Dani srpnja 1991. godine doista su bili dani neizmjerne patnje, ali i nepokolebljive hrabrosti. Oni su isklesali temelje neovisne Hrvatske. Moje osobno svjedočanstvo, kao hrvatskog dragovoljca, policajca, ključno je za razumijevanje tih sudbonosnih trenutaka. Ova priča je ispričana kroz moje oči kao učesnika u tim događanjima. Prožeta osobnom emocijom i obogaćena povijesnim činjenicama koje se nalaze u nastavku ovog članka.
Tamna sjena Velike Srbije: Ideološka Podloga Agresije
Dani srpnja 1991. na Banovini nisu bili izolirani incidenti, već kulminacija dugogodišnje, pažljivo isplanirane velikosrpske politike. Godine, pa i stoljeća, ranije, ta je ideologija klijala u mračnim spisima poput Ilije Garašaninovog “Načertanija” iz 1844. godine. Koje je priželjkivalo obnovu srpskog carstva i širenje granica “do Karpata”, bez mjesta za pluralnost. Kroz memoar “Savremeno srpsko nacionalno pitanje” Ljubomira Stojanovića i Aleksandra Belića. Nastojalo se uvjeriti Carsku Rusiju u potrebu ujedinjenja južnoslavenskog prostora pod srpskom dominacijom, minimizirajući pritom postojanje Hrvata.
Uspostava Banovine Hrvatske 1939. godine samo je ponovno probudila srpski nacionalizam. Manifestiran pokretom “Srbi na okup”, čiji je cilj bio cijepanje hrvatskog teritorija i onemogućavanje cjelovitosti. Potom, u Drugom svjetskom ratu, četnički pokret i “Homogena Srbija” Stevana Moljevića iz 1941. godine jasno su artikulirali plan etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva i uspostavu “Velike Srbije”. Na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag. Draža Mihailović otvoreno je govorio o kažnjavanju i podčinjavanju Hrvata i Muslimana.
Godina 1941. postala je izgovor za etiketiranje Hrvata kao “ustaša” i optužbe za genocidnost, dok su se srpski zločini relativizirali i opravdavali.
Devedesetih godina, Slobodan Milošević je, kroz “mitinge istine”, tu velikosrpsku politiku prenio u Hrvatsku, s Kninom kao glavnim uporištem. “Događanje naroda” počelo je 1989. godine prosvjedima i demonstracijama protiv navodne ugroženosti Srba, a kulminiralo je na proslavi 600. obljetnice Kosovske bitke s parolom “Ovo je Srbija”.
Hrvatska Budnica i “Balvan Revolucija”
Dok se srpski nacionalizam zahuktavao, u Hrvatskoj se budila nova politička snaga. Dr. Franjo Tuđman osnovao je 17. lipnja 1989. Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), stranku koja je jasno zagovarala pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i državnu suverenost. Na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990. godine, HDZ je odnio pobjedu. A konstituiranjem Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. godine otvorena je nova stranica u povijesti.
No, pobjeda HDZ-a izazvala je još veću napetost. Srpski politički predstavnici (kao što to čine i danas), pod utjecajem srbijanskih medija koji su širili mržnju i strah od ponovnog ustaštva. Počeli su otvoreno tražiti autonomiju i isticati svoju “ugroženost”. Manipuliranjem brojem žrtava iz Drugog svjetskog rata, nastojalo se izazvati iracionalni strah kod hrvatskih Srba.
Prave namjere razotkrio je Jovan Rašković u razgovoru s Franjom Tuđmanom u srpnju 1990. Postavljajući uvjete za osnivanje “posebne nove pokrajine u Hrvatskoj za sve Srbe” i priznavanje “suvereniteta srpskog naroda” u hrvatskom Ustavu. Hrvatska je bila nacionalna država s Hrvatima kao apsolutnom većinom i Srbi su, uz ostale manjine, uživali sva prava garantirana Ustavom iz prosinca 1990. godine. Ali to se kosilo s velikosrpskom politikom.
