Ta ograničenja nisu značila da su sve pomorske ustanove prestale postojati.
Ali samostalna vojna kontrola Jadrana bila je znatno ograničena.
Ugovor o jamstvu i suradnji
Treći sporazum uređivao je političke i gospodarske odnose.
Italija je preuzela jamstvo političke neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti NDH unutar ugovorenih granica.
Istodobno su predviđeni različiti oblici vojne, političke i gospodarske suradnje.
Međutim, potpuna carinska i monetarna unija nije odmah uspostavljena.
Prema pravno-povijesnoj analizi Vladimira-Đure Degana, do talijanske kapitulacije 1943. nije sklopljen konkretan sporazum kojim bi se takva unija ostvarila.
To je jedna od stvarnih razlika između prvotnih talijanskih zahtjeva i konačnih obveza.
Pitanje hrvatske krune
S pregovorima je bilo povezano i pitanje hrvatske kraljevske krune.
Ona je ponuđena članu talijanske Savojske dinastije, vojvodi od Spoleta Aimoneu, koji je bio predviđen kao Tomislav II.
Međutim, nije došlo do njegova stvarnog preuzimanja vladarske vlasti u Hrvatskoj.
Pavelić je zadržao stvarnu političku vlast.
Izvori: Hrvatska enciklopedija – Rimski ugovori i Vladimir-Đuro Degan – pravni aspekti Rimskih ugovora.
14. Što se dogodilo nakon potpisa? Talijanska vojska i dalje odlučuje na terenu
Potpisivanjem Rimskih ugovora nije automatski završena talijanska vojna prisutnost na području NDH.
Dana 20. svibnja 1941. zapovjedništvo talijanske 2. armije izdalo je naredbu o predaji civilne vlasti hrvatskim vlastima na područjima koja su prema razgraničenju ostala u sastavu NDH.
Talijanske postrojbe koje su ondje ostale trebale su formalno prestati imati status okupacijskih snaga i dobiti status postrojbi smještenih na teritoriju savezničke države.
Međutim, promjena formalnog statusa nije nužno značila povlačenje svih vojnih snaga niti potpunu samostalnost hrvatske uprave.
Prema talijanskim vojnim dokumentima, Pavelić je 20. svibnja razgovarao s generalom Vittorijem Ambrosijem.
Sljedećega dana Slavko Kvaternik tražio je smanjenje talijanske vojne prisutnosti i mogućnost da postrojbe NDH preuzmu nadzor nad pojedinim područjima, među kojima su spominjani Mostar, Knin, Sinj i Trebinje.
Talijanska strana nije bezuvjetno prihvatila takve zahtjeve.
Njihova provedba ostala je ovisna o odlukama talijanskoga vojnog zapovjedništva.
Time se još jednom pokazala razlika između formalno priznatoga državnog suvereniteta i stvarne vojne moći.
Primarni izvor: Naredba talijanske 2. armije od 20. svibnja 1941., Zbornik dokumenata, knjiga 1, dokument br. 48.
15. Pavelićev govor 21. svibnja 1941.: Kako je javnosti predstavljen rezultat pregovora?
Tri dana nakon potpisivanja ugovora Pavelić je u Zagrebu javno govorio o novim granicama.
U sačuvanoj snimci isticao je međunarodnopravni karakter sporazuma koje su sklapali predstavnici NDH.
Time je nastojao naglasiti razliku između nove državne vlasti i ranijih političkih nagodbi koje su, prema njegovu tumačenju, donosili političari bez hrvatskoga državnog suvereniteta.
Međutim, diplomatski dokumenti pokazuju složeniju stvarnost.
Talijanski zahtjevi prethodili su stvaranju NDH.
Italija je vojno zaposjela dijelove Dalmacije prije potpisivanja ugovora.
Njemačka nije htjela ugroziti odnose s Mussolinijem zbog hrvatsko-talijanskih teritorijalnih sporova.
Pavelić je odbijao određene zahtjeve, ali je konačne ugovore prihvatio.
Upravo zato njegov govor ne smijemo čitati kao konačno povijesno objašnjenje događaja, nego kao javno političko tumačenje tadašnjih odluka.
Njegovu vrijednost povećava činjenica da ga možemo usporediti s izvornim dokumentima nastalima tijekom pregovora.
