Mr.sc. Dragan Hazler, dipl. pharm. &. dipl. biochem., sin Josipa i Franciscke rođene Pribanić, rođen 10.02.1930. u Slunju, umro 17. siječnja 2022. u 92. godini života.
Završio je farmaciju i postao genijalni istraživač i inovator u svom zvanju, Hrvatski domoljub, zbog toga po nekima prozivan USTAŠOM.
Njegovi znanstveni talenti se nisu mogli ostvariti u domovini. Zbog gospodarskih i političkih okolnosti koje su bile kočnica njegovom genijalnom stvaralačkom duhu. Šezdesetih godina Dragan Hazler se otisnuo u Švicarsku, svoju pradomovinu.
I tamo postigao svoj profesionalni vrhunac u švicarskoj farmaceutskoj industriji. Njegovi suradnici su bili nobelovci i najpoznatiji stručnjaci svog vremena. Dragan Hazler je među njima zauzimao visoko ravnopravno mjesto.
Dragana Hazlera je odlikovala skromnost, jednostavnost, ljubav prema domovini. I tuga što u domovini Hrvatskoj oni koji znaju i mogu ne mogu naći svoje mjesto.
U želji da da svoj doprinos duhovnom i kulturnom životu svoje domovine. Da okupi intelektualce i da ih potakne na djelovanje. 1978 je osnovao Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti domovine i dijaspore– HAZUDD kojoj je bio i doživotni predsjednik.
Povodom godišnjice smrti napravio sam jedan film o Draganu Hazleru. Zahvaljujući pomoći dobrih ljudi. Koji su se odazvali kako bi svojim snimljenim intervjuima i recitalima pomogli kako bi se taj film uspio realizirati. Hvala Vam i svima onima koji su se oglušili.
“DIDA” to nije zaslužio, pa tako da ga na današnji dan, niti jedan Hrvatski medij nije spomenuo.
DRAGAN HAZLER ŽIVOT POSLIJE SMRTI – FILM
Hrvatsko domoljublje i Dragan Hazler
Hrvatsko domoljublje posisao je u majčinom mlijeku i razvio po očevom uzoru. Kao dječak se oduševio stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske.Služio joj na sve načine i pred kraj Drugog svjetskog rata dragovoljno otišao u Doknadnu dočastničku školu. Hrvatske ustaške mladeži u Karlovcu. Koju je predvodio vrlo uzorni ustaški bojnik Stipe Šaravanja.
Pukim slučajem, zahvaljujući njegovoj majki ostao je živ. Sve njegove suučenike, uglavnom 15-godišnjake su poubijali komunistički partizani u šumi Kozjača na Švarči. Sada predgrađe Karlovca.
Hrvatski je djelovao za vrijeme čitavog školovanja, studija i rada u Zagrebu pa je proživljavao razne neugodnosti i zlostavljanja.
Dolaskom u Basel 1963. osniva besplatne tečajeve njemačkog jezika za hrvatske radnike. Da ih ovim načinom hrvatski udružujem udalji od jugoslavenskih klubova. Zatim osniva i suosniva:Kroatischer Kulturverein Ogranak Matice hrvatske, prvi izvan Hrvatske (1967/68.).
U sustavu Ogranka MH pokreće i suosniva s nobelovcem Prof. Dr. Lavoslavom Ružičkom i brojnim Hrvatima u Švicarskoj (liječnicima, farmaceutima i drugim djelatnicima) uz suradnju s profesorima ginekologije u Zagrebu Dr. Brankom Rajhvajnom, Dr. Matejom Grgurevićem i Prof. Dr. et Mr. ph. Hrvojem Tartaljom:
Hrvatsku zakladu za borbu protiv raka u domovini (1969/70.).
Ta Zaklada dariva Porodiljskoj klinici u Zagrebu (1973.) linearni akcelerator za liječenje genitalnog raka. Tada je Zagreb bio peti grad u Europi, koji je imao ovu dragocjenu aparaturu.
Zahvaljujući suradnji s nobelovcem Prof. Dr. Lavoslavom Ružičkom, Zaklada je registrirana u OUN-u, u Ženevi, kao prva institucija u dijaspori pod hrvatskim imenom.
To je izazvalo reakciju u Ambasadi SFRJ u Bernu i ova je trajno i nepovratno zaplijenila Draganu Hazleru Putnu ispravu SFRJ.
Time je bio sveden u status hrvatskog političkog emigranta, što ga je dodatno motiviralo za svestrano hrvatsko i protujugoslavensko djelovanje. Na tom polju organizira i suorganizira ovim redom:
Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u diaspori – HAZUD u Baselu de facto 1973. i de jure 1978. Pokretači HAZUD-a su hrvatski znanstvenici Lavoslav Ružička i Dragan Hazler.
Hrvatsko Narodno Vijeće – HNV (1974.); sudjelovao napose brojnim člancima kroz list Hrvatska država.
Kroatischer Ortsverein – Mjesni odbor HNV-a u Baselu za cijelu Švicarsku (1979.).
Mjesni odbor HNV preustrojen u prvi Ogranak HDZ-a izvan Hrvatske, u Baselu 23. srpnja 1989. Prvi Ogranak HDZ-a izvan Hrvatske.
Od dolaska u Basel koncem 1963. stvarao je prijateljstva na stručnoj, kulturnoj i društvenoj osnovi sa Švicarcima, Nijemcima, Francuzima i Talijanima… što mu je pomoglo uz znanje engleskoga i ruskoga ovladati s švicarskim dijalektom te njemačkim i francuskim jezikom…
Sveučilišna biblioteka, Državni arhiv kantona Basel i Sveučilište, napose Farmaceutski fakultet i Slavistički institut postali su mu svakodnevno svratište.
Za boravka u Baselu, do 1971. surađuje tajno hrvatski i protujugoslavenski, a od 1971. prema mogućnostima sa svima važnijim institucijama, udrugama i osobama u Hrvatskoj političkoj, kulturnoj i vjerskoj emigraciji.
Primjerice, surađuje s ovim emigrantskim Hrvatima (abecedno, bez titula): Ivan Babić, Ernest Bauer, Bruno Bušić, Ante Ciliga, Yvona Dončević, Silvije Grubišić, Stanislav Janović, Branko i Ivan Jelić, Kazimir Katalinić, Lucijan Kordić, Ivo Korsky, Jakša Kušan, Hrvoje Lun, Krunoslav Mašina, Mate Meštrović, Vinko Nikolić, Višnja Pavelić, Jure Petričević (ograničeno i oprezno), Jure Prpić, Bogdan Radica, Tihomir Rađa, Pavao Tijan, Josip Turkalj, Mirko Vidović…
Za sve to vrijeme, surađivao je mogućim načinima s istaknutim osobama u Hrvatskoj. Spomenut ću samo nekolicinu (abecedno): Antun Bauer, Mile Cindrić, Šime Đodan, Vlado Gotovac, Nikola Hazler, Miroslav Hirc, Hrvoje Iveković, Jaroslav Ječmen, Tomislav Ladan, Ivo Padovan, Ferdo, Josip i Zvonko Pomykalo, Marijan Pribanić, Ivan Supek, Ivo Tijardović, Zlatko Tomičić, Hrvoje Tartalja, Franjo Tuđman, Stanko Vukadin…
Za vrijeme Srpskog okupacijskog, genocidnog, pljačkaškog i vandalskog rata na Hrvatsku, kojeg mi pogrješno nazivamo Domovinski rat. Dragan Hazler pomagao je Hrvatsku osobno i organizirano: novčano i u svima oblicima, napose najpotrebnijim lijekovima, serumima, sanitetskim materijalom, dječjim i dijetetskim proizvodima i prehrambenim potrepštinama…
U ulozi Hrvatskog domobrana Dragan Hazler bio je pokretač ili su pokretač i graditelj brojnih spomen obilježja Hrvatskim vojnicima palim u obrani Domovine i Hrvatskom narodu, napose žrtvama zločinačkog komunističkog antifašizma (oko 8,5 tisuća pogubljenih Hrvata).