U Kninu je 17. veljače 1990. osnovana Srpska demokratska stranka (SDS) pod vodstvom Jovana Raškovića. Koja je programski zagovarala podjelu Hrvatske i stvaranje “Srpske krajine”. Već 26. ožujka 1990., na sastanku najviših dužnosnika Srbije. Doneseni su zaključci o nužnosti organiziranja nove granice srpskog nacionalnog prostora, uz naglasak da je “bitka oko teritorije bez krvi teško zamisliva”.
JNA, sve radikaliziranija i otvoreno neprijateljski nastrojena prema novoj hrvatskoj vlasti, postala je ključni saveznik u borbi protiv Hrvatske. U svibnju 1990. godine, Borislav Jović i JNA izveli su “tihi” državni udar razoružavanjem hrvatske Teritorijalne obrane (TO). Dok je u Srbiji i Crnoj Gori razoružanje bilo fiktivno. To je dodatno olakšalo izbijanje i širenje srpske pobune, poznate kao “Balvan revolucija”.
Banovina: Žarište Tjeskobe i Krvi
Banovina, ili “Banija” kako su je Srbi zvali, bila je u srpnju 1991. godine jedno od najaktivnijih kriznih žarišta. Blizina Zagreba, većinsko srpsko stanovništvo, značajni prometni pravci i prisutnost jakog petrinjskog garnizona JNA – sve su to bili razlozi zbog kojih su velikosrpski planeri u Beogradu i Kninu posvetili posebnu pozornost tom području. Cilj je bio jasan: što prije se riješiti hrvatskih snaga i hrvatskog stanovništva protjerivanjem, ubijanjem, paležom i rušenjima civilnih, kulturnih i sakralnih objekata.
Početkom srpnja 1991. godine na Banovini je bilo oko 1500 pripadnika različitih srpskih paravojnih skupina i naoružanih civila, uz dodatnih 1000 pripadnika JNA. Naspram toga, hrvatske snage – MUP, ZNG i dragovoljci – brojale su tek oko 500 pripadnika, raspoređenih u Sisku, Petrinji, Glini, Hrvatskoj Kostajnici i Sunji. Omjer snaga bio je zastrašujući, a u naoružanju je prednost neprijatelja bila golema.
Krvavo Pounje i Glina: Srpanj u Plamenu
Područje uz rijeku Unu, od Hrvatske Kostajnice do Dvora na Uni, gdje se smjestila hrvatska enklava od sedam sela, bilo je izloženo neprestanom teroru. Velikosrpskim akterima ta je enklava smetala u povezivanju s istomišljenicima u zapadnoj Slavoniji, s ciljem stvaranja jedinstvene “srpske cjeline”.
3. srpnja 1991. godine, srpski teroristi iz Gornje Oraovice napali su hrvatsko selo Divušu. Iznenadnim napadom uspjeli su zauzeti dio sela, protjerati Hrvate, te ubiti jednog starijeg civila i raniti dvoje. Postavljene barikade na prometnici Hrvatska Kostajnica – Dvor ugrozile su Divušu i druga hrvatska sela poput Unčana, Struge i Zamlače. Ipak, hrabrom intervencijom policajaca iz Kozibrada i pojačanja iz Hrvatske Kostajnice, teroristi su protjerani, a prometnica je ponovno stavljena pod kontrolu. Ovaj napad bio je jasno upozorenje o ozbiljnosti neprijateljskih namjera.
8. srpnja 1991. godine, teroristi sa Šamarice pokušali su prekinuti promet između Volinje i Kuljana. Uz pomoć “pete kolone”, zauzeli su dio Volinje nastanjen Srbima i pokušali prodrijeti dalje, ali ih je zaustavio MUP. Iako su držali kontrolu nad dijelom sela i ugrožavali prometnicu, hrvatske snage uspjele su je sačuvati.
9. srpnja 1991. godine, Čukur brdo kod Hrvatske Kostajnice, glavno terorističko uporište s oko 200 terorista, napalo je Panjane. Unatoč ispaljenim minobacačkim granatama i pješačkom napadu, malobrojni branitelji Panjana, samo 13 redarstvenika, uspješno su odbili prvi napad. Ipak, dolaskom gardista iz Siska, pokrenut je protunapad. Do kasnih poslijepodnevnih sati, Panjane su u potpunosti vraćene pod hrvatsku kontrolu, uz ranjavanje nekoliko branitelja i pogibiju dvojice terorista.
