Treba li Hrvatska, poput Srbije, revidirati svoju povijest?
Svrha ovog teksta nije opravdavati bilo čije zločine, već potaknuti na kritičko promišljanje povijesti i preispitivanje nametnutih istina. Sjećam se kako su nam u osnovnoj školi prezentirali povijest. Između ostalog, prikazivali su nam filmove o tome kako je hrvatski narod dočekao Nijemce. Građani su s cvijećem i velikom radošću pozdravljali svoje osloboditelje od hegemonističke Kraljevine Jugoslavije. Naravno, u osnovnoj školi su nam u glave htjeli usaditi osjećaj krivnje zbog toga, kao i zbog navodnih zločina koje su Hrvati počinili prema Srbima. Zločina je, naravno, bilo i to nijedan Hrvat ne poriče, ali ne u obujmu i na način kako to Srbi prezentiraju.
Ta iskrivljena povijest nastavlja se i danas. I tijekom Domovinskog rata, od 1991. do 1995., bilo je zločina, i to nitko ne poriče. Međutim, Srbi i dalje mitomanski prezentiraju svoju povijest, lažu i optužuju, prikazujući Hrvate kao genocidan narod. To rade javno, preko svojih predsjednika u Republici Srpskoj i Srbiji, upravo ovih dana kada ponovno žele osuditi vojno-redarstvenu akciju Oluja ’95. To čine kako bi ponovno promijenili povijest, prikazujući je u kontekstu da su Hrvati ti koji su započeli rat i protjerali i eliminirali Srbe.
Takav narativ, da su Hrvati ti koji započinju ratove i provode etničko čišćenje, ponavlja se već od 1941. do danas. Tom narativu rijetko se tko u Hrvatskoj suprotstavlja na način da njihove “istine” osporava i argumentirano im proturječi.
Kada u tekstu koristim riječ Srbi, ne odnosi se na cijeli srpski narod, već na pojedine pripadnike tog naroda koji promiču navedeni narativ.
Dilema o hrvatskoj državnosti: 1941. vs. 1991.
Svi znamo da je Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju (Srbiju) 6. travnja 1941. godine. Sile Osovine bez poteškoća su porazile i razdijelile Kraljevinu Jugoslaviju. Slijedom toga stvorena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), koja je napokon dobila svoju neovisnost nakon 839 godina. NDH je u tom trenutku teritorijalno bila veća nego današnja Republika Hrvatska.
Razumijem da su Srbi bili nezadovoljni takvim ishodom jer im je stvorena nova država. No, ono što me najviše muči jest zašto se znatan dio Hrvata borio protiv te države? Tko su bili ti Hrvati koji su se borili za ponovno stvaranje Jugoslavije?
Pitanje zašto su se Hrvati borili protiv vlastite države, Nezavisne Države Hrvatske, složeno je, a odgovor leži u narativu koji nam je nametan desetljećima. Dok su jugoslavenski povjesničari tu borbu predstavljali kao iskrenu borbu Hrvata protiv fašizma, stvarnost je bila drugačija. Velik dio otpora Nezavisnoj Državi Hrvatskoj potekao je od Srba u Hrvatskoj, koji su, kao i 1991., smatrali raspad Jugoslavije udarom na vlastite interese. Njima Jugoslavija, pod utjecajem Komunističke partije, nije bila samo država, već instrument za ostvarivanje velikosrpskog hegemonizma.
Važno je spomenuti da neslaganje s idejom zajedničke države nije nastalo 1941. godine. Primjer nasilnog gušenja hrvatske želje za samostalnošću su Prosinačke žrtve. Tog 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, svega nekoliko dana nakon proglašenja Kraljevine SHS, vojska je pucala na prosvjednike koji su izražavali nezadovoljstvo zbog centralističke politike. Tom prilikom je ubijeno 15 demonstranata. Taj događaj svjedoči o netrpeljivosti i nasilju koje je vladalo od samog početka postojanja te države, rušeći idealistički narativ o dobrovoljnom i sretnom ujedinjenju.
Još jedan primjer ranog otpora hegemoniji Kraljevine Jugoslavije je Velebitski ustanak iz 1932. godine.