16. Ustaška politika i razvoj partizanskog otpora
Uloga partizanskog pokreta važna je za razumijevanje ratne povijesti hrvatskih granica, ali potrebno je poštovati kronologiju.
U svibnju 1941. još nije postojao razvijen masovni partizanski pokret koji će tijekom sljedećih godina postati važna vojna i politička snaga.
Nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. hrvatski komunisti intenzivirali su organiziranje oružanog otpora.
Uz taj datum veže se i osnivanje Sisačkoga partizanskog odreda. Međutim, postoje historiografski prijepori o točnim okolnostima njegova nastanka, mjestu okupljanja i stupnju organiziranosti skupine toga dana, a neposredna izvorna dokumentacija nije potpuna.
Tijekom ljeta 1941. ustanak se postupno širio na različita područja.
Pritom je potrebno uzeti u obzir i politiku ustaškog režima.
Ubrzo nakon uspostave NDH započeli su progoni Srba, Židova, Roma i političkih protivnika, donesene su rasne zakonske odredbe te uspostavljan sustav zatvora i logora.
Masovno nasilje nad srpskim stanovništvom bilo je jedan od važnih čimbenika razvoja pobune u Lici, na Kordunu, Baniji i u Bosni i Hercegovini.
U Dalmaciji je talijanska okupacija i aneksija postala važan razlog uključivanja dijela hrvatskog stanovništva u partizanski pokret.
Treba razlikovati partizanske postrojbe pod komunističkim vodstvom od četničkih organizacija, čiji su politički ciljevi bili drukčiji.
Talijanska je vojska tijekom rata surađivala i s pojedinim četničkim postrojbama, što je dodatno kompliciralo odnose na području NDH.
Ratna povijest hrvatskih teritorija time je postala znatno složenija od prvotnog hrvatsko-talijanskog razgraničenja.
17. Kapitulacija Italije 1943.: Pavelić odbacuje Rimske ugovore
Dana 8. rujna 1943. objavljena je kapitulacija Italije.
Time su se odnosi snaga na Jadranu iznenada promijenili.
Pavelić je već 9. rujna javno proglasio prestanak obveza iz Rimskih ugovora, a sljedećega dana uslijedila je državnopravna izjava o njihovoj neobvezatnosti za NDH.
U toj izjavi tvrdio je da Italija nije ispunjavala svoje obveze i da je trajno povrjeđivala hrvatske interese.
Ovdje se pojavljuje zanimljiva usporedba.
U svibnju 1941. Pavelić je javnosti isticao međunarodnopravni karakter potpisanih sporazuma.
U rujnu 1943. prikazivao ih je kao ugovore koji su bili nametnuti i čije su obveze prestale.
Ta različita tumačenja odražavaju i promjenu vojnih i političkih okolnosti.
Ali jednostrano proglašenje prestanka važenja ugovora nije značilo automatsko preuzimanje vlasti nad svim spornim područjima.
Njemačke postrojbe nakon talijanske kapitulacije zaposjele su velik dio istočne jadranske obale.
Na području Istre, Rijeke i dijela Hrvatskoga primorja uspostavljena je njemačka operativna zona Jadransko primorje.
Na drugim područjima njemačke su snage zadržale odlučujući vojni nadzor, čak i ondje gdje su djelovale ustanove NDH.
Istodobno su partizanske snage preuzimale kontrolu nad dijelom teritorija s kojih se povlačila talijanska vojska.
Tako su se na istom području sukobljavale različite političke i vojne vlasti.
18. ZAVNOH i pitanje hrvatskih teritorija
Nakon kapitulacije Italije ponovno je otvoreno pitanje pripadnosti područja koja su prethodno bila pod talijanskom vlašću.
Dana 13. rujna 1943. istarska narodnooslobodilačka tijela donijela su odluku o odvajanju Istre od Italije i njezinu priključenju Hrvatskoj.
Dana 20. rujna Predsjedništvo i Izvršni odbor ZAVNOH-a potvrdili su odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i drugih okupiranih područja Hrvatskoj.
Na skupu istarskih narodnih predstavnika u Pazinu 25. i 26. rujna potvrđeno je opredjeljenje za sjedinjenje Istre s Hrvatskom.
Ti su akti imali veliko političko značenje.
