Digitalna rekonstrukcija povijesne fotografije talijanske vojne parade u Splitu 1941. godine. Ilustracija uz članak o napadu na talijansku vojnu glazbu 9. studenoga 1941.
Napad na talijansku vojnu glazbu u Splitu 9. studenoga 1941. bio je jedna od značajnijih oružanih akcija protiv talijanskih okupacijskih snaga u gradu. Pripadnici splitske ilegalne udarne grupe bacili su tri ručne bombe na vojnu kolonu, izazvavši poginule, ranjene i paniku. Uslijedila su masovna uhićenja, odmazda i osobna reakcija Benita Mussolinija. Sačuvani talijanski dokumenti i pismo Rade Končara otkrivaju okolnosti napada, ali i proturječne podatke o broju žrtava.
Split pod talijanskom okupacijom
U nedjelju 9. studenoga 1941. Split je već gotovo sedam mjeseci živio pod talijanskom okupacijom.
Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. talijanska je vojska zauzela grad. Rimskim ugovorima, potpisanima 18. svibnja 1941. između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske, Split je zajedno s dijelom Dalmacije prepušten Italiji i uključen u njezin državni sustav.
Za stanovništvo to nije značilo samo promjenu zastave i uprave.
Talijanske okupacijske vlasti nastojale su uspostaviti političku, administrativnu i kulturnu kontrolu nad gradom. Talijanski jezik dobivao je povlašten položaj u javnom životu, mijenjali su se nazivi ulica, uvodile nove školske i upravne mjere, a fašističke organizacije nastojale su nametnuti vlastite političke simbole.
Istodobno je raslo nezadovoljstvo stanovništva.
Dio otpora izražavao se štrajkovima, bojkotom okupacijskih manifestacija, ilegalnim lecima i ispisivanjem parola. Drugi dio prerastao je u sabotaže, napade na vojne komunikacije i oružane akcije protiv talijanskih postrojbi.
Važnu ulogu u organiziranju ilegalnog otpora imale su Komunistička partija Hrvatske, Savez komunističke omladine Jugoslavije i njihove udarne grupe.
U takvim okolnostima Split je tijekom jeseni 1941. postao poprište sve učestalijih oružanih sukoba.
Zašto je meta postala talijanska vojna glazba?
Talijanska vojna glazba redovito je prolazila gradskim ulicama, sudjelujući u ceremonijama podizanja i spuštanja talijanske zastave.
Takvi su nastupi imali izrazitu političku i simboličku ulogu.
Prema kasnijim sjećanjima sudionika ilegalnog pokreta, prolazak vojne glazbe bio je praćen izvođenjem talijanskih vojnih i fašističkih pjesama, uključujući Giovinezz u, poznatu fašističku himnu.
U poslijeratnim svjedočanstvima spominje se i prisiljavanje građana na fašistički pozdrav, uz prijetnje i fizičko nasilje nad onima koji ga nisu željeli uputiti.
Takva svjedočanstva treba promatrati u kontekstu života pod okupacijom, ali i razlikovati osobna sjećanja od neposrednih službenih dokumenata.
U svakom slučaju, vojna glazba nije predstavljala samo glazbeni sastav. Njezini javni nastupi bili su dio svakodnevnog demonstriranja talijanske vlasti nad gradom.
Prema prikazima sudionika otpora, upravo je zato odabrana za napad.
U organizaciji akcije važnu je ulogu imao Rade Končar, tadašnji sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, koji se tijekom jeseni 1941. nalazio u Splitu.
Međutim, neposredan povod za izbor cilja otkriva jedan posebno značajan dokument.
Izvor: sjećanja sudionika, Savez antifašističkih boraca i antifašista RH [5]
Končarovo pismo: tragedija koja je prethodila napadu
Dana 10. studenoga 1941., samo dan nakon napada, Rade Končar napisao je pismo Vladimiru Popoviću, u kojemu opisuje djelovanje ilegalnih grupa u Splitu.
U tom se pismu osvrće na bombaške napade izvedene 7. studenoga.
Tijekom tih napada stradale su i osobe koje nisu bile pripadnici okupacijskih snaga.
