Srpanj 1991: Dan rođenja i dani patnje
Poštovani čitatelji, pred vama je priča. Priča o srpnju 1991. godine na Banovini, mjesecu koji je zauvijek promijenio sudbine mnogih. To je priča o patnji i hrabrosti, o zlu koje se nadvilo nad hrvatski narod i o nepokolebljivoj volji za slobodom. Kroz ove retke pokušat ću vas provesti kroz dane koji su mirisali na barut i strah, ali i na nadu i otpor. Zamislite da gledate film, scenu po scenu, dok se pred vama odvija istina o stvaranju neovisne Hrvatske, ispričana kroz oči onih koji su je branili.
Dan rođenja u vihoru rata
Jutro 26. srpnja 1991. godine. Za mnoge je to bio samo još jedan dan u ljetu, ali za jednog mladog policajca, dragovoljca u prvim redovima obrane, taj će dan postati njegov novi rođendan. Dan kada je preživio pakao, dok su njegovi kolege padali. Dan kada je Bog, kako sam kaže, imao za njega neki drugi plan. Možda plan da se sjećanje na te dane nikada ne ugasi, da istina o žrtvi hrvatskih policajaca i naroda Banovine od srpsko-četničkog agresora živi vječno.
Tragična i dramatična događanja u Strugi Banskoj pokazala su svu težinu borbe za hrvatsku neovisnost i slobodu. Pokazala su okrutnost neprijatelja, njihovu nepojmljivu želju za ubijanjem, razaranjem, protjerivanjem i zlostavljanjem nevinih ljudi – nešto nezamislivo na kraju 20. stoljeća. Blagdan Sv. Ane i Joakima, 26. srpnja 1991. godine, zavio je u crno mnoge hrvatske obitelji. Pobješnjeli pobunjeni Srbi su strašnim minobacačkim i pješačkim napadom sijali zlo, razaranja, smrt i mučenja.
No, na to neviđeno zlo odgovorila je nepokolebljiva odlučnost hrvatskih ljudi da ostanu čvrsto svoji na svome, hrvatskih redarstvenika da brane svoje sugrađane, napadnuti zavičaj i domovinu, pod cijenu vlastitog života. Ono što se 26. srpnja 1991. godine dogodilo u hrvatskom Pounju nije ostalo zaboravljeno. Niz nedvojbenih i neospornih dokaza, pronađenih nakon vojno-redarstvene akcije „Oluja“, danas se nalazi u Memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata i Ministarstvu unutarnjih poslova. Iz tih izvora crpimo dokumentaciju i faktografiju događaja koji slijedi.
Planiranje Smrti: Zavjera na Šamarici
Knin, lipanj 1991. – Sjeme zla
Nakon ponižavajućeg poraza u Glini, gdje im je propao pokušaj zauzimanja policijske postaje 26. lipnja 1991., poraženo rukovodstvo pobunjenih Srba, s repovima srama, kreće na hodočašće. Njihov cilj: Knin. Tamo, u sjeni drevne tvrđave, traže utjehu i pomoć od svog vođe, Milana Martića. Njegovo obećanje odjekuje kao zlokobno proročanstvo: “Pomoć će stići.” Bio je to početak mračne zavjere, planiranja pakla koji će uskoro progutati Banovinu.
Šamarica, 12. srpnja 1991. – Dolazak “specijalca”
Zrak je težak od iščekivanja. Na područje Šamarice, iz Golubića kod Knina, stiže čovjek čije će ime postati sinonim za teror i brutalnost – kapetan Dragan Vasiljković. S njim dolazi trideset takozvanih “specijalaca”, prekaljenih u prljavom ratu. Njegov dolazak nije slučajan; on je glasnik smrti, poslan s jasnim zadatkom: “riješiti” pitanje hrvatskih redarstvenika na Baniji. Njegove oči, hladne i proračunate, već vide krv.
