Kvaternikova zapovijed 1941. godine, izdana 22. studenoga iz vojnog vrha Nezavisne Države Hrvatske, propisivala je represivne mjere tijekom protupartizanskih operacija. Dokument je predviđao neposredna pogubljenja određenih naoružanih osoba, paljenje sela, odvođenje civila, uključujući žene i djecu, u koncentracijske logore te oduzimanje njihove imovine. Sačuvani službeni prijepis otkriva kako se zapovijed prenosila kroz vojnu hijerarhiju, od Zagreba do zapovjedništava na terenu.
Studeni 1941. – rat i širenje oružanog ustanka
Sedam mjeseci nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske njezine su se vojne i sigurnosne vlasti suočavale sa sve snažnijim oružanim otporom.
Ustanak koji je tijekom ljeta 1941. zahvatio dijelove Like, Korduna, Banije, Bosne i Hercegovine postupno se širio. U pojedinim krajevima djelovale su partizanske postrojbe pod komunističkim vodstvom, dok su na drugim područjima djelovale i ustaničke skupine različitih političkih i vojnih usmjerenja.
Razvoj oružanog otpora nije moguće odvojiti od represivne politike ustaškog režima, progona stanovništva i zločina počinjenih tijekom prvih mjeseci postojanja NDH.
Istodobno su njemačke i talijanske okupacijske snage provodile vlastite operacije, često uz različite interese i različite oblike suradnje s lokalnim oružanim skupinama.
U takvim okolnostima vlasti NDH nastojale su osigurati vojne komunikacije, zaštititi uporišta i suzbiti ustaničke aktivnosti.
Međutim, pojedine zapovijedi nisu bile ograničene na sukob s naoružanim protivnikom. Predviđale su mjere koje su mogle pogoditi čitave seoske zajednice, uključujući stanovnike koji nisu sudjelovali u oružanim napadima.
Upravo takvu politiku dokumentira zapovijed od 22. studenoga 1941. godine.
Slavko Kvaternik – čovjek na vrhu vojnog zapovjedništva
Slavko Kvaternik bio je jedan od najviših vojnih i političkih dužnosnika Nezavisne Države Hrvatske.
Dana 10. travnja 1941. u Zagrebu je, u ime Ante Pavelića, proglasio uspostavu NDH. Nakon dolaska Pavelića preuzeo je vodeće dužnosti u organizaciji njezinih oružanih snaga.
Obnašao je dužnosti ministra hrvatskog domobranstva, doglavnika i vojskovođe.
U studenome 1941. nalazio se na vrhu vojnog sustava iz kojeg je potekla zapovijed koja je predmet ovoga istraživanja.
Važno je pritom upozoriti na razliku između izvornog dokumenta i njegova sačuvanog prijepisa.
Dokument objavljen u Zborniku NOR-a ne predstavlja samostalno sačuvanu zapovijed s Kvaternikovim osobnim potpisom. Riječ je o službenom vojnom prijenosu zapovijedi u kojem se navodi da je njezin sadržaj naredio vojskovođa.
Kvaternikovu povezanost sa zapovijedi potvrđuje činjenica da je upravo on tada obnašao tu dužnost.
Biografski izvor Hrvatski biografski leksikon Slavko Kvaternik – vojni i politički položaj u NDH Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Biografski podaci i dužnosti Slavka Kvaternika tijekom Drugoga svjetskog rata. Otvori izvor ↗
Kvaternikova zapovijed 1941. – što otkriva dokument broj 131?
Zapovijed je objavljena u Zborniku dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu, tom V., knjiga 2., pod dokumentom broj 131, na stranicama 353–354.
Urednički naslov dokumenta glasi:
„Naređenje vojskovođe od 22 studenog 1941 god. za postupak na terenu prilikom izvođenja akcija protiv partizana”.
Sam dokument potječe od Zapovjedništva 3. pješačke pukovnije u Karlovcu, datiran je 30. studenoga 1941. i nosi oznaku 2451/taj.
