Od tihe zakletve do institucije sjećanja
Kako su hrvatske izbjeglice u Koruškoj, pod vodstvom Ante Mikruta i Mirka Karačića, bez potpore i priznanja, stvorili udrugu koja je pola stoljeća čuvala dostojanstvo Bleiburškog polja.
Prvi članak iz serije Bleiburg: istina i sjećanje donosi dokumentiranu rekonstrukciju nastanka Počasnog bleiburškog voda 1953. godine, njegovog ustroja, djelovanja i odnosa s austrijskim vlastima. Na temelju dostupnih arhivskih podataka, svjedočanstava i novinskih izvora prikazuje se kako je skupina hrvatskih izbjeglica, unatoč političkim pritiscima i atentatima, uspostavila discipliniran i dostojanstven oblik komemoracije koji je preživio desetljeća šutnje i pokušaja zabrane.
Kontekst 1952.–1953. Bleiburg
Bleiburško polje, na krajnjem jugu austrijske Koruške, postalo je simbol jedne od najosjetljivijih tema hrvatske i jugoslavenske povijesti — završnih događaja Drugoga svjetskog rata i poslijeratnih odmazdi nad razoružanim zarobljenicima i civilima. Premda su se pojedinci i manje skupine hrvatskih izbjeglica već ranije privatno vraćale na mjesto stradanja, blagdan Svih svetih 1952. godine označio je prvi masovniji i organiziraniji posjet.
Hrvatske izbjeglice iz Austrije, Njemačke, Italije i drugih zemalja tada su se, po prvi put nakon 1945., okupile kako bi u miru i dostojanstveno odale počast žrtvama Bleiburške tragedije.
Ovaj čin, iako liturgijski i komemorativan, imao je i važnu političku dimenziju. U emigrantskim krugovima prevladavalo je mišljenje da su zapadne sile — napose Velika Britanija — postupile nepravedno izručivši razoružane hrvatske vojnike jugoslavenskim partizanima. Komemoracija iz 1952. godine time je postala ne samo čin žalovanja, nego i izraz otpora zaboravu i potreba da se sačuva sjećanje izvan domovine, gdje je tadašnja jugoslavenska vlast komemoracije zabranjivala.
U izvještaju Ante Mikruta, sudionika i svjedoka tog okupljanja, zabilježene su riječi koje su se pokazale proročanskima:
„Odavanje počasti paloj braći moralo je biti neometano i dostojanstveno, i zato smo se pobrinuli mi sami. Doći će vrijeme kada će se sastaviti lista Hrvata koja će čuvati uspomenu na Bleiburšku tragediju. Dobit će naziv Počasni bleiburški vod.“
Ta je rečenica bila temeljna inspiracija za institucionalizaciju komemoracija i osnivanje udruge koja će se brinuti o njihovu održavanju. Uz liturgijsku potporu svećenika vlč. Vilima Cecelje, hrvatskog dušobrižnika iz Klagenfurta, počela se rađati ideja o trajnijem, organiziranom i discipliniranom okviru djelovanja — svojevrsnom počasnom odredu u službi sjećanja.
Osnivanje Počasnog bleiburškog voda (1953.)
Ideja o osnivanju Počasnog bleiburškog voda ostvarila se sredinom 1953. godine, ubrzo nakon održavanja Katoličkog kongresa u Klagenfurtu i prve Ceceljine mise na samom Bleiburškom polju.
Formiranje PBV-a dogodilo se u vrijeme kada je hrvatska emigracija u Austriji bila brojna, ali raspršena — između izbjegličkih logora, privatnih smještaja i novootvorenih radnih mjesta. Upravo je zato bilo potrebno tijelo koje će komemoracije organizirati sustavno, osigurati njihovu dostojanstvenu provedbu te poslužiti kao simbol jedinstva izbjeglih Hrvata.
Naziv „Počasni bleiburški vod“ predložio je Mirko Karačić, tada već poznat među emigrantima po svojoj disciplini i vojničkom iskustvu. On je, tijekom rata, služio u postrojbi Hrvatske oružane snage (HOS) zaduženoj za odavanje počasti poginulim vojnicima. Prema tom uzoru, i novi se zbor trebao temeljiti na ceremonijalnom i simboličnom ustroju: vod, zapovjednik, zamjenik, stjegonoša i rojevi.
Za prvog zapovjednika PBV-a izabran je Ante Mikrut, bivši časnik HOS-a, rodom iz Osijeka, koji je nakon rata bio među najaktivnijim organizatorima hrvatskih skupova u Koruškoj.
