Priča o Juri Francetiću i posvajanju srpskog djeteta Srete Gorančića
U vrtlozima Drugog svjetskog rata, u kojem su se odvijali etnički sukobi i masovni zločini. Pojavljuju se i pojedinačni iskazi ljudskosti koji zbunjuju jednostavne narative. Jedna od takvih priča vezana je uz Juraja „Juru“ Francetića (1912–1942), zapovjednika tzv. Crne legije, i dječaka Sretu Gorančića, kojeg dio memoarske i publicističke literature navodi kao posinjenog tijekom 1942. godine. Priča je korištena u različite svrhe. Od pjesničkog i publicističkog hvalospjeva do revizionističkih interpretacija. I zbog toga je važno jasno razlikovati dokumentirane činjenice od anegdotskih svjedočanstava.
Urednička napomena
Ovaj tekst nije pisan da bi opravdavao ili umanjivao zločine iz Drugog svjetskog rata. Nego da bi podsjetio kako i u najtežim vremenima postoje trenuci ljudskosti. Povijest je često prikazivana jednostrano i pod ideološkim pritiscima. Stoga želimo ponuditi i priče koje se rijetko spominju, uz jasno razlikovanje između dokumentiranih činjenica i svjedočanstava koja ostaju na rubu povijesne znanosti. Čitatelja pozivamo da sam prosudi vrijednost ovakvih epizoda i razmisli koliko nam mogu pomoći u razumijevanju složenosti prošlosti.
Na temelju povijesnih izvora, uglavnom hrvatskih biografija i memoara, evo rekonstrukcije te priče – ne kao glorifikacije, već kao svjedočanstva o ljudskoj dimenziji u vremenu koje je bilo sve samo ne ljudsko.
Tko je bio Jure Francetić?
Kratki pogled na kontroverznu figuru Juraj (Jure) Francetić rođen je 3. srpnja 1912.
u mjestu Prozor br. 229. kraj Otočca, u zaseoku Vivoze u obitelji oca Jurja i majke Kate, rođene Žubrinić.
Od rane mladosti obilježen nacionalizmom, upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu, ali je brzo napustio studij kako bi se pridružio ustaškom pokretu.
Nakon atentata na kralja Aleksandra 1934., emigrirao je u Italiju i Mađarsku, gdje je položio ustašku prisegu i prošao vojnu obuku u logorima poput Janka-Puszta. Vratio se u Jugoslaviju 1937., ali je odmah uhićen i prognan zbog nacionalističkih aktivnosti.
S osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 1941. Francetić postaje ključna figura: imenovan je glavnim ustaškim povjerenikom za Bosnu i Hercegovinu. Gdje je odgovoran za jačanje ustaškog režima. Osnovao je Crnu legiju – elitnu ustašku postrojbu poznatu po crnim uniformama i žestokim borbama protiv partizana i četnika u istočnoj Bosni.
Pod njegovim vodstvom, legija je sudjelovala u operacijama poput Romanije i Ozrena, gdje su navodno ubijeni tisuće civila, uključujući Srbe i Židove. Povjesničari poput Vladimira Dedijera optužuju ga za masakre u selima poput Gornjeg Malovana. Gdje je ubijeno oko 70 seljaka, i za deportacije u logore poput Gospića.
S druge strane, revizionistički izvori ističu njegove vojne uspjehe, poput izlaska na Drinu, i optužuju partizane za pretjerivanja.
Francetić je bio simbol ustaškog fanatizma, ali i karizmatičan vođa: pjesme poput “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana” slavile su ga među hrvatskim nacionalistima. Njegov život završio je tragično 27. prosinca 1942., kada je avion prisilno sletio kod Slunja, a on je linčovan od strane partizana i seljaka – ubijen vilama i sjekirom, prema nekim svjedočenjima.