Šamarica, 23. srpnja 1991., 20:00 sati – Vijeće tame
Noć je pala na Šamaricu, ali unutar zidova, tama je tek počinjala. U 20 sati, održava se sastanak. Zrak je težak od mržnje i planova. Za stolom, lica obasjana prigušenim svjetlom, sjede kapetan Dragan Vasiljković, Milan Martić, komandant ratnog štaba Dvor Bogdan Vajagić, te predstavnici ratnih štabova Gline i Kostajnice. Kapetan Dragan, s ledenom mirnoćom, iznosi svoju ocjenu stanja. Njegove riječi su poput oštrih noževa, zabadaju se u tišinu. Postavlja pravila “igre smrti”.
Šamarica, 24. srpnja 1991., 19:00 sati – Posljednje pripreme
Dan kasnije, u 19 sati, elita terora ponovno se okuplja. Prisutni su: Stevo Orlović, Miloš Popović, Rade Cvetojević, Petar Popović, Milan Drageljević, Milorad Paprica, Željko Sanader, Milan Karapandža, Miloš Ivanović, Dušan Pralica, Nikola Boljanić, Simo Miletić, Bogdan Vajagić, Dragan Vranešević i kapetan Dragan Vasiljković. Svaki od njih iznosi pregled stanja u svojoj zoni odgovornosti. Kapetan Dragan najavljuje akciju na širem području Dvora i Gline. Plan je jasan, ciljevi precizni. Žrtve su već unaprijed određene.
Šamarica, 25. srpnja 1991., 9:00 sati – Posljednji detalji
Komandant ratnog štaba Bogdan Vajagić u 9 sati prima detaljan plan akcije od kapetana Dragana. Svaki korak krvavog pohoda je razrađen s komandantima bataljuna i komandirima jedinica. Sve je spremno. Zavjesa se diže za “Žaoku”.
Operacija “Žaoka”: Dan kada je pakao sišao na zemlju
Pounje, 26. srpnja 1991., 10:00 sati – Otvaranje pakla
Jutro 26. srpnja 1991. osvanulo je obavijeno zlokobnom tišinom. Sunce se tek dizalo, obećavajući miran ljetni dan. No, u 10 sati, ta je tišina razbijena. Nebo se otvorilo, ne s kišom, već s kišom smrti. Minobacački napad započeo je na pounjska sela Općine Dvor. Istovremeno, granate su padale i na Glinu, Kostajnicu i Topusko. Stotine projektila, bez ikakvog biranja vojnih ciljeva, ispaljeno je iz pravca Gornjeg i Donjeg Javornja, Gornje i Donje Orlovice te iz pravca Crnobrnja. Zemlja je drhtala pod udarcima, zrak se punio dimom i vriskovima. Mir je nestao, zamijenjen kaosom.
Zamlača i Struga Banska, 11:00 sati – Živi zid
U 11 sati, paljba je utihnula. Ali to nije bio kraj. Bio je to znak za početak pješačkog oružanog napada. Jedinice iz pravca Dvora dobile su zapovijed: zauzeti Zamlaču. Oko 50 djelatnih i pričuvnih policajaca takozvanog SUP-a SAO Krajine, oko 700 pripadnika TO Dvor, te 50 pristiglih “specijalaca” Kapetana Dragana, poput tamne rijeke zla, napali su Zamlaču i Strugu Bansku. Kretali su se između rijeke Une i šume, nezaustavljivo.
Dio napadača napadao je Strugu Bansku iz pravca Donjeg Javornja, Unčane iz pravca Draškovca, Golubovac i Divušu iz pravca Gornje i Donje Oraovice, te Kozibrod i Kuljane iz pravca Donje Oraovice, Jovca i Volinje.