Neprijateljski pritisak na dvorsko i kostajničko Pounje iscrpljivao je malobrojne hrvatske snage. Zbog toga je 14. srpnja 1991. godine u Hrvatsku Dubicu poslano pojačanje iz Kutine i Novske, uključujući i pripadnike 2. gardijske brigade ZNG-a, radi osiguranja prometnice prema Hrvatskoj Kostajnici. Međutim, neprijatelj je također jačao svoje snage, osnivajući šest TO odreda i dodatno naoružavajući teroristička uporišta, što je stvorilo omjer snaga 1:5 u korist neprijatelja do 20. srpnja 1991. godine.
Glina: Ključno Uporište Agresora
Glina je, uz Pounje, bila najaktivnije krizno žarište. Kninski vlastodršci su joj namijenili ulogu glavnog velikosrpskog i krajinskog uporišta na Banovini i Kordunu. Iako je Glina bila većinski srpska, u široj općini prevladavala su hrvatska sela, posebno na sjevernom i sjeveroistočnom dijelu, dok su se hrvatske enklave poput Majskog bazena (Maja, Majski Trnik, Prijeka) i sela Skela nalazile u okruženju srpskih sela, u posebno teškom položaju.
U proljeće 1991. godine, srpske paravojne postrojbe, tzv. “milicija krajine” ili “martićevci”, uz obilno naoružavanje od strane JNA iz petrinjskog garnizona i BiH, organizirale su se u Glini. Baze su im bile na Šamarici i u selima nadomak Gline, a naoružane grupe otvoreno su se pokazivale po ulicama grada. Hrvatska policija u Glini bila je podijeljena, a većinu su činili Srbi koji su prelazili na neprijateljsku stranu.
Nakon kratkotrajnog zauzeća i vraćanja Policijske postaje Glina pod hrvatski nadzor 27. lipnja 1991. godine, stanje se nije smirilo. JNA je sa svojim tenkovima blokirala postaju, omogućujući srpskim teroristima kontrolu nad gradom. Krizni stožer u Sisku odlučio je uspostaviti privremenu PP u Jukincu, hrvatskom naselju udaljenom samo dva kilometra od Gline, te poslati pojačanja u Gornji Viduševac. Ipak, neprijatelj je također mobilizirao stanovništvo i formirao TO odrede.
2. srpnja 1991. godine, teroristi su ispalili minobacačke granate na Donji Viduševac, izazvavši strah i paniku. Skriveni iza tenkova JNA, koji su služili kao “tampon zona”, pucali su i na Jukinac. 4. srpnja 1991. godine, Jukinac i Prekopa ponovno su napadnuti minobacačima i snajperima, ranivši dvoje civila i jednog pripadnika MUP-a.
5. srpnja 1991. godine, JNA je s tenkovima i transporterom zaustavila promet u Marin Brodu, prijeteći presijecanjem prometnice Petrinja – Glina. Nakon pregovora, JNA se povukla, a u Marin Brod je poslana postrojba gardista kako bi osigurala to područje.
8. srpnja 1991. godine, Novo Selo Glinsko je napadnuto minobacačima i pješadijom iz Brnjeuške i Luščana, pri čemu je smrtno stradala jedna starija civilna osoba. Unatoč snažnom otporu mještana i gardista, neprijatelj je uspio prodrijeti u selo, ali je nakon uništenja oklopnog kamiona i pogibije terorista potisnut nazad.
15. srpnja 1991. godine, Jukinac i Gornji Viduševac su pretrpjeli najteže napade. Teroristi su, prolazeći pokraj tenkova JNA, pucali iz zolja na kuće u Jukincu. Ono što je posebno zabrinjavajuće je koordinirano djelovanje terorista i JNA, što je upućivalo na ozbiljne planove za okupaciju slobodnih dijelova glinske općine. Istog dana JNA je iz tenka granatirala Gornji Viduševac, oštetivši katoličku crkvu.