Iako je bio manjeg opsega i kratkog trajanja, taj je događaj bio znak oružanog otpora ustaškog pokreta protiv velikosrpske monarhije. Zanimljivo je da su Velebitski ustanak podržali i komunisti, a list “Proleter”, organ Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, objavio je da KPJ pozdravlja ustaški pokret. Ova neobična savezništva posljedica su činjenice da su se i ustaše i komunisti borili protiv istog neprijatelja – velikosrpske monarhističke diktature. Zbog toga su se u to vrijeme često nalazili i zajedno u zatvorima, što dodatno pokazuje složenost i napetost političke situacije u Kraljevini Jugoslaviji.
Hrvati su bili izmanipulirani od strane komunističke partije (još i danas velika većina iz njihovih obitelji) koja je obećavala bolji sustav, ali je zapravo služila velikosrpskim interesima.
Iako su u partizanskom pokretu u početku sudjelovali i Hrvati vođeni istinskim antifašističkim idealima, oni su s vremenom bili marginalizirani ili iskorišteni u propagandne svrhe. Stoga je parola “bratstvo i jedinstvo” bila samo paravan za prikrivanje stvarnih namjera. Za Srbe je Jugoslavija doista bila veća ideja od same “Velike Srbije”. Ujedinjenjem pod jednom kapom, srpski narod dobio je priliku ostvariti dominantnu političku i vojnu ulogu na prostoru cijelog Balkana. Kroz vojsku, policiju i komunističke strukture, srpska politička elita je imala snažan utjecaj. Jugoslavija je, stoga, bila idealna platforma za ostvarivanje nacionalnih interesa, što je bilo mnogo jednostavnije nego da su se borili za granice samo “Velike Srbije”. To se najbolje vidjelo u Domovinskom ratu, kada je JNA, pod krinkom očuvanja Jugoslavije, služila srpskom hegemonizmu vođena komunističkom partijom Slobodana Miloševića.
U to doba, Hrvati nisu imali moderne medije poput interneta ili društvenih mreža. Srpska propaganda, širena kroz radio medije i usmenim putem pod kontrolom Komunističke partije, uspješno je manipulirala dijelom stanovništva, stvarajući lažnu sliku o ustaškom pokretu i zločinima. Iako su zločini postojali i bili su neoprostivi, bili su rezultat osvete koja je započela s egzekucijama Hrvata od strane srpskih četnika i žandara, kako u Bjelovaru, tako i kasnije partizansko-četnički zločin nad 37 članova obitelji Ivezić u Brotnju. Najmlađi (Jakov) je imao manje od 3 godine, a najstariji (Luka) 82 godine. Prikazivanje tih događaja kao da su počeli s ustaškim zločinima je laž koja se ponavlja desetljećima.
Tvrditi da su Hrvati započeli “lanac zla” je potpuno netočno.
Taj lanac su započeli srpski zločini, a Hrvati su u tom trenutku bili žrtve. Dokumenti iz tog vremena jasno pokazuju da je lanac zla započeo sa srpske strane.
Dana 7. i 8. travnja 1941., prije nego što je NDH uopće proglašena, srpski vojnici i četnici u okolici Bjelovara počinili su stravične zločine nad hrvatskim civilima.
Bjelovar je 8. travnja 1941. proglasio hrvatsku državu, što je bio izraz volje hrvatskog naroda, a ne diktat Rima ili Berlina. Srbi to nisu mogli prihvatiti. Srpski 2. konjanički puk “Car Dušan Silni” smaknuo je pet nedužnih hrvatskih seljaka u selu Peteranec kraj Virovitice, a na Veliki četvrtak, 10. travnja, ubijeno je 11 seljaka u Donjim Mostima kraj Bjelovara. Njihova jedina krivnja bila je ta što su bili Hrvati.
Ovaj krvavi pir nastavljen je u Gornjim Zdjelicama, Zrinskom Topolovcu, Rovišću, Pavlovcu i šumi Bedenik. To je bio lanac zla koji je počeo sa srpske strane, a u poslijeratnoj povijesti je temeljito prešućen. U selu Kapela, 9. travnja, trudnici Mandi Filipović rasporili su trbuh i izvadili dijete, što je dovelo do smrti oboje. Do kraja travnja, u bjelovarskom kraju ubijeno je najmanje 40 nedužnih Hrvata.