U napadu na Zamlaču i Strugu Banska, napadači su koristili prilagođeni kamion s dva postavljena topa, uz podršku više policijskih vozila. Srpski teroristi ulaze u Zamlaču, a na početku mjesta zarobljavaju 18 civila. Pripadnici tzv. SUP-a SAO Krajine, nakon dva sata zadržavanja, kombi vozilom su ih odvezli u pritvor PS Dvor, gdje su naknadno doveli još jednog civila iz Zamlače.
Njihovo kretanje bilo je put razaranja. Pucali su po obiteljskim kućama i gospodarskim objektima, nasilno ulazili u sve kuće, uništavali pokućstvo, zarobljavali zatečene osobe i privodili ih na cestu. A onda, najgnusniji čin: od zarobljenih osoba, na cesti su formirali skupinu i tjerali ih da se kreću ispred njih s podignutim rukama u zraku. Živi zid. Gonili su ih pred sobom, palili kuće, maltretirali, zlostavljali i tukli zarobljene civile oružjem, rukama i nogama. Budući da u Zamlači napadačima nije pružen otpor, brzo su i bez gubitka ušli u mjesto Struga Banska.
Zarobljeni su bili u živom štitu oko 6 sati, neprestano podignutih ruku u zrak, dok su im napadači učestalo prijetili strijeljanjem. Za vrijeme kretanja kroz Zamlaču i Strugu Bansku, napadači su iz raspoloživog oružja pucali preko i pored zarobljenih osoba. Dio napadača koji je prolazio kroz Zamlaču nešto kasnije iz vatrenog oružja usmrtio je Milana Begića, koji je prethodno izbjegao zarobljavanje. U živi štit je naposljetku bilo natjerano 38 osoba iz Zamlače te 9 osoba iz Struge Banske.
Masakr u Strugi Banskoj – Krv na obali Une
U Strugi Banskoj, dio napadača zarobio je tri pripadnika MUP-a RH PU zagrebačke: Branka Vuka, Davora Vukasa i Zorana Šaronju. Odmah nakon zarobljavanja, naši su policajci brutalno fizički i psihički zlostavljani. Natjerali su ih da skinu odjeću, a potom su ih tukli kundacima oružja, nogama i rukama po cijelom tijelu. Nakon toga su ih natjerali da trče prema Uni. Kada su odmakli nekoliko desetaka metara, napadači su ih, pred očima zarobljenih civila, hladnokrvno ubili pucanjem iz vatrenog oružja.
Zarobljeni civili korišteni su kao živi štit od borbenog djelovanja branitelja u Zamlači, a posebno od branitelja u Strugi Banskoj. Zbog toga branitelji Struge Banske nisu pružali otpor napadačima, sve do cestovnog potpornog zida u Strugi Banskoj. Svaka sekunda bila je moralna dilema, svaki metar povlačenja bolna odluka.
Herojstvo Čađe – Posljednji čin otpora
A onda, u samom centru sela Struga Banska, dogodio se čin koji će zauvijek ostati upisan zlatnim slovima u povijest Domovinskog rata. Mile Blažević – Čađo, hrvatski branitelj i policajac, opasavši se eksplozivom, u eksploziji je raznio samog sebe, uništio spomenuti kamion s posadom i zaustavio daljnje napredovanje srpskih terorista tog dana na Hrvatsko Pounje. Bio je to jedinstveni čin u cijeloj Republici Hrvatskoj, čin koji je promijenio tijek bitke i dao nadu u najcrnjem trenutku. Njegova žrtva bila je svjetionik u tami.
Pored Vuka, Vukasa i Šaronje, u pružanju otpora napadačima na Strugu Bansku poginulo je još pet pripadnika MUP-a RH: Mile Blažević iz PU sisačko-moslavačke te Željko Filipović, Ivica Perić, Mladen Halapa i Goran Fadljević iz PU zagrebačke. Uslijed otpora branitelja u Strugi Banskoj poginula su 4, a ranjeno je 18 napadača. Za vrijeme borbenog djelovanja kod cestovnog potpornog zida u živom štitu poginulo je dvoje civila: Manda Begić iz Zamlače i Pavao Knežević iz Struge Banske, a ranjena su četiri pripadnika pričuvnog sastava MUP-a RH PU sisačkomoslavačke: Mile Pušić, Dragan Begić, Štefko Begić i Tomislav Begić te 11 civila.
