Šajini i Bokordići – povijesna tragedija i ideološka zlouporaba

Šajini i Bokordići: nacističko-fašistički zločin nad civilima i kasnija ideološka manipulacija sjećanjem

U istarskim selima Šajini i Bokordići tijekom Drugoga svjetskog rata počinjen je težak ratni zločin nad civilnim stanovništvom. Zločin su počinile njemačke nacističke okupacijske postrojbe, uz sudjelovanje fašističkih struktura i lokalne kolaboracije, nad hrvatskim civilima – starcima, ženama i djecom.
Ta činjenica nije i ne smije biti predmet relativizacije.

No jednako je važno reći i ovo: način na koji se danas o tim zločinima govori često je ideološki reduciran, lišen pune istine i prilagođen političkim narativima koji s pijetetom prema žrtvama imaju sve manje veze.

Istra nakon rujna 1943.: tko vlada, tko stradava

Kapitulacijom fašističke Italije u rujnu 1943. godine Istra dolazi pod izravnu njemačku vojnu okupaciju. Njemačke snage, suočene s jačanjem partizanskog pokreta, uvode sustav kolektivnih odmazdi nad civilnim stanovništvom. Ta praksa nije bila improvizacija, nego dio službene doktrine borbe protiv tzv. „bandi“.

Rezultat takve politike bilo je sustavno paljenje sela, masovna ubojstva civila i uništavanje čitavih zajednica. U tom razdoblju spaljeno je više od četiristo istarskih sela i zaselaka, od Rovinjštine i Žminjštine, preko Labinštine i Pazinštine, do područja Ćićarije i Učke.

Operacija poznata pod imenom Braunschweig, provedena krajem travnja i početkom svibnja 1944., kulminirala je jednim od najvećih zločina nad civilima u Istri – potpunim uništenjem sela Lipa, gdje je u jednom danu ubijeno 269 mještana. Među njima su bila djeca, žene i starci.

Šajini i Bokordići: zločin s elementima izdaje

Zločin u Šajinima i Bokordićima imao je dodatnu, posebno mučnu dimenziju. Prema svjedočanstvima i lokalnoj memoriji, kuće koje su trebale biti spaljene bile su unaprijed obilježene. Sela su bila opkoljena i osigurana dvostrukim stražama, čime je mještanima onemogućen bijeg.

U akciji je sudjelovao i lokalni doušnik, