Oluja '95: Odgovor na Zločine 'Srpske Časti'

Priča koja ne smije biti zaboravljena

Vojno-redarstvena operacija Oluja ’95, provedena u kolovozu 1995. godine. Često je u javnosti, osobito u Srbiji, namjerno i pogrešno prikazivana kao operacija usmjerena protiv srpskog naroda. Međutim, stvarna pozadina Oluje leži u nužnosti i potrebi da se odgovori na teror. Okupaciju i neviđena zlodjela koja su godinama prije toga činjena na tlu Republike Hrvatske.

Oluja je bila velika nužnost i odgovor na situaciju na terenu, na zemlji hrvatskog naroda, u hrvatskoj državi. Bila je to reakcija na sva zla koja su u velikom broju činili “Srbi. Potpomognuti Jugoslavenskom narodnom armijom, paravojnim formacijama koje su dolazile iz Srbije. Dijelom Srba koji su živjeli u RH, te četnicima koje je Vojislav Šešelj poslao iz Srbije. Instruiranih ‘Srpskom Čašću’ da protjeraju hrvatski narod sa svojih kućnih pragova.

Hrvatski narod bio je prisiljen napuštati svoje domove, svoja vjekovna ognjišta u vlastitoj državi. Bježali su od ‘časnih srpskih ratnika’ koji su klali, palili i ubijali Hrvate. Oni koji su ostali iz mješovitih brakova. Srbi i Hrvati, misleći da će ti ‘časni srpski vojnici’ njihov ostanak gledati blagonaklono, završili su tragično.

Ono što se događalo prije Oluje bile su priče o razaranju, klanjima, paljenjima i protjerivanju. Koje su u Srbiji ostale neispričane.

Srpska “Čast” – Teorija i Krvava Praksa

Desetljećima se kroz javnost, pa čak i kroz kinematografiju, glorificira tradicija srpskog ‘časnog ratovanja’. Pozivajući se na ‘čojstvo’, ‘viteštvo’, vještinu ratovanja i hrabrost srpskog vojnika koji je, kao takav, u njihovim ratovima ratovao za ‘srpsku čast’. Na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram pod nazivom ‘Srpska Čast’ veliča se srpstvo. To nije zapravo nikakav problem što instruiraju (motiviranju, vrbuju) mlade generacije. Pozivajući se na časnu borbu njihovih četnika kako bi se priključili širenju srpstva na planovima ‘Velike Srbije’ koje programe su im pisali njihovi preci.

No, oni pritom ne znaju niti su svjesni da su ti isti četnici klali i ubijali baš njih, Srbe, njihov narod. Poglavito i neke članove njihovih obitelji koji su bili sudionici u Narodnooslobodilačkoj borbi tijekom II. svjetskog rata, zapravo nalazeći se u raznim partizanskim jedinicama na području Hrvatske.

Ne samo tada 1941. godine, već su od 1991. do 1995. ubijali i svoje Srbe, one koji nisu slijedili njihovu ideologiju: “Ubit ćemo, zaklat ćemo, tko sa nama neće!” (postoje audio i vizualni dokazi koji se nalaze u privitku ovog članka).

Pustimo njihove mitomanske srpske priče o ‘srpskoj časti’; neka njima hrane svoju dušu. Ta duša nahranjena ‘domoljubljem’ i ‘srpskom čašću’ bit će im ogledalo njihove države i situacije u istoj, a na kraju krajeva, i njihov problem.

Kada gledamo te njihove ‘srpske domoljubnosti’, one su posebno istaknute svakodnevnim izlaskom na ulicu sve većeg broja građana, koji nisu zadovoljni politikom jednog ‘radikalnog četnika’, njihovog predsjednika Aleksandra Vučića. Nije to tek tako napisano ‘četnik’; on je zaista četnik koji je potekao iz škole Vojislava Šešelja.

Današnja priča je mučna i stravična, puna bola i sjećanja na vremena koja će vam pokazati, posebno vama Srbima koji ste vrbovani ‘srpskim politikama’, lažnim osudama i predrasudama prema Hrvatima, zašto je zapravo započela vojno-redarstvena operacija Oluja ’95.

To je bila operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina, bez ikakva međunarodnoga priznanja. Operacijom ‘Oluja ’95’ vraćen je u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij, osim istočne Slavonije. Međutim, ta i nekoliko sljedećih pobjeda Hrvatske vojske stvorit će uvjete u kojima je od siječnja 1996. godine započeo proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja.

Priča o Obitelji Čengić: Zločin Koji Mora Biti Ispričan

Ovo je zapravo jedna priča od tisuću njih neispričanih i neznanih u Srbiji o njihovom srpskom čojstvu, viteštvu i ‘srpskoj časti’ koju su provodili prije nego li je započela ‘Oluja ’95’.

