Na lokalitetu Skelište kod Baćina 1997. godine ekshumirani su posmrtni ostaci 56 žrtava. U kasnijem kaznenom postupku pravomoćno je potvrđena odgovornost sedmorice osuđenika za zločine u kojima je ubijeno najmanje 75 civila. Ta dva podatka ne označavaju isto: prvi govori o ekshumaciji jedne masovne grobnice, a drugi o širem činjeničnom obuhvatu presude.

Tko je u rujnu 1991. zauzeo Hrvatsku Dubicu?

Nije dovoljno napisati da su mjesto zauzele „srpske snage”, bez objašnjenja tko ih je činio. Nakon sloma obrane Hrvatske Kostajnice 12. i 13. rujna 1991., napad na dubičko područje nastavile su Jugoslavenska narodna armija (JNA), Teritorijalna obrana (TO) SAO Krajine, milicija i posebne policijske postrojbe SAO Krajine, uz naoružane pobunjeničke skupine s područja Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine.

Prema prikazu ratnih događaja koji objavljuje Općina Hrvatska Dubica, nakon povlačenja hrvatskih branitelja i evakuacije dijela stanovništva 17. rujna 1991. okupacijske su postrojbe ušle u Hrvatsku Dubicu. U istom dokumentu navode se napadi iz smjera Hrvatske Kostajnice i Bosanske Dubice. Haška presuda u predmetu Stanišić i Simatović također opisuje zajedničko djelovanje TO-a i specijalne milicije te nastavak operacije prema Hrvatskoj Dubici, Cerovljanima i Baćinu.

Nakon okupacije mnogi su stanovnici napustili svoje kuće. Ostali su ljudi koji nisu mogli ili nisu htjeli otići, među njima brojni stariji civili. Oni će postati žrtve planiranog odvođenja i strijeljanja.

Od popisa stanovnika do strijeljanja na Skelištu

Tijek događaja ne proizlazi iz nečijeg naknadnog slobodnog tumačenja. Rekonstruiran je na temelju iskaza svjedoka, dokumentacije o žrtvama, dokaznih radnji i sadržaja kaznenih postupaka. U haškoj presudi opisuje se kako su 20. listopada Veljko Radunović, Radovan Šoša i muškarac s nadimkom Janjeta, vozilom s oznakom „Milicija SAO Krajine”, došli po dio stanovnika i odveli ih u vatrogasni dom. U tome i sličnim odvođenjima građanima se govorilo da trebaju doći na sastanak. (Presuda MKSJ-a, str. 26–27).

U sažetku optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 29. listopada 2010. navodi se da su osobe iz tadašnjih srpskih vojnih i policijskih struktura između 18. i 21. listopada 1991. sudjelovale u sastavljanju popisa preostalih stanovnika Hrvatske Dubice i Cerovljana te organiziranju njihova odvođenja. Civili su privođeni u vatrogasne domove u Hrvatskoj Dubici i Cerovljanima, gdje su zatočeni. Prema tom sažetku najmanje 70 ljudi bilo je obuhvaćeno zatočenjem, a najmanje deset pušteno je zahvaljujući intervencijama rodbine i poznanika.

Preostali zarobljenici 21. listopada 1991. pod naoružanom su pratnjom autobusom prevezeni prema Baćinu. Na predjelu Skelište, uz Unu, pripadnici milicije SAO Krajine strijeljali su ih hicima iz automatskoga vatrenog oružja. Nije riječ o neodređenoj smrti „u ratnim okolnostima”, nego o pogubljenju zatočenih civila.

Tijela su danima ležala na mjestu zločina, a potom su zakopana uporabom teške mehanizacije. Pri ekshumaciji 1997. utvrđeni su brojni oštećeni i izmiješani posmrtni ostaci. U televizijskom prilogu iz 2006. navodi se da je u tadašnjoj fazi bilo identificirano 36 žrtava te da su neidentificirani ostaci pokopani u Hrvatskoj Dubici. To je podatak iz vremena emitiranja emisije, a ne tvrdnja o današnjem stanju identifikacija.

