
Razumijevanje povijesnih izvora i njihove svrhe
Ovaj članak, naslovljen “Počeci ustaškog pokreta”, izvorno je objavljen u novinama “Ustaša – vjesniku hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta” 16. studenog 1941. godine. Kao takav, predstavlja ključni primarni izvor za razumijevanje načina na koji je sam ustaški pokret, u vrijeme kada je već bio na vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, interpretirao i predstavljao svoje vlastite početke i ideološke temelje.
Važno je naglasiti da je svrha ovakvih publikacija bila prvenstveno propagandna, upoznavanje naroda sa situacijom. Tekst je pisan s ciljem glorifikacije pokreta, opravdavanja njegovih metoda i mobilizacije podrške unutar tadašnjeg režima. Stoga je jezik izrazito emotivan i ideološki obojen, nastojeći stvoriti i objasniti sliku o ustaškom pokretu kao legitimnom i povijesno neizbježnom odgovoru na “hrvatsko pitanje” u Kraljevini Jugoslaviji.
Objavljivanjem ovog teksta u sklopu “Skrivene povijesti”, moj je cilj omogućiti čitateljima izravan uvid u narativ kojim je ustaški režim svojem narodu želio pokazati nužnost njihovog postojanja i postupaka. To nam pomaže razumjeti kako su se povijesni događaji (poput lipanjskog krvoprolića 1928. ili ideje “amputacije”) tumačili iz perspektive pokreta koji će kasnije preuzeti vlast i provoditi svoju politiku.
Ovo objavljivanje ne predstavlja podršku ili odobravanje sadržaja, ideologije ili djelovanja ustaškog pokreta.
Naprotiv, ono služi kao polazište za kritičko promišljanje, analizu retorike i usporedbu s sadašnjom historiografijom, kako bismo dobili potpuniju i složeniju sliku jednog od najkontroverznijih razdoblja hrvatske povijesti.
Tekst je prenesen u izvornom obliku, uz prethodnu gramatičku i pravopisnu doradu radi bolje čitljivosti, ali bez mijenjanja izvornog značenja ili tona.
Osnivanje “Hrvatskog domobrana” u jesen 1928. godine
Lipanjsko krvoproliće 1928. godine označava razbijanje posljednjih nada u neko „bratsko“ rješenje hrvatskog pitanja, koje bi uistinu bilo početak jednog bolnog neuspjeha. Prolivena krv djeluje snažno i sugestivno; ona djeluje kao odlučno kidanje s desetogodišnjim lutanjem između nade i malodušnosti. U lipanjskim danima, kada hrvatstvo proživljava svoju sudbonosnu prekretnicu, revolucionarni obrisi novog razdoblja političke borbe postaju sve jasniji: krv je tražila novu krv, pritisak je izazivao borbenost, koja se u lipanjskim danima pretvara u navještenje revolucionarnog razdoblja političke borbe.
I dok u Zagreb stižu prve vijesti o krvoproliću u Beogradu, načas nestaje političke obmane koja je zastrla vedrinu borbenih horizonata. Narod osjeća da hrvatstvo proživljava svoje najodlučnije časove, stavljajući kao osnovno načelo daljnje borbe vjeru u sebe, vjeru u Hrvatsku i vjeru u pobjedu.
U onom poslijepodnevu 20. lipnja, kad se podižu prve barikade na zagrebačkim ulicama i kad teče prva prolivena krv, rađa se ustaška misao. Rađa se uz prasak pušaka, kad je buka ogorčenih boraca bila početak krvave igre u kojoj će se konačno iskristalizirati misao ustaštva. U noći su zagrebačke ulice opustjele, i mrtva tišina spustila se na grad borbe; samo su na ulicama ležali ostaci barikada i tragovi krvi. U tim povijesnim časovima hrvatstvo je proživjelo svoju duhovnu revoluciju, hrvatstvo je najjače osjetilo blizinu Starčevića i Rakovice, hrvatstvo se kidalo u grčevitom pokajanju poslije neuspjeha političke borbe. I prolivena krv u tim danima borbe bila je posvećenje nove vjere u slobodnu Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Već sada ustaštvo postoji kao izgrađeni program, i još će proteći nekoliko mjeseci borbe da čitav taj revolucionarni pokret dobije i svoje ustaško ime.