Posebice želim napomenuti spomen obilježje, koje je osobno, svojim trudom i sredstvima podigao hrvatskom vitezu †Juri Francetiću – branitelju Hrvata od srbsko-četničkih fašista, od talijanskih fašista i od komunističkih zločinaca – rušitelja hrvatske države i stvaratelja nove tamnice za Hrvate – komunističke, velikosrpske Jugoslavije.
Kroz svoje djelatnosti u Slunju za Hrvatsku razljutio je ondašnjeg premijera Vlade RH Ivu Sanadera, Slovenku Vesnu Teršelič i slunjskog gradonačelnika Ivana Bogovića pa je na vrlo perfidan način istjeran iz Slunja.
Zato se je vratio u Švicarsku i nastavio djelovati sa svim mogućim načinima za bolju Hrvatsku.
Tako djeluje na primjer kroz ulogu predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori, pisanjem, predavanjima i audiovizualnim nastupima za Hrvatsku i u prilog Hrvatske: u diasporskim, domovinskim i europskim medijima …
Slovenci Borojeviću dignuli spomenik, u Zemunu ima ulicu, u Hrvatskoj ništa Borojević je, na žalost, dijelio sudbinu Austro-Ugarske.
Kako je nestala državna zajednica kojoj je vjerno služio, i gdje se promovirao i u političku figuru, ne samo vojnu, u novoj državnoj zajednici Slovenaca, Hrvata i Srba za njega više nije bilo mjesta.
Ne samo da je bio nepodoban, nego je bio i politički opasan. Zato je marginaliziran, bačen u bijedu, pa je tako i umro. No Borojevića marginalizirati i sto godina poslije, nakon svega što je učinio za Hrvatsku i Hrvate, u samostalnoj Hrvatskoj, to je već nakaradno!
Dok Slovenci Svetozaru Borojeviću dignuše spomenik, Hrvati mu srušiše kuću.
Svetozar Borojević – Spomennik u SlovenijiKuća snimljena 28. siječnja 2021.
Snimljeno 7.travanja 2023.
Svetozar Borojević, najsposobniji austrougarski vojskovođa Prvog svjetskog rata, jedini Hrvat koji je dobio naslov vojskovođe (feldmaršala) i odlikovan najvišim austrijskim odlikovanjima, od svoje smrti 1920. godine do današnjih dana sustavno je prešućivan u hrvatskoj povijesti.
/ AD-1 /
Svetozar Borojević von Bojna se za vrijeme Prvog svjetskog rata istaknuo nizom uspjeha u defenzivnom ratovanju. Zbog toga je dobio čin feldmaršala, čime je postao prvi i jedini nosioc te titule u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog porijekla.
Istina i cijelo razdoblje Prvog svjetskog rata u hrvatskoj historiografiji slabo je istraženo i obrađeno. Nepoznavanje temeljnih činjenica o Svetozaru Borojeviću, a još više ocjene njegove osobe i djela od političara naknadnih državnih tvorevina u kojima se našla Hrvatska, od monarhističke do socijalističke Jugoslavije, pretvorila je velikog vojskovođu i hrvatskog domoljuba u žrtvu stereotipa.
Nakon što je prošao dodatnu vojnu obuku, između 1887. i 1891. godine, radio je kao instruktor u vojnoj akademiji Teresianum u Wiener Neustadtu. 1892. godine postao je bojnik (Major), 1895. pukovnik (Oberstleutnant), a 1897. godine brigadir (Oberst). 1896. godine prvi put je dobio zapovjedništvo nad vlastitim bataljonom. 1899. godine oženio se austrijankom Leontinom, kćerkom pukovnika Friedricha von Rosnera. S njoj je imao sina Friedricha, koji se utopio u novembru 1918. godine. 1904. godine unaprijeđen je u general-majora (Generalmajor) i postao je zapovjednik u Hrvatskom domobranstvu.
Ugarsku plemićku titulu von Bojna dobio je 1905. godine. 1908. godine unaprijeđen je u čin general-pukovnika (Feldmarschallleutnant), a 1913. u generala (General der Infanterie).
STEREOTIPI
Prvi je, a slična sudbina dugo je pratila i bana Josipa Jelačića, da je Borojević više carski/austrougarski general i vojskovođa, a manje „hrvatski/jugoslavenski domoljub“. Više mu je stalo do spasa Monarhije, negoli do interesa hrvatske domovine i hrvatskog naroda.
Drugi stereotip je da je rođen u pravoslavnoj graničarskoj obitelji, pa je prema tome Srbin. Ovaj stereotip, kojeg je vrlo uspješno promovirala srpska pravoslavna crkva, a prihvatila šira hrvatska javnost, doveo je do toga da se u posljednjoj Borojevićevoj biografiji objavljenoj 1989. u Hrvatskom biografskom leksikonu, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu smatralo potrebnim napomenuti da je Borojević „Podrijetlom je iz srpske graničarske obitelji“.
Ni jedan od navedenih stereotipa nije točan.
SVETOZAR BOROJEVIĆ SPASIO HRVATSKU OD VELIKOG GUBITKA TERITORIJA
Imperijalistički Londonski ugovor, kojim sile Antante kupuju savezništvo Italije na račun hrvatskih (i slovenskih) nacionalnih i povijesnih područja, bio je od strane Vrhovnog vojnog zapovjedništva austrougarske vojske iskorišten za podizanje borbenosti hrvatskih i slovenskih postrojbi na jugozapadnom (sočanskom) bojištu.
Sretna je okolnost da je zapovjednik tog bojišta bio genijalni strateg Borojević. Provođenjem aktivne obrane uspješno je odbio jedanaest napada daleko nadmoćnije talijanske vojske, od prvog u lipnju/srpnju 1915. do jedanaestog u kolovozu/rujnu 1917.
U dvanaestoj bici, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanesen strahovit poraz. Opravdano se može postaviti pitanje: do kuda bi išla talijanska granica 1918. u slučaju da ih Svetozar Borojević nije zaustavio?
Uoči i nakon potpisivanja primirja 1918. Svetozar Borojević nastoji povlačenje, sada već bivše austrougarske vojske provesti organizirano, osobito hrvatskih postrojbi u cilju usporavanja talijanskog napredovanja i očuvanja vojničke sile za novonastalu državu. / AD-2 /
Tko su zapravo izdajnici Hrvatstva ?