Uzajamno borbeno djelovanje trajalo je oko pola sata, a tada su se napadači povukli u pravcu Dvora i Donjeg Javornja. Najveći dio osoba iz živog štita za vrijeme pojačanog borbenog djelovanja uspio se skloniti u obližnje objekte i prirodne zaklone. Za vrijeme pješačkog napada na Unčane, hicem iz vatrenog oružja usmrćen je pripadnik MUP-a RH Žarko Gundić. Isti su dan u Kuljanima u vozilu hitne pomoći zarobljena, a kasnije ubijena još 3 ranjena i povrijeđena pripadnika MUP-a: Šefik Pezerović, Drago Matijević i Ivan Žalac. Posmrtni ostaci Matijevića i Žalca još uvijek nisu pronađeni.
Dom zdravlja – „Dom smrti“: Izdaja i užas
Dvor, poslijepodne 26. srpnja 1991. – Lažna obećanja
Nakon što su napadači privremeno odustali od daljnjeg napada, u Strugu Bansku ulazi tenkovska jedinica bivše JNA. Njihova pojava trebala je donijeti mir, ali donijela je novu fazu agonije. U organizaciji pripadnika JNA, dio ranjenih civila i pričuvnog sastava MUP-a RH prevozi se u Dom zdravlja u Dvoru i u bolnicu u Bosanski Novi. Oficiri i podoficiri JNA ranjenima jamče sigurnost. Dio ranjenih – Milana Begića, Štefka Begića, Dragana Begića i Stjepana Mikičića-Vukovića – JNA je u Dvoru ispred zgrade pošte prvo morala zaštititi od prijetnji i napada okupljenih Srba iz Dvora. Nakon toga su ranjene, na njihovo izričito traženje, prevezli u bolnicu u Bosanski Novi, gdje im je pružena potrebna liječnička pomoć. Sutradan su, u organizaciji pripadnika JNA, načelnika PS Bosanski Novi i pripadnika MUP-a RH, prevezeni u Dom zdravlja u Hrvatskoj Kostajnici.
Dvor, Dom zdravlja – Krvava izdaja
No, usprkos obećanju pripadnika JNA da će zaštititi ranjene Hrvate civile i pripadnike MUP-a RH otpremljene u Dom zdravlja u Dvoru, to obećanje nikada nije ispunjeno. Pripadnici tzv. SUP-a SAO Krajine izvode iz stacionara Doma zdravlja ranjenog Milu Pušića i brutalno ga ubijaju. Iz stacionara je izveden i ranjeni civil Mile Mikičić i zajedno s ranjenim civilom iz živog štita Mijom Bartolovićem te civilom iz Zamlače Petrom Špančićem odveden na strijeljanje u Dvor kod žirovničkog mosta. Bartolović i Špančić tada su ubijeni, a Mikičić se, nekim čudom, bijegom uspio spasiti. Dom zdravlja, mjesto koje bi trebalo biti utočište, pretvorio se u dom smrti.
Trag terora: Zločini i zapovjednici
Razmjeri zla – Zapovjedna odgovornost
Tog kobnog dana, dijelovi bataljuna kojima je zapovijedao Mićo Popović, zajedno s vojnicima kapetana Dragana pristiglima iz Knina, Radom Božićem i Božom Novakovićem, napali su na selo Divušu. Po pisanom izviješću narednika Gorana Kozmeca, specijalca pristiglog iz Knina, u selu Kuljani zarobili su sanitetsko vozilo s medicinskom ekipom. Po pisanom izvješću vojnika Življa Šljivara, specijalca kapetana Dragana, vidljivo je da je selo Unčane tog dana napao diverzantski vod, predvođen Nikolom Sundaćem. Iz izvještaja komandanta ratnog štaba Bogdana Vajagića, pisanog nakon provedene akcije, vidljivo je da specijalna jedinica, predvođena Željkom Sanaderom, izvršava „zadatke“ u selima Voljina, Kuljani i na ulazu u selo Kozibrod. Izvjesni Miladin Mitić, nakon provedene akcije, u pisanom izvješću izvještava da je, zajedno sa Bracom Orlovićem, zauzeo Zamlaču i krenuo prema Strugi Banskoj.