Završen je onaj proces koji je započeo pod okriljem Hrvatske stranke prava, a kojeg je naglašavala „Hrvatska pravaška revolucionarna omladina“. Stranka je poprimala revolucionarni duh mladih i ona će se oblikovati kao „revolucionarna emanacija“ u ustaškom pokretu. Taj je proces završen u borbenom previranju poslije lipanjskog krvoprolića – kad je hrvatstvo našlo svoj pravi put – ustaštva!
U ljetnim mjesecima, kad napetost raste na svim područjima i kad se jasnije osjeća konačni prijelom, cijeli se narod nalazi ujedinjen u misli da do kraja provede svoju oslobodilačku borbu, s vjerom da Drina mora opet biti granica ne samo dvaju svjetova, već i dviju država.
Tu vjeru pojačavalo je i zamagljivanje političkog obzorja koje je bilo sve mutnije, kao neka podmukla i prikrivena prijetnja. Hrvatski narod osjeća da je njegov daljnji sudbinski put odlučen. Misao slobodne države Hrvatske postaje gotovi program, to postaje vjera, i kad se počinju širiti prve glasine o „amputaciji“, to zvuči kao otvoreno navještenje konačne borbe.
Dva su se svijeta sukobila!
Avet amputacije
U nemirima koji su izbili u Hrvatskoj koncem lipnja 1928. godine, beogradski su vlastodršci uvidjeli da je krvoproliće imalo za njih porazan učinak jer ne samo da hrvatski narod nije privučen bliže Beogradu, već je nasuprot posve s njim prekinuo. Ta činjenica bila je ujedno i zaprepaštenje pred reakcijom naroda koji je bio upravo podignut tim prividnim porazom. U čitavoj Hrvatskoj izbilo je snažno revolucionarno vrenje, i dok se odvijaju najbučnije demonstracije, Beograd se odlučuje osakaćenu Hrvatsku izbaciti iz državnog okvira Velike Srbije, jer se tada već moglo jasno naslutiti da će Hrvati jednoga dana biti njezini grobari. Plan amputacije sazrijeva u kolebanju između potpunog sloma i Pašićevog okvira Velike Srbije. I tada se Beograd odlučuje na amputaciju.
Možda i nije važno je li amputacija bila ozbiljna stvar ili možda tek nabačena skica, ali već sama njezina sjena dovoljna je da objasni političko previranje u Hrvatskoj u ljeto 1928. godine, koje znači početak revolucionarnog razdoblja. Misao amputacije rođena je još u predratnim srpskim krugovima, kad se već pomišljalo na raspad Austro-Ugarske, ali ona poprima svoje pravo značenje u prošlom Svjetskom ratu, kad srpski šovinizam pokazuje svoje otvorene planove, prema kojima će nakon rata Srbija dobiti: Vojvodinu, Srijem, Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju južno od Splita.
To je bio i ratni zadatak predratne Srbije, prema kojem bi Hrvatska bila skučena uglavnom u granice bivše savske banovine. Razvojem kasnijih događaja taj je plan napušten, ili točnije, proširen, uklapanjem čitave Hrvatske u okvir nove državne tvorevine.

Riječ „amputacija“ prvi je put Hrvatima nabačena u onom smiješnom razdoblju prije 1. prosinca 1918. godine, kad se u nenarodnom „narodnom vijeću“ raspravlja o samom činu „ujedinjenja“. Zadnji tračak savjesti opire se ujedinjenju sa Srbijom i tada Srbi otvoreno prikazuju svoje planove: „Ili ujedinjenje ili amputacija“, prema kojoj će Hrvatska izgubiti gotovo dvije trećine svojeg teritorija. Savjest je bila ugušena pred aveti amputacije i put u Beograd bio je otvoren.
Misao amputacije nije ni kasnije napuštena, kad su Srbi uvidjeli da su s Hrvatima u novu državnu tvorevinu uvukli buntovnički duh koji čeka pogodan čas da je ruši. To su Srbi osjećali kao stalnu prijetnju i plan „amputacije“ bio je spas od te propasti. Oni su bili spremni da u času opasnosti povuku svoju vojsku iz jednog dijela i da se taj osakaćeni dio nazove „slobodnom državom“. To je imala biti amputacija. Prema nekim verzijama i Pašić je bio spreman to učiniti, uvidjevši da s Hrvatima „ne može izići na kraj“ i prema njegovim planovima Hrvatska bi bila ograničena na područje „zagrebačke županije“. Svi ti planovi, pa makar kako bili neistiniti, ipak donekle osvjetljuju zakulisne motive bizantsko-balkanske politike.