U njemu se prenose ranije zapovijedi viših vojnih zapovjedništava, uključujući dopis Glavnog stožera Ministarstva hrvatskog domobranstva od 22. studenoga.
To je osobito značajno.
Dokument ne predstavlja naknadno sjećanje svjedoka, politički govor ili opis događaja nastao mnogo godina nakon rata.
Pred nama je objavljeni prijepis službenog vojnog akta koji dokumentira kako su represivne odredbe dostavljane zapovjednicima radi postupanja na terenu.
Primarni dokument 131 Zbornik dokumenata NOR-a – Biblioteka Znaci Naređenje vojskovođe od 22. studenoga 1941., stranice 353–354 Tom V., knjiga 2., dokument 131. Službeni prijenos zapovijedi o postupanju tijekom operacija protiv partizana, s popisom primatelja i oznakama zapovjedništava. Otvori izvor ↗
Od Zagreba do Karlovca – kako je zapovijed putovala?
Jedna od najvažnijih značajki dokumenta jest mogućnost rekonstrukcije zapovjednog lanca.
Zapovijed nije ostala samo na razini vojnog vrha.
Prema sačuvanom prijepisu, njezin je sadržaj prošao kroz nekoliko zapovjedništava.
22. studenoga 1941.
Glavni stožer Ministarstva hrvatskog domobranstva dostavlja dopis pod operativnim brojem 1080/tajno.
25. studenoga 1941.
Zapovjedništvo I. domobranskog zbora prenosi sadržaj pod brojem 678/tajno.
27. studenoga 1941.
Zapovjedništvo 2. divizije dostavlja zapovijed pod brojem 742/tajno.
30. studenoga 1941.
Zapovjedništvo 3. pješačke pukovnije u Karlovcu, pod brojem 2451/taj., prenosi zapovijed zapovjedniku III. bojne.
Na kraju dokumenta nalazi se i popis ostalih primatelja.
Upravo taj slijed otkriva način na koji je zapovijed najvišeg vojnog zapovjedništva pretvarana u službenu uputu namijenjenu nižim postrojbama.
Njezin prijenos kroz vojnu hijerarhiju dokazuje da sadržaj nije bio tek neformalna preporuka.
Istodobno, sam prijenos ne dokazuje da je svaka podređena postrojba zapovijed i izvršila. Za utvrđivanje konkretne provedbe potrebni su zasebni dokazi.
Prva odredba – pogubljenje bez prethodnog sudskog postupka
Prva točka zapovijedi odnosila se na osobe pronađene s oružjem koje nisu pripadale domobranstvu, ustaškim postrojbama, oružništvu ili drugim priznatim formacijama.
Za takve je osobe zapovijed predviđala neposredno smaknuće.
U dokumentu se ne određuje postupak individualnog utvrđivanja krivnje, ne spominje se sud niti se razlikuju osobe koje aktivno sudjeluju u borbi od onih koje su već zarobljene ili stavljene pod nadzor.
Takva formulacija omogućavala je da se samo posjedovanje oružja, izvan priznatih postrojbi, smatra dovoljnim razlogom za pogubljenje.
Pritom treba razlikovati uporabu smrtonosne sile tijekom stvarne borbe od pogubljenja osobe koja više ne sudjeluje u neprijateljstvima.
Upravo je izostanak takvog razlikovanja jedan od najtežih aspekata ove zapovijedi.
Druga odredba – odvođenje naoružanih civila u logore
Druga točka odnosila se na naoružane civile zatečene izvan vlastitih sela, osobito u šumama i planinama.
Ako nisu imali posebnu dozvolu, trebalo ih je smatrati pomagačima ustanika, uhititi i uputiti u koncentracijske logore.
Presudna je činjenica da zapovijed nije zahtijevala dokaz njihove konkretne povezanosti s partizanima.
Za predviđeno postupanje bila je dovoljna pretpostavka utemeljena na mjestu zaticanja, posjedovanju oružja i nepostojanju dozvole.
Time je krug ljudi koji su mogli biti izloženi internaciji znatno proširen.