Prema talijanskim policijskim dokumentima, u Brankovu prilazu jedna je bomba ranila dvoje djece, od kojih je jedno poslije preminulo. Naknadni izvještaj iz veljače 1942. kao poginulo dijete navodi petogodišnjeg Davora Precila.
Končar u svojem pismu također potvrđuje smrt djeteta i ranjavanje civilnih osoba.
Bio je svjestan da takvi događaji nanose štetu ugledu ilegalnog pokreta te da ih talijanske vlasti koriste u propagandi protiv komunista i antifašističkog otpora.
Iz pisma proizlazi da je novi napad trebao biti usmjeren na jasno prepoznatljivu okupacijsku vojnu postrojbu.
Končar je želio pokazati da su vojne i okupacijske strukture stvarna meta djelovanja ilegalnih grupa.
To ne umanjuje tragediju ranijih napada niti otklanja odgovornost za stradavanje civila.
Naprotiv, pismo je važno upravo zato što pokazuje da su i u samom rukovodstvu ilegalnog pokreta postojale spoznaje o štetnim posljedicama neselektivne uporabe eksplozivnih sredstava u naseljenom gradu.
Izvor: pismo Rade Končara od 10. studenoga 1941., Zbornik dokumenata NOB-a u Dalmaciji, knj. 1, dok. 111 [2]
Napad na talijansku vojnu glazbu: pripreme i sudionici
Prema ratnoj kronologiji Splita i kasnijim svjedočanstvima, u neposrednoj izvedbi napada sudjelovali su:
Veljko Neškovčin, Nikola Trebotić, Života Katunarić i Tonko Krstulović.
U pojedinim objavljenim prikazima Krstulović se navodi kao Tomo, dok ga talijanski policijski dokumenti identificiraju kao Antona Krstulovića.
Akcijom je rukovodio Ante Roje, zapovjednik splitskih udarnih grupa.
U pripremama su sudjelovale Tonka Lukas i Neva, odnosno Nevenka Paić-Roje, koje su, prema poslijeratnim prikazima, eksplozivne naprave skrivene pod odjećom prenijele na dogovoreno mjesto.
Talijanski istražni izvještaj iz veljače 1942. donosi nešto drukčiju rekonstrukciju priprema i spominje značajnu ulogu Roka Peračića te Josipa Dumanića.
U njemu se opisuje više sastanaka uoči napada, među ostalim u kući obitelji Piplović te u kući Josipa Dumanića u Ružićevoj ulici.
Prema tom policijskom prikazu, sudionici su se tijekom 9. studenoga okupljali i dogovarali posljednje pojedinosti napada.
Poslijeratna svjedočanstva, s druge strane, navode da je akcija bila pripremljena već prethodnoga dana, ali nije izvedena jer izvođači nisu na vrijeme dobili znak o približavanju vojne glazbe.
Ove razlike nisu nevažne.
Talijanska policijska rekonstrukcija nastala je na temelju ispitivanja uhićenih osoba. U samom izvještaju kvestura priznaje primjenu pritiska tijekom ispitivanja.
Zato te iskaze nije opravdano prihvaćati bez usporedbe s drugim izvorima.
Ipak, različiti dokumenti podudaraju se u temeljnim činjenicama: napad je bio organiziran, izveden prema unaprijed utvrđenom planu, a glavni cilj bila je talijanska vojna glazba s vojnom pratnjom.
Izvori: izvještaj Kraljevske kvesture u Splitu od 26. veljače 1942., dok. 248 [4]; sjećanja sudionika, SABA RH [5]
Nedjelja, 9. studenoga 1941.: tri eksplozije oko 17:30 sati
Napad je izveden približno u 17:30 sati.
Talijanska vojna glazba i odjel pješaštva divizije Cacciatori delle Alpi prolazili su tadašnjom ulicom Corso d’Italia, ranije poznatom kao Tartaljina ili Tartaglina ulica.
Riječ je o dijelu današnje Ulice kralja Zvonimira.
Vojna kolona kretala se na ceremoniju spuštanja talijanske zastave.