17. srpnja 1991. godine, nakon novog silovitog napada na PP Glina, redarstvenici su morali napustiti prednje položaje, a minobacačima su napadnuta mnoga hrvatska sela. Prvi put su pale granate i na Veliku Solinu, što je naznačilo širenje krize na dosad pošteđene dijelove općine. 19. srpnja 1991. godine, u Gornjem Viduševcu je poginuo jedan gardist od granatiranja. Istog dana, neprijatelj je zauzeo okolne kote kod Graberja, dovodeći selo u okruženje i približavajući se prometnici Glina-Petrinja.
Petrinja: Žrtva Provokacija i Okrutnosti
Petrinja je, iako u početku manje intenzivno pogođena, također bila pod stalnim pritiskom. Zbog prisutnosti dvije jake vojarne JNA (Šamarica i Vasilj Gaćeša), grad je bio u izuzetno ranjivom položaju. Već u listopadu 1990. godine, pokušaj zauzimanja Policijske postaje Petrinja i preuzimanja oružja bio je spriječen brzom intervencijom. Međutim, incidenti i provokacije od tada su postali sve češći, a JNA se sve više miješala.
U svibnju 1991. godine, srpska sela u petrinjskoj općini postala su neprohodna zbog barikada i naoružanih grupa koje su činili srbi.
U lipnju je osnovan Krizni stožer za Petrinju, no zbog JNA ultimatuma, Garda nije smjela biti prisutna u gradu sve do kolovoza 1991. godine. Malobrojni redarstvenici (oko 50) i naoružani dragovoljci, njih oko 250 ukupno, bili su u golemoj manjini naspram 400 naoružanih srpskih civila i terorista te 1000 pripadnika JNA.
4. srpnja 1991. godine, teroristi iz Gornje i Donje Bačuge napali su Pecki i Hrvatski Čuntić minobacačima. Srećom, većina granata pala je na okolna polja. No, dan poslije, 5. srpnja 1991. godine, dogodio se stravičan zločin u Gornjoj Budičini. Šesnaestogodišnja Josipa Kožić, vraćajući se kući, ubijena je iz zasjede, a njezina sestra Snježana i Vlado Dumbović su ranjeni. To podmuklo ubojstvo, usred “ničije zemlje” i prijetnji terorista iz obližnje Donje Budičine da će sravniti selo ako se u njemu pojavi policija, prisililo je hrvatsko stanovništvo na iseljavanje. Tragedija Josipe Knežić bila je znak upozorenja za sva okolna hrvatska sela, nagovještavajući teške dane.
13. srpnja 1991. godine, združene snage srbočetnika i JNA otvoreno su napale Hrvatski Čuntić, Prnjavor, Dragotince i Kraljevčane, hrvatsku enklavu južno od Petrinje. Minobacački napadi i pješački prodori doveli su do zauzimanja Prnjavora, presijecanja prometnice i odsijecanja hrvatskih snaga. Unatoč otporu branitelja, neprijatelj je, uz pojačanja i otvorenu podršku JNA tenkova, primorao hrvatske snage na povlačenje. Ultimatum zapovjednika JNA oklopne kolone o otvaranju tenkovske vatre na Dragotince i Kraljevčane, ako redarstvenici ne napuste sela, pokazao je otvorenu agresiju. Nakon povlačenja hrvatskih snaga, počinjeni su ratni zločini nad civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove. Do 16. srpnja, cijeli je taj dio pao u ruke agresora, otvarajući im strateški put prema Petrinji.
Operacija “Žaoka” i Genocidna Politika: Čišćenje Teritorija Krvlju
Osvajanjem i okupacijom Banovine, srpski pobunjenici krenuli su u etničko čišćenje hrvatskoga stanovništva. Taj temeljni cilj velikosrpske politike ostvarili su nasilnim putem – protjerivanjem i ubijanjem hrvatskih civila. Tijekom 1991. Banovina je bila poprište brojnih masovnih ubijanja i zločina nad hrvatskim braniteljima i civilnim stanovništvom, o čemu svjedoči velik broj masovnih grobnica pronađenih na ovom području.