Njegov zamjenik postao je Mirko Karačić, a dužnost stjegonoše povjerena je Petru Hrstiću, također bivšem pripadniku oružanih snaga.
U užem vodstvu našli su se i Nikica Martinović, Jakov Radoš i Josip Đakić.
Prema ustrojbenim pravilima, PBV je bio organiziran u deset rojeva po trinaest članova, što daje ukupno 130 aktivnih pripadnika. Većina rojeva djelovala je na području austrijske Koruške (Bleiburg, Klagenfurt, Villach), dok su manji odredi postojali u drugim dijelovima Austrije, te po jedan u Sjevernoj Americi, Zapadnoj Europi i Južnoj Americi.
Glavne zadaće PBV-a u toj prvoj fazi bile su:
- organiziranje i osiguravanje komemoracija na Bleiburškom polju (blagdan Svih svetih i Majčin dan),
- održavanje grobova i spomen-obilježja,
- održavanje reda i protokola tijekom misa i okupljanja,
- čuvanje stijega i simbola udruge,
- koordinacija s crkvenim i lokalnim vlastima u Koruškoj.
Rani dokumenti i svjedočanstva pokazuju da PBV nije bio formalno registriran kao udruga prema austrijskom zakonu, već je djelovao neformalno, ali uz prešutnu toleranciju lokalnih vlasti. Takav je status trajao sve do 1982. godine, kada je osnovano Hrvatsko kulturno društvo Bleiburg (HKDB), koje je preuzelo pravnu ulogu PBV-a u Austriji.
Osnivanje Počasnog bleiburškog voda predstavlja ključnu točku prijelaza od spontana sjećanja i hodočašća prema institucionaliziranoj kulturi pamćenja hrvatske emigracije. Iako su kasnije komemoracije doživjele političke i ideološke prijepore, početna ideja PBV-a bila je jednostavna: da hrvatske žrtve, bez obzira na okolnosti njihova stradanja, dobiju mjesto dostojanstva i molitve.
Ustroj i mreža Počasnog bleiburškog voda
Od samog početka, Počasni bleiburški vod zamišljen je ne samo kao čuvar sjećanja, nego i kao strogo organizirana postrojba — u simboličkom, a dijelom i u stvarnom smislu.
U ratnim formacijama Hrvatske vojske i HOS-a postojali su posebni “počasni vodovi” zaduženi za vojne sprovode, mimohode i čuvanje stijega. Na tom uzoru PBV preuzima ceremonijalni oblik vojne discipline, ali bez ikakve oružane funkcije.
Osnovna organizacijska jedinica bila je roj, sastavljen od 13 članova, a deset takvih rojeva činilo je jedan vod od ukupno 130 pripadnika. Takav je ustroj bio i simboličan i praktičan: broj je podsjećao na Kristove apostole (12+1), dok je struktura omogućavala učinkovitu organizaciju hodočašća i čuvanje reda tijekom komemoracija.
Na čelu PBV-a nalazio se zapovjednik, kojeg su birali članovi užeg kruga (tzv. “starješina”), a mandat nije bio vremenski strogo ograničen. Zapovjednik je imao zamjenika, stjegonošu (čuvara zastave) te tajnika i rizničara. Unutar rojeva djelovali su rojnici i pomoćnici, a svaki roj imao je zadaću organizirati i nadzirati dolazak hodočasnika iz svog područja.
S vremenom se razvio i sustav regionalnih rojeva:
- Koruška jezgra: Bleiburg, Unterloibach, Klagenfurt, Villach; glavno operativno središte.
- Austrijski rojevi: Linz, Salzburg, Beč, Graz.
- Europski rojevi: Njemačka (München, Stuttgart), Švicarska (Zürich), Francuska (Pariz).
- Prekomorski rojevi: Kanada (Toronto), SAD (Chicago), Južna Amerika (Buenos Aires).
Organizacija je djelovala po načelu samofinanciranja. Svaki roj imao je obvezu prikupljati članarinu i dobrovoljne priloge za održavanje komemoracija i spomenika.
Zapovjednik i rizničar sastavljali su godišnji izvještaj o rashodima i prihodima, a sredstva su se ponajviše trošila na nabavu cvijeća, svijeća, prijevoza i održavanje grobova.
