Saborsko 1991.: mjesto koje su uništili, ali nisu uspjeli izbrisati iz povijesti

Saborsko – hrvatsko mjesto na važnom prometnom pravcu

Smješteno podno Male Kapele, desetak kilometara od Plitvičkih jezera, Saborsko je 1991. godine bilo pretežito hrvatsko naselje na prometnom pravcu koji povezuje Plitvice, Plaški, Josipdol i Ogulin.

Prema podatcima navedenima u presudi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Milanu Martiću, Saborsko je 1991. imalo 852 stanovnika, od kojih su 93,9 posto bili Hrvati.

Njegov položaj imao je znatnu stratešku važnost. Saborsko se nalazilo između područja na kojima su srpske pobunjeničke snage tijekom 1991. postupno uspostavljale vojnu i teritorijalnu kontrolu.

Za hrvatsko stanovništvo Saborsko je predstavljalo dom i mjesto u kojemu su generacije obitelji živjele od poljoprivrede, stočarstva, šumarstva i drugih zanimanja.

Za napadačke snage predstavljalo je prepreku povezivanju teritorija pod njihovim nadzorom.

Povjesničar i geograf Ivo Turk u radu Saborsko 1991. – zločin i posljedice objašnjava da pobunjene srpske postrojbe nisu mogle ostvariti potpunu kontrolu prometnice od Plitvičkih jezera prema Plaškom dok Saborsko nije bilo pod njihovom kontrolom.

Takve su okolnosti odredile sudbinu mjesta u mjesecima koji su prethodili njegovu padu.

Od prvih napada do gotovo potpunog okruženja

Još u proljeće 1991. sigurnosne prilike na području Saborskog počele su se pogoršavati.

Dana 2. travnja 1991., prema dokumentaciji MKSJ-a, hrvatski pripadnici tadašnje Stanice javne sigurnosti Ogulin uspostavili su policijsku ispostavu u Saborskom.

Tijekom proljeća i ljeta organizirane su i mjesne straže. Dio stanovnika uključio se u obranu, često raspolažući ograničenim naoružanjem.

Granate su ispaljivane iz smjera Ličke Jesenice, gdje se nalazila vojarna JNA. Pogađale su središte naselja i područje groblja.

Nakon toga Saborsko se gotovo svakodnevno nalazilo pod prijetnjom novog granatiranja.

Hrvatskim braniteljima pristizala je pomoć iz drugih dijelova zemlje, uključujući policijske snage iz Duge Rese, Slunja i Zagreba.

Krajem rujna na širem području Saborskog raspoređene su dodatne pričuvne snage hrvatskog MUP-a.

Obrambeni položaji organizirani su na prilazima naselju i u okolnim zaseocima, među kojima su bili Kušelj, Borik, Alan i Sivnik.

Ipak, teškoće su se povećavale.

Dostava hrane, lijekova, streljiva i drugih potrepština postajala je sve opasnija. Manje skupine branitelja probijale su se kroz okolni teritorij kako bi pribavile pomoć.

Prema istraživanju Ive Turka, posljednji hrvatski konvoj pomoći uspio se probiti do Saborskog 25. listopada 1991. godine.

Nakon toga izgledi za dugotrajniju obranu postajali su sve manji.

Studeni 1991. – posljednji dani obrane

Početkom studenoga napadi su dodatno pojačani.

Dana 2. studenoga 1991. Saborsko je pretrpjelo posebno težak gubitak.

Tijekom napada zrakoplovstva JNA pogođeni su položaji hrvatske policije na području Kušelja.

Poginula su petorica hrvatskih policajaca:

Njihovu pogibiju dokumentira Policijska uprava karlovačka, koja je i 2. studenoga 2026. obilježila 35. obljetnicu njihova stradanja.

Početkom studenoga hrvatske snage pokušale su napadom na položaje JNA kod Ličke Jesenice olakšati položaj opkoljenog Saborskog, ali ta akcija nije uspjela ostvariti potreban preokret.

U međuvremenu su se pripremale snage za konačno zauzimanje mjesta.

Branitelji Saborskog bili su svjesni neravnopravnog odnosa snaga.

Nisu raspolagali sredstvima kojima bi se mogli dugotrajno suprotstavljati oklopnim postrojbama, zrakoplovstvu i topništvu JNA.

Unatoč tome, obrana je nastavljena.

12. studenoga 1991. – dan konačnog napada

U utorak 12. studenoga 1991. započeo je napad koji će dovesti do pada Saborskog.