Na žalost, svi njegovi pokušaji bili su bezuspješni. Vodeći političari Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba pod pritiskom vrlo nepovoljnih političkih prilika i društvenih previranja nastojali su što prije ostvariti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. / AD-3 /
SVETOZAR BOROJEVIĆ PRAVOSLAVAC HRVAT
Nedvojbeno je da je Svetozar Borojević kršten u pravoslavnoj crkvi, parohijskoj crkvi u selu Mečenčani, gdje je službovao njegov otac. Iz toga izvoditi zaključak o njegovu srpskom podrijetlu povijesno je netočno. Sredinom 19. stoljeća u vrijeme rođenja Svetozara Borojevića, na Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini i katolicima i pravoslavnima integracijski čimbenik je prije svega njihov poseban pravni i društveni položaj, a ne nacionalna pripadnost.
U daljnjem procesu nacionalnih integracija, srpska pravoslavna crkva je svojom politikom poistovjećivanja pripadnosti pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu uspjela u svojoj namjeri. Da se najveći dio pravoslavnih vjernika opredijelio za srpstvo, ali ne svi.
Svetozar Borojević je samo jedan od takvih mnogobrojnih primjera. On u svojim istupima i pismima sve do smrti izričito navodi da je Hrvat, a domovina mu je Hrvatska. Čast vojskovođe i hrvatstvo, nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS, Borojeviću je donijelo samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine, bez domovine – u novonastalu državu mu je bio zabranjen povratak – zaboravljen živi sa suprugom po hotelima u Austriji. Svemu je prethodila i obiteljska tragedija, smrt sina jedinca 1918. „Lav sa Soče“ umire u Klagenfurtu 23. svibnja 1920, službeno od posljedica moždanog udara. Obilježavanje svake njegove obljetnice rođenja trebalo bi biti povod za istraživanje i valorizaciju života i djela vojskovođe i domoljuba Svetozara Borojevića. Ali i niza drugih, nepravedno zaboravljenih, a istaknutih Hrvata u Prvom svjetskom ratu. Ta premali smo narod da si dopustimo odricanje od svojih slavnih povijesnih osoba ili da ih drugi svojataju.
Svetozar Borojević – Dokazi kroz pisma o njegovom hrvatstvu
Do smrti Svetozar Borojević se bori za svoj status i mirovinu. Iz sačuvanih Borojevićevih pisama prijatelju Slavku Kvaterniku iz 1919. i 1920. može se detaljno rekonstruirati njegova kalvarija. Njegove stvari (odjeća, knjige, dokumenti, odlikovanja) zaplijenjene su u Jesenicama 31. listopada 1918. od strane naoružanih osoba, a po naredbi Narodnog vijeća u Ljubljani.
Njegov pobočnik je uspio spasiti samo konje i kovčeg s odorama. On i žena žive skromno od ušteđevine koju su imali kod sebe. Naime, Borojevićeva ušteđevina, kao i novac koji je dobio kao predujam od austrijskog vojnog opskrbnog ureda, blokirani su u bankama, a zaplijenjene su i vrijednosnice njegove supruge.
Svetozar Borojević – Pisma
Cijelu 1919. i u proljeće 1920. bezuspješno se pokušava rehabilitirati i ostvariti mirovinu. U kakvim se prilikama i stanju nalazi, najbolje mogu poslužiti izvodi iz njegovih pisama Kvaterniku: „Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? Bi li Obzor stao u moju obranu kao Hrvata u odnosu na Kranjsku?“ Izvor: Hrvatski državni arhiv Pisma Svetozar Borojević
Tuga
U pismu od 18. listopada 1919. Svetozar Borojević piše: „Ne mogu se nigdje nastaniti za stalno, jer drugo si preseljenje ne mogu priuštiti. Poslijepodne sam saznao, da je općinsko vijeće Klagenfurta, odlučilo sve ne-austrijance protjerati i uskratiti im bonove za hranu. Trenutno se nalazim u Krumpendorfu, a ne u Klagenfurtu, i nisam u opasnosti. Ali to bi se moglo promijeniti već sutra. Osim toga, nije najugodnije zimu provesti u hotelu bez grijanja s jednostrukim prozorima i suprugom.“ Pismo završava: „Više uopće ne čeznem za povratkom u Hrvatsku, sigurno ne sumnjate u to. Nikada neću postaviti zahtjev za povratkom i bio bih sasvim zadovoljan, da me ostave na miru da svoju mirovinu uživam tamo gdje ja to želim. Ali to ne smijem reći na glas. O događajima u domovini ovaj Vas put neću pitati. Postao bih ogorčen, a to ne želim.“
Drugog studenoga 1919. Svetozar Borojević upućuje Kvaternika da piše Hadžiću, tadašnjem ministru vojske i mornarice: „Opišite mu moju situacije, kako smo moja žena i ja zbog zapljene našeg privatnog vlasništva na temelju naredbe Kranjskog narodnog vijeća u listopadu 1918. pretrpjeli štetu od 120.000 kruna i tako dospjeli u tešku materijalnu situaciju. Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku, i već drugu godinu ne znamo, gdje da se naselimo. Tako da smo prisiljeni skupo živjeti u najskromnijim hotelima i na udaru njemačkog tiska, koji me naziva Južnim Slavenom. Moram inzistirati na javnoj i stanovništvu jednoznačnoj zadovoljštini, za svu mi učinjenu nepravdu, jer ni u domovini ne mogu živjeti u miru. Optužuju da sam protivnik nove države, što nisam. Ne želim više ništa, osim mira.“
Razočarenje
U pismu od 11. siječnja ogorčen i rezigniran piše Kvaterniku: „Više ne vjerujem u dobre namjere domovine i Beograda. Što vrijeme više prolazi u to sam sve uvjereniji. Dobre namjere brzo blijede. Javnost me zaboravlja. Zaokupljaju je drugi događaji. Dok me se netko sjeti na pravi način, bit ću vjerojatno pokopan, a onda mi više ništa ne treba.“ Poručuje Kvaterniku da prenese Zerjavu, biskupu Jegliću i šefu povjerenstva da na njegove zahtjeve za mirovinom ne odgovaraju ni Beč niti Beograd, a „ žena mi je bolesna i stanujem u bijednoj kućici. Ne zahtijevam poklone, nego samo ono što mi pripada. Apeliram na njihovu čast, da me ne tjeraju u očaj i da mi odmah pomognu, prije nego što bude prekasno. Recite im to: I s najboljom voljom, tako više ne mogu živjeti!“
Prijateljstvo sa Slavkom Kvaternikom
Borojevića i njegovu obitelj s Slavkom Kvaternikom, glavnostožernim potpukovnikom austrougarske vojske i kasnijim vojskovođom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, veže dugogodišnje prijateljstvo. Koje se razvilo za vrijeme Borojevićevog službovanja u Zagrebu kao zapovjednika VII. zagrebačkog hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja. Kvaternik će se 1918-1919. pokazati odanim Borojevićevim prijateljem poduzimajući sve kako bi Borojeviću i njegovoj supruzi olakšao život u progonstvu.