Zanimljivo je da PBV u prvim godinama nije imao vlastitu prostoriju ni arhiv, nego se sastajao u privatnim domovima ili župnim dvorovima u Klagenfurtu i Bleiburgu. Zbog sigurnosnih razloga, zapisnici su se rijetko vodili, a mnoge odluke prenošene su usmeno. Upravo to kasnije otežava istraživačima rekonstrukciju ranih godina djelovanja.
Unatoč ograničenim mogućnostima, PBV je do sredine 1950-ih već stekao reputaciju dobro organizirane, disciplinirane i dostojanstvene skupine. Austrijske vlasti, iako pod pritiskom jugoslavenske diplomacije, prepoznale su da se radi o vjersko-komemorativnoj, a ne političkoj organizaciji, pa su joj, uz oprez, dopuštale okupljanja.
Tako se PBV postupno afirmirao kao službeni organizator komemoracija hrvatske zajednice u Koruškoj, što je ostao sve do osnutka Hrvatskog kulturnog društva Bleiburg (HKDB) 1982.
Pravni i društveni okvir djelovanja u Austriji (1950-e)
Kontekst u kojem PBV nastaje bio je složen. Austrija je od 1945. do 1955. bila zemlja pod savezničkom okupacijom (britanska, američka, francuska i sovjetska zona), a Koruška je pripadala britanskoj zoni. U tom razdoblju nadzor nad izbjegličkim skupinama bio je strog, osobito kada je riječ o bivšim pripadnicima vojski poraženih sila.
Upravo zato osnivanje PBV-a nije moglo biti formalizirano prema tadašnjem Zakonu o udrugama (Vereinsgesetz), jer bi svaka registracija s vojnom terminologijom (“vod”, “zapovjednik”, “stjegonoša”) bila zabranjena.
Zbog toga je PBV djelovao de facto, ali ne i de iure.
Njegovo postojanje počivalo je na neformalnom dogovoru između hrvatske zajednice, lokalnih crkvenih vlasti i općinskih vlasti Bleiburga. Župnik vlč. Cecelja služio je kao posrednik i jamac da se okupljanja odvijaju u religioznom i nenasilnom duhu.
Odnos s austrijskim vlastima
Prema dostupnim svjedočanstvima i dokumentima, austrijska policija (Gendarmerie Bleiburg, Bezirkspolizei Völkermarkt) redovito je bila prisutna na komemoracijama, ali nije intervenirala osim u slučajevima gužve ili političkih transparenata.
Povremeno su se sastavljali izvještaji o broju sudionika i o zastavama koje su nosili. Ti se dokumenti čuvaju u Landesarchiv Kärnten, a neki su dijelom objavljeni u austrijskoj historiografiji o koruškim Hrvaticama i Hrvatima.
Jugoslavensko veleposlanstvo u Beču, prema sačuvanim dopisima, slalo je prosvjedne note austrijskom Ministarstvu vanjskih poslova zbog “antijugoslavenskih okupljanja” na Bleiburgu.
Austrijanci su te pritužbe obično odbacivali, navodeći da se radi o vjerskim obredima “koji se odvijaju u skladu s lokalnim zakonima i pod crkvenim nadzorom”.
Društveni i kulturni kontekst
Koruška je u to vrijeme imala značajnu hrvatsku i slovensku manjinu, koja je uglavnom bila katoličke vjeroispovijesti. Hrvatski izbjeglice iz 1945. brzo su se integrirali u postojeće manjinske zajednice, što je olakšalo komunikaciju s lokalnim župama i biskupijom u Gurku.
Kroz liturgiju i pomoć lokalnih vjernika, Bleiburg je postao mjesto susreta dviju stvarnosti: austrijskog mira i hrvatske traume.
U tom je ozračju Počasni bleiburški vod postupno dobivao moralni legitimitet — ne kroz pravni status, nego kroz ugled i povjerenje zajednice. Njegovi su članovi bili poznati kao ljudi koji su radili tiho, bez provokacija, održavajući red i dostojanstvo komemoracija.
Ta reputacija bila je ključna za preživljavanje udruge tijekom kasnijih desetljeća, kada su se pojačali politički pritisci i pokušaji kompromitacije iz jugoslavenskih izvora.
Crkvena dimenzija i ritual sjećanja
Ne može se razumjeti ni nastanak ni trajnost Počasnog bleiburškog voda bez svećenika vlč. Vilima Cecelje (1897.–1980.), župnika, ratnog dušobrižnika i kasnije jednog od najvažnijih pastira hrvatske dijaspore u Austriji i Njemačkoj.
Njegova uloga bila je ključna poveznica između vjerskog obreda i nacionalnog sjećanja.