Dokumenti zla – Svjedočanstvo “Oluje”
U zaplijenjenoj dokumentaciji, nađenoj nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“, nalaze se dokazi o sustavnom teroru. Navodi se da su pripadnici jedinice Nikole Sundaća, nakon završetka akcije otišli u DZ Dvor, iz njega istjerali sve ranjene Hrvate i tukli ih pred Domom zdravlja. U spomenutim dokumentima navodi se podatak o pronalasku mrtvih ljudi bačenih pored ceste u Dvoru koje su likvidirali tzv. Šareni. U dokumentaciji se može iščitati da su pripadnici iste jedinice, drugu noć nakon akcije, u selu Struga Banska pobili hrvatske civile. Kapetan Dragan Vasiljković, s ostatkom jedinice pristigle iz Knina, toga dana nalazi se na području Gline i sudjeluje u zauzimanju centra Gline i policijske postaje. O tim aktivnostima pripadnici jedinice isto tako pišu detaljna izvješća.
Neravnopravna borba – Snage na terenu
Tog 26. srpnja 1991. na području Hrvatskog Pounja, u spomenutim selima, angažirani su bili pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske – Policijske uprave zagrebačke i Policijske uprave Sisačko- Moslavačke, pripadnici Zbora narodne garde, hrvatski civili i hrvatski dragovoljci.
S druge strane, to područje napadalo je spomenutih 700 srpskih pobunjenika, 50 tzv. specijalaca i 50 pripadnika Martićeve milicije. U Hrvatskom Pounju 26. srpnja 1991. angažirana je i oklopna postrojba JNA s većim brojem tenkova i oklopnih transportera, glumeći tampon zonu.
Međutim, ta “tampon zona” je u svojim aktivnostima na cesti Kostajnica-Dvor otvorila vatru na policijsko vozilo Puch MUP-a RH, za koje je prethodno bilo dogovoreno da prati tenkovsku jedinicu kao osiguranje da Hrvati na njih neće pucati. U vozilu su se nalazila četiri hrvatska policajca od kojih su dva ubijena, jedan teško ranjen, dok je jedan prošao s lakšim ozljedama. Tenkovska cijev je bila ugurana u vozilo koje je tim činom bilo razbijeno, izlomljeno i gurnuto s ceste. Jedan policajac ubijen je u Golubovcu pored kuće.
Tog istog dana nizvodno, niže Hrvatske Kostajnice prema Hrvatskoj Dubici zarobljen je zapovjednik policijske ispostave Hrvatska Dubica Predrag Vučićević i još dvojica. Dvadesetšestog srpnja 1991. na potezu od Dubice prema Sunji oteta su dva hrvatska pričuvna policajca – braća Mikulčić, Ivica i Željko – koji su kasnije ubijeni.
Iz zaplijenjene dokumentacije pobunjenih Srba vidljivo je da je u 14:30 sati sada pokojni Gojko Samardžija, zajedno sa Tošom Sundaćem i ostalim pripadnicima postrojbe pobunjenih Srba, uzeo kamion s montiranim protuzrakoplovnim topom i krenuo u napad na Strugu Bansku. Od 26. srpnja 1991. pa sve do vojno-redarstvene akcije „Oluja“, srpski teroristi na okupiranom području Općine Dvor ubili su 30 hrvatskih civila.