Neki od najvećih ratnih zločina nad civilnim hrvatskim stanovništvom počinjeni su u Baćinu, Kostrićima, Petrinji, Glini, Glinskom Novom Selu, Hrvatskoj Kostajnici, Graboštanima, Stublju, Majuru, Peckima, Viduševcu itd. Na području Banovine pobunjeni Srbi su već početkom srpnja 1991. počinili prve masovne likvidacije Hrvata i svih onih koji su ometali homogenizaciju teritorija i iscrtavanje granice “Velike Srbije“. Na temelju nekoliko primjera zločina prikazat će se surova velikosrpska genocidna politika koja je za cilj imala potpuno istrebljenje hrvatskog naroda, odnosno stvaranje područja na kojemu bi živjelo isključivo srpsko stanovništvo.
Dana 26. srpnja 1991. godine, domaći Srbi, potpomognuti snagama JNA, pokrenuli su operaciju “Žaoka”, s ciljem ovladavanja Glinom, Topuskom i Pounjem. Srpske snage iz općine Dvor dobile su zadatak osvajanja hrvatskih sela Pounja i, kako je Kapetan Dragan otvoreno naglasio, čišćenja prostora od nesrpskog stanovništva. Tog dana, pobunjeni Srbi su izvršili najjači napad na hrvatske obrambene položaje u zrinskom Pounju.
Glavna prepreka jedinicama pobunjenih Srba, u kojima su sudjelovali i zloglasni “Knindže”, pripadnici jedinice Kapetana Dragana, bilo je selo Banska Struga, smješteno na prometnici Dvor – Hrvatska Kostajnica. Nakon niza neuspješnih napada, pobunjeni Srbi su pribjegli najgnusnijoj metodi – korištenjem “živog štita” sastavljenog od hrvatskih civila iz sela Zamlača. Civili su bili natjerani da s uzdignutim rukama idu ispred vozila i pješaštva, dok su napadači preko njihovih glava pucali u smjeru hrvatskih branitelja na ulazu u Strugu. Budući da branitelji nisu htjeli pucati na nedužne civile, morali su se povlačiti, što je Srbima omogućilo da bez borbe zauzmu prednji dio sela.
Nakon zauzimanja, uslijedili su pljačka i palež. Pobunjeni Srbi su zarobili i mučili nekoliko policajaca i civila koji se nisu uspjeli pravovremeno povući. Tri pripadnika MUP-a RH su brutalno mučena: natjerani su da skinu odjeću, pretučeni kundacima oružja, rukama i nogama po cijelom tijelu, da bi ih potom, pred zarobljenim civilima, hladnokrvno ubili. Svjedokinja Anka Knežević, starica iz živog štita, potresno je opisala masakr policajaca: “Tri pripadnika MUP-a su bila zarobljena na taj način što smo mi bili živi štit između četnika i njih. Izvedeni su iz kuće Mate Sigura i natjerani da puze po dvorištu, gdje su ih tukli i skakali na njih. Nakon toga su ih svukli gole, odveli ih na baru Mate Sigura i tu ih streljali.”
Na različite načine tada je ubijeno devet hrvatskih civila, a velik broj je bio pretučen i ranjen. Prema iskazima preživjelih iz živog štita, ulice i dvorišta Struge doslovno su bila prekrivena leševima masakriranih Hrvata. Najviše uspjeha srpski pobunjenici imali su u nezaštićenim hrvatskim selima Kuljanima i Zamlači. Narednik Goran Komazec, koji je izravno rukovodio upadom u Kuljane, cinično je izjavio da je to bilo “selo od jedno 30 kuća koje smo očistili”. Ovo hrvatsko selo postalo je mjesto sveopće pljačke, paleži i zločina nad nezaštićenim hrvatskim civilnim stanovništvom.