Tragedija u Varešu: Pozadina pokolja
Priča o posvajanju Sreta Gorančića započinje u ranu 1942. godinu, u općini Vareš (srednja Bosna), gdje je vladala etnička napetost između muslimanskog i srpskog stanovništva. Prema izvorima, početkom godine došlo je do odmazde muslimanskih snaga nad srpskim selima Brgule, Čičci (ili Žižci) i Mikulje. U tim selima, navodno, ubijeno je oko 320 civila – uglavnom žena, djece i staraca – a tijela su bila unakažena i spaljena. Preživjele su bile samo dvadesetak žena, koje su opisale koljače kako se dozivaju katoličkim imenima, što je pojačalo sumnje na ustaške ili domaće kolaboracioniste.
Francetić, tada bojnik Crne legije stacioniran u Sarajevu, došao je na mjesto zločina sa svojom bojnom kako bi istražio okolnosti i kaznio odgovorne. Žene-preživjele sretno su ga dočekale, moleći za pravdu.
On je, prema svjedočenjima, obećao da će pronaći i kazniti počinitelje, naglašavajući da takvi zločini nisu u skladu s NDH politikom.
Susret koji je promijenio sudbinu: Pronalaženje Srete Gorančića
Tijekom pregleda ruševina i tijela, Francetićeva jedinica pronalazi malog dječaka skrivenog među mrtvacima. Dječak, tada star 12 godina, bio je jedini preživjeli muški član obitelji Gorančić iz sela Brgule. Njegov otac, brat i ostali rođaci bili su pobijeni, a majka – koja je uspjela pobjeći u šumu – nije bila među žrtvama.
Kada su ga pitali za ime, dječak je šapnuo: “Sreto Gorančić”. Dirnut situacijom, Francetić odlučuje ga posvojiti na licu mjesta. “Od danas si posinak moj, voljet ću te ko otac tvoj”, rekao je, prema poetskom prikazu u memoarima. Dječak je odveden u Zagreb, gdje je počeo živjeti s Francetićem i njegovom suprugom (koja mu je postala pomajka). Sreto je brzo primio ljubav i brigu: pohađao je školu, govorio kajkavski dijalekt i uživao u relativno sigurnom životu usred rata.
Na fotografiji s mise zadušnice u Zagrebu 1942., vidljiv je mali Sreto pored Francetića – simbol tog neočekivanog očinsko-sinske veze između Hrvata i Srba. Francetić ga je, navodno, često podsjećao: “Ja Hrvat, a ti Srb, nek svako svoj štuje grb”, naglašavajući toleranciju usred rata.
Tragedija i nasljeđe: Što se dogodilo nakon Francetićeve smrti?
Samo nekoliko mjeseci kasnije, u prosincu 1942., Francetić gine kod Slunja. Mali Sreto, duboko potresen, nastavlja živjeti s pomajkom do 1957. godine. Tada njegova biološka majka, koja je preživjela pokolj skrivajući se u šumi, pronalazi ga uz pomoć Crvenog križa.
Sreto se vraća u rodno selo Brgule, gdje ga susjedi optužuju da je “ustaša” zbog povezanosti s Francetićem. Prema svjedočenju iz memoara, Sreto je kasnije žalio zbog povratka: “Pogriješio sam što sam napustio Zagreb. Pomajka mi je bila kao prava mati, a mogao sam nastaviti školovanje i ići na sveučilište.”
Umjesto toga, radio je u rudniku Vareša na noćnoj smjeni, gdje je upoznao suradnika koji je zabilježio njegovu priču. Sreto je ostao zahvalan Francetiću do kraja života, videći ga kao spasitelja.
Ova priča nije samo anegdota; ona se koristi u hrvatskom revizionizmu kako bi se ispričala „skrivena povijest“ koja se nije smijala prenositi javno za vrijeme komunističke vlasti no čini mi se i danas ova vlast nije ništa bolja. Kako objasniti da nitko nema volje istražiti ovakve događaje.
Međutim, povjesničari poput Davora Marijana i drugih ističu da se Francetićeva uloga u zločinima ne može ignorirati, a priča o Sretu ostaje neprovjerena u srpskim izvorima.
Danas, u vrijeme kada se ratna prošlost ponovno interpretira, ova epizoda podsjeća na mogućnost humanosti čak i u najtamnijim trenucima – ali i na potrebu za objektivnošću.