Na ovom području u vojno-redarstvenoj akciji „Oluja“ ginuli su pripadnici hrvatske vojske s područja Sunje, Kostajnice, Siska, Zagreba, a u rujnu 1995. godine u akciji „Una“ ginuli su na tom području Tigrovi i Gromovi te pripadnici izvidničke satnije zbornog područja Zagreb.
Kobni 26. srpnja 1991. u glavama pobunjenih Srba bio je povezan s “Danom ustanka” koji se 1941. godine, samo dan kasnije, 27. srpnja, odvio u Srbu i Banskom Grabovcu. Bila je to perverzna reinterpretacija povijesti, izgovor za ponavljanje zločina.
Posljedice i sjećanje: Ožiljci na duši dragovoljca
Tihi ožiljci – Život poslije pakla
Ovo “srpsko terorističko zlo” ostavilo je trajne psihičke posljedice na sve nas dragovoljce. Slike mrtvih kolega, masakriranih civila, izdaje i brutalnosti urezane su duboko u našu dušu. Svaki 26. srpanj je podsjetnik na taj dan kada je život visio o niti, kada je hrabrost bila jedina valuta, a vjera u slobodnu Hrvatsku jedini putokaz.
U znak sjećanja na moje kolege iz II Policijske Postaje, na sve hrvatske policajce i hrvatske branitelje koji su dali svoje živote za stvaranje naše Hrvatske države.
Branili su zemlju,
rame uz rame.
K’o ratnici svjetla,
stali protiv tame.
Kroz noć dugu,
kroz pakao rata,
stala su uz nas,
braća: Hrvat uz Hrvata.
Stala su braća
svih nacija,
skupa,
uz svog brata Hrvata.
Nisu klonuli
ni najteže kad je bilo.
Srce im kucalo
za hrvatsko bilo,
za svaku rijeku,
za svaku dolinu.
Oni su dali sve za svoju
Domovinu.
Krvlju su pisali
povijest novu,
slobodu donijeli
i pobjedu ovu.
Zato im hvala!
U srcima našim
ostat će vječno
zapisana
njihova slava.
Obećanje budućnosti
Nadajmo se da će jednoga dana doći do ozbiljnijeg proučavanja HRVATSKE povijesti, kako nam se nikada više ne bi ponovila. Neka ova priča bude vječni spomen na sve poginule i nestale hrvatske branitelje, na njihovu žrtvu za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Neka bude podsjetnik na snagu duha i nepokolebljivu volju naroda koji je, unatoč svemu, uspio ostvariti svoj višestoljetni san.
Dok se zavjesa spušta na ovu “filmsku” priču o srpnju 1991. na Banovini, ostajemo s ožiljcima, ali i s nepokolebljivom nadom. Ova priča nije samo sjećanje na prošlost, već i zavjet za budućnost. Zavjet da se istina o Domovinskom ratu nikada neće zaboraviti, da će se glasovi žrtava čuti, a herojstvo branitelja vječno slaviti.
Neka svaka scena, svaki spomenuti život, bude podsjetnik na cijenu slobode i na snagu hrvatskog naroda. Neka ova priča, ispričana s bolom i ponosom, bude trajni spomenik svima koji su dali svoje živote za neovisnu Hrvatsku. Neka nas uči o važnosti mira, o opasnostima mržnje i o vječnoj potrebi za istinom. Jer samo tako, s otvorenim očima i srcem, možemo graditi bolju budućnost, čuvajući uspomenu na krvavi put do slobode i vječni spomen na naše heroje.
Dozvoljeno je dijeljenje u izvornom obliku isključivo samo preko mrežne stranice skrivena-povijest.com (znači samo podjela linka koji vodi do ove stranice). Kako bi se izbjegle reklame i stjecanje bilo kakve materijalne koristi na pregledima i klikovima koji pojedini ostvaruju putem sponzoriranih oglasa.
Podijelite link ove mrežne stranice na Facebook profilima i drugim društvenim mrežama.
About the Author