Prema presudi MKSJ-a Milanu Martiću, u napadu su sudjelovale postrojbe 13. korpusa JNA, uključujući Taktičku grupu 2 pod zapovjedništvom pukovnika Čedomira Bulata i 5. partizansku brigadu.

Sud je također utvrdio sudjelovanje pripadnika Teritorijalne obrane Plaški, Milicije Krajine i drugih srpskih sigurnosnih i oružanih postrojbi.

Napad je započeo djelovanjem zrakoplovstva, nakon čega je uslijedilo topničko granatiranje.

Potom su iz triju smjerova krenule kopnene snage uz potporu tenkova.

Prema kronologiji koju donosi Ivo Turk, oslanjajući se na ranije objavljenu dokumentaciju, napad je započeo oko 8.50 sati.

Tijekom prijepodneva oklopne postrojbe probijale su se prema hrvatskim obrambenim položajima.

Branitelji su pokušavali zaustaviti napredovanje neprijateljskih snaga, ali obrambene crte postupno su popuštale.

U poslijepodnevnim satima tenkovi i pješaštvo prodrli su u samo mjesto.

Oko 16 sati, prema istoj kronologiji, počele su gorjeti kuće, a posljednja hrvatska uporišta bila su izgubljena.

Za preostale branitelje i civile započelo je povlačenje prema šumovitom prostoru izvan naselja.

Mnogi su se pokušavali probiti prema slobodnom hrvatskom teritoriju, izloženi opasnosti od neprijateljske paljbe, zarobljavanja i zimskih vremenskih uvjeta.

Ubojstva nakon ulaska napadačkih snaga

Nakon zauzimanja Saborskog pripadnici srpskih snaga počinili su ubojstva stanovnika koji su ostali u mjestu.

Posebno su bili ugroženi stariji i nemoćni ljudi koji nisu mogli napustiti svoje domove ili su odlučili ostati vjerujući da im se ništa neće dogoditi.

Među njima je bio i Mate Matovina, rođen 1895. godine, kojemu je život oduzet u 96. godini.

Njegovo se ime nalazi među žrtvama čije je ubojstvo dokumentirano u haškoj presudi.

Jedno od najpotresnijih svjedočanstava odnosi se na događaje u kući Petra Bićanića, poznatog pod nadimkom Krtan.

Podrum u kojem su civili tražili spas

Tijekom zračnog napada oko dvadeset stanovnika sklonilo se u podrum kuće Petra Bićanića.

Među njima su bili muškarci, žene i djeca.

Prema svjedočanstvima Ane Bićanić i drugih očevidaca, iznesenima u postupku pred MKSJ-om, nakon prestanka najžešćeg bombardiranja civili su začuli glasove vojnika.

Strahujući da bi kuća mogla biti zapaljena dok se nalaze u podrumu, kroz vrata su istaknuli bijelu potkošulju pričvršćenu na drveni štap.

Na taj su način pokušali pokazati da se ondje nalaze civili.

Vojnici su im naredili da iziđu.

Muškarce su odvojili od žena, oduzeli im novac i dragocjenosti te ih odveli iza obližnje kuće.

Ondje su ih dvojica naoružanih pripadnika srpskih snaga ubila automatskim oružjem.

Među ubijenima bili su Milan Bićanić, Nikola Bićanić, Petar Bićanić, Jure Štrk, Ivan Vuković i dvojica muškaraca koji su nosili ime Jure Vuković.

Preživjelima je zaprijećeno smrću ako ne napuste mjesto.

Prema sudski utvrđenim činjenicama, prilikom njihova bijega vojnici su pucali za njima.

Ova tragedija nije ostala samo usmeno sjećanje.

Detalji zločina zapisani su u presudi Milanu Martiću, u odlomcima 229.–231., na temelju svjedočanstava, dokaznog materijala i naknadnih ekshumacija.

Koliko je ljudi ubijeno u Saborskom?

U javnosti se pojavljuju različiti podatci o broju žrtava Saborskog. Za razumijevanje tih podataka važno je razlikovati ukupno stradanje mjesta od ubojstava utvrđenih u pojedinim sudskim postupcima.

Ministarstvo hrvatskih branitelja u službenoj objavi iz 2016. godine navodi da je prilikom stradanja Saborskog ubijeno 48 njegovih stanovnika, uglavnom civila.

S druge strane, u presudi Milanu Martiću od 12. lipnja 2007. godine, u odlomku 379., MKSJ je utvrdio da je 20 osoba namjerno ubijeno u Saborskom 12. studenoga 1991.

