Razotkrivanje mita i povratak činjenicama
Bitka na Kozari 1942. i sudbina zarobljenih civila, osobito djece, desetljećima su prikazivani kroz jednostrani ideološki narativ komunističke Jugoslavije. Prema tom narativu, hrvatske su vlasti navodno organizirale masovna ubojstva, a jedina svijetla točka bila je humanitarka Diana Budisavljević koja je, gotovo sama, spašavala djecu iz logora. No, arhivski dokumenti pokazuju posve drukčiju sliku.
Znanstveni rad dr. Nikice Barića, „Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece“ (Hrvatski institut za povijest, 2016.), temeljito analizira događaje na temelju njemačkih, hrvatskih i talijanskih izvora. Rezultat tog istraživanja jasno pokazuje da je država NDH, u suradnji s Crkvom, Caritasom i Hrvatskim Crvenim križem, organizirala sustavno zbrinjavanje djece iz ratom zahvaćenih područja, te da je komunistička historiografija kasnije taj događaj pretvorila u mit radi političkih ciljeva.
Vojna operacija i humanitarna posljedica
Operacija „Zapadna Bosna“ započela je u lipnju, a završila 18. srpnja 1942. godine. Pod zapovjedništvom njemačkog generala Friedricha Stahla, u njoj su sudjelovale njemačke, domobranske i ustaške postrojbe NDH. Cilj je bio razbiti partizanske snage koje su imale oko 4.000 do 7.000 boraca. Operacija je završila njihovim slomom i zarobljavanjem tisuća civila.
Prema izvješćima, u borbama je poginulo između 3.000 i 6.500 partizana, dok je više od 15.000 osoba zarobljeno – većinom žena, djece i staraca. Time je nastao velik humanitarni problem: kako smjestiti, nahraniti i liječiti toliki broj ljudi.
Sabirni logori i dječja prihvatilišta – razlika između mita i stvarnosti
Jugoslavenska propaganda nakon rata sve je te ustanove nazivala „logorima smrti“. No, stvarni dokumenti pokazuju da su postojale dvije potpuno različite vrste ustanova: sabirni logori, poput Stare Gradiške i Jasenovca, bili su administrativne i prijelazne točke gdje su se evidentirali i razvrstavali zarobljenici; dok su dječji domovi i prihvatilišta (Sisak, Jastrebarsko, Zagreb) bili ustanove socijalne skrbi pod upravom Crkve, Caritasa i Hrvatskog Crvenog križa, gdje su se djeca liječila, hranila i smještala u obitelji. Niti jedan povijesni dokument ne potvrđuje tezu o „logorima za ubijanje djece“. Suprotno, svi dostupni izvori svjedoče o organiziranom spašavanju i zbrinjavanju.
Uloga Crkve, Caritasa, Hrvatskog Crvenog križa i Alojzija Stepinca
Najvažniju ulogu u zbrinjavanju djece imala je Katolička Crkva, odnosno Caritas pod vodstvom nadbiskupa Alojzija Stepinca. Stepinac je otvorio mrežu župa i domova u kojima su djeca iz Kozare dobila smještaj, hranu i medicinsku pomoć. U mnogim slučajevima djeca su bila privremeno ili trajno udomljena u hrvatske obitelji. Hrvatski Crveni križ imao je službeni mandat za preuzimanje djece iz sabirnih centara i njihovo premještanje u domove i obitelji. Bez propusnica HCK-a i Crkve, nitko nije mogao preuzeti dijete iz logora. Taj organizirani sustav jasno dokazuje da je riječ o državnoj humanitarnoj akciji, a ne o izoliranim činovima pojedinaca.
Diana Budisavljević – humanitarka u okviru sustava
Diana Budisavljević bila je humanitarka koja je pomagala u spašavanju djece, ali nije djelovala samostalno, već unutar sustava koji su odobrile vlasti NDH. Imala je propusnice izdane od Ministarstva zdravstva, a u svom radu tijesno je surađivala s Crkvom, Caritasom i Hrvatskim Crvenim križem. Bez tog institucionalnog okvira, njezina bi misija bila nemoguća.
Zašto je NDH preuzimala djecu?
Riječ je o humanitarnoj i demografskoj mjeri, a ne o prikrivenom zločinu. Djeca su bila iscrpljena, bolesna i bez roditelja, pa ih je država preuzela kako bi im pružila skrb i zaštitu. Tvrdnja da su ustaše „spašavali djecu da bi ih zatim ubijali“ ne samo da vrijeđa zdrav razum, nego je i povijesno neutemeljena. Nijedna država ne troši vlastite resurse na smještaj i prehranu onih koje namjerava likvidirati.
Što je pokazala panel-diskusija History Festa 2022.
Na manifestaciji History Fest Sarajevo 10. lipnja 2022. održana je panel-diskusija pod naslovom „Kozara 1942. i stradanja civila u koncentracijskom logoru Jasenovac“, na kojoj su sudjelovali Nataša Mataušić, Ivo Pejaković, Eli Tauber i Hrvoje Klasić. Tijekom rasprave, Nataša Mataušić izjavila je: „… neke majke su i dobrovoljno davale djecu.“ Ova izjava, iako izrečena nenamjerno, ima veliku povijesnu težinu jer potvrđuje postojanje povjerenja majki u hrvatske vlasti i humanitarne službe.
Kozara u dokumentarnim filmovima – kako se gradi mit
Na platformi YouTube i dalje se objavljuju filmovi koji ponavljaju stare propagandne priče. Jedan od njih je dokumentarni film „Kozara (Bitka na Kozari)” objavljen na kanalu YU 0 Laki / Jugoslovenski partizani. U vremenskom odsječku 30:39 (1839 sekundi) narator kaže: „… a beskrajne kolone naroda slivaju se prema logorima, u Jasenovcu masovno likvidiraju logoraše da bi oslobodili prostor za narod s Kozare.“ Ova rečenica sadrži niz apsurda. Ako bi netko doista imao namjeru masovno ubiti zarobljenike, ne bi ih prvo transportirao, liječio i hranio. Činjenica da su civili prevođeni i popisivani pokazuje da je cilj bio zbrinjavanje, a ne masovna likvidacija. Nijedan arhivski dokument ne potvrđuje tvrdnju o „čišćenju logora za nove zatvorenike“. Djeca nisu bila logoraši, već su smještena u prihvatne domove pod nadzorom Crkve i HCK-a. Ovaj citat pokazuje kako film koristi emocionalne slike i dramatičan jezik kako bi hrvatski narod prikazao kao genocidan, a tragediju pretvorio u mit.
Zaključak: skrivena istina o Kozari
Dokumenti, izvješća i svjedočanstva pokazuju da NDH nije provodila plan istrebljenja djece, već je organizirala njihovo zbrinjavanje; da su Crkva, Caritas i Hrvatski Crveni križ bili nositelji humanitarne mreže; da je Diana Budisavljević djelovala unutar tog sustava; i da su majke dobrovoljno davale djecu u ruke onih kojima su vjerovale. Velik broj djece s Kozare preživio je rat zahvaljujući Crkvi, Caritasu, Hrvatskom Crvenom križu i hrvatskim obiteljima koje su otvorile svoja vrata. Zato je zadatak povjesničara i novinara vratiti istinu u javni prostor – temeljenu na dokumentima, a ne ideologiji. To je i misija portala Skrivena povijest – da se tiho, ali postojano, čuje glas činjenica.
Pogledajte obavezno video !!
Copyright © skrivena-povjest.com
About the Author