U siječnju 1992. godine, u okupiranom Erveniku, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi “Krajina”, grupe od tridesetak ‘krajinskih milicionera’, duže su vrijeme terorizirali nesrpsko stanovništvo, pljačkajući i paleći njihove kuće s ciljem trajnog protjerivanja. Jedan od najstrašnijih zločina dogodio se u zaseoku Šašići, gdje je pobijena cijela obitelj Čengić: otac Drago, majka Nevenka i njihovo dvoje malodobne djece, 11-godišnji Slobodan i 4-godišnji Goran. Drago Čengić bio je Hrvat, dok je njegova supruga Nevenka bila Srpkinja, što dodatno naglašava bezumlje počinjenog zločina.

Noć u Šašićima: Svjedočanstvo Zločina

Siječanj je 1992. Mrkli mrak obavija zaseok Šašići kod Ervenika. Hladna zimska noć reže kosti, a snijeg škripi pod nogama. Nema mjeseca, samo zvijezde drhte na nebu, nijemi svjedoci zla koje se sprema. Negdje u daljini zavija vjetar, kao da oplakuje duše koje još ne znaju da su im dani odbrojani. Tišina je zlokobna, prekinuta tek tupim udarcima čizama o smrznuto tlo.

U jednoj kući, toploj i osvijetljenoj tek prigušenim svjetlom petrolejke, obitelj Čengić sprema se na počinak. Drago, Hrvat, vjerojatno razmišlja o teškim vremenima, o ratu koji je već zahvatio mnoge krajeve, ali se nada da će njihov dom, njihovo ognjište, ostati netaknuto. Njegova supruga Nevenka, Srpkinja, upravo uspavljuje četverogodišnjeg Gorana, dok se jedanaestogodišnji Slobodan već primirio u krevetu. Žive u mješovitom braku, vjerujući da će ih to, u tim suludim vremenima, zaštititi. Nisu znali. Nisu mogli ni zamisliti dubinu zla koje se u tom trenutku približavalo njihovim vratima.

Vanjski svijet, onaj pomahnitali svijet ‘krajinskih milicionera’ i paravojnih formacija, prožet je alkoholom, mržnjom i lažnom ‘srpskom čašću’. Oni su već duže terorizirali nesrpsko stanovništvo Ervenika, paleći kuće i pljačkajući, tjerajući ljude iz njihovih vjekovnih domova. Ta noć, 18. siječnja 1992., trebala je biti vrhunac njihovog osvetničkog pohoda.

Kroz tišinu noći, tri sjenke, Slobodan Kovačević, Damir Travica i Nebojša Travica, kretale su se prema kući Čengića. Alkohol je palio njihove mozgove, a suluda ideologija hranila je njihovu divljaštvo. Vrata Drage Čengića, koja su vodila u obiteljsku toplinu, iznenada se otvaraju – je li ih Drago otvorio ili su provaljena, počinitelj Damir Travica se više ni ne sjeća. No, ono što slijedi, urezuje se u pamćenje poput oštrice noža.

“Hoće li se vratiti ustaše, majku vam jebem!” urla Slobodan Kovačević, glasom ispunjenim mržnjom i bjesnilom. Odjekuju dva-tri kratka rafala iz automatske puške.

Damir Travica ulazi za njim. Pred očima mu se otvara prizor horora. Lijevo, naslonjen na krevet i zid, u polusjedećem položaju, Drago Čengić krvari iz grudi i vrata. Čini se da nije davao nikakve znakove života. Pored Drage, s njegove lijeve strane, s glavom na Draginim grudima, u poluležećem stavu ležao je Dragin stariji sin, jedanaestogodišnji Slobodan, koji također nije davao znakove života.

Ali užas se nastavlja. Pravo ispred Damira Travice, u polustojećem stavu, stoji Nevenka Čengić, a u naručju drži četverogodišnjeg Gorana. I Nevenka i mlađi sin su krvavi, a na zidu lijevo od Nevenke vide se tragovi krvi. Damir Travica zaboravio je spomenuti da je i stariji njihov sin bio krvav svuda po tijelu. Čini se da Nevenka, a vjerojatno i njihov mlađi sin, još daju znakove života.

Hladnokrvno, iz svog krateža, Damir Travica ispaljuje metak prema Dragi i starijem Slobodanu, a zatim, s iste udaljenosti od oko 2-3 metra, ispaljuje drugi metak iz krateža prema Nevenki i mlađem djetetu. Ali Nevenka i dalje stoji ranjena i krvava. U tom trenutku, Slobodan Kovačević prilazi. Damir Travica se sjeća svakog detalja: Kovačević lijevom rukom hvata Nevenku za kosu, a u desnoj ruci drži nož. Prislanja ga na Nevenkin grkljan.

“Jebem li ti majku ustašku, oće li se vratiti ustaše, sad ću te zaklati!” urla Kovačević. “A u pičku materinu, hajdemo ća,” govori Damir Travica. “Samo ću je malo naklati,” odgovara Kovačević, a dok to izgovara, Damir Travica svojim upaljačem pali pokrivač na kauču, svjestan da će vatra progutati sve tragove njihova zvjerstva. Dobro se sjeća da je glava djeteta koje je Nevenka držala u naručju bila na lijevoj strani njenih grudi, upravo u pravcu gdje je on ispalio drugi metak iz krateža.