Prema rekonstrukciji iz ratne kronologije, tri su bombe bacili Veljko Neškovčin, Nikola Trebotić i Života Katunarić, dok je Tonko Krstulović sudjelovao u osiguravanju odstupnice.
Eksplozije su pogodile vojnu kolonu.
Rade Končar, koji je prema vlastitom pismu promatrao događaj s udaljenosti od približno stotinu metara, opisao je paniku među talijanskim vojnicima.
Njegov izvještaj govori o vojnicima koji su padali, pokušavali pronaći zaklon i bježali s mjesta eksplozija.
Ubrzo je započela pucnjava.
Talijanske patrole pokrenule su potjeru, a vojnici i policajci pregledavali su ulice, dvorišta i obližnje kuće.
Zanimljivo svjedočanstvo donosi i splitska ratna kronika, koja prenosi opažanja suvremenika o uzbunama toga poslijepodneva.
Prema tim zapisima, eksplozije i pucnjava odjekivale su na više mjesta u gradu.
Važno je, međutim, napomenuti da se nisu svi zabilježeni incidenti toga dana odnosili na tri bombe bačene na vojnu glazbu.
Tijekom tih sati Split nije bio poprište samo jednoga izoliranog događaja, nego šireg vala ilegalnih akcija i okupacijskih protumjera.
Izvori: Ratna kronika Splita 1941.–1945. [1]; pismo Rade Končara [2]
Napad na talijansku vojnu glazbu i proturječni podaci o žrtvama
Upravo je broj žrtava jedno od najvažnijih pitanja koje otvaraju sačuvani dokumenti.
U povijesnim pregledima najčešće se navodi da su ranjena 24 talijanska vojnika.
Ta se brojka pojavljuje i u talijanskom izvještaju prefekture za studeni 1941.
Međutim, isti dokument donosi dvije različite bilance.
U uvodnom dijelu izvještaja navodi se da su na Corsu Italia poginule dvije osobe, a ranjeno ih je više od pedeset.
U detaljnom opisu napada od 9. studenoga navodi se, pak, da su ranjena 24 vojnika, od kojih je jedan poslije umro, te još dvije civilne osobe.
To znači da neslaganja nisu prisutna samo između talijanskih i partizanskih izvora, nego i unutar jednoga talijanskog izvještaja.
Dodatnu složenost unosi dokument Kraljevske kvesture u Splitu od 26. veljače 1942.
U njemu se navodi četrdeset ranjenih osoba, među kojima 28 vojnika.
Dokument poimence navodi dvojicu pripadnika talijanske vojske koji su podlegli ozljedama: jednog 9. studenoga 1941., a drugog 12. veljače 1942.
Riječ je o vojniku odnosno dočasniku navedenima kao Machin Giovannini i Luigi Marchetti.
| Dokument | Poginuli | Ranjeni |
|---|---|---|
| Prefektura, studeni 1941. (uvodni dio) | dvije osobe | više od pedeset |
| Prefektura, studeni 1941. (detaljan opis napada) | jedan vojnik poslije je umro | 24 vojnika i dvije civilne osobe |
| Kraljevska kvestura u Splitu, 26. veljače 1942. | dvojica pripadnika vojske (9. 11. 1941. i 12. 2. 1942.) | 40 osoba, među kojima 28 vojnika |
Pregled sastavljen prema podacima navedenima u tekstu.
Ovi podaci otvaraju pitanje jesu li različite brojke nastale zbog nepotpunih prvih izvještaja, kasnijih smrti ranjenika, promjena u evidenciji ili drugih okolnosti.
Bez dodatne provjere izvornih bolničkih i vojnih evidencija ne može se pouzdano utvrditi konačna bilanca.
Sigurno je da je napad prouzročio poginule i ranjene među talijanskim vojnicima te ranjavanje civila. Točan ukupan broj žrtava ostaje predmetom provjere.
Povijesno istraživanje ne bi smjelo odabrati samo jednu brojku zato što se ona najčešće ponavlja.
Izvori: izvještaj splitske prefekture za studeni 1941., dok. br. 338 [3]; izvještaj Kraljevske kvesture od 26. veljače 1942., dok. br. 248 [4]
Veljko Neškovčin: ranjavanje, uhićenje i smrt
Prilikom povlačenja s mjesta napada Veljko Neškovčin našao se na putu talijanskih patrola.