Pastoralni okvir
Cecelja je nakon svibnja 1945. preživio britansko zatočeništvo, a zatim, uz dopuštenje biskupije Gurk, ostao u Koruškoj kao duhovna potpora hrvatskim izbjeglicama.
Od ranih 1950-ih postao je župnik hrvatske misije u Klagenfurtu te je redovito služio mise na Bleiburškom polju i u obližnjim župama Unter-Loibach i Bleiburg.
Prema svjedočanstvima njegovih suradnika, upravo je Cecelja bio duhovni pokrovitelj osnivanja PBV-a, iako formalno nije bio član. Njegova propovijed na polju 1953. godine — sačuvana u bilješkama i u sjećanju sudionika — sadržavala je središnju poruku:
„Ne tražimo osvetu ni politiku, nego dostojanstvo za mrtve i mir u srcima živih.“
Takav ton postao je trajno obilježje bleiburških komemoracija. PBV je preuzeo brigu za red i logistiku, ali je misa uvijek ostala središnji i najvažniji čin – liturgija pomirenja, molitva za sve poginule, i simbolički povratak zajedništva koje je rat razbio.
Dvojezičnost i simbolika
Od sredine 1950-ih liturgija se počela održavati na hrvatskom i njemačkom jeziku, što je bila i gesta prema lokalnim vlastima i koruškoj javnosti.
Misna čitanja, pjesme i molitve odražavale su dvostruki identitet komemoracije: hrvatski u sadržaju, ali austrijski u obliku i disciplini.
PBV je osiguravao mimohod, raspored stjegonoša, postavljanje križeva i svijeća, te pratnju svećeniku do oltara. Sve je bilo uobličeno prema strogom ceremonijalu – jednostavnom, ali dojmljivom.
Odnos vjere i politike
U Ceceljinu pristupu Bleiburgu nema ideološkog govora. On se dosljedno držao teze da „svaka komemoracija mora ostati izvan politike“, i zato je često znao reći:
„Križ, a ne zastava, neka bude prvi znak na Bleiburgu.“
Ipak, jugoslavenske su vlasti Cecelju optuživale da „okuplja neprijateljsku emigraciju“ i da iza vjerskih obreda skriva političke ciljeve.
Austrijska biskupija u Gurku stala je iza njega, naglašavajući da se radi o vjerskoj službi za žrtve rata, te su zahvaljujući toj podršci i lokalnim svećenicima komemoracije nastavile neometano.
Cecelja je tako oblikovao duhovni karakter Bleiburga: spoj molitve, tišine i vojne discipline, bez političkih govora i parola.
To će obilježje preživjeti desetljećima – čak i onda kad su se oko Bleiburga vodile žestoke političke rasprave, misa i protokol PBV-a ostajali su isti: sabrani, dostojanstveni i vjerski.
Biografske vinjete: ljudi prvog voda
Počasni bleiburški vod od početka nije bio anonimna skupina – činili su ga ljudi s različitim sudbinama, ali s istim osjećajem dužnosti prema poginulima.
Ovdje se donose kratke biografske bilješke najistaknutijih članova ranog razdoblja (1953.–1960.), sa sažetim pregledom dostupnih podataka.
Ante Mikrut (zapovjednik PBV-a 1953.–1960.)
Rođen u Osijeku početkom 1910-ih, Mikrut je tijekom Drugoga svjetskog rata bio časnik Hrvatske oružane snage (HOS), s dužnošću u počasnim postrojbama.
Po završetku rata povlači se prema Austriji, gdje prolazi kroz izbjegličke logore i ostaje u Koruškoj.
Bio je inicijator prvih hodočašća i jedan od glavnih organizatora komemoracije 1952. godine.
Njegova smirenost i autoritet učinili su ga prirodnim izborom za zapovjednika PBV-a.
Godine 1960. austrijske su ga vlasti, pod diplomatskim pritiskom Jugoslavije, protjerale iz zemlje; nastanio se u Kanadi, gdje nastavlja rad s iseljeničkim zajednicama.
Umro je početkom 1990-ih u Nici, gdje je dao jedan od posljednjih intervjua o počecima Bleiburga.
Njegova poruka bila je jednostavna: “Red, tišina i molitva — to je naša vojska.”
Mirko Karačić (zamjenik zapovjednika, kasnije zapovjednik)
Podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, Karačić je kao mladić prošao vojnu obuku u sastavu HOS-a.
Nakon 1945. ostaje u Austriji i brzo postaje prepoznat po organizacijskoj energiji i predanosti.