Posljednje pismo
Posljednje sačuvano pismo Borojević je pisao u Klagenfurtu 23. travnja. 1920, točno mjesec dana prije smrti: „Zanima me je li Laginja još ban. Do sada mu nisam pisao, jer sa stranačkim vođama ne želim imati ništa. Ali ako Brejc u Beogradu ne uspije, napravit ću posljednji korak i zatražiti Laginju da kao najviši predstavnik moje domovine poduzme nešto za moju mirovinu u Beogradu. Ako i to ostane bez rezultata, onda ne snosim odgovornost za ono što će eventualno uslijediti. /… / Ne mogu dozvoliti da se sa mnom i dalje tako postupa.“
Dr. Matko Laginja (1852-1930), pravnik, 1918. povjerenik Narodnog vijeća za Istru. Od veljače do prosinca 1920. ban Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Smrt
„Lav sa Soče“ umro je u klagenfurtskoj bolnici od posljedica moždanog udara u 64. godini, 23. svibnja 1920. Bolest je svakako bila posljedica neizvjesnosti, neimaštine, a najviše poniženja koje su on i njegova supruga proživljavali posljednjih godinu i pol dana. Pokopan je na gradskom groblju 26. svibnja. Civilni sprovod vodio je Borojevićev prijatelj, biskup u Klagenfurtu dr. Hefter. Borojevićevi posmrtni ostaci preneseni su 21. listopada 1920. u Beč i položeni u arkade Središnjeg bečkog groblja. Mjesto je osigurao bivši car i kralj Karlo Habsburški. Borojevićev grob nalazi se na počasnom mjestu u arkadama pokraj same crkve. Gdje se inače pokapaju austrijski predsjednici i drugi znameniti ljudi.
Na sprovodu u Beču bilo je nazočno nekoliko tisuća Borojevićevih bivših vojnika i starih vojnih drugova. Između ostalih feldmaršal Kövess, posljednji zapovjednik austrougarske vojske, general-pukovnik Stjepan Sarkotić, izaslanstvo mađarskih časnika.
Bivši car i kralj Karlo i nizozemska kraljica Wilhelmina poslali su vijence. Govor na otvorenom grobu održao je potpukovnik Stevo Duić.
Nedaleko Borojevićeva, nalazi se i grob Paule Preradovic (Beč, 1887 – Beč, 1951), unuke Petra Preradovića, austrijske književnice i autorice teksta austrijske himne, kao i grob generala Stjepana Sarkotića.
Što kažu drugi
Nenad Vukadinović dosta prostora u svojoj knjizi daje austro-ugarskomu generalu i feldmaršalu Svetozaru Borojeviću. Smatra potrebnim istaknuti „kako je ovom legendarnom feldmaršalu (srpskopravoslavnog porekla), banijskom krajišniku, ađutant bio, niko drugi nego, Slavko Kvaternik. Koji će kasnije, tokom II sv. rata u NDH postati vojskovođa NDH (posebna vojna titula), doglavnik, ministar Hrvatskog domobranstva i ustaški krilnik“ (Vukadinović 2014: 117)
Borojević i Kvaternik su se upoznali u razdoblju 1907.—1912. u kojem je Borojević bio zapovjednik Zagrebačkoga domobranskoga okružja i 42. hrvatske domobranske divizije (Zvonar 2011: 118). Kao što je Vukadinović točno naveo, Kvaternik je kao bojnik bio Borojevićev krilni pobočnik u njegovu Glavnom stanu od 22. listopada 1914. do 27. veljače 1916. (Zvonar 2011: 120, Tatić 2019: 74).
Vukadinović tvrdi da ≫na svaki mogući način, današnja hrvatska javnost, pa i iskusni istoričari i drugi intelektualci pokušavaju ovog velikog vojskovođu svrstati u hrvatski nacion.
Srpske igre o nacionalnosti
Hrvatski povjesničar srpskoga podrijetla Drago Roksandić također tvrdi, neargumentirano, da je Boroević bio ≫Srbin s Banije≪ (1991: 120). U zasebnoj publikaciji posvećenoj Boroeviću koju je 2007. napisao i objavio na poziv i u nakladi Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. (Roksandić 2007) od takve kategorizacije ne odustaje. On ju u njoj izrijekom ne ponavlja, no u Predgovoru kaže ovako: ≫Danas mi je osobna profesionalna zadovoljština da sam Svetozara Borojevića uvrstio u svoju knjigu Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana (Vjesnik. Zagreb, 1991.). Vidjeti str. 118 i 119.≪. U toj je knjizi Borojević uvršten samo citiranim spomenom da je bio ≫Srbin s Banije≪ (s fotografijom) (usp. str. 119.—120.).
U naslovu monografije o Borojeviću iz 2007. Roksandić se pita nije li primjerenije Borojevića zvati Lisicom sa Soče (nejasno je da li samo zbog njegove ratne taktike ili zbog umišljaja da je Borojević svoje nacionalne osjećaje prikrivao kako bi profesionalno mogao napredovati).
Nikada kraja srpskom svojatanju
Nije slučajno, iako je neutemeljeno, da je Borojevića i Srpsko nacionalno vijeće na svojim mrežnim stranicama uvrstilo među ≫znamenite Srbe≪. Borojevićev suvremenik i časnik Glavnoga stožera Edmund Glaise von Horstenau (1882.—1946.) u svojim memoarima objavljenima 1980. godine napisao je da je Borojević bio ≫Hrvat≪ koji je ≫po svojoj pravoslavnoj vjeri≪ zapravo bio ≫Srbin≪. Horstenau očigledno nije znao da je Borojević napustio pravoslavlje i postao grkokatolikom. (Tatić 2019: 206).
Da je Borojević neovisno o vjeri sam sebe i svoju obitelj smatrao Hrvatima, pa tako i druge pravoslavce, pokazuju njegovi privatni i javni nastupi i 147 svjedočanstva drugih o njemu.
Nepobitni dokazi, što vam još treba ?
On se je dalmatinskim jedinicama u prosincu 1915., u kojima je zasigurno bilo i pravoslavaca, obratio riječima ≫Vi ste Hrvati, a i mene je rodila majka hrvatska.≪ (Tatić 2019: 88, 204). Kipar Robert Frangeš-Mihanović (1872.—1940.) imao je priliku boraviti neko vrijeme u Borojevićevu glavnom stanu blizu bojišnice. Na temelju svojih osobnih razgovora s Borojevićevim javnosti je prenio da se je Borojević smatrao Hrvatom i da se je ponosio time, i da je imao razvijen hrvatski jezični osjećaj (Tatić 2019: 74).
U posljednjim mjesecima života Borojević je najvjernijega prijatelja u duhovnom, materijalnom i praktičnom pogledu imao u Slavku Kvaterniku (usp. Pojić—Marjanić 2011).
Njemu piše da se je Narodnomu vijeću SHS-a 1918. obratio ≫kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat≪ (Pojić 2006: 9)., piše mu o svojem ≫svjetonazoru kao Hrvata≪, o sebi kao ≫Hrvatu≪, o banu Laginji kao najvišem predstavniku svoje domovine (tj. Hrvatske) (Pojić 2006: 10), a svoj jezik zove ≫hrvatskim≪.
On u svojim 148 istupima i pismima sve do smrti izričito navodi da je Hrvat, a domovina mu je Hrvatska.≪ (Pojić 2006: 4)
Sudbina prijatelja
Jugoslavenske vlasti popisale su spomenute Borojevićeve prijatelje i suborce generala Stjepana Sarkotića i potpukovnika Stevu Duića 1934. kao jedne od onih bivših časnika austro-ugarske vojske koji su kao ustaški ≫teroristi≪ obrazovali ≫rukovodeće kadrove terorističke akcije ≪ i našli se ≫u situaciji emigranata čak i pre nego što se nova jugoslovenska država definitivno formirala.≪ (Saopštenje 1947: 10).