Pa ipak čini se da je misao amputacije bila najbliža poslije lipanjskog atentata, te 1928. godine, kad započinje proces raspadanja. Revolucionarno vrenje u Hrvatskoj, Makedoniji i Crnoj Gori postaje prijeteća opomena i možda je plan amputacije i postojao kao spas od crnih perspektiva budućnosti, koje su jednoga dana morale postati i postale su stvarnost.
I dok su u Hrvatskoj još uvijek trajale demonstracije, pojavljuje se opet amputacija u srpnju 1928. Prema tom planu, Beograd će povući svoju vojsku iz jednog dijela Hrvatske, koja će biti „slobodna država“, ali ta „slobodna država“ imat će kao svoju istočnu granicu crtu koja od Virovitice ide u ravnoj crti na Unu i Unom ravno na Šibenik. Dakle, čitava Slavonija, Herceg-Bosna i Dalmacija južno od Šibenika pripala bi Srbiji. To možda i nije bio politički plan, ali je svakako bio okvir srpskog šovinizma.
Avet amputacije prošla je Hrvatskom kao otvorena prijetnja, i ako ona nije bila istinita, ipak je njezin dodir bio dovoljan da vidokrug naše političke budućnosti bude otvoren. Ustaška je misao sazrijevala.
Na prekretnici
I demonstracije i „amputacija“ bile su završni proces u zbijanju hrvatskih redova, koji su prožeti jedinstvenom mišlju konačnog i potpunog oslobođenja stvaranjem slobodne države Hrvatske na njezinom cjelokupnom teritoriju. U središtu te cjeline izdvaja se „elita pokreta“ između najborbenijih i najodlučnijih, koji će povesti otvorenu borbu, a to su bili najrevolucionarniji duhovi, koji su se okupljali u „Savezu hrvatske republikanske pravaške omladine“. Mladi su bili najjače pogođeni težinom političkog života i oni uviđaju da se mora povesti otvorenija i krvavija borba, koja je u njima kipjela kao živi dodir s rakovačkom tragedijom. Oni su prvi poklonici Kvaternikovog kulta, tražeći u buntovnijem izrazu svoj izlaz i dodir s Rakovicom postao je novi revolucionarni pokret.
Među borbenijim pravašima rađa se misao da se politička borba povede novim putem, oni traže oružanu terorističku djelatnost. Tu oružanu djelatnost mogu provesti tek izabrani borci pokreta kao prvaci u borbi i u žrtvi. Misao o oružanoj djelatnosti razvija se usporedo s političkim pritiskom i što on biva veći, osjeća se sve jače zbijanje u revolucionarnim redovima.
Već tada ustaški pokret stvarno postoji, ali pod imenom „republikanske omladine“, međutim otvorena oružana borba tražila je još čvršću organizaciju i tajanstvenost, ona se morala ograničiti na najuži krug izabranih među izabranim revolucionarima. Pod jesen 1928. godine politička borba poprima sve oštrije oblike i već tada se osjeća blizina šestosiječanjske diktature, koja će značiti vrhunac pritiska. Svakodnevni sukobi ponavljali su se već nekoliko mjeseci i u tim sukobima politička borba dobila je svoj revolucionarni pravac, koji je sazreo u borbama i u krvi.
Revolucionarna elita prošla je svoju krvavu školu i nastoji revolucionarnoj borbi dati organizacijski sustav. I u jesen 1928. godine pa do Poglavnikovog odlaska u inozemstvo, ustaški pokret poprima svoj konačni oblik.
Središte revolucionarnog rada mladih bilo je na Kaptolu br. 4., gdje je bilo i uredništvo njihovog lista „Starčević“. Kuća broj 4. na Kaptolu odigrala je u tim mjesecima onu ulogu koju su kasnije odigrale „Uzdaničine“ prostorije u Ilici broj 8. Na Kaptolu je bilo središte revolucionarne borbe, odakle se ona poput razgranjenih niti širila po čitavoj Hrvatskoj. I tu se u jesen 1928. godine osniva prvi revolucionarni roj u kojeg ulaze: Babić, Hranilović, Pospišil, Kralj i Javor, i tu se zasnivaju prve oružane djelatnosti.
Osnivanje prvog roja na Kaptolu ima najveći značaj u povijesti ustaškog pokreta i hrvatske političke borbe uopće, jer tada naša revolucionarna borba poprima svoj konačni oblik, a nekoliko mjeseci kasnije dobit će i svoje konačno ime.