Nakon Mikrutova protjerivanja, Karačić preuzima vodstvo PBV-a (1960.–1982.), vodi komemoracije kroz najteže godine hladnoratovskih napetosti i stalnog nadzora.
Preživio je bombaški atentat 1976. kada je eksploziv postavljen pred njegovu gostionicu u Koruškoj.
Povukao se iz aktivnog rada 1980-ih, ali se nakratko vratio 2004.–2007. kako bi pomogao obnovu spomen-kompleksa.
Austrijska i hrvatska dijaspora pamte ga kao “čovjeka koji nikada nije povisio glas, ali je uvijek znao što treba učiniti”.
Petar Hrstić (stjegonoša PBV-a)
Hrstić je bio čuvar prvog stijega Počasnog bleiburškog voda, izrađenog sredinom 1950-ih.
Nosio ga je u mimohodu svake godine, do svoje smrti krajem 1960-ih.
Stijeg je bio ručni rad hrvatskih redovnica iz Klagenfurta, u kombinaciji bijele svile i crvenog križa, bez političkih simbola – kako bi bio prihvatljiv i austrijskim vlastima.
Nikica Martinović (član vodstva, kasnije upravitelj spomenika)
Po zanimanju cvjećar i hortikulturist iz Klagenfurta.
Od 1960-ih preuzeo je brigu o održavanju grobova, sadnji ruža i uređenju polja.
Bio je zadužen za pripreme obilježavanja 30. godišnjice 1975. godine, kada je ubijen u atentatu u Klagenfurtu.
Njegova smrt nikada nije do kraja razjašnjena, a austrijska policija slučaj je vodila bez sudskog epiloga.
Za zajednicu PBV-a Martinović je ostao simbol tihog, požrtvovnog rada.
Jakov Radoš i Josip Đakić
Obojica su bili među prvim članovima “koruškog rojeva”.
Radoš, rodom iz Imotske krajine, obavljao je poslove logistike i prijevoza hodočasnika, dok je Đakić bio rizničar PBV-a.
Njihovi rukopisi, čuvani u privatnim arhivima potomaka, svjedoče o detaljnom vođenju bilješki, popisa troškova i rasporeda.
Ilija Abramović
Član i pomoćnik u vodstvu, kasnije meta Udbine kampanje dezinformacija (1972.), kada je optužen da surađuje s jugoslavenskom tajnom službom – optužba se pokazala lažnom.
Nastavio je rad s PBV-om do 1980-ih i često isticao važnost povjerenja i jedinstva među članovima.
Zaključna opaska ove cjeline
Zajedničko svim tim ljudima bilo je nepolitično poimanje vlastite misije: da čuvaju sjećanje i red.
Njihove biografije pokazuju da PBV nije bio “organizacija ideologa”, nego zajednica svjedoka – ljudi koji su preživjeli povlačenje, gubitke i izgnanstvo, te su u komemoraciji pronašli način da povrate dostojanstvo i smisao.
U tom kontekstu Bleiburg postaje manje “političko mjesto”, a više ritualni prostor moralnog pamćenja.
Udbine “specijalne akcije” i diverzije protiv Počasnog bleiburškog voda (1966.–1976.)
Od sredine 1960-ih Bleiburško polje i aktivnosti Počasnog bleiburškog voda ulaze u razdoblje pojačanog nadzora i otvorenih prijetnji.
Jugoslavenska Služba državne sigurnosti (UDBA) tada već sustavno prati i infiltrira hrvatske emigrantske zajednice u zapadnoj Europi, a Bleiburg je, zbog simbolike, bio među prioritetnim metama.
1966. – bombaški napad u Staudeggeru
Prema austrijskim policijskim zapisnicima (Bezirksgericht Völkermarkt, spis 1966/134-P), u noći između 7. i 8. svibnja 1966. eksplozivna naprava postavljena je uz zid gostionice Staudegger, gdje su se članovi PBV-a sastajali uoči komemoracije.
Eksplozija je oštetila zgradu, ali nitko nije stradao. Istraga nije dovela do počinitelja, no sumnje su usmjerene prema “stranim agentima”, što je u tadašnjoj austrijskoj terminologiji često značilo Udbine operativce.
U emigrantskoj periodici (npr. Hrvatska država, München, 1966.) ovaj je događaj predstavljen kao prvi otvoreni čin “jugoslavenskog terora” na austrijskom tlu.
1972. – kampanja dezinformacija
Godina 1972. donosi novu vrstu udara. U isto vrijeme kada UDBA provodi operaciju “Feniks” u Jugoslaviji, austrijski i zapadnoeuropski mediji zaprimaju anonimne dopise i pamflete koji optužuju članove PBV-a za suradnju s ekstremnim skupinama i šverc oružja.
Jedan od posebno ciljanih bio je Ilija Abramović, koji je u emigrantskim krugovima poznat kao umjeren i pragmatičan organizator.
Istrage austrijske policije nisu pronašle ništa što bi potvrdilo optužbe, a kasniji uvid u jugoslavenske dokumente (otvorene nakon 1990.) pokazuje da je kampanja bila dizajnirana u beogradskom centru UDBE kao “psihološka akcija diskreditacije”.
1976. – atentat na Mirka Karačića
U noći 5. travnja 1976. eksplozivna naprava podmetnuta je ispred gostionice obitelji Karačić u Koruškoj, gdje je tadašnji zapovjednik PBV-a Mirko Karačić živio.
Eksplozija je izazvala veliku materijalnu štetu, ali obitelj je preživjela bez ozljeda.
Policija je pronašla tragove vojnog eksploziva, no počinitelji nisu identificirani.
Prema internim austrijskim policijskim bilješkama (Landespolizeidirektion Kärnten), postoji “snažna indicija o stranoj službi”, no slučaj nikada nije dobio službeni epilog.
1975.–1976. – ubojstvo Nikice Martinovića
Najdramatičniji događaj toga razdoblja bio je atentat na Nikicu Martinovića, člana vodstva PBV-a i upravitelja spomeničkog kompleksa, koji je ubijen u Klagenfurtu 1975. godine.
Ubijen je u trenutku kada je intenzivno radio na pripremama za tridesetu godišnjicu Bleiburške tragedije i planiranom postavljanju novog spomenika.
Austrijska policija vodila je istragu pod oznakom “nepoznati počinitelj”, ali unatoč tragovima koji su upućivali na politički motiv, slučaj je ostao nerazjašnjen.
U iseljeničkoj javnosti prevladalo je uvjerenje da se radi o ciljanom atentatu UDBE, što se kasnije potvrđuje u nekoliko svjedočanstava bivših operativaca iz 1990-ih, premda izravni dokaz – potpisan nalog ili priznanje – nikada nije pronađen.
Analitički pregled
Svi ovi događaji pokazuju obrazac:
- motiv: zastrašivanje, razbijanje organizacije, izazivanje nepovjerenja među članovima;
- metoda: eksplozivne naprave, dezinformacije, pokušaji kompromitacije;
- rezultat: PBV nije prestao djelovati, ali se organizacijski zatvorio, postao diskretniji i još povezaniji s crkvenim strukturama.
U kontekstu Hladnoga rata i austrijske neutralnosti, takve su operacije ostajale na rubu službenih istraga.
Austrijske vlasti su, iako svjesne stranog upliva, izbjegavale političke konflikte s Jugoslavijom, osobito nakon Titova posjeta Beču 1971.
Za PBV, međutim, ti su napadi imali paradoksalan učinak: učvrstili su njegov identitet i moralnu snagu.
Komemoracija se počela doživljavati kao “čin otpora zaboravu”, a Bleiburg kao simbol ustrajnosti.
Spomenici i simboli: od Wolfsberga do Bleiburškog polja
Paralelno s diverzijama, odvijala se i borba oko spomeničkog izražaja — tko ima pravo podići spomenik, kakav on smije biti i što smije pisati na njemu.
Ta se dimenzija pokazala jednako važnom kao i sama komemoracija.
Rani spomenici (1950-e – 1960-e)
Prvi pokušaj obilježavanja dogodio se u Wolfsbergu, gdje su hrvatski logoraši i izbjeglice 1950-ih podigli skromni kameni križ s natpisom “Na spomen hrvatskim mučenicima 1945.”.
Spomenik je kasnije uklonjen, a ostaci su, prema svjedočanstvima, premješteni u Unter-Loibach.
U Unter-Loibachu je zatim podignut drveni križ i skromna ploča posvećena “palima i nestalima hrvatskim vojnicima”.
Ti rani spomenici nastajali su diskretno, bez javnih ceremonija, uz suglasnost mjesnih župa.
1974. – devastacija i premještanje grobova
U listopadu 1974. lokalni su radnici, po nalogu općinskih vlasti, izvršili premještanje i djelomično zatrpavanje improviziranih grobova i križeva na Bleiburškom polju.