Sud je za 13 od tih osoba utvrdio i sve potrebne elemente kaznenog djela ubojstva kao zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja.

Za preostalih sedam žrtava Sud nije mogao izvan razumne sumnje utvrditi jesu li u trenutku smrti bile civili ili osobe koje nisu aktivno sudjelovale u borbama.

To ne znači da Sud nije utvrdio njihovu nasilnu smrt, nego da za te osobe nisu bili dokazani svi pravni elementi navedenih kaznenih djela.

Stoga broj od 20 namjerno ubijenih osoba, utvrđen u predmetu Martić, ne predstavlja konačan popis svih žrtava Saborskog tijekom Domovinskog rata.

Svaki od tih podataka mora se čitati u kontekstu dokumenta iz kojega potječe.

Iza svih brojki nalaze se konkretni ljudski životi, obitelji i sudbine.

Masovne grobnice – dokazi otkriveni nakon oslobođenja

Nakon vojno-redarstvene operacije Oluja u kolovozu 1995. omogućeni su pristup okupiranom području i početak sustavnijeg istraživanja mjesta stradanja.

Ekshumacije na području Saborskog započele su u listopadu 1995.

U presudi Milanu Martiću posebno se spominje masovna grobnica na lokalitetu Popov Šanac, nedaleko od crkve sv. Ivana Nepomuka.

Na tom je mjestu pronađeno četrnaest posmrtnih ostataka.

U grobnici na području Borika pronađeni su ostatci još triju osoba, dok su druge žrtve pronađene u pojedinačnim grobovima.

Identifikacije i forenzički nalazi omogućili su povezivanje dijela pronađenih tijela sa zločinima počinjenima 12. studenoga 1991.

Ekshumacije su imale presudnu važnost za obitelji nestalih, ali i za utvrđivanje činjenica pred međunarodnim sudom.

Ondje gdje je rat ostavio razorene kuće i šutnju, pronađeni posmrtni ostatci i sudska dokumentacija pomogli su rekonstruirati sudbinu stradalih.

Sustavno razaranje mjesta

Stradanje Saborskog nije završilo ubojstvima i protjerivanjem stanovništva.

Nakon završetka borbi uslijedilo je razaranje i pljačkanje imovine.

U presudi Milanu Martiću navedeni su dokazi o paljenju kuća, odvoženju vozila, traktora, stoke i drugih stvari iz napuštenog naselja.

Haško sudsko vijeće utvrdilo je da su srpske snage nakon napada namjerno palile civilne kuće i imovinu u velikim razmjerima te da takvo postupanje nije bilo opravdano vojnom nužnošću.

Uništavana je i druga seoska infrastruktura.

Teško su stradale crkva sv. Ivana Nepomuka, druga mjesna crkva i groblje.

U haškoj presudi utvrđeno je da su obje crkve bile uništene do sredine prosinca 1991. godine, ali Sud nije mogao na temelju dokaza pouzdano utvrditi tko je neposredno prouzročio njihovo konačno uništenje.

Za razliku od toga, namjerno paljenje civilnih kuća nakon borbi utvrđeno je kao razaranje koje nije bilo opravdano vojnom nužnošću.

Razmjeri uništavanja bili su takvi da Saborsko nakon završetka okupacije više nije nalikovalo mjestu koje su njegovi stanovnici napustili u studenome 1991.

Četiri godine progonstva

Stanovnici koji su se uspjeli spasiti našli su utočište u Ogulinu, Karlovcu, Zagrebu i drugim mjestima na slobodnom hrvatskom teritoriju.

Dio civila koji su ostali u Saborskom nakon napada bio je odveden u vojarnu kod Ličke Jesenice te je poslije prebačen na područje pod hrvatskim nadzorom.

Za prognanike su započele godine neizvjesnosti.

Njihovi su domovi bili razoreni ili opljačkani, a povratak je bio nemoguć dok je Saborsko ostajalo pod okupacijom.

Djeca su odrastala daleko od zavičaja, stariji su čekali vijesti o izgubljenim članovima obitelji, a mnogi nisu znali jesu li njihovi najbliži živi.

Time su stvoreni uvjeti za povratak prognanika, potragu za posmrtnim ostatcima stradalih i obnovu naselja.

Povratak, međutim, nije značio povratak u život kakav je postojao prije rata.

Demografske posljedice – mjesto koje se obnavljalo, ali gubilo stanovništvo

Ratno razaranje ostavilo je dugotrajne posljedice na stanovništvo Saborskog.