Književna i kulturna obrada
Ova priča ušla je i u književnost: hrvatska pjesnikinja Marija Dubravac (Brisbane) obradila ju je u pjesmi Veliki Jure, gdje se opisuje susret Francetića i djeteta, njihova veza te dječakova sudbina. U toj pjesničkoj viziji Francetić je prikazan kao „čovjek zlatnoga srca“, što jasno ilustrira kako je priča dobila snažnu simboličku ulogu u hrvatskoj emigrantskoj i domoljubnoj literaturi.
Nasljeđe i interpretacije
- Revizionistički krugovi ističu je kao dokaz da i ustaški zapovjednici mogu pokazati ljudskost, naglašavajući „skrivenu povijest“ prešućivanu u komunističko doba.
- Historiografija upozorava da priča ostaje neprovjerena u službenim arhivskim dokumentima i ne pojavljuje se u srpskim izvorima, zbog čega treba biti oprezan s njezinom interpretacijom.
U širem smislu, ova epizoda podsjeća na to da i u najtamnijim vremenima mogu postojati djela ljudskosti, ali i da pojedinačne anegdote ne mogu zasjeniti odgovornost i dokumentirane zločine.
Literatura i izvori
- Hrvatska enciklopedija: Jure Francetić
- Wikipedia (hr): Jure Francetić
- JUSP Jasenovac — Popis zapovjednika i logora
- Ivica Šarac: Ustaše sa strane – s fesovima na glavi!
- Wikipedia (en): Bosansko Grahovo massacre
- Wikipedia (en): Trubar massacre
- Croatia Rediviva: Jure Francetić i Sreto Gorančić
- Kamenjar: Jure Francetić i Sreto Gorančić — priča koja se ne pripovijeda
- Forum Stormfront: Tema o Juri Francetiću i Sreti Gorančiću (alternativni forumski izvor zbog ograničene dostupnosti)
- Wikipedia (en): Jure Francetić
- Otporaš: Krilnik Jure Francetić
- Hrvatski biografski leksikon: Francetić, Jure
- Hrvatska povijest (Blog.hr): Nacionalizam (opći kontekst; specifični članak o masakru nije indeksiran, ali pokriva slične teme)
- Hrčak: Ustaše sa strane – s fesovima na glavi!
- Hazud.hr: Uz rođendan hrvatskoga viteza pok. Jure Francetića
Možda nikada nećemo znati sve pojedinosti ove priče, ali sama mogućnost da je jedan dječak pronašao oca u neprijatelju podsjeća nas da rat ne može ugasiti ljudskost. U vremenu kada se prošlost često koristi za nove podjele, vrijedi zastati i zapitati se: nije li upravo u tim rijetkim trenucima dobrote skrivena nada da ljudi, bez obzira na naciju ili vjeru, mogu prepoznati jedni druge kao braću?
Autor: Ivan Vohrić
copyright © skrivena-povijest.com
About the Author
Pisanje je vještina koja zahtijeva kreativnost, disciplinu i jasnoću izraza. Uz pomoć modernih alata poput ai detektor hrvatski free https://originalityreport.com/hr/ai-detector/ autori mogu provjeriti originalnost i unaprijediti kvalitetu svojih tekstova. Ipak, najvažnije je razvijati vlastiti stil i autentičan glas kroz stalnu praksu i čitanje raznovrsnih djela. Svaki napisani redak donosi novo iskustvo i sigurnost u izražavanju misli i ideja svakoga dana stalno.
Ova lijepa priča potvrđuje da i u najtežim situacijama plemenitost, dobrota i samilost pobjeđuju. Njezina vrijednost je još veća u luči kampanja i čestih ljaga koje se još uvijek nabacuju na ustaše i ustaški pokret. Povijest, ona prava, bez tendecioznosti i unaprijed naručenih osuda, pokazala je da ni “vrag nije tako crn, kako ga predstavljaju”, pa ni ustaše ni ustaški pokret.