Važno je također naglasiti da dokument ne određuje pojedini logor u koji bi te osobe bile upućivane.
Zato se na temelju ove zapovijedi ne može tvrditi da su zatočenici upućivani u konkretno imenovani logor bez dodatnih evidencija i dokumenata.
Treća odredba – paljenje sela
Treća odredba sadrži jednu od najkraćih i najtežih formulacija čitavog dokumenta:
„Sela iz kojih bi se pucalo na nas, ZAPALITI.”
U dokumentu nije navedeno da prije takve mjere treba utvrditi odgovornost svih stanovnika sela.
Nije propisano razlikovanje kuća koje bi mogle biti povezane s oružanim napadom od ostalih objekata.
Takva odredba otvarala je mogućnost uništavanja čitavih naselja zbog djelovanja pojedinaca ili manjih naoružanih skupina.
Za seosko stanovništvo paljenje kuća nije značilo samo gubitak krova nad glavom.
Uništavanje stambenih i gospodarskih objekata moglo je istodobno značiti gubitak hrane, stoke, alata, usjeva i osnovnih sredstava za preživljavanje.
Upravo zato takvu zapovijed treba promatrati i kao oblik kolektivne odmazde.
Četvrta odredba – žene, starci i djeca kao taoci
Posebno težak dio dokumenta odnosi se na postupanje prema stanovništvu sela u blizini kojih bi bio izveden napad na domobrane, ustaše, prometne komunikacije ili državne ustanove.
U takvim je okolnostima zapovijeđeno pretraživanje sela.
Ako u pojedinim domovima ne bi bili pronađeni muškarci, za koje se pretpostavljalo da su pobjegli, ostale ukućane trebalo je odvesti u koncentracijske logore kao taoce.
Zapovijed je izričito obuhvaćala žene, starce i djecu.
Ovdje se više ne radi samo o represiji prema osobama za koje se pretpostavlja da nose oružje.
Riječ je o mogućnosti internacije članova obitelji zbog odsutnosti drugih ukućana i pretpostavljene povezanosti s napadom.
Dokument ne traži dokaz da je žena, starija osoba ili dijete sudjelovalo u neprijateljskom djelovanju.
Njihova sudbina prema takvoj zapovijedi mogla je ovisiti o samoj činjenici da muškarac nije zatečen u domu tijekom pretrage.
To je jedan od najjasnijih pokazatelja da zapovijed nije bila ograničena na vojni sukob, nego je predviđala kažnjavanje civila na temelju pretpostavljene odgovornosti drugih osoba.
Peta odredba – oduzimanje imovine
Nakon odredbe o odvođenju stanovništva slijedi i propisivanje oduzimanja imovine.
U dokumentu se navodi da kuće, stoka, žito i druga imovina trebaju postati državno vlasništvo.
Takva je mjera imala dalekosežne posljedice.
U poljoprivrednim zajednicama 1941. godine stoka i žito nisu predstavljali samo gospodarsku vrijednost, nego i osnovu prehrane i opstanka.
Oduzimanje kuće i sredstava za život moglo je dovesti do potpunog gospodarskog uništenja obitelji.
Zapovijed je tako povezivala internaciju ljudi i oduzimanje njihove imovine u jedinstven sustav represivnih mjera.
Zašto su slunjske satnije posebno važne?
Na samom završetku dokumenta nalazi se podatak koji zaslužuje posebnu pozornost.
U popisu primatelja spominju se zapovjednici I. do V. bojne, zapovjednici satnija te zapovjednici 13., 14., 15. i 25. slunjske satnije, kao i udarne satnije pukovnije.
Ovaj podatak povezuje distribuciju zapovijedi s postrojbama označenima kao slunjske.
To je vrijedan trag za istraživanje vojnih aktivnosti na području Slunja i susjednih krajeva tijekom posljednjih mjeseci 1941. godine.
Međutim, treba biti precizan.