„Kaline” iz Komogovine i Stevo Borojević zvani Gadafi

Za razumijevanje zločina važno je imenovati i postrojbu „Kaline”, sa sjedištem odnosno obučnim centrom u Komogovini. U literaturi i novinarskim istraživanjima opisuje se kao jedinica za posebne namjene milicije/MUP-a SAO Krajine, povezana sa strukturama Milana Martića. Njezin zapovjednik bio je Stevo, odnosno Stevan Borojević, zvani Gadafi.

Da nije riječ samo o naknadno skovanom nazivu pokazuje i dokumentacija objavljena u izdanju Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Agresija JNA i srpskih postrojbi (Banovina, 1991.–1992.), knjiga 23. Ondje je objavljeno izvješće Stevana Borojevića iz kolovoza 1991., upućeno Milanu Martiću, s oznakom obučnog centra „Kaline Komogovina”. O djelovanju postrojbe pisano je i u reportaži Vijenca Matice hrvatske.

Sažetak optužnice u predmetu Baćin izričito navodi Stevu Borojevića Gadafija kao zapovjednika pod čijim su rukovodstvom pripadnici milicije na Skelištu strijeljali zatočene civile. Borojević je do pokretanja kasnijega sudskog postupka bio pokojan.

Pritom je nužno razlikovati Stevu Borojevića zvanog Gadafi od Slobodana Borojevića, zapovjednika krajinske milicije koji se nalazi među sedmoricom pravomoćno osuđenih u hrvatskom postupku. Dvojica ljudi s istim prezimenom nisu ista osoba, a ni njihove uloge u sudskoj dokumentaciji nisu opisane jednako.

Matija Mikulić: šutnja onih koji su ostali na okupiranom području

Kriminalistički magazin „Istraga” Nove TV emitirao je prilog o Baćinu 26. listopada 2006. godine. U njemu su govorile osobe upoznate s događajima, a novinari su razgovarali i s prozvanim pojedincima.

Matija Mikulić upozorio je da unatoč proteku godina nema odgovora o sudbini dijela nestalih. Govoreći o ljudima koji su tijekom okupacije ostali u kraju, među njima i pripadnicima tadašnjih srpskih oružanih formacija, izjavio je:

„Niti znaju tko je to napravio. Nitko još ni jedne riječi nije rekao.”

U drugome dijelu priloga Mikulić je iznio znatno konkretniju tvrdnju: da je među osobama koje su te noći čuvale zatočenike bila jedna žena, koja je nakon „Oluje” dobila hrvatske dokumente i zatražila obnovu obiteljske kuće. Spomenuo je i druge osobe koje su, prema njegovu iskazu, sudjelovale u čuvanju zatočenika te su kasnije ostvarivale određena prava u Hrvatskoj.

U presudi MKSJ-a među osobama koje su čuvale zatočenike u vatrogasnom domu spominju se Katarina Pekić, zvana Kaća, Stevo Radunović i muškarac prezimena Kovačević. To su konkretna imena iz sudskog dokumenta, dok Mikulić u citiranom dijelu televizijske emisije osobu o kojoj govori ne imenuje. Njegove riječi otvaraju jasno istraživačko pitanje: tko je sve čuvao civile prije odvođenja na strijeljanje i što je policija saznala o tim osobama?

Osman Redžić: prisilni rad, povratak prozvanih i imena iz sjećanja

Osman Redžić, dubički dimnjačar, u prilogu govori kao čovjek koji je preživio okupaciju. Narator opisuje da je izbjegao strijeljanje i da je godinama bio prisiljen raditi u radnom vodu u Kostajnici.