Stjepan Sarkotić umro je prirodnom smrću 1939. godine, a Stevo Gruić ubijen je u atentatu jugoslavenskih agenata 1934. u Karlovim Varima (Karlsbadu). U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postumno je proglašen krilnikom.
Slavko je Kvaternik napustio sve dužnosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1942. godine, a nakon rata Austrija ga je izručila Jugoslaviji, gdje je osuđen na smrt.
Partizanske likvidacije
Partizani su likvidirali i Boroevićeva prijatelja Vilka Begića (1874.—1946.?), koji je u austro-ugarskoj vojsci bio intendanski pukovnik, a u vojsci Nezavisne Države Hrvatske general pješaštva (Tatić 2019: 159).
Priznanja
U Sloveniji su feldmaršalu Borojeviću krajem 2016. godine podigli spomenik u znak zahvalnosti zbog obrane slovensko-talijanske granice na 149 Soči (usp. Manin 2011: 7), zbog koje je za života proglašen Lavom sa Soče.
U Beogradu je (u Zemunu) po Boroeviću 2008. nazvana jedna ulica.
U Hrvatskoj Borojević još nije rehabilitiran. Mladi hrvatski povjesničar Danijel Tatić u svojoj monografiji o Borojeviću s punim pravom iskazuje čuđenje da ≫Beograd može ono što Zagreb još uvijek nije u stanju — nazvati ulicu po hrvatskome generalu Svetozaru Borojeviću!≪ (Tatić 2019:214).
Tatić s punim pravom upozorava i na to da trošno zdanje u Mečenčanima, urušenih zidova te oronula pročelja i krovišta. Roditeljska kuća Svetozara Borojevića koja je danas u vlasništvu Republike Hrvatske, ≫ne predstavlja ništa više doli spomenik nebrige hrvatske države o jednom od najvećih vojskovođa svoje povijesti≪ (Tatić 2019: 215).
AD – 1
Kao primjer mogu poslužiti opsezi njegovih biografija objavljeni u enciklopedijama od Kraljevine SHS do Republike Hrvatske: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, knj. 1 – 28 redaka; Hrvatska enciklopedija, Zagreb 1942., sv. 3 – 47 redaka; Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb 1955, sv. 1 – 9 redaka; Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb 1982, sv. 2 – 9 redaka; Vojna enciklopedija, Beograd 1959, sv. 2 – 40 redaka; Opća enciklopedija, JLZ, Zagreb 1977, sv.1 – 11 redaka; Hrvatski biografski leksikon, Zagreb 1989, sv. 2 – 52 retka; Hrvatska enciklopedija, Zagreb 2000, sv. 2 – 14 redaka. Jedinu monografiju o Svetozaru Boroeviću napisao je hrvatski politički emigrant i novinar dr. Ernst Bauer, Der Löwe vom Isonzo, FM Svetozar Boroević von Bojna, Verlag Styria, Graz 1985.
AD – 2
Londonski ugovor iz 1915. godine bio je tajni sporazum između zemalja Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije, potpisan 26. travnja1915., kojim su zemlje Antante privoljele Italiju na izdaju saveza Središnjih sila, obećavajući im teritorije njenih dojučerašnjih saveznika.
Prema tom ugovoru, Hrvatska bi bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije. Preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije. Za taj dio Hrvatske koji ne bi bio pripojen Italiji i Srbiji, tek je trebalo odlučiti hoće li pripasti Mađarskoj, ili će ostati u Austrijsko – Mađarskoj zajedničkoj državi.
Slijedom Londonskog ugovora kojim je također obećavano Kraljevini Srbiji stvaranje Velike Srbije; potpisnici ugovora su Srbiju – koja u pregovorima nije sudjelovala. O tome službeno obavijestili diplomatskom notom od 16. kolovoza 1915. godine. Saveznici su Srbiji obećali Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju (Šibenik, Zadar i Knin bi pripali Italiji) i sjevernu Albaniju, ali bez Makedonije i dijela Banata. Naime, Rusija, Francuska i Velika Britanija nastojale su na svoju stranu privući dotad neutralnu Bugarsku, a ne ugroziti tek sklopljeni savez s Italijom, te istodobno zadovoljiti Srbiju. Stoga su Bugarskoj ponudili Makedoniju, a Srbija je za kompenzaciju trebala dobiti BiH i dio hrvatskih teritorija. Srbija je odbacila ugovor, želeći otvorenim ostaviti pitanje Makedonije.
Rumunjskoj su ponuđeni Banat i Transilvanija, što je nakon I. svjetskog rata i dobila.
Što ostaje Hrvatskoj ?
Hrvatskoj bi od mora ostao samo dio od Rijeke do početka Dalmacije, a na kopnu zapravo samo dio oko Zagreba i Lika. Ostalo je otvorenim pitanje bi li Hrvatska ostala državno vezana uz Mađarsku i Austriju.
To je kasnije rezultiralo 1920. Ugovorom u Rapallu sklopljenih sa starom Jugoslavijom 1924. Da bi teritorije koje su joj obećani u Londonu 1915. godine naposljetku uzela 1941., slijedom Rimskih Ugovora koje je sklopila s vlastima NDH koje su na vlast i došli nakon napada Italije i drugih Sila Osovine na Jugoslaviju.
AD – 3
Tisućljetno je hrvatsko kraljevstvo nestalo, a hrvatski nacionalni program XIX. stoljeća odložen paće se borba nastaviti u još žešćem obliku. Ujedinjenje su pratili i veliki prosvjedi u Zagrebu (prosinačke žrtve). Sve odluke rečenog procesa djelo su skupine od nekoliko stotina političara i intelektualaca. Nije bilo niti je moglo biti izravnog izjašnjavanja kao što je referendum ili nešto slično. Hrvatski narod tijekom trinaest stoljeća nije imao nikakvih takvih odnosa sa Srbijom da bi stekao bilo kakva iskustva o eventualnom zajedništvu. On je uglavnom pasivno slijedio svoju elitu. Koja je više bila orijentirana prema narodima srednje Europe, Podunavlja i Mediterana s nadom da će u nekom eventualnom europskom “commonwealthu” osigurati svoju budućnost. Iako je, zbog austrougarskog i talijanskog imperijalizma, računao i na južnoslavensko zajedništvo. Politička ideja, društvena svijest, zanosi, nade i očekivanja društvenih elita bile su ne samo isprepletene već i sukobljene do isključivosti.
IZVOR : Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999., str. 65.
Kome zahvaliti ?
Političke snage u Hrvatskoj nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, Antom Trumbićem i Franom Supilom. Koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor. Predstavnici kojega su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917. I sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918. Sudbina hrvatskih teritorija rješavala se među velikim silama Londonskim ugovorom iz travnja 1915. Italiji je za pristupanje snagama Antante obećana Istra, otoci Cres, Lošinj i Rab, sjeverna Dalmacija do rta Ploče kraj Šibenika, kao i većina dalmatinskih otoka. Dio hrvatskoga teritorija u tim je diplomatskim pregovorima bio namijenjen i Srbiji.