Navođenje slunjskih satnija među primateljima ne dokazuje da je neka od njih izvršila pogubljenja, spalila selo ili sudjelovala u internaciji civila na temelju ove zapovijedi.
Ono potvrđuje da su njihove zapovjedne strukture bile obuhvaćene službenom distribucijom dokumenta.
Sljedeći istraživački korak morao bi obuhvatiti ratne izvještaje tih postrojbi, operativne zapovijedi i izvještaje o akcijama na području njihova djelovanja.
Tek bi se takvom usporedbom moglo utvrditi postoje li dokumentirane veze između zapovijedi od 22. studenoga i konkretnih događaja na terenu.
Arhivski trag – Slunj Zbornik dokumenata NOR-a – Biblioteka Znaci Dokument 131, stranica 354 – popis primatelja zapovijedi U završnom dijelu službenog prijepisa navode se 13., 14., 15. i 25. slunjska satnija te udarna satnija 3. pješačke pukovnije. Otvori izvor ↗
Ratno pravo i odgovornost prema civilima
Pitanje zakonitosti ovakvih mjera mora se promatrati u kontekstu međunarodnog ratnog prava koje je postojalo prije Drugoga svjetskog rata.
Haaški pravilnik iz 1907. godine sadržavao je zabranu kolektivnih kazni stanovništvu za djela pojedinaca za koja se stanovništvo ne može smatrati kolektivno odgovornim.
Posebno je važan članak 50. Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu.
On izražava načelo prema kojem stanovništvo ne smije biti kolektivno kažnjavano zbog radnji pojedinaca bez odgovarajuće osnove za kolektivnu odgovornost.
Pri pravnoj ocjeni konkretnih događaja potrebno je razlikovati ugovorne obveze, običajno ratno pravo i okolnosti pojedine operacije.
Ipak, načelo individualne odgovornosti pruža važan okvir za razumijevanje problematičnosti zapovijedi koje su predviđale paljenje sela, odvođenje članova obitelji kao talaca i oduzimanje njihove imovine.
Posebno je značajno što su pojedine mjere bile unaprijed formulirane kao opće upute, a ne kao odluke utemeljene na dokazanoj odgovornosti konkretnih osoba.
Međunarodno ratno pravo Međunarodni odbor Crvenoga križa – ICRC Haaški pravilnik iz 1907., članak 50. Odredba o zabrani kolektivnog kažnjavanja stanovništva za djela pojedinaca za koja se ono ne može smatrati kolektivno odgovornim. Otvori izvor ↗
Zapovijed nije isto što i dokaz njezine provedbe
U povijesnim istraživanjima posebno je važno razlikovati tri razine odgovornosti: izdavanje zapovijedi, njezino prenošenje podređenima i stvarno izvršavanje na terenu.
Dokument broj 131 jasno potvrđuje prve dvije razine.
Sačuvani tekst pokazuje da je zapovijed izdana na razini vojskovođe te da je službenim putem prenesena zapovjedništvima i postrojbama.
Međutim, sam dokument ne sadrži izvještaj o izvršenju.
U njemu nema poimeničnog popisa pogubljenih osoba, podataka o broju interniranih civila niti popisa sela koja su spaljena na temelju ove konkretne zapovijedi.
Zbog toga bi bilo pogrešno bez dodatnih izvora povezivati pojedini zločin ili vojnu akciju izravno s dokumentom od 22. studenoga 1941.
Za takvu povezanost trebali bi postojati izvještaji s terena, zapovijedi nižih zapovjedništava, evidencije o uhićenjima i internacijama ili drugi neovisni dokazi.
Povijesna činjenica da je nešto bilo zapovjeđeno ne oslobađa istraživača obveze da zasebno utvrdi što je doista izvršeno.
Jednako tako, nepostojanje podataka o provedbi u ovom dokumentu ne može biti dokaz da zapovijed nije provedena.
To su dva različita pitanja koja je potrebno odvojeno istraživati.
Povijesno značenje zapovijedi od 22. studenoga 1941.
Vrijednost ovoga dokumenta nije samo u sadržaju pojedinih represivnih odredbi.