Međutim, njihovo donošenje nije automatski značilo i međunarodno priznanje novih granica.
Daljnji razvoj ovisio je o vojnim događajima, savezničkoj pobjedi i poslijeratnim diplomatskim pregovorima.
19. Pariški mir 1947. i oblikovanje današnjih hrvatskih granica
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata teritorijalna pitanja između Italije i Jugoslavije uređivana su međunarodnim sporazumima.
Pariškim mirovnim ugovorom od 10. veljače 1947. Italija je Jugoslaviji ustupila znatna područja koja su prethodno bila pod njezinom vlašću.
Među njima su bili najveći dio Istre, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i druga područja.
Pitanja povezana sa Slobodnim Teritorijem Trsta nastavila su se rješavati Londonskim memorandumom 1954. i Osimskim sporazumima 1975.
Današnje granice Republike Hrvatske međunarodnopravno su potvrđivane u procesu osamostaljenja 1991.–1992., na temelju dotadašnjih republičkih granica i pravila međunarodnog prava.
Iz toga proizlazi važna činjenica.
Današnje hrvatske granice nisu nastale jednim međunarodnim ugovorom niti odlukom jednoga političara.
Njihovo oblikovanje bilo je rezultat dugotrajnog povijesnog procesa, međunarodnih odnosa, vojnih sukoba i političkih odluka.
20. Je li Ante Pavelić mogao odbiti Rimske ugovore?
To je možda najvažnije pitanje cijelog istraživanja.
Na temelju dostupnih dokumenata možemo utvrditi nekoliko povijesnih činjenica.
Talijanski teritorijalni zahtjevi prema istočnom Jadranu postojali su mnogo prije nastanka NDH.
Italija je već u travnju 1941. vojno zaposjela važne dijelove Dalmacije.
Njemačka nije željela otvoreno ugroziti odnose s Mussolinijem zbog hrvatskih teritorijalnih zahtjeva.
Pavelić nije raspolagao vojnom snagom kojom bi se mogao ravnopravno suprotstaviti Italiji.
Istodobno je tijekom pregovora odbijao određene talijanske zahtjeve i nastojao smanjiti teritorijalne gubitke.
No postoje i dokumenti koji pokazuju da je njegova suradnja s Mussolinijevim režimom započela prije 1941., uključujući razgovore o vojnoj pomoći i političkom povezivanju.
Zato se njegov položaj ne može objasniti samo jednom tvrdnjom.
Nije točno prikazivati ga kao čovjeka koji je o hrvatskim granicama odlučivao u okolnostima potpune političke i vojne slobode.
Ali nije opravdano ni tvrditi da su svi kasniji ustupci bili unaprijed i nepromjenjivo određeni ranijim ugovorima.
Dokumenti potvrđuju snažan talijanski pritisak, ali i postojanje ograničenog prostora za pregovaranje.
Konačan sporazum sadržavao je i teritorijalne ustupke i određene ublažene talijanske zahtjeve.
Pavelić je taj sporazum prihvatio i potpisao.
Koliko bi se moglo postići odbijanjem potpisa, ne možemo sa sigurnošću znati.
Povijesno istraživanje mora razlikovati ono što se stvarno dogodilo od hipotetskih ishoda koji nikada nisu provjereni.
Zaključak: Povijest hrvatskih granica između međunarodnih interesa, vojnih pritisaka i političkih odluka
Povijest Rimskih ugovora iz 1941. ne počinje 18. svibnja te godine.
Njezini korijeni sežu u međunarodne odnose početkom 20. stoljeća, talijanske teritorijalne zahtjeve, tajni Londonski ugovor iz 1915. te Rapalski ugovor iz 1920.
Velik dio hrvatskih teritorijalnih pitanja nastao je znatno prije stvaranja NDH.
No isto tako Rimski ugovori nisu bili samo ponavljanje već postojećih međunarodnih sporazuma.
Njima su utvrđene i nove teritorijalne promjene, vojna ograničenja i obveze prema Italiji.
U travnju i svibnju 1941. Pavelić je pregovarao u okolnostima izrazite vojne neravnopravnosti.
Njemačka nije bila spremna preuzeti ulogu bezuvjetnog zaštitnika hrvatskih teritorijalnih interesa.