Prema sačuvanim opisima, pokušao je izbjeći legitimiranje i pobjeći.
Tijekom potjere pogođen je vatrenim oružjem u predjelu trbuha.
Teško ranjen, završio je u rukama okupacijskih vlasti i prebačen u splitsku bolnicu.
Talijanski izvještaj prefekture od 17. studenoga 1941. potvrđuje da je Neškovčin preminuo 13. studenoga u 18:30 sati.
U istom dokumentu navodi se da je bio mehaničar, rođen 18. listopada 1915. u Splitu.
Policijska služba sumnjičila ga je za sudjelovanje u bombaškom napadu te za ranije ilegalne aktivnosti.
Kasnija svjedočanstva opisuju njegovo odbijanje suradnje s istražiteljima, dok ratna kronologija spominje i zlostavljanje nakon uhićenja.
Za potonju tvrdnju potrebno je razlikovati naknadna svjedočanstva od onoga što izričito potvrđuju službeni talijanski dokumenti.
Neškovčinova smrt bila je jedan od prvih neposrednih gubitaka među sudionicima napada.
Izvori: izvještaj o smrti Veljka Neškovčina, dok. br. 335 [3]; Ratna kronika Splita [1]
Mussolinijeva reakcija: uhićenike smatrati taocima
Napad na vojnu glazbu izazvao je reakciju koja je nadilazila lokalne vojne i policijske strukture.
Dana 11. studenoga 1941. Benito Mussolini uputio je brzojav talijanskom guverneru Dalmacije Giuseppeu Bastianiniju.
Dokument je sačuvan u zbirci talijanskih izvještaja.
Mussolini je naredio da se osobe uhićene zbog napada smatraju taocima, a počinitelji izvedu pred izvanredni sud.
To je iznimno važan povijesni podatak.
Pokazuje da okupacijske vlasti nisu namjeravale ograničiti odgovor samo na pronalaženje neposrednih izvršitelja napada.
Sustav talaca omogućavao je provođenje represivnih mjera protiv šireg kruga stanovništva, uključujući osobe kojima nije bila dokazana povezanost s konkretnom akcijom.
O Mussolinijevu raspoloženju svjedoči i dnevnik talijanskog ministra vanjskih poslova Galeazza Ciana.
Prema Cianovu zapisu od 11. studenoga, Mussolini je bio izrazito ogorčen događajima u Splitu te je govorio o drastičnim odmazdama za ranjene i poginule talijanske vojnike.
Ciano je, međutim, izrazio sumnju da će takve prijetnje doista biti provedene u najavljenom obliku.
Zbog toga treba razlikovati Mussolinijeve zabilježene prijetnje od dokumentiranih represivnih mjera koje su kasnije stvarno izvršene.
Izvor: Mussolinijeva depeša od 11. studenoga 1941., dok. br. 330 [3]
Stotine uhićenih i grad pod strožim nadzorom
Prema talijanskom izvještaju prefekture, u operaciji provedenoj u okolici mjesta napada uhićene su 143 osumnjičene osobe.
Taj podatak odnosi se na neposrednu policijsku akciju.
U danima koji su slijedili provedena su nova uhićenja, pretresi i interniranja.
Zbog toga broj od 143 uhićene osobe ne predstavlja ukupan broj ljudi koji su bili zahvaćeni represijom tijekom studenoga.
Okupacijske vlasti pooštrile su ograničenja kretanja. Početak policijskog sata pomaknut je s 18 na 17 sati, a prema objavljenim naredbama zabrana kretanja trajala je do jutarnjih sati.
Pojačan je nadzor ulazaka i izlazaka iz grada, a pojedine kategorije stanovništva morale su se posebno prijavljivati policiji.
U izvještaju prefekture za studeni zabilježeni su i zatvaranje škola, pretresi, uzimanje talaca te interniranja.
Mnogi Splićani odvedeni su u zatvore ili na mjesta internacije izvan grada.