Redžić pred kamerom imenuje Iliju Radmanovića Šošu, za kojega kaže da se vratio na područje Hrvatske Dubice. Prisjeća se njegova nastupa na srpskoj televiziji i opisuje ga kao zapovjednika. Zatim govori i o Mili Popoviću, kojega emisija predstavlja kao tadašnjeg predsjednika mjesne zajednice Dubice:

„On je nas natjerao šest ljudi da čistimo srpsko groblje.”

Redžićevo svjedočanstvo dokumentarni je dio priče o životu civila pod okupacijom. Njegova se vrijednost nalazi upravo u onome što čovjek iz vlastita iskustva iznosi pred kamerama: imenima, postupcima i događajima koje pamti.

Ilija Radmanović Šoša: odgovor novinarima o ratu

Nakon što su čuli izjave svjedoka, novinari su potražili prozvane osobe. Ilija Radmanović Šoša primio je televizijsku ekipu, ali su pitanja o ratnim događajima otvorila temu odgovornosti i saznanja o zločinima.

Narator kaže da je Šoša tvrdio kako nije znao za masovno strijeljanje, pa ni za druge zločine. Na pitanja je, među ostalim, odgovorio:

„Ja sam bio u to vrijeme u sanitetu.”

Njegov odgovor i ono što o njemu govori Osman Redžić objavljujemo u izvornom značenju. Zaključke o vjerodostojnosti izjava ostavljamo čitateljima, a utvrđivanje kaznene odgovornosti nadležnim državnim tijelima i sudovima.

Mile Popović: tvrdnja o razmjeni, pitanja o uniformi i Babićev potpis

Novinari „Istrage” pronašli su i Milu Popovića, kojeg je Osman Redžić spomenuo u svojem iskazu. Popović je tada, prema prilogu, živio u Kozarskoj Dubici, ali je dolazio u Hrvatsku Dubicu radi obnove i uređenja kuće.

Na pitanje o žrtvama rekao je da je vjerovao kako su zarobljenici razmijenjeni u Glini. Objasnio je da je tek kasnije saznao da su likvidirani. Govoreći o strijeljanju, izjavio je:

„Nisam vjerovao da je to moguće da se dogodi.”

Novinari ga nisu pitali samo što je čuo o sudbini civila. Zanimalo ih je i tko je na okupiranom području donosio odluke i tko je imao stvarnu moć. Narator prenosi Popovićevo objašnjenje da na određene postupke nije mogao utjecati jer nije bio dio vladajuće ekipe. Na izravno pitanje tko je tada bio gospodar života i smrti, prema prilogu, nije želio odgovoriti. Kazao je da je svoje informacije prenio „dečkima u Zagrebu”.

Fotografija u odori i vjenčani list njegova sina

U završnici priloga novinari navode dva konkretna nalaza koja su suprotstavili Popovićevu predstavljanju vlastite ratne uloge.

Prvi je fotografija na kojoj se, prema televizijskoj redakciji, Popović nalazi u uniformi krajinske milicije, iako je novinarima govorio da uniformu nikada nije nosio.

Drugi je vjenčani list njegova sina. Redakcija tvrdi da je pribavila taj dokument te ističe da se kao kum potpisao Milan Babić, po zanimanju stomatolog iz Knina, ujedno istaknuti politički čelnik SAO Krajine. Da je riječ o istaknutom političaru i stomatologu potvrđuju i dokumenti MKSJ-a o Milanu Babiću. Podatak o kumstvu u ovom slučaju potječe iz nalaza koji je predstavila redakcija „Istrage”.

Te je nalaze narator zaokružio riječima:

„Čini se da je naš sugovornik ipak bio dio odmetničke elite.”

Ta rečenica bila je zaključak novinara emisije, a ne sudska izreka. No dokumentacijski trag ne završava na televizijskoj emisiji.