Herojskim činom hrvatskih policajaca u Banskoj Strugi, neprijatelj je pretrpio teške gubitke i privremeno bio zaustavljen. Tada su pobunjeni Srbi zatražili pomoć od JNA, koja je u Strugu uputila kolonu od desetak tenkova i oklopnih transportera. Ulazeći u zrinsko Pounje, jedan od tenkova JNA vatreno je djelovao, a potom je pregazio policijsko vozilo u kojemu se nalazilo osam hrvatskih policajaca. Dolaskom u Strugu, JNA je razoružala hrvatske policajce koji su zajedno s civilima bili otpremljeni u Hrvatsku Kostajnicu. Potpukovnik JNA Simić, opisujući borbe u Strugi. Istaknuo je kako je “Izgled mesta bio pravi ratni; svuda po putu su bili razbacani leševi milicionera i civila, gorela je jedna štala, asfaltnom trakom doslovce je tekla krv”.
Sela s većinskim hrvatskim stanovništvom bila su zauzeta i spaljena, a tijela ubijenih Hrvata i uginulih životinja ostavljena su da se raspadnu kraj ceste.
Dva teško ranjena policajca i osam ranjenih civila JNA je otpremila u Dom zdravlja u Dvoru. Gdje su bili zlostavljani od pripadnika “diverzantskog voda” pod vodstvom Nikole Sundaća. Komandant Ratnog štaba Dvor u svojemu izvještaju je napomenuo kako su pripadnici spomenutog voda izveli ranjenike. Policajce i civile iz Doma zdravlja i tukli ih pred okupljenim mnoštvom.
Nakon toga, prema riječima načelnika Ratnog štaba Dvora Nikole Boljanića. Došlo je do “nekontrolisanog i nečasnog djela od strane pripadnika diverzantskog voda. Koji su istog dana lišili života bolesnike u Domu zdravlja u Dvoru”.
U sklopu općeg napada srpskih snaga na Banovinu i Pounje, napadnuta je i Policijska postaja u Kozibrodu. Kolone hrvatskih civila i branitelja kretale su se prema Kostajnici, a oni koji su ostali u svojim selima uskoro su postali žrtve pobunjenih Srba.
Svjedokinja Marija Stipić, stanovnica sela Kozibrod. Bila je očevidac paljenja kuća, pljački, ispitivanja pojedinaca, da bi na kraju pretrpjela fizičko maltretiranje od strane jednog srpskog pobunjenika. Svjedočanstva poput njezina, ili onog Štefka Begića, rezervnog policajca iz Zamlače koji se tog dana našao u živom štitu i svjedočio ranjavanju Mande Ulaković, ključna su za rasvjetljavanje brutalnosti. Komandant Ratnog štaba Dvor primio je obavijest o “mrtvim ljudima bačenim pored ceste Dvor koje su navodno šareni likvidirali”. Za vrijeme napadne operacije “Žaoka”, snage JNA i pobunjenih Srba počinile su niz zločina u hrvatskim selima u Pounju. Prema riječima komandanta Ratnog štaba Dvor, za navedenu operaciju na Banovini bilo je očekivano minimalno “200 mrtvih”.
Srpanj 1991: Krv, Suze i Nepokolebljiv Duh
Naša svjedočanstva, nas koji smo to prošli i dostavljeni materijali slikaju srpanj 1991. godine na Banovini kao mjesec neizrecivih patnji. No, usred tog pakla, jasno se ocrtava i nepokolebljivi duh hrvatskog naroda i njegovih branitelja. Mi smo, kao dragovoljaci, Hrvatski policajci u prvim redovima, proživjeli svu težinu tih dana. Osnivanje Kriznih stožera, privremenih policijskih postaja, dolazak pojačanja iz drugih gradova Hrvatske – sve su to bili očajnički, ali hrabri pokušaji obrane svakog pedlja hrvatske zemlje.
Oružani napadi, granatiranja, zasjede, mučenja, ubojstva civila, etničko čišćenje – sve su to bili instrumenti velikosrpske politike čiji je cilj bio stvoriti etnički čisti teritorij. JNA se, umjesto da bude čuvar mira, otvoreno stavila na stranu srpskog agresora, koristeći svoju moćnu mašineriju za provedbu genocidne politike. Priča o Josipi Kožić, mladom životu ugašenom u brutalnoj zasjedi, simbol je nevine patnje koja je zadesila mnoge.