Policijska represija nije bila usmjerena samo protiv osoba za koje je postojala sumnja da su neposredno sudjelovale u napadu.
Zahvaćala je šire krugove politički nepouzdanih, pripadnika ilegalnog pokreta, njihovih simpatizera, ali i stanovnika koji su se slučajno našli na mjestima policijskih operacija.
Talijanske vlasti pokušale su pridobiti i predstavnike splitskoga javnog života kako bi osigurale suradnju stanovništva u suzbijanju otpora.
Prefekt Paolo Zerbino razgovarao je s vjerskim, političkim i gospodarskim predstavnicima grada.
U dokumentima se spominje i splitski biskup Kvirin Klement Bonefačić, od kojega je traženo javno obraćanje stanovništvu.
Službeni izvještaji tako otkrivaju da je okupacijska uprava uz policijsku silu nastojala upotrijebiti i autoritet istaknutih javnih osoba.
Izvor: izvještaj splitske prefekture za studeni 1941., dok. br. 338 [3]
Istraga se nastavila i 1942. godine
Talijanske vlasti nisu uspjele neposredno nakon napada utvrditi sve njegove sudionike.
Istraga je trajala mjesecima.
U opsežnom izvještaju od 26. veljače 1942. policija je rekonstruirala niz sastanaka, identitete sudionika i navodne uloge pojedinih organizatora.
Dokument posebno spominje Antu Roju, Roka Peračića, Nikolu Trebotića, Životu Katunarića, Antona Krstulovića i druge osobe povezane s ilegalnom mrežom.
Za povjesničare je taj izvještaj dragocjen, ali nije bez metodoloških problema.
Službena priznanja pribavljena u uvjetima okupacijskih zatvora, uz spomenuti pritisak tijekom ispitivanja, zahtijevaju kritičku provjeru.
To vrijedi osobito za pojedinosti o međusobnim odnosima sudionika, navodnim prijetnjama unutar organizacije i dodjeljivanju pojedinačne odgovornosti.
U svibnju 1942. uslijedili su procesi pred talijanskim Specijalnim sudom za Dalmaciju.
Među osuđenima bio je i Nikola Trebotić, sudionik napada na vojnu glazbu.
Prema ratnoj kronologiji, osuđen je na smrt 21. svibnja i strijeljan sljedećega dana.
Dana 22. svibnja 1942. na Šubićevcu u Šibeniku strijeljan je i Rade Končar s još 25 antifašista.
Končar je bio uhićen 17. studenoga 1941., osam dana nakon napada na vojnu glazbu.
Time je djelovanje splitskih ilegalnih grupa iz jeseni 1941. dobilo i svoju kasniju sudsku i represivnu završnicu.
Ipak, ne bi bilo povijesno točno sve osude iz svibnja 1942. prikazati kao neposrednu kaznu isključivo za bombaški napad od 9. studenoga. Postupci su obuhvaćali širu djelatnost ilegalnog komunističkog pokreta.
Izvori: izvještaj Kraljevske kvesture od 26. veljače 1942., dok. br. 248 [4]; Ratna kronologija 1942. [6]
Vojni uspjeh, politički učinak i cijena otpora
U poslijeratnoj historiografiji napad od 9. studenoga često je prikazivan kao jedna od najznačajnijih akcija splitskih udarnih grupa tijekom 1941.
Takva ocjena temelji se na činjenici da je relativno mala ilegalna skupina uspjela napasti okupacijsku vojnu kolonu u samome gradu, izazvati gubitke te potaknuti reakciju talijanskoga političkog vrha.
Međutim, za cjelovitu povijesnu ocjenu potrebno je postaviti i druga pitanja.
Kakav je bio stvarni vojni učinak napada? Je li akcija pomogla jačanju otpora? Koliko su represivne mjere oslabile ilegalnu organizaciju? Kakve su posljedice snosili stanovnici koji nisu sudjelovali u njezinoj pripremi?
Čak je i sam Končar u pismu od 10. studenoga zaključio da bi napad na vojnu glazbu trebao biti posljednja bombaška akcija takve vrste u samom gradu, uz preusmjeravanje djelovanja prema vojnim ciljevima izvan gusto naseljenih područja.
