Miroslav Krleža (1893. – 1981.) ostaje jedno od najznačajnijih i najsloženijih imena hrvatske književnosti i kulture. Rođen u Zagrebu, gdje je i umro, za života je postao – i ostao – jedan od najvećih književnika ovih prostora. Njegov opus, koji obuhvaća između 50 i 80 svezaka, proteže se od romana i drama do enciklopedijskih natuknica, političkih polemika i putopisa. Djela poput Balada Petrice Kerempuha, Na rubu pameti, Gospode Glembajevih i Hrvatskog boga Marsa oblikovala su ne samo književni, već i društveni pejzaž Hrvatske 20. stoljeća.
No, iza veličine ostaje i sjena – Miroslav Krleža je bio čovjek stalnih strahova, političkih kompromisa i osobnih dilema.
Genij u provinciji
Još 1912., vraćajući se vlakom iz Milana i Innsbrucka, zapisao je kako je „Hrvatska europska provincija“. Ova gruba, ali točna konstatacija pratila je cijeli njegov život. Krleža je osjećao da pripada Europi, ali je bio osuđen djelovati u uskom, provincijalnom prostoru, gdje je književnost uvijek bila povezana s politikom, a kultura s ideologijom.
Na „ti“ s vlastodršcima
Jedinstvena je činjenica da je Miroslav Krleža bio na „ti“ s Pavelićem i Budakom, a kasnije i s Titom. Budak mu je čak osigurao zaštitu na Zelengaju, kod liječnika Vranešića, gdje je Krležu čuvala PTB-ova straža. Krleža je, istodobno, pokušavao isposlovati milost za svoga prijatelja dr. Vranešića – putovao je čak i u Beograd da ga Tito primi, ali nije uspio. Vranešić je strijeljan, no Krleža se kasnije brinuo za njegova sina Krešimira.
S Nazorom, pak, nije htio sjediti – zamjerao mu je što je 1938. glasao za Jeftićevu listu, dok je on sam glas dao Mačeku.
Politički, Krleža je uvijek hodao po tankoj liniji između buntovnika i oportunista. Godine 1943. pitao je Pavelića: „Ante, zar ćemo opet izgubiti Državu?“ – rečenica koja pokazuje njegovu dvoznačnost: privrženost ideji države, ali i stalni strah od njezina nestanka.
Strah kao životna konstanta
Unatoč moći i slavi, Krležu je do kraja života pratio strah. Svjedoči o tome i Matko Peić: kada mu je pokazao fotografiju maturanata požeške gimnazije, rekao mu je da je on jedini preživio 1945. kao domobran – svi ostali bili su ubijeni. Krleža je na to samo šutio.
Šutnja – to je bila njegova obrana. Dok je pisao britke polemike i stvarao najdublje književne stranice, pred licem povijesti znao je zašutjeti.
Književni titan i politički akrobat
Krleža je bio u stanju istovremeno prezreti i obožavati. Bio je frend s Titom, ali se „vječno bojao“. Bio je tvorac Leksikografskog zavoda koji danas nosi njegovo ime, ali i čovjek koji se nije usudio potpuno raskrstiti s režimima koje je prezirao. Pomogao je Franji Tuđmanu da mu se ublaži kazna, ali je istodobno znao ostati nijem kad su drugi stradavali.
Njegov je život bio stalno balansiranje između intelektualne slobode i političke nužde.
Portret u proturječjima
Psihološki portret Miroslava Krleže ne može se svesti na jednostavne crte. On je bio:
- genij književne riječi, ali i provincijalac opterećen vlastitom sredinom,
- čovjek na „ti“ s vlastodršcima, ali i vječni kritičar moći,
- intelektualni titan, ali i zarobljenik vlastitih strahova.
Njegov opus ostaje monumentalni spomenik hrvatskoj kulturi, ali i podsjetnik da iza svake veličine stoji čovjek – ranjiv, uplašen i proturječan.
Zaključak
Psihološki portret Miroslava Krleže ne može se svesti na jednostavne crte. On je bio:
- genij književne riječi, ali i provincijalac opterećen vlastitom sredinom,
- čovjek na „ti“ s vlastodršcima, ali i vječni kritičar moći,
- intelektualni titan, ali i zarobljenik vlastitih strahova.
Njegov opus ostaje monumentalni spomenik hrvatskoj kulturi, ali i podsjetnik da iza svake veličine stoji čovjek – ranjiv, uplašen i proturječan.
Krleža je bio i ostao – genij u provinciji, titan u strahu, i pisac čije riječi odjekuju i danas.
Copyright © Ivan Vohrić
About the Author