U podnesku tužiteljstva MKSJ-a od 19. srpnja 2004., predmet Stanišić i Simatović, na stranici 57, u odlomku 181, Mile Popović opisan je kao jedna od ključnih osoba za srpske snage u Dubici. Tužiteljstvo navodi da je nakon baćinskog pokolja postao čelnik mjesne zajednice te da je bio poznat po nošenju odore Martićeve policije. Riječ je o navodima tužiteljstva iz 2004., važnima za usporedbu s televizijskim razgovorom iz 2006.

Što je pravosuđe utvrdilo i zašto je postupak toliko trajao?

O zločinu su pravosudna tijela imala prijavu mnogo prije televizijske emisije: Policijska uprava sisačko-moslavačka podnijela je kaznenu prijavu 28. studenoga 1994. godine. Ipak, uslijedile su godine bez pravomoćnog raspleta. Nova TV emitirala je rekonstrukciju 26. listopada 2006., a 14. prosinca 2006. sisačko državno odvjetništvo podnijelo je istražni zahtjev protiv 15 osoba. O toj je kronologiji izvijestila Hina 2007..

Televizijski prilog bio je važan za javnost i prepoznatljivost zločina, ali sam po sebi ne dokazuje da je upravo emisija pokrenula već započetu kriminalističku obradu. Tadašnji zamjenik glavnog državnog odvjetnika Antun Kvakan izjavio je da je obrada u vrijeme emitiranja bila pri završetku. To ne uklanja pitanje zašto je od kaznene prijave iz 1994. do pravomoćnih osuda prošlo više od četvrt stoljeća.

U ožujku 2021. Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je pravomoćne zatvorske kazne sedmorici osuđenika: Milinku Janjetoviću, Momčilu Kovačeviću, Stevi Radunoviću, Veljku Radunoviću, Stevanu Dodošu, Branku Dmitroviću i Slobodanu Borojeviću. Kazne su iznosile 15 do 20 godina zatvora. Prema objavljenom prikazu odluke Vrhovnog suda, sud je razlikovao neposredno sudjelovanje i zapovijedanje od odgovornosti onih koji, iako su znali za odvođenja i ubojstva, nisu spriječili zločin niti kaznili počinitelje. Dio postupaka vođen je u odsutnosti.

Mile Popović i Ilija Radmanović Šoša nisu među ovom sedmoricom pravomoćno osuđenih osoba. To ne umanjuje potrebu da se njihove javne izjave, kao i svjedočanstva o okupaciji, sačuvaju u povijesnoj dokumentaciji.

Među ubijenima bili su i srpski civili

Zločin je odnio živote pretežno hrvatskih civila, ali među žrtvama su bili i Ana i Dušan Tepić, srpske nacionalnosti. Njihova imena i nacionalnost izrijekom se navode u presudi MKSJ-a u predmetu Stanišić i Simatović od 30. svibnja 2013. godine. Sud je opisao zatočenje civila i njihovo ubojstvo kod Baćina, uz odgovornost Milicije Krajine za taj zločin.

Ova činjenica dodatno govori o prirodi nasilja nad nezaštićenim ljudima i bit će važna za zasebno istraživanje sudbine obitelji Tepić.

Zašto ponovno otvaramo arhiv emisije „Istraga”?

Televizijska ekipa 2006. nije raspolagala konačnim sudskim epilogom iz 2021. Danas možemo usporediti riječi svjedoka, odgovore prozvanih, fotografije i dokumente koje su novinari iznijeli, optužnicu i kasnije pravomoćne presude.

Pitanja su ostala ozbiljna: tko je sve sudjelovao u privođenju i čuvanju civila, tko je znao gdje su završili nestali, zašto su obitelji godinama čekale odgovore i zbog čega je pravomoćni sudski završetak stigao toliko kasno?

O tome ne treba presuđivati uredništvo niti oblikovati mišljenje umjesto čitatelja. Naša je zadaća objaviti provjerljive podatke, vjerodostojna svjedočanstva, izvorne odgovore i dokumente te sačuvati imena žrtava i okolnosti njihova strijeljanja od zaborava.