Drugačiji pogled na Rimske ugovore i današnju Hrvatsku
Pojedinci i danas spočitavaju Anti Paveliću Rimske ugovore i smatraju ga izdajnikom, a pri tome potpuno zanemaruju povijesni kontekst. Pavelić je potpisao ugovore pod strašnim pritiskom Italije, čije su pretenzije na Jadran postojale desetljećima prije. Sjetimo se Londonskog ugovora iz 1915., kojim je Italiji obećan velik dio Dalmacije, i Rapalskog ugovora iz 1920., kojim je Kraljevina SHS Italiji predala Istru i Zadar. Pavelić je, priklanjajući se Njemačkoj, pokušao spasiti što je više moguće hrvatskog teritorija, znajući da bi Hrvatska, bez takvog savezništva, bila razgrabljena od strane susjeda. I tada, s potpisanim Rimskim ugovorima, NDH je teritorijalno bila veća nego današnja Republika Hrvatska. Bilo je takvih i 1991. godine, onih koji nisu željeli neovisnu Hrvatsku. No, samo je jedan čovjek nakon 889 godina uspio ujediniti sve Hrvate. Franjo Tuđman imao je viziju i Božji dar da stvori državu, ali je li ta država koja je stvorena država baš svih Hrvata?
Nijedna „srpska povijest“, niti jedan povijesni udžbenik, ne može meni ili nama govoriti što se dogodilo.
Proživio sam te strahote, kao i veliki broj ostalih Hrvata. Borio sam se časno i pošteno, a moja „policijska jedinica“ nikada nije počinila zločine. Ali, znam da je bilo pojedinaca, vođenih mržnjom i osvetom, koji su počinili zločine. Ti zločini su osuđeni i nitko se njima ne ponosi. Ali, istodobno, ne mogu prihvatiti da se cijelom hrvatskom narodu nameće kolektivna krivnja.
Pitam se, zašto nakon 1945. godine nije niknuo niti jedan spomenik Hrvatima koje su ubili Srbi, četnici, Talijani i partizani?
Istovremeno, diljem Jugoslavije nicali su spomenici “srpskim žrtvama od ustaškog terora,” često bez imena i prezimena stradalih. Tek nakon 1991., kada su kosti i grobišta pronađena, zločini počinjeni nad Hrvatima više se nisu mogli sakriti. I nitko me ne može razuvjeriti da to davno prije nije bila isplanirana politička odluka koja je Hrvate prikazivala kao ubojice i zločince, a Srbe kao vječne žrtve. Zašto? Samo zato da bi zatajili bezbroj srpskih zločina nad Hrvatima, što četničkih, što partizanskih. Glavni problem je upravo u tim „partizanskim“ jedinicama koje su sačinjavali etnički čisti Srbi i četnici, bez Hrvata. Kako onda objasniti narativ partizanskog rata?
Naravno, zbog toga su im trebali Hrvati pod parolom bratstva i jedinstva uključiti i Hrvate u partizanske jedinice kako bi u borbi za svoj narod zapravo zatajili kasnije ubojstva Hrvata, pa neće valjda protiv sebe samih svjedočiti. Mada kasnije imamo primjere da su to potvrdili recimo Simo Dubajić i još neki.
Ta ista propaganda provodi se i danas. Nažalost, nedostatak lustracije nakon 1991. godine ostavio je traga. Na vlasti su ostali kadrovi i način razmišljanja iz bivšeg sustava, a državu vode ljudi poput premijera čiji je otac bio komunist a djed partizan. Zar je iznenađujuće što takva vlast ne želi progovoriti o istini?
Čak je i predsjednik Tuđman jednom shvatio zabludu kad mu je otac, vraćajući se iz Beograda, razočaran velikosrpskom politikom rekao: “Sine, zar smo se mi za to borili?” jer je tek u tom trenutku shvatio o čemu se zapravo radi.
Mi, koji smo se borili za domovinu, želimo revizionizam dijelova povijesti i pravu istinu. To je država stvorena i za one koji je nisu htjeli 1991. godine, ali je naša obaveza da osiguramo da se identitet hrvatske nacije temelji na istini, a ne na zaboravu.
Pitanje je, stoga, jasno: zašto ti ljudi danas upravljaju mojom domovinom, za koju je izginula jedna cijela generacija mladosti ?
Copyright © Ivan Vohrić
About the Author