Ta je odluka važna za razumijevanje tadašnjega razvoja strategije otpora.
Oružani napadi u okupiranim gradovima mogli su imati snažan simbolički i politički učinak, ali su istodobno nosili rizik stradavanja civila i masovnih odmazdi.
Pritom odgovornost okupacijskih vlasti za represiju i nezakonito kažnjavanje stanovništva ostaje njihova vlastita odgovornost.
Postojanje oružanog napada nije opravdanje za uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje ili nasilje nad osobama kojima nije dokazana odgovornost.
Jednako tako, opravdan cilj otpora okupaciji ne uklanja potrebu da se kritički ispitaju odluke njegovih organizatora i posljedice provedenih akcija.
Izvor: pismo Rade Končara od 10. studenoga 1941., dok. br. 111 [2]
Osamdeset pet godina poslije: što nam dokumenti doista govore?
Napad na talijansku vojnu glazbu u Splitu 9. studenoga 1941. jedan je od događaja koji pokazuju složenost povijesti Drugoga svjetskog rata u Dalmaciji.
Bio je to oružani napad na vojnu postrojbu okupacijske sile, izveden u uvjetima talijanske aneksije i represivnog fašističkog poretka.
Njegovi su sudionici djelovali unutar organiziranoga komunističkog pokreta otpora.
Akcija je prouzročila poginule i ranjene, a posljedice su osjetili i civili.
Talijanske su vlasti odgovorile uzimanjem talaca, masovnim uhićenjima, ograničenjima kretanja, interniranjima i nastavkom kaznenih postupaka.
Ono što ovaj događaj čini posebno zanimljivim jest činjenica da su sačuvani dokumenti različitoga podrijetla: izvještaji talijanske okupacijske uprave, policijska istraga, pismo samog organizatora napada te kasnija svjedočanstva njegovih sudionika.
Njihovom usporedbom možemo rekonstruirati temeljni slijed događaja, ali moramo priznati i ono što nije potpuno razjašnjeno.
Povijest se ne istražuje zato da bi se unaprijed potvrdila nečija politička predodžba o prošlosti. Istražuje se da bi se, na temelju raspoloživih dokaza, što točnije utvrdilo što se dogodilo.
Zato se, osamdeset pet godina nakon eksplozija u Splitu, vrijedi prisjetiti i događaja i njegovih posljedica — bez prešućivanja žrtava, bez uljepšavanja oružanih akcija i bez relativiziranja okupacijske represije.
Izvori i literatura
- Ratna kronika Splita 1941.–1945., kronološki zapisi za 7.–15. studenoga 1941. te relevantni kasniji događaji. Mrežno izdanje.
- Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.–1945., Zbornik dokumenata, knjiga 1 (1941.), dokument br. 111, pismo Rade Končara od 10. studenoga 1941., str. 294.–297. Preslika zbornika – dokumenti NOP-a.
- Isti zbornik, knjiga 1, talijanski dokumenti br. 330 (Mussolinijeva depeša od 11. studenoga), br. 335 (izvještaj o smrti Veljka Neškovčina) i br. 338 (izvještaj splitske prefekture za studeni), str. 714., 721. i 727.–731. Preslika talijanskih dokumenata.
- Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.–1945., Zbornik dokumenata, knjiga 2 (siječanj – srpanj 1942.), dokument br. 248, izvještaj Kraljevske kvesture u Splitu od 26. veljače 1942., str. 573.–578. Preslika izvještaja.
- Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, „Prepad na talijansku vojnu glazbu”, prikaz akcije i sjećanja sudionika. Članak.
- Ratna kronologija 1942., zapisi o suđenju i strijeljanju Nikole Trebotića i Rade Končara u svibnju 1942. Kronologija.
Napomena o izvorima: Citirani talijanski izvještaji dostupni su u objavljenim hrvatskim prijevodima odnosno prijepisima. Za dodatno utvrđivanje konačnog broja žrtava bilo bi korisno usporediti talijanske vojne popise stradalih, bolničke evidencije i eventualno sačuvane izvornike dokumenata.
© Skrivena povijest – Događaji, dokumenti i činjenice.
About the Author