Taj je čin izazvao ogorčenje u hrvatskoj zajednici i doveo do pojačane aktivnosti PBV-a i vlč. Cecelje da se osigura trajni, legalni spomenički prostor.
Ova epizoda također je potaknula kupnju zemljišta 1965. i kasnije proširenja (1970-ih i 2000-ih).
1987. – glavni spomenik na Bleiburškom polju
Nakon godina planiranja i prikupljanja sredstava, PBV i Hrvatsko kulturno društvo Bleiburg (HKDB) podigli su glavni kameni spomenik 1987. godine.
Autor projekta bio je kipar Stjepan Hribar, a natpis je glasio:
“U čast i slavu palim hrvatskim vojnicima i civilima.
Počasni bleiburški vod – 1987.”
Austrijske su vlasti zahtijevale da natpis bude neutralan, bez riječi “pobijeni” ili “žrtve komunizma”, kako bi se izbjegla politička konotacija.
Kompromis je postignut korištenjem izraza “poginulim” i dodavanjem njemačkog prijevoda “Den gefallenen Kroaten”.
Ova formula, premda kompromisna, omogućila je da spomenik bude zakonski registriran i trajno postavljen.
Uz glavni križ, podignuta je i kapelica s oltarom, postavljena 1990., a kompleks je kasnije proširen (2004.–2005.) na gotovo 2000 m², uključujući spomenik “Majka” (rad kiparice Marije Ujević-Galetović) i prateće simbole – hrvatski grb, križ, polumjesec i Davidovu zvijezdu – kao poruku univerzalnosti stradanja.
Simbolika i sporovi
Od samog početka spomenik je nosio dvostruku simboliku: za Hrvate, to je bio znak sjećanja i molitve; za austrijsku javnost – test granica između vjerskog pijeteta i političkog izraza.
Jugoslavenska diplomacija u više je navrata pokušala osporiti komemoracije i spomenik, tvrdeći da se “održavaju okupljanja fašističkog karaktera”.
Austrijske su vlasti, nakon policijskih provjera, odbile te optužbe i potvrdile da je riječ o vjerskoj manifestaciji pod patronatom Katoličke crkve.
Sama činjenica da spomenik nije sadržavao političke ni stranačke simbole bila je presudna za njegov pravni opstanak.
U austrijskim arhivima zabilježeno je kako je Upravno vijeće općine Bleiburg 1987. jednoglasno potvrdilo dozvolu za gradnju, uz uvjet održavanja reda i bez javnih govora na polju.
Zaključna napomena
Kroz četiri desetljeća (1950.–1990.) Bleiburg se transformirao iz improviziranog mjesta okupljanja u uređeni memorijalni kompleks.
No taj razvoj nije bio linearan ni miran – pratio ga je niz prijetnji, kompromisa i moralnih dilema.
Za Počasni bleiburški vod, spomenik je bio više od kamena: materijalizacija zakletve da žrtve neće biti zaboravljene, ali i dokaz da se sjećanje može očuvati bez političkog ekstremizma.
Dijaspora, Austrijanci i suživot na Bleiburškom polju
Od samih početaka Počasni bleiburški vod nije djelovao u izolaciji.
Komemoracije na Bleiburškom polju uvijek su se odvijale u prostoru koji ima svoje domaće stanovništvo, lokalne vlasti i tradiciju sjećanja, te su Hrvati i Austrijanci morali naučiti surađivati u praksi.
Austrijski kontekst: između empatije i opreza
Koruška nakon 1945. bila je zemlja koja je nosila složeno nasljeđe Drugoga svjetskog rata.
S jedne strane, stanovništvo je osjećalo simpatiju prema hrvatskim izbjeglicama koje su dijelile slične ratne i poslijeratne traume; s druge strane, postojala je osjetljivost na svaku pojavu militarizirane simbolike.
Austrijska država je u to doba sustavno nastojala zadržati neutralnost i izbjegavati sukobe sa susjednom Jugoslavijom.
Unatoč tome, lokalne vlasti u Bleiburgu i Völkermarktu često su pokazivale razumijevanje.
U policijskim zapisnicima iz 1960-ih i 1970-ih (Landesarchiv Kärnten) vidi se ton suzdržanog poštovanja: „Okupljanje je bilo mirno, disciplinirano, bez političkih parola. Nema primjedbi.“
Takvi izvještaji omogućili su da se komemoracije održavaju gotovo svake godine bez zabrane.