Vapaj nevine mladosti: Josipa Kožić i simbol stradanja
U toj krvavoj srpanjskoj zbilji 1991., dok su „Banijom“ odjekivali pucnji i jauci, jedan je događaj posebno bolno odjeknuo, utkan u moje sjećanje kao trajni podsjetnik na okrutnost rata i nevinost koja je u njemu nestala. Petog srpnja, u Gornjoj Budičini, malenom hrvatskom zaseoku usred “ničije zemlje”, ugašen je život šesnaestogodišnje Josipe Kožić.
Predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Petrinje Darko Dumbović rekao je kako su odmetnici s četničkim kokardama 5. srpnja 1991. iz zasjede pucali na zastavu 128, u kojoj je poginula Josipa Kožić, a teško ranjeni su bili njezina sestra Snježana i petrinjski pričuvni policajac Vlado Dumbović. Očevidom je poslije utvrđeno kako je ispaljeno najmanje 158 hitaca, koliko je bilo rupa na automobilu, pa je čudo da nisu svi poginuli. Josipa je imala 18 prostrjelnih rana.
“Nažalost, iako su počinitelji poznati, za taj zločin iz mržnje još nitko nije odgovarao niti je itko procesuiran”, rekao je Dumbović dodajući kako je nedavno utvrđeno da su se u Državnom odvjetništvu iz spisa izgubili zapisnik s očevida i fotoelaborat, to jest da su “nestali glavni policijski dokazi”.
Josipa je pala. Bez riječi, bez uzdaha. Njezina sestra i Vlado bili su ranjeni, jaukali su od boli i užasa. Kada su se redarstvenici, čuvši pucnjavu iz obližnje Hrastovice, probili do mjesta napada, prizor je bio stravičan: izrešetana tijela, dok je na zemlji ležalo beživotno tijelo mlade Josipe. Teroristi su se povukli u svoje uporište u Donjoj Budičini, ostavljajući za sobom neopisivu tugu i gorčinu.
Ovaj gnusni zločin zgrozio je cijeli petrinjski kraj, Hrvate i rijetke dobronamjerne Srbe. Bio je to jeziv nagovještaj teških dana koji dolaze. Hrvatska policija nije mogla trajno osigurati to malo hrvatsko selo; prijetnje iz obližnje Donje Budičine bile su preozbiljne. Srpski teroristi, naoružani i brojni, prijetili su da će sravniti Gornju Budičinu sa zemljom ako se hrvatske snage tamo stacioniraju.
Zbog tog podmuklog napada, stanovništvo Gornje Budičine počelo se iseljavati u sigurnije krajeve. To je, nažalost, bio i krajnji cilj velikosrpskih ekstremista: etničko čišćenje i stvaranje etnički čistog teritorija. Smrt Josipe Knežić postala je simbol nevine žrtve rata, opomena na barbarstvo koje je zavladalo Banovinom i na okrutnu cijenu koju je hrvatski narod morao platiti za svoju slobodu. Njezino je ime vječno upisano u povijest stradanja, ali i otpora, kao tihi vapaj nevine mladosti prekinute u vihoru rata.
„Na nas djecu puške su digli oni koji su nam dolazi u kuću“
Moje sjećanje na te dane, na osobne patnje i patnje hrvatskog naroda, temelj je ove priče. Ona je podsjetnik na cijenu slobode i neovisnosti, na žrtvu koju su podnijeli Hrvatski policajci, dragovoljci i cijeli hrvatski narod kako bi ostvarili višestoljetne težnje za vlastitom državom. Hvala Vam što ćete podijeliti samo jedan dio ove priče. Kako bi dušama ubijenih Hrvatskih policajaca, dragovoljaca i civila omogućili da se ova emotivna i domoljubna priča zabilježi za buduće generacije, kao vječni spomen na sve poginule i nestale hrvatske branitelje.