Jednako je važna činjenica da je riječ o zapovijedi koja se može pratiti kroz organizirani vojni sustav.
Od Glavnog stožera Ministarstva hrvatskog domobranstva, preko I. domobranskog zbora i 2. divizije, do 3. pješačke pukovnije u Karlovcu i njezinih podređenih postrojbi, dokument pokazuje način na koji su najviše vojne odluke prenošene nižim zapovjednicima.
U tom smislu predstavlja neposredno svjedočanstvo o službeno propisanim oblicima represije.
Ne dokazuje automatski izvršenje svih propisanih mjera, ali potvrđuje da je vojni vrh NDH predvidio postupanje koje je moglo pogoditi ne samo naoružane protivnike nego i civilno stanovništvo.
Posebno su značajne odredbe o paljenju sela, internaciji žena i djece te oduzimanju imovine, jer pokazuju koliko se daleko mogla protezati odgovornost nametnuta stanovništvu zbog pretpostavljenih ili stvarnih aktivnosti ustanika.
Zaključak – dokument koji otvara pitanje zapovjedne odgovornosti
Dana 22. studenoga 1941. godine vojni vrh NDH propisao je represivne mjere koje su uključivale neposredna pogubljenja, internaciju civila, paljenje sela i konfiskaciju imovine.
Osam dana poslije, 30. studenoga, sadržaj zapovijedi nalazimo u službenom aktu 3. pješačke pukovnije u Karlovcu.
Sačuvani prijepis tako omogućuje praćenje zapovjednog lanca i pruža važan izvor za istraživanje politike represije tijekom prve ratne godine.
No dokument istodobno otvara pitanja na koja tek treba odgovoriti.
Gdje su ove odredbe provođene? Koja su ih zapovjedništva primjenjivala? Jesu li sačuvani izvještaji o spaljenim selima, interniranim obiteljima i oduzetoj imovini? Može li se utvrditi odgovornost pojedinih zapovjednika?
Odgovori se ne mogu pronaći u pretpostavkama, nego u daljnjoj usporedbi arhivske građe.
Povijesno istraživanje ne završava otkrićem zapovijedi. Ono njime započinje.
Izvori i literatura
Primarni povijesni dokument
Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu, tom V., knjiga 2., dokument 131, str. 353–354. Naređenje vojskovođe od 22. studenoga 1941. o postupanju tijekom akcija protiv partizana.
Izvorni vojni dokument Biblioteka Znaci Zbornik NOR-a, tom V., knjiga 2., dokument 131 Objavljeni prijepis službenog dokumenta, stranice 353–354, s odredbama o postupanju i zapovjednim lancem. Otvori izvor ↗
Biografski i referentni izvori
Hrvatski biografski leksikon, natuknica „Kvaternik, Slavko”, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Biografska literatura Hrvatski biografski leksikon Kvaternik, Slavko Podaci o vojnoj i političkoj karijeri Slavka Kvaternika te dužnostima koje je obnašao u NDH. Otvori izvor ↗
Hrvatska enciklopedija, natuknica „Kvaternik, Slavko”, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Enciklopedijski izvor Hrvatska enciklopedija Slavko Kvaternik Pregled životopisa, političkog djelovanja i vojnih dužnosti. Otvori izvor ↗
Međunarodnopravni izvor
Haaška konvencija IV. iz 1907., Pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu, članak 50.
Pravni izvor Međunarodni odbor Crvenoga križa Haaški pravilnik, 1907., članak 50. Međunarodnopravna odredba o zabrani kolektivnih kazni stanovništvu. Otvori izvor ↗
Autor: Ivan Vohrić – Skrivena povijest
Napomena: Povijesni navodi temelje se na objavljenom prijepisu službenog vojnog dokumenta. Njegov sadržaj razlikuje se od kasnijih izvještaja o provedbi vojnih operacija. Izvorni tekst zapovijedi sadrži povijesnu terminologiju koja je zadržana samo ondje gdje je potrebna za razumijevanje dokumenta.