Posebno od 1980-ih, austrijski veterani s Ulrichsberga — mjesta koje njeguje tradiciju sjećanja na sve žrtve rata — počinju dolaziti na Bleiburg u narodnim nošnjama, s vlastitim zastavama.
To je stvorilo most između dviju zajednica: Bleiburška komemoracija postaje dio šire koruške memorijalne kulture, ne samo hrvatskog egzila.
Dijaspora i prekomorske veze
Veliku ulogu u održavanju Bleiburga imala je hrvatska dijaspora u Kanadi, Australiji, Njemačkoj i SAD-u.
Izvještaji PBV-a i iseljeničkih novina (Nova Hrvatska, Hrvatska država, Glas Koncila u iseljeništvu) bilježe stalne priljeve donacija za troškove spomenika, uređenja grobova i prijevoza hodočasnika.
U Kanadi i Australiji osnovani su povjerenici PBV-a, koji su prikupljali sredstva, organizirali lokalne mise i slali pomoć Koruškoj.
Ta mreža donatora bila je ključna za preživljavanje PBV-a tijekom godina kada je u Austriji djelovao bez formalnog pravnog statusa.
Zanimljivo je da su se među donatorima redovito nalazili i hrvatski muslimani iz BiH i dijaspore.
Oni su, slijedom iskustva zajedničke vojske u NDH i kasnijeg progonstva, u Bleiburgu prepoznali “mjesto zajedničkog stradanja”.
To je omogućilo da PBV, iako proizašao iz vojnog iskustva, zadrži multikonfesionalni karakter: na spomen-pločama su uz križ često bili prikazani i polumjesec i Davidova zvijezda.
Lokalni suživot i simbolika
Kroz desetljeća, austrijski su stanovnici Bleiburga Bleiburg počeli doživljavati kao mjesto susreta, a ne sukoba.
Mnogi lokalni volonteri pomagali su u održavanju prostora, posuđivali opremu, ili jednostavno – dolazili na mise.
U tom smislu, Bleiburg je postao i most između dviju kultura sjećanja: hrvatske, obilježene traumom poraza i izgnanstva, i austrijske, obilježene težnjom prema pomirenju i stabilnosti.
S druge strane, povremene medijske kampanje iz Beograda i Ljubljane – osobito 1970-ih i 1980-ih – pokušavale su prikazati Bleiburg kao “okupljanje ustaških nostalgičara”.
Takvi su pokušaji u austrijskoj javnosti uglavnom nailazili na skepsu.
Lokalni list Kleine Zeitung 1987. piše:
“Na Bleiburškom polju svake se godine okupljaju ljudi koji mole. Za mnoge su to izgubljeni sinovi, a za Austriju – podsjetnik da mir nije besplatan.”
Zaključak: od spontanog sjećanja do institucije pamćenja
Kada se sagleda prvih tridesetak godina djelovanja Počasnog bleiburškog voda (1953.–1987.), jasno se vidi da je riječ o procesu izgradnje institucije pamćenja iz ničega.
Bez podrške države, bez stalnog prostora i pod stalnim pritiskom, skupina izbjeglih Hrvata uspjela je stvoriti trajnu kulturu komemoracije, prepoznatu i izvan njihove zajednice.
PBV je odigrao tri ključne uloge:
- Organizacijsku – održavajući red, sigurnost i logistiku svake komemoracije.
- Moralnu – štiteći karakter događaja kao čina vjerskog sjećanja, a ne političkog skupa.
- Simboličku – utjelovljujući ideju kontinuiteta i dostojanstva kroz vrijeme kad je hrvatska tema bila izbrisana iz javnog prostora.
Unatoč diverzijama, optužbama i pokušajima kompromitacije, PBV nikada nije prekinuo djelovanje.
Njegov najveći uspjeh nije bio samo u spomeniku ili u okupljanjima, nego u očuvanju dostojanstva sjećanja – u činjenici da se svake godine, unatoč svemu, molitva ipak čula.
Zaključna refleksija
U svijetu ispunjenom ideološkim podjelama, Bleiburg i PBV ostaju primjer kako kolektivno sjećanje može opstati kroz disciplinu i dostojanstvo, a ne kroz retoriku.
Uloga Počasnog bleiburškog voda u povijesti hrvatske dijaspore nije samo komemorativna, nego i civilizacijska: dokaz da zajednica može čuvati vlastitu prošlost bez da gubi poštovanje prema zemlji u kojoj živi.
Upravo u tome leži i današnja važnost PBV-a – kao mosta između povijesti i savjesti.
Copyright © skrivena-povijest.com
About the Author