TRAGANJE ZA ISTINOM – IVAN VOHRIĆ
Dana 16.11.2019. opt. Dušan Kačar je zbog nedostatka dokaza nepravomoćno oslobođen optužbe da bi počinio ratni zločin protiv civila i to tako da je 05. srpnja 1991. u Gornjoj Budiini kao pripadnik specijalne postrojbe milicije tzv. SAO Krajine, s drugim pripadnicima iste postrojbe, iz zasjede napao auto te hicima iz automatske puške otvorio vatru na civilne osobe u autu i pri tom usmrtio, tada maloljetnu Josipu Kožić, a teko ozijedio njezinu sestru, Snježanu Kožić i Vladu Dumbovića.
Podsjećamo, kazneni postupak provodi se u odsutnosti optuženika, rasprava je na Županijskom sudu u Zagrebu započela 04. studenog 2019. Zagreb, 04.11.2019.
Na Županijskom sudu u Zagrebu započelo je suđenje opt. Dušanu Kačaru, nekadašnjem pripadniku specijalne postrojbe milicije tzv. SAO Krajine, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, počinjenog početkom srpnja 1991., u Gornjoj Budičini kod Petrinje.
Inkriminacija: Optuženik se tereti: – da je 05. srpnja 1991. u Gornjoj Budičini kao pripadnik specijalne postrojbe milicije tzv. SAO Krajine, s drugim pripadnicima iste postrojbe, iz zasjede napao auto te hicima iz automatske puške otvorio vatru na civilne osobe u autu i pri tom usmrtio, tada maloljetnu Josipu Kožić, a teko ozijedio njezinu sestru, Snježanu Kožić i Vladu Dumbovića.
OPĆI PODACI Županijski sud u Zagrebu Broj predmeta: 1K-rz-5/16 Vijeće za ratne zločine: sudac Zdravko Majerović, predsjednik vijeća, sutkinja Duđanka Zastavniković Duplančić, članica i Petar Šakić, član Optužnica: ŽDO-a u Sisku, broj K-DO-107/14 od 23. svibnja 2016.
Zastupnik optužbe: Stipe Vrdoljak, zamjenik Županijske državne odvjetnice u Sisku Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civila iz čl. 120. stavak 1. OKZ RH
Optuženik: Dušan Kačar, nedostupan hrvtaskom pravosuđu, državljanin Srbije koji živi u Pančevu kazneni postupak se provodi u odsutnosti optuženika
Branitelj optuženog: branitelj po službenoj dužnosti, Željko Kubanović, odvjetnik iz Zagreba.
Copyright © Ivan Vohrić iza svakog slova
#skrivenapovijest @skrivenapovijest
About the Author
Poštovani gospodine Vohriću,
hvala Vam na trudu koji ulažete pišući i objavljujući tužnu istinu, grozote koje su počinili pripadnici “ugrožene” manjine. Nažalost, oni koji bi trebali poduzeti prave korake i mjere protiv zločinaca to ne čine. Dapače, mnogi zločinci nekažnjeno hodaju po ovoj napaćenoj zeml, mnogi su pobjegli jer im se omogućio bijeg.
Svojim prilozima otimate od zaborava te događaje i tako ispunjujete praznine u učenju novije hrvatske povijesti iz koje hrvatska mladež jako malo može naučiti o Domovinskom ratu. Zbog čega je to tako znate Vi, ja i mnogi naši istomišljenici.
Nadajmo se da će ipak jednoga dana doći do ozbiljnijeg proučavanja te krvave povijesti , kako nam se ne bi ponovila.
Poštovana gospođo Špiranec,
Duboko cijenim Vaš komentar i riječi podrške. Upravo je to cilj ovog članka – oteti od zaborava teške, ali ključne trenutke naše povijesti i osigurati da istina o Domovinskom ratu bude dostupna i budućim generacijama.
Vaše zapažanje o važnosti proučavanja ove krvave povijesti, kako nam se ne bi ponovila, odjekuje s dubokim razumijevanjem. Sjećanje na žrtvu i patnju, ali i na herojsku borbu za slobodu, temelj je na kojem gradimo budućnost.
Hvala Vam što ste prepoznali trud i važnost ove priče. Neka nam svima bude podsjetnik na snagu hrvatskog naroda i na potrebu očuvanja istine.