Ta je borba dobila borbeni i gotovo vojnički značaj i ispočetka se pokret razvija u dva organizacijska pravca, koji se sastoje u borbenoj djelatnosti, a ne u imenu i u vodstvu. Uži krug najpovjerljivijih iz prvog roja okuplja oko sebe šire borbene redove, a to su svi oni koji su već otprije bili organizirani u „Savezu pravaške revolucionarne omladine“, i tako se pod jesen 1928. godine osniva „Hrvatski domobran“, i to je konačni oblik pokreta, koji će kasnije svoje ime promijeniti u „Ustaša — hrvatski oslobodilački pokret“ (U. H. O. P.). Dakle, u jesen 1928. godine ustaški pokret započinje svoj rad pod domobranskim imenom.
Revolucionarna je borba započela!
„Domobran“ prema svojem zadatku ima borbeni i gotovo vojnički značaj u skladu već sa samim imenom, dapače, već se počinju nositi prve domobranske odore koje su bile značajne po svojim plavim šeširima. Makar skučeno, domobranstvo će se širiti i izvan Zagreba, a kad šestosiječanjska diktatura zabranjuje svaku slobodniju djelatnost, pokret će dobiti svoje ustaško ime i tajnije revolucionarno značenje.
U jesen 1928. godine politička borba postaje sve oštrija, i dok Beograd sve više steže obruč diktature oko Hrvatske, „Domobran“ postaje sve jači, narod se priprema na konačni obračun povezan jedinstvenošću misli i vjere.
Već u studenom 1928. godine „Hrvatski Domobran“ izdaje i svoj istoimeni list pokreta, i revolucionarni zamah pokreta postaje sve snažniji. Revolucionarni poriv tog borbenog razdoblja sažet je već u prvom značajnom broju „Hrvatskog Domobrana“:
„Trublje se ori glas kano grom, Pod stijeg junaci zove nas dom! Dosta je ropstva – odsad sloboda Poklik je našeg hrvatskog roda.“
Te značajne riječi već u prvom broju „Hrvatskog Domobrana“ pozdravljaju sadržaj novog razdoblja političke borbe. A to novo razdoblje prošlo je revolucionarnim putem!
Kritička analiza iz povijesnog kontekst
Ovaj članak iz “Ustaše” (1941.) pruža dragocjen pogled na genezu ustaškog pokreta. Analizirajući ga, važno je odvojiti propagandnu retoriku od šireg povijesnog konteksta i činjenica.
Konstrukcija “ustaške misli” i “revolucionarnog puta”
Tekst snažno naglašava da se “ustaška misao” rađa izravno iz “lipanjskog krvoprolića” 1928. godine, predstavljajući je kao neizbježan i prirodan odgovor na “bolni neuspjeh” i “lutanje između nade i malodušnosti”. Time se stvara narativ o spontanom i organskom nastanku pokreta iz “duhovne revolucije” hrvatstva. Ustaštvo se prikazuje kao jedina prava “vjera u slobodnu Nezavisnu Državu Hrvatsku”.
Povijesni kontekst: Iako je ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini (uključujući Stjepana Radića) doista izazvalo ogorčenje i radikalizaciju u Hrvatskoj, ustaški pokret, pod vodstvom Ante Pavelića, formiran je tek 1929. godine u emigraciji, nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature. Njegovi počeci bili su vezani uz manje skupine radikalnih pravaša, a ne uz masovni “narodni” pokret u smislu kako to tekst sugerira. “Hrvatski Domobran” i “Savez hrvatske republikanske pravaške omladine” bili su preteče, ali njihovo se djelovanje ne može izjednačiti s već “izgrađenim programom” ustaštva u jesen 1928. godine. Tekst preuranjeno projicira kasniju, razvijenu ideologiju na ranije događaje.
Retorika “amputacije” i “dva svijeta”
Pojam “amputacije” koristi se kao snažan simbol srpske prijetnje i izdaje hrvatskih interesa. Tekst ga prikazuje kao kontinuiranu prijetnju od strane Beograda, koja je kulminirala nakon lipanjskog krvoprolića. “Avet amputacije” služi kao katalizator za “zbijanje hrvatskih redova” i “konačno i potpuno oslobođenje”.
Povijesni kontekst: Ideje o podjeli Jugoslavije ili “amputaciji” dijelova Hrvatske doista su postojale u određenim srpskim krugovima i bile su dio širih geopolitičkih kalkulacija. Međutim, ustaška propaganda ih je često koristila kako bi potpirila strahove i opravdala vlastite radikalne ciljeve. Prikaz “dva svijeta” (hrvatskog i srpskog) naglašava nepremostivost razlika i potrebu za potpunim razlazom, što je bila temeljna postavka ustaške ideologije.
