skrivena povijest – pripovijetka temeljena na stvarnim dokumentima
Piše: Ivan Vohrić
Ispod nasipa južnog Zagreba nekada je postojao otok s crkvom sv. Jakova. Danas ga nema – ali njegovo ime i tajna još žive u sjećanju rijeke Save.
Postoje mjesta koja nestanu, ali ne zauvijek.
Ponekad ih ne izbriše vrijeme, nego voda.
Ispod slojeva zemlje, betona i sjećanja, ponekad ostane ime — tiho, neobično, uporno.
Jedno takvo ime, gotovo neprimjetno utkano u jugoistočni rub Zagreba, glasi: Jakuševec.
Malo tko zna da se ondje, možda, nekada nalazio otok. Otok sv. Jakova.
Trag u pergamentu
Godine Gospodnje 1217. jedan se pisar kralja Andrije II. nehotice upisao u povijest.
U latinskom pergamentu, među nizom prijelaza, darovanja i posjeda, zapisao je i ove riječi:
“Insula Egidii… in qua fundaverat idem Egidius ecclesiam sancti Jacobi.”
— „Otok Egidijev, na kojem je isti Egidije utemeljio crkvu svetog Jakova.“
Dokument je stvaran, čuva se u nizu isprava koje spominje arheolog i povjesničar Danko Dujmović u svom radu Otok sv. Jakova: prilog poznavanju srednjovjekovnoga kulturnog krajolika Zagreba (Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti HAZU, 2016.).
No što se dogodilo s otokom, crkvom i Egidijem — to povijest ne kaže.
Samo jedno ostaje jasno: negdje, uz tadašnji tok Save, postojao je otok na kojem se dizala crkva sv. Jakova, i postajao je „portus sancti Jacobi“ — prijelaz, luka, mjesto prelaska.
Rijeka koja briše i otkriva
Sava tada nije bila ova mirna rijeka što prolazi kroz Zagreb pod nasipom i autocestom.
Bila je živa, prevrtljiva, promjenjiva — s rukavcima, močvarama i otocima koji su dolazili i odlazili poput daha.
Na kartama iz 18. stoljeća još se vidi mreža rukavaca između današnjeg Jakuševca i Buzina, a stariji slojevi zemlje kriju naslage nanosa gdje bi otok lako mogao biti.
Zamisao da se upravo ondje, ispod sloja mulja i suvremenog otpada, nalazi mjesto koje je nekoć nosilo ime Sveti Jakov, zvuči kao legenda.
Ali legenda, kao i rijeka, rijetko teče bez izvora.
Tišina otoka
Lokalni stariji stanovnici — rijetki koji pamte predanja prije nasipa — pričali su da se u močvari znalo „naći zid“.
„Tvrdo kamenje, drukčije od našeg“, govorili bi, „a voda se oko njega vrtjela čudno, kao da ga čuva.“
Nitko nije znao čemu pripadaju ti kamenovi.
Jedan ih je dječak navodno čuo kako „zvone“ kad se po njima udara — no kada se vratio s odraslima, nisu ih više našli.
U pripovijetkama, ti nestali zvuci znače da se sjećanje povuklo, ali nije nestalo.
Neki će reći da je to bio samo odjek rijeke, drugi da je to bio otok koji se podsjetio da postoji.
Otok hodočasnika
Sveti Jakov bio je zaštitnik putnika, hodočasnika, onih koji prelaze.
U srednjem vijeku, njegov kult imao je snažno značenje u cijeloj Europi.
Ako je otok nosio njegovo ime, nije slučajno.
Možda je bio odmorište na hodočasničkom putu prema starom Gradecu.
Možda utočište za gubavce, kojima je, prema nekim ispravama, bio dopušten prelazak „transitus sancti Jacobi“ — prijelaz sv. Jakova, posebni rukavac rijeke.
Možda čak mjesto gdje su preminuli dobivali „mir vode“, sahranjeni u pjeskovitom tlu koje više nitko ne može pronaći.
Ako bi se spojili svi fragmenti — Egidijev otok, crkva sv. Jakova, prijelaz hodočasnika — nastala bi karta davno izgubljene duhovne geografije Zagreba.
Na njoj bi rijeka bila više od granice: bila bi rijeka između svijeta i zaborava.
Nestanak i povratak
Krajem 15. i početkom 16. stoljeća rijeka je ponovno promijenila tok.
Kronike spominju poplave i nestanak manjih otoka.
Nakon toga, ime sv. Jakova polako iščezava iz zapisa.
Ostaje tek u toponimu koji se pojavljuje stoljećima kasnije – Jakuševec.
Mnogi misle da je to tek običan naziv, no povijesna filologija zna biti tvrdoglava: „Jakuševec“ može biti samo odraz nečega starijeg – Jakovljeva, „Jakovskog“ mjesta.
Tako se trag otoka možda čuva upravo u imenu suvremenog zagrebačkog predgrađa, kao šapat potopljenog samostana koji nije potpuno nestao.
Šapat ispod grada
Ima istraživača koji tvrde da se s promjenom klime i snižavanjem razine podzemnih voda mogu ponovno pojaviti tragovi starih riječnih tokova.
Ako bi se negdje otvorila zemlja kod južnih nasipa, možda bi se ugledali dijelovi ciglenog temelja.
Možda bi se pojavio kamen s urezanim križem.
A možda bi, pri prvom dodiru zraka, iz te vlage prostrujao hladan zrak — i miris starine koju prepoznaje samo rijeka.
Za sada, sve što imamo je dokument iz 1217., ime svetog Jakova i neobjašnjivo postojanje toponima koji odolijeva stoljećima.
Ali nekada i to dovoljno govori.
Jer povijest ne čuvaju zidovi, nego riječi — a voda pamti bolje nego što mislimo.
Povijest koja čeka da se vrati
Ova priča nije samo sjećanje na izgubljeni otok.
To je poziv da pogledamo ispod slojeva vlastitog grada, ispod parkirališta, skladišta i nasipa.
Da se sjetimo da je svaki komad zemlje nekoć bio priča, svaki rukavac put, svaki otok svetište.
Možda će jednog dana, kad se netko ponovno sagne nad staru kartu i poveže Egidijevu ispravu s linijom nekadašnjeg toka Save, Otok sv. Jakova ponovno oživjeti — barem u svijesti onih koji vjeruju da povijest nikada nije mrtva, nego samo čeka da je netko ponovno pronađe.
Copyright © skrivena-povijest.com
Izvor:
Dujmović, Danko. Otok sv. Jakova: prilog poznavanju srednjovjekovnoga kulturnog krajolika Zagreba.
Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti HAZU, br. 34, 2016., str. 39–48.
Dostupno na hrcak.srce.hr/file/259889
Slične priče o zaboravljenim svetim mjestima potražite i u tekstu Požar u samostanu Bernaga
About the Author