Naivnost
Rješenju hrvatskoga pitanja u okviru južnoslavenske državne zajednice priključili su se potom i socijaldemokrati, ali Hrvatsko-srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju. Svetozar Pribićević, koji je nakon proglašenja amnestije 1917. iznova preuzeo njezino vodstvo, protivio se ideji da bi buduća južnoslavenska država trebala biti neka vrsta širega političkog okvira, u kojem bi bila očuvana hrvatska državnost. Iako je Koalicija svojim negativnim stajalištem kočila proces »nacionalne koncentracije«, ona ga nije mogla spriječiti. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka deklaracija. Koja se zauzimala za stvaranje zajedničke polit. organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnoslavenske države. Zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«. Tek u jesen 1918., nakon proboja Solunskoga bojišta, u trenutku kada je Habsburška Monarhija bila pred slomom, Koalicija je pristala na osnivanje Narodnoga vijeća SHS.
Tko je krivac ?
Uz Trumbića i Josipa Smodlaku jedan je od pokretača politike novog kursa i među najzaslužnijim političarima za donošenje Riječke rezolucije1905. godine. (Zapravo je njezin idejni začetnik) i za stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, te za njen dolazak na vlast. Supilova riječka i zagrebačka faza su povjesničarski ozbiljno i nepristrano obrađeni tek u studijama i knjigama koje su se pojavile nakon raspada SFRJ. Naime, dotad je to razdoblje njegove djelatnosti šablonski tretirano kao vizionarska aktivnost usmjerena prema žuđenom, i u Jugoslaviji (pogotovo komunističkoj), ozbiljenom snu o stvaranju zajedničke države Hrvata i Srba.
Ujedinjenje, 1. prosinca 1918
Dana 27. studenog, Središnji odbor Vijeća poslao je u Beograd izaslanike, među kojima se za ujedinjenje najviše zauzimao Svetozar Pribićević. Konačno, 30. studenog poseban odbor sastavljen od trojice članova Narodnoga vijeća SHS i trojice predstavnika srbijanske vlade, ugovorio je način ujedinjenja. Delegati u postupku ujedinjenja su uglavnom odustali od tzv. Naputka. Izaslanike Narodnog vijeća primio je regent Aleksandar I. Karađorđević, kojemu je Ante Pavelić (zubar) pročitao netom sastavljenu Adresu.
Izvor: Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999., str. 64.
Što se je dogodilo sa Supilom ?
Težak i besperspektivan položaj u kojem se Hrvatska našla, u kolonijalističkim makinacijama i tajnim planovima. Londonskim sporazumom već podijeljena između talijanskoga i srpskog imperijalizma, bio je prevelik teret za Supila koji je doživio živčani slom i kasnije umro u londonskoj umobolnici, od moždane kapi, 25. rujna 1917. godine. Nakon što je urna s njegovim pepelom ostala nekoliko godina zaboravljena u londonskome krematoriju, preuzeo ju je njegov prijatelj, bankar Pavle Mitrović. Kod njega je ostala do 1927. godine, kada je, parobrodomSrđ, prenesena od Londona do Sušaka i gdje je bila svečano izložena na odru 29. prosinca a potom je parobrodom Zagreb prenijeta u Dubrovnik gdje je pohranjena u gradskoj vijećnici.
Ostali izvori:
Nachlass Kiszling, v. 143; Rudolf Kiszling, Die Kroaten: Der Schicksalsweg eines Südslawenvolkes (Graz: Hermann Böhlaus, 1956), p. 124 – Dokazi o hrvatstvu Svetozara Borojevića
Richard Plaschka, Horst Haselsteiner & Arnold Suppan, Innere Front: Militärassistenz, Widerstand und Umsturz in der Donaumonarchie 1918 (Munich: Oldenbourg, 1974), v. 2, p. 221. See Chapter 5 for a complete discussion of this incident.
Likewise, as Croatian historian Ivo Banac has discovered, there were instances of Catholic South Slavs who identified as Serbian.
Opasne istine, napad na slobodu tiska na globalnoj razini, kako bi onemogućili slobodu govora i izražavanja javnog mišljenja.
Sudili su i osuđivali naše generale a svoju povijesnu sramotu kroz ratove stavljaju pod tepih. Na način da one koji progovaraju o ratnim zloćinima, koje su počinili Amerikanci smatraju špijunima i stavljaju ih u zatvor. Kako bi obeshrabrili slobodno novinarstvo. Ova priča podsjeća malo na priču pokojnog Danijela Bezuka koji je po uputama vlade proglašen teroristom. Zbog pucanja na zgradu vlade RH i ranjavanje policajca. Sjetimo se onda aktivnosti naših sugrađana Srba 1991. godine u Hrvatskoj. Zašto se pojedine radnje određenih Srba ne smiju nazvati terorističkim akcijama. Iako su recimo zadovoljeni svi elementi definicije terorizama.
DEFINICIJA TERORIZMA
Terorizam je smišljena uporaba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha. S namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki.
ISTINA NIJE U TRENDU PRIORITETA NOVINARSTVA
Mislim da nije potrebno previše komentirati i da je svima jasna pozadina svega. Veliko je zlo pucanje u policajca i zgradu vlade, to su opasne istine. To je zlo neopravdano ali Danijel Bezuk u svojoj glavi je našao opravdanost svojih postupka i jednostavno je to učinio. Što je mladog čovjeka nagnalo da učini takvu strahotu ?
Novinarstvo nikada nije ni pokušalo istražiti niti nešto o tome pisati. No imamo i veliko zlo sadašnje vlade RH što su taj čin iskoristili za osobne potrebe. Kako bi zabranili slobodu mišljenja i izražavanja. Samo jedan od primjera, ako se niste slagali sa teorijom da nije riječ o terorizmu. Već o jednom neprihvatljivom nepromišljenom činu kroz osobno frustrirajuće izražavanje osobnog nezadovoljstva strukturom vlasti. Mogli ste imati velikih problema. Kako objasniti da je mladi čovjek sebi oduzeo život. I skoro ubio nedužnog policajca koji se je tamo nalazio na opservaciji čuvanog objekta to su opasne istine.
POSLJEDICE
To najbolje znaju oni koji su komentirali na društvenim mrežama. I za kratko vrijeme su bili sankcionirani kroz policijske postaje i sudove RH. Jer su svojim komentarima opravdavali taj neopravdani čin Danijela. To je upravo tema o kojoj bi se trebalo pisati i istražiti. Kakav je to očaj natjerao ljude da su spremi svoj život dati za ostvarenje nekih svojih ciljeva. Ciljeva koji su upereni izričito protiv tadašnje vlasti u RH. Kakav se je to psihički poremećaj dogodio s ljudima koji žele nečiju smrt ? Neki naši građani su čak i javno pisali za likvidaciju premijera. Što je te ljude dovelo do takvih reakcija ? Jer da su sretni i zadovoljni nisu. Zašto nisu i tko je odgovoran za takvo depresivno stanje društva ?