Talijanski dokumenti pokazuju da je Mussolini nastojao ostvariti dugogodišnje geopolitičke ciljeve, ali i osigurati konkretne gospodarske i vojno-strateške položaje.
Istodobno, arhivska dokumentacija potvrđuje da je Pavelićeva politička suradnja s Italijom postojala prije njegova dolaska na vlast.
Njegova vojna nemoć i politička odgovornost nisu međusobno isključive činjenice.
Također nije povijesno opravdano odluke iz 1941. vrednovati uz pretpostavku da su tadašnji političari unaprijed znali kako će završiti Drugi svjetski rat.
Ali nepoznavanje njegova ishoda ne znači da se svaka politička odluka može smatrati neizbježnom.
Stoga povijest hrvatskih granica ne treba svoditi na jednostavne političke tvrdnje o tome tko je teritorij „dao”, „prodao”, „sačuvao” ili „vratio”.
Treba utvrditi kada je pojedino područje bilo vojno zaposjednuto, kada je njegov položaj uređen ugovorom, tko je nad njim stvarno imao vlast i kako je kasnije međunarodno priznata njegova pripadnost.
Pavelićev govor od 21. svibnja 1941. ostaje vrijedan povijesni dokument.
On pokazuje kako je jedan politički akter javnosti predstavljalo vlastite odluke.
Diplomatski telegrami, vojni izvještaji, međunarodni ugovori i kasniji razvoj događaja omogućuju nam da te riječi usporedimo sa stvarnim okolnostima.
Povijest se ne može razumjeti samo iz govora političkih vođa. Ona se mora provjeravati dokumentima, okolnostima i posljedicama njihovih odluka.
Povijesni izvori i literatura
Primarni dokumenti
- Londonski ugovor o miru, 30. svibnja 1913. – Hrvatska enciklopedija.
- Londonski ugovor od 26. travnja 1915. – Hrvatska enciklopedija.
- Rapalski ugovor od 12. studenoga 1920. – Hrvatska enciklopedija.
- I Documenti Diplomatici Italiani, IX. serija, sv. III., dokument 194, zapisnik razgovora Ciana i Pavelića od 23. siječnja 1940. Službena digitalna zbirka.
- I Documenti Diplomatici Italiani, IX. serija, sv. VII., dokument 72, Cianova uputa od 8. svibnja 1941. Službena zbirka.
- Izvještaj Ede Bulata od 21. travnja 1941., Zbornik dokumenata, br. 358, str. 783.
- Izvještaj Siegfrieda Kaschea od 26. travnja 1941..
- Naredba talijanske 2. armije od 20. svibnja 1941., Zbornik dokumenata, knjiga 1, dokument br. 48.
- Hrvatski narod, Zagreb, broj 99, 22. svibnja 1941., str. 1–2, zapis Pavelićeva govora. Bibliografski podatak potvrđen u historiografskoj literaturi.
- Nezavisna Država Hrvatska, Ministarstvo vanjskih poslova, Međunarodni ugovori 1941., Zagreb, 1941., str. 49–64, tekstovi Rimskih ugovora.
Historiografska literatura
- Vladimir-Đuro Degan, „Pravni aspekti i političke posljedice Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 45/2, 2008., str. 265–278.
- Tomislav Jonjić, „Jadranske teme u Hrvatskom narodu od travnja 1941. do rujna 1943.”, Časopis za suvremenu povijest, 40/3, 2008., str. 911–932.
- Bogdan Krizman, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb, 1980.
- Nada Kisić Kolanović, NDH i Italija: Političke veze i diplomatski odnosi, Zagreb, 2001.
- Fikreta Jelić-Butić, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941.–1945., Zagreb, 1977.
- Daniel Rafaelić, Kinematografija u NDH, Zagreb, 2013., za podrijetlo i okolnosti nastanka filmskog zapisa.
- Hrvatska enciklopedija – Rimski ugovori.
- Hrvatska enciklopedija – Pariški mirovni ugovori 1947..
Urednička napomena: Članak se temelji na dostupnim primarnim dokumentima i znanstvenoj literaturi. Tvrdnje sudionika povijesnih događaja razlikuju se od utvrđenih činjenica, a povijesne alternative koje se nisu ostvarile ne prikazuju se kao dokazani ishodi.
About the Author