Izašavši iz kuće, čuju jecanje i krkljanje. “Siguran sam, to je Nevenka Čengić svojim glasom,” svjedoči Travica. “Idi vidi je li ono Nevenka i završi posao,” naređuje Damir Travica Slobodanu Kovačeviću. “Dokrajči posao.” Dvadesetak metara dalje, iz pravca jecanja, odjekuje rafal iz automatske puške. Ubrzo ih sustiže Kovačević. U lijevoj ruci drži krvavi nož. Pokazuje im gestama kako je Nevenku držao za kosu i kako je zamahnuo nožem kada joj je prerezao grkljan. “Preklao sam je,” izgovara hladnokrvno.

Nakon ovog strašnog masakra, zločinačka trojka nastavlja svoj krvavi pohod. Pale sve kuće, staje i stogove sijena u zaseoku Đakulovići. Kovačević čak ispaljuje projektil iz zolje u kuću gdje se nada da spavaju Petar ili Pavle Đakulović s obitelji. Nema milosti, nema predaha. Pijani od zla, kreću dalje, “redom”, prema drugim domovima, drugim obiteljima.

Oluja ’95: Odgovor na Okrutnost i Put Prema Miru

Ova priča o obitelji Čengić samo je jedan od tisuću primjera zvjerstava koja su prethodila Oluji. Vojno-redarstvena operacija Oluja ’95. bila je nužna. Ona nije bila usmjerena na protjerivanje Srba, već na oslobođenje okupiranih područja Republike Hrvatske i povratak cijelog teritorija u hrvatski ustavno-pravni poredak.

Hrvatska je, za razliku od strane koja je promovirala ‘srpsku čast’, osudila i procesuirala zločine koje su pojedinci iz hrvatskih redova počinili tijekom Oluja ’95. Naša država, utemeljena na demokratskim načelima, vodi računa da se takvi zločini osude i kazne, bez obzira na nacionalnost počinitelja.

Mi Hrvati nemamo grupe koje promiču ‘hrvatsku čast’ kroz nekažnjene zločine; mi imamo institucije naše države – sudove, tužiteljstva, policiju – koje smo ostvarili demokratskim izborima. One vode računa da se takvi zločini osude i kazne, bez obzira s koje strane dolazili, nama nije bitno je li počinitelj Hrvat ili Srbin.

Operacija Oluja ’95 bila je čin zaštite svih građana Republike Hrvatske. Mnogi Srbi su ostali u Hrvatskoj, a mnogi se i vraćaju, shvaćajući da su bili izmanipulirani retorikom pojedinih političara. Hrvatska je domovina svih svojih građana, bez obzira na nacionalnost.

Zašto ste otišli ako su vam ruke i ‘srpska čast’ čiste?

Ovaj je članak posvećen svim hrvatskim policajcima, vojnicima i građanima Republike Hrvatske koji su izgubili živote i obitelji tijekom oslobođenja Hrvatske od agresije i terora ‘srpske časti’. Neka ovo bude jasna poruka svim zločincima koji su s izbjeglim Srbima napustili RH, da u ovoj državi nema mjesta za njih i za njihove obitelji koje su sudjelovale u progonu i ubijanju vlastitih susjeda. “Na nas djecu puške su digli oni koji su nam dolazili u kuću.” Takvi nam danas, i slični njihovim razmišljanjima, ponovno šalju poruke iz Srbije i govore da smo genocidni, da smo ih protjerali sa ‘njihove zemlje’.

Danas se sve veći broj Srba vraća iz Srbije i dolazi u Hrvatsku jer su uvidjeli gdje im je istinski dom i sigurnost. Neki od njih se vraćaju radi primitka penzije ili kako bi obavljali sezonske poslove na moru. Neki su shvatili da su izmanipulirani i iskorišteni retorikom politike predsjednika Miloševića, a sada u novije vrijeme predsjednika Vučića; neki su shvatili ulogu gospodina Pupovca i njegovih laži o Hrvatima.

I ne zaboravite, vi Srbi koji živite i rođeni ste u Republici Hrvatskoj: vaš glavni grad je Zagreb.

Ova je država i vaša i naša. Zanemarite retoriku Pupovca, za kojeg je glavni grad za Srbe koji žive u RH Beograd, iako velika većina njih nikada nije ni bila u Srbiji, a kamoli u Beogradu.

Možda će mu se njegova osobna želja uskoro i ostvariti. Čini se da hoće, onoga dana kada Srbi koji žive u RH shvate koliko ih je koštalo njegovo ‘domoljublje’ i ‘briga za Srbe’. Zapravo, skrivena i pritajena namjera brige za vlastite političke i financijske interese. Jer novac koji je dobio od RH nije ulagao u svoj narod i njihove stvarne potrebe, već je taj dio naroda pretvarao u socijalne probleme.