AGRESIVNOST IZVRŠNE VLASTI ZBOG PISANJA MIŠLJENJA
Nemoguće je ljudima zabraniti pravo na izražavanje i vlastito mišljenje, komentiranje i pisanje po društvenim mrežama. Treba se baviti problemima, zašto je toliko tih depresivnih i loših komentara, treba liječiti društvo od takvih depresivnih pojava. Kakao ? Jednostavno treba svojim primjerom kao izvršna vlast pokazati da je uz svoje građane. Uz svoj narod, trebaju biti moralne vertikale ovog društva. Građani slobodno mogu izražavati svoje mišljene i po ustavu RH (recimo). Čega se trebate bojati ako ste moralne vertikale ovog društva, ako ste stub poštenja ? Protiv takvih nitko neće u negativnom kontekstu izražavati svoje mišljenje. Nećete imati problema sa deprimiranim pojedincima i deprimiranim brojem građana koji je u porastu i to su opasne istine.
POSLJEDICE
Zapravo vlada RH upravo je takve prisilila da ubuduće rade lažne FB profile, sa lažnih IP adresa. Kako bi to svoje negativno mišljenje ponovno izrazili. Na način na koji oni misle da je to normalno i da na to imaju pravo. No zapravo mogli bi otežati posao policiji da budu otkriveni.
SNALAŽLJIVOST
Postoji puno načina takvih prikrivanja, naši su ljudi vrlo dosjetljivi kada treba nešto zaobići. Rabljenih mobilnih uređaja se preko oglasnika može kupiti po 20-30 eura. Pa ti kasnije utvrdi koliko je taj mobilni uređaj prošao vlasnika i raznih operatera koji su pružali internetsku uslugu. Tko je taj anonymous koji je kupio karticu na kisku tiska recimo. Poglavito ako poslije nekakvih gnjusnih tekstova uništi i baci mobilni uređaj. Zato je puno korisnije ako je čovjek pogriješio i neprimjereno se izražavao, da ga se jednom „upozori“. Pa ako treba i sudskim putem izda to upozorenje. No dosadašnjom arogancijom i silom institucija države izaziva se sve veći otpor građana i drugih pojedinaca. Koji će se prikloniti ovima koji smatraju kako je nasilje opravdano. Zbog toga što se ne bavimo uzrocima problema sve može ispasti puno gore i složenije, i to su opasne istine.
Šutnja je zlata vrijedna
Zašto sam krenuo sa ovakvim uvodom ? Upravo zato što će završetak biti usko povezan koliko se isplati boriti za istinu. Ne se boriti u fizičkom smislu riječi, poput Danijela Bezuka. Već slobodnim pisanjem kroz nezavisno novinarstvo ili slobodom govora izražavanja svojeg mišljenja. Jer mogli bi biti proglašeni teroristom kao i Bezuk ili špijunom kao Julian Paul Assange.
Zasigurno svi znamo tko je Julian Assange. Glavni urednik i osnivač WikiLeaks, organizacije koja je objavljivala tajne informacije i povjerljive dokumente od anonimnih izvora zviždača.
Assange je 2006. osnovao kontroverzne zviždačke stranice WikiLeaks na svom kućnom serveru. Na Wikileaksu je objavio materijale o izvansudskim ubojstvima u Keniji. Odlaganju otrovnog otpada u Africi, priručnike Scijentološke crkve. Procedure u Guantanamo Bay-u, kao i prepisku banaka Kaup thing i Julius Baer. Godine 2010. objavio je tajne podatke o aktivnostima SAD u ratu u Afganistanu i Iraku.
Assange se nalazi u zatvoru Belmarsh u Londonu. Dok nastavlja dugotrajnu borbu da izbjegne izručenje SAD-u. Kako bi se suočio s optužbama u vezi s objavljivanjem stotina tisuća procurjelih dokumenata o ratovima u Afganistanu i Iraku, kao i diplomatskih depeša.
LICEMJERJE AMERIČKE VLADE NOVINARSTVA I OPASNE ISTINE
Joea Bidena NE optužuju za licemjerje jer je tražio oslobađanje novinara pritvorenih diljem svijeta. Dok američki predsjednik nastavlja tražiti izručenje osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea iz Britanije kako bi se suočio s američkim optužbama za špijunažu.
Zbog čega je optužen ? Assange je 2010. razotkrio video “kolateralnog ubojstva” koji prikazuje američku zračnu posadu kako puca na iračke civile. Prvi od stotina tisuća procurjelih tajnih vojnih dokumenata i diplomatskih depeša objavljenih u velikim novinama diljem svijeta. Otkrića o američkim ratovima u Iraku i Afganistanu, uključujući navodne ratne zločine. Te iskrene ocjene američkih diplomata o vladama domaćina, izazvali su ozbiljnu neugodnost u Washingtonu.
Da nije žalosno bilo bi smješno, optužbe protiv Assangea su “tekući napad na slobodu tiska”. Jer osnivač WikiLeaksa nije bio špijun već novinar i izdavač zaštićen zakonima o slobodi govora.
Ovo je napad na slobodu tiska na globalnoj razini. To je zato što Sjedinjene Države iznose ono što mislim da je zaista izvanredna tvrdnja. Da mogu nametnuti svoje zakone o tajnosti kaznenih djela stranom izdavaču koji je objavljivao izvan Sjedinjenih Država, i to su opasne istine.
POUKA KAKO KOME I TKO SHVATIŠTO SU TO OPASNE ISTINE
Čuvajte se i pazite, jer ako nešto napišete u Hrvatskoj. Institucije naše pravne države izručit će vas Američkim sudovima jer želje Amerikanaca se moraju poštivati.
Zakon o špijunaži nije korišten za borbu protiv špijunaže. Koristi se protiv zviždača u ovom primjeru Juliana Assangea kako bi se javnost držala u neznanju o pogrešnim postupcima i nezakonitostima [vlade] kako bi zadržala svoju vlast, a sve u ime nacionalne sigurnosti.
Ako Julian Assange završi u zatvoru s maksimalnom kaznom u Sjedinjenim Državama do kraja života. Svaki će drugi novinar diljem svijeta pomisliti: ‘Trebam li doista izvijestiti o informacijama koje sam dobio? Trebam li doista govoriti o ovom uskraćivanju ljudskih prava ili neostvarenju pravde u bilo kojoj zemlji ?.
REAKCIJA
Zašto sam na početku spomenuo Danijela Bezuka ?Upravo zato jer postoji čitav niz poveznica, kojima je vlada RH napravila niz odluka kojima se uskraćuju ljudska prava, o slobodi kretanja te slobode misli i izražavanja i to sve kako bi se obranila od terorizma.
Zatvaranje Markova trga, lažne optužbe o kojima se pričalo nakon terorističkog napada Danijela Bezuka nije još uvijek riješilo problem. Trpanje u zatvor neistomišljenika, fingiranje kaznenih djela kako bi se prikazivale lažne statistika o otkrivačkim djelatnostima policije, sve u cilju obmane i zastrašivanja građanstva.
Bezuk je prije smrti na svom Facebook profilu napisao da je bilo„dosta prevara i bezobzirnog gaženja ljudskih vrijednosti bez odgovornosti“.
Premijer Plenković na sisačkom Općinskom sudu bio je saslušan kao svjedok-oštećenik na suđenju Đuri Čehuliću optuženom da je javno prijetio premijeru 2020. godine, nakon što je Danijel Bezuk pucao na zgradu vlade i ranio policajca na Markovu trgu.