Prema popisu iz 1991. godine, samo naselje Saborsko imalo je 852 stanovnika.

Trideset godina poslije, prema popisu iz 2021., u njemu su živjela 334 stanovnika.

Smanjenje broja stanovnika ne može se pripisati isključivo ratnim događajima jer su na taj proces utjecali i starenje stanovništva, iseljavanje te gospodarske prilike.

Ipak, rat, razaranje i višegodišnje progonstvo dodatno su pogoršali već postojeće demografske probleme.

Ivo Turk upravo u tome prepoznaje jednu od najtežih dugoročnih posljedica tragedije Saborskog.

Obnoviti kuću moguće je građevinskim radovima.

Obnoviti zajednicu, povjerenje, obiteljske veze i život koji je nasilno prekinut mnogo je teže.

Sudska odgovornost – od Haaga do hrvatskog pravosuđa

Zločini počinjeni u Saborskom bili su predmet postupaka pred međunarodnim pravosuđem.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju 12. lipnja 2007. osudio je Milana Martića na 35 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja počinjenih na područjima Hrvatske.

U presudi je, među ostalim, obrađeno i stradanje Saborskog.

Sud je dokumentirao sudjelovanje jedinica JNA i srpskih snaga u napadu te utvrdio namjerna ubojstva i neopravdano razaranje civilne imovine.

Događaji u Saborskom također su razmatrani u postupku protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, u kojemu su prikupljeni dodatni iskazi i dokumentacija o djelovanju srpskih snaga na tom području.

Važan korak u hrvatskim postupcima dogodio se i 2024. godine.

Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci objavilo je 30. rujna 2024. da je pokrenuta istraga protiv nekadašnjeg zapovjednika JNA, državljanina Srbije rođenog 1942., zbog sumnje na ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Prema priopćenju DORH-a, predmet istrage bio je napad na Saborsko i okolna mjesta te zapovjedna odgovornost za ubojstva, zlostavljanja i razaranje.

U činjeničnom opisu istrage navedena je sumnja da je u Saborskom i bližoj okolici ubijeno najmanje 37 osoba, uz uništavanje velikog broja stambenih i gospodarskih objekata.

Riječ je o navodima iz istrage, a ne o pravomoćno utvrđenoj krivnji te osobe.

I trideset pet godina nakon zločina pitanje kaznene odgovornosti ostaje važan dio nastojanja da se utvrdi puna istina o događajima u Saborskom.

Sjećanje na žrtve nije samo obilježavanje obljetnice

Saborsko danas ponovno ima svoje kuće, crkvu, stanovnike i svakodnevni život.

U mjestu se nalaze spomen-obilježja posvećena poginulim braniteljima i ubijenim civilima, među kojima je i spomen-obilježje masovne grobnice poznato kao Ranjena golubica.

Godine 2016., prilikom obilježavanja 25. obljetnice stradanja, otvorena je i spomen-soba u prostorijama Područne škole Saborsko.

Otvorila ju je Kate Matovina, majka dvojice poginulih hrvatskih branitelja.

Taj čin povezuje osobnu tragediju jedne obitelji sa sjećanjem čitavog mjesta.

Jer povijest Saborskog nisu samo vojni položaji, topnički napadi i datumi.

To je povijest roditelja koji su izgubili djecu, djece koja su ostala bez roditelja, obitelji koje su morale napustiti svoje domove i stanovnika koji se nikada nisu vratili.

To je i povijest branitelja koji su, unatoč neravnopravnom odnosu snaga, više od tri mjeseca branili svoje mjesto.

Njihov otpor dio je povijesti stvaranja i obrane samostalne Republike Hrvatske.

Saborsko, 35 godina poslije – zločin koji se ne smije zaboraviti

Danas, 12. studenoga 2026., navršava se 35 godina od pada Saborskog.

Trideset pet godina od dana kada su u mjesto ušli tenkovi i pripadnici napadačkih snaga.

Trideset pet godina od ubojstava stanovnika, paljenja kuća i početka progonstva.

Zločini u Saborskom nisu samo dio hrvatskog nacionalnog sjećanja. O njima postoje dokumenti, iskazi svjedoka, forenzički nalazi i međunarodne sudske presude.

Zbog toga priču o Saborskom treba prenositi novim generacijama, oslanjajući se na činjenice i poimence pamteći stradale.

Saborsko je preživjelo svoju tragediju.

A njegova povijest ostaje trajno svjedočanstvo o cijeni koju su njegovi stanovnici platili tijekom Domovinskog rata.