“Revolucionarna elita” i “krvava škola”
Tekst idealizira “revolucionarnu elitu” koja je “prošla svoju krvavu školu” i koja je spremna na “oružanu terorističku djelatnost”. To je izravna referenca na metode koje je ustaški pokret zagovarao i provodio.
Povijesni kontekst: Karakterizacija Ustaškog pokreta kao terorističke organizacije temelji se na njegovim metodama djelovanja prije uspostave NDH. Od samog osnutka u emigraciji 1929. godine, Ustaše su sustavno koristile atentate, sabotaže i druge oblike nasilja s ciljem destabilizacije Kraljevine Jugoslavije. Vrhunac takvog djelovanja bio je atentat u Marseilleu 1934. godine na kralja Aleksandra I. Karađorđevića i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua, što je rezultiralo međunarodnom osudom i pritiskom na Italiju da procesuira ili izruči vođe pokreta.
Važno je istaknuti da je ovo djelovanje bilo dio šireg konteksta političke represije u Kraljevini Jugoslaviji, osobito nakon Šestosiječanjske diktature 1929. godine. Nasilje režima, koje se očitovalo u događajima poput ubojstva Milana Šuflaja 1931., Sibinjskih žrtava 1935. (kada je žandarmerija ubila osmoricu seljaka tijekom mirnog prosvjeda), te općenito brutalnog postupanja žandarmerije prema hrvatskom stanovništvu, dovelo je do značajne radikalizacije i jačanja otpora.
Iako se otpor režimu može smatrati pobunom ili revolucijom, metode koje je ustaški pokret odabrao – ciljano nasilje protiv političkih protivnika i civila, te subverzivne akcije izvan okvira konvencionalnog rata – svrstavaju ga u kategoriju „terorističkih organizacija“ prema tadašnjim i kasnijim međunarodnim definicijama. “Krvava škola” u tekstu nije samo metafora za patnju, već i za prihvaćanje nasilja kao legitimnog sredstva političke borbe. Spominjanje “najužeg kruga izabranih” naglašava elitistički i tajnoviti karakter organizacije.
“Domobransko ime”
Zanimljivo je da tekst priznaje kako je ustaški pokret u jesen 1928. započeo rad pod imenom “Hrvatski Domobran”, opisujući to kao “konačni oblik pokreta” koji će kasnije promijeniti ime u U.H.O.P.
Povijesni kontekst: Ovo pokazuje da je pokret u svojim ranim fazama koristio manje radikalne nazive kako bi privukao širu podršku ili se kamuflirao pred vlastima. Naziv “Domobran” evocira tradicionalnu hrvatsku vojsku, što je moglo biti privlačno širem krugu ljudi prije nego što je pokret otvoreno prihvatio radikalno ustaško ime i ideologiju. Stihovi pjesme iz “Hrvatskog Domobrana” jasno odražavaju borbeni, ali još uvijek generički oslobodilački duh, bez eksplicitnih ustaških simbola.
Zaključak:
Članak iz “Ustaše” iz 1941. godine nije povijesna analiza, već izvor tadašnjeg političkog razmišljanja. On nudi uvid u to kako je pokret sebe konstruirao i legitimirao, naglašavajući svoju “revolucionarnu” prirodu, neizbježnost” nastanka i “pravednost” svojih ciljeva.
Kroz analizu retorike i usporedbu s povijesnim činjenicama, možemo razotkriti ondašnje političke probleme jednog naroda i bolje razumjeti složenu i često tragičnu povijest onog razdoblja. Proučavanje ovakvih izvora, uz kritički odmak, ključno je za cjelovito razumijevanje povijesti i mehanizama političke i povijesne manipulacije, čak i u današnje vrijeme od strane onih koji nisu htjeli HRVATSKU kao i 1991. godine.
Copyright © Ivan Vohrić iza svakog slova






Bez pobune, bez oslobodilačke borbe nama slobode niti jednome naroda. Uspjeh je postignut 10. Travnja 1941. godine kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Tako se je ponovno Hrvatski narod oslobodio od srbskog ugnjetavanja Hrvatskog naroda 1991. odine kada je Dr. Franjo Tudjman ponovno uspostavio hrvatsku državu Republiku Hrvatsku.