Prema policijskoj prijavi, Čehulić je nakon Bezukovog napada u više navrata u javnosti rekao da je Bezuk htio ubiti premijera, kao i da je to trebao prepustiti njemu i svom ocu, a naveo je i da osobno mašta o ubojstvu Plenkovića, tako su izvještavali „nepristrani“ novinari.
PRAVI RAZLOG ZA ZAVEDENE
Kaznena prijava protiv 23-godišnjeg osumnjičenika zbog počinjenja kaznenog djela terorizma iz članka 97. stavak 1. točka 1. Kaznenog zakona je odbačena na temelju članka 206. stavak 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku budući da je osumnjičenik počinio samoubojstvo, a smrt predstavlja okolnost koja isključuje kazneni progon, znači prema presudi suda terorizam otpada.
Ali zato mjere vlade neće se primijeniti na lažne i iskrivljene vijesti nekih njihovih suradnika, neće ih kazniti već će ih poticati i potajno moguće financirati da bi se kao takve iskrivljene plasirale u javnost. To su opasne istine koje vam se trebaju prezentirati, no nažalost takve istine smetaju svim vladama u svijetu, a “dnonovinarstvo” živi i financira se upravo zbog iznesenih i iskrivljenih informacija.
NEPOSREDNA OPAŽANJA
Domaći terorizam u Hrvatskoj je postao nesvakidašnja bauk. Na tezi o njegovu povećanju inzistira prvenstveno vrh Vlade RH, no u oči nam upada, nedostatak uvjerljivijih konkretnih dokaza prema definiciji terorizma i kako ga zakonodavstvo tumači.
Točnije, spominju se samo dva slučaja: nedavno uhićenje maloljetnika s Molotovljevim koktelom na prosvjednom skupu protiv vladajućeg HDZ-a, te raniji oružani napad Danijela Bezuka na Markovom trgu u Zagrebu.
Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA), međutim, najnovijim očitovanjem o situaciji ne potvrđuje razinu uzbune koju predstavlja državna izvršna vlast.
Jasno je da nije bilo ugodno niti vidjeti Molotovljev koktel, kao što nisu ni one plinske boce koje su stajale prije osam godina u Savskoj ulici .
Znači kada se ide na ruku HDZ-a ona to nije terorizam ili ako se ide u korist HDZ u cilju rušenja tada legalno izabrane vlasti voljom građana RH. Iako su tada na vlasti bili meni ne baš dragi ljudi. No trebamo pratiti sve relevantne događaje, boriti se protiv laži istinom a ne svojom pristranošću ili iskrivljenim činjenicama poticati te laži.
Primjer iskrivljenih vijesti
Čisti primjer pogodovanja HDZ-u je primjer Savske, tada nije bilo riječi o terorizmu.
RTL je ranije javio da je “vidljiv rast tenzija” u Savskoj, gdje je grupa šatoraša blokirala promet ulicom nakon vijesti da je policija okružila Crkvu sv. Marka na Markovom trgu u koju su povukli prosvjednici predvođeni Klemmom i Glogoškim. Šatoraši su na ulicu dovukli najmanje dvije plinske boce kojima su blokirali Savsku.
Tadašnji premijer Milanović nije odgovorio na pitanja novinara o “pokušaju puča” na Markovom trgu niti je rekao da se radi o terorizmu ali izgleda da je ovaj maloljetnik koji je priveden u prosvjedu protiv HDZ prema navodima policije, imao je kod sebe nož, bengalku, više molotovljevih koktela te jednu ”improviziranu napravu s čavlima”, a prilikom privođenja je pružao otpor postao nacionalna prijetnja i terorista.
Za improviziranu napravu s čavlima se naknadno utvrdilo da se ne radi o eksplozivnom sredstvu već o improviziranom hladnom oružju pogodnom za napad ili nanošenje ozljeda. Lako je tada bilo praviti ljude budalama i govoriti im da je imao kod sebe bombu jer policija nije odmah vidjela da se ne radi o bombi (ipak ih treba više da se dogovore o čemu je riječ) pa su morali provesti dodatne ekspertize i vještačenja da utvrde da se ipak ne radi o eksplozivnoj napravi ili bombi, bi li čovjek plakao ili se smijao, smješno nije bilo sigurno roditeljima tog maloljetnika.
TKO JE ANGAŽIRAO MALOLJETNIKA ?
Sada se zapitajmo onako realno i istinito, tko je bio opasniji za vladu i sigurnost države ? Ljudi na Savskoj, među njima i bivši pripadnici specijalnih jedinica policije koji da su htjeli mogli su u podređeni položaj staviti čitavu interventnu jedinicu policije ili ovaj maloljetnik ?
Da li je to sve jedna velika igra uz namjerno žrtvovanje mladih i zavedenih branitelja kroz neku ideologiju i potrebu pojedincima za određeni cilj ? Organizatori uvijek imaju samo jedan cilj, on je potpuno jasan onima koji traže i mogu vlastitim očima sagledati istinu, oni će istinu lako prepoznati.
Pogledajmo izvještavanje „nepristranog novinarstva“ i mainstream medija poput državne televizije, što se sve radi i kako se izvješćuje javnost, ali samo dok je za potrebe HDZ-a.
17-godišnjak je osumnjičen da je u subotu, na Trgu žrtava fašizma, “s ciljem ozbiljnog narušavanja osnovnih ustavnih, političkih, gospodarskih i društvenih struktura Republike Hrvatske došao na javni prosvjed te sa sobom u ruksaku donio predmete pogodne za izazivanje požara, eksplozija, ozljeđivanje i lišenja života većeg broja ljudi koji su bili na javnom prosvjedu”, navodi državno odvjetništvo koje vodi istragu.
Policajci su ga spriječili u tome, a on ih je pritom vrijeđao i prijetio im oštrim predmetom koji je držao kod sebe. Osumnjičen je za prisilu prema službenoj osobi.
ANALIZIRAJMO IPROKOMENTIRAJMO ZAJEDNO
Postavljam pitanje je li taj maloljetnik onda bio na strani HDZ ?
Prema izvješćivanjima i optužbama maloljetnik je trebao djelovati prema prosvjednicima koji su upravo prosvjedovali protiv HDZ-a ?
Plenković kaže da je sve bilo usmjereno prema vladi RH, te kako se organizira vidljiva pojačana pojava terorizma koja je isključivo uključena protiv vlade RH, zapravo prema HDZ jer na silu žele promijeniti vlast.
Zanimljivo koliko su te teze morbidne, neistinite ili vlada RH stvarno misli da je cijela nacija mentalno retardirana. Da li je ili nije ? To ćemo vidjeti sljedeće godine na izborima. Naravno već pretpostavljamo da neće biti nikakvih iznenađenja pa se postavlja pitanje.
Zaslužuju li građani RH da se netko poput Juliana Assange bori za istine ? Ili vas zapravo treba ostaviti u uvjerenju ovakvih manipulacija i prepustiti vas na milost i nemilost vlasti koju ste izabrali, no sada ostaje pitanje.
Što će biti sa ostalim građanima koji ne žele takvu vlast, trebaju li se bojati da će postati teroristi ili špijuni ako počinju razmišljati svojom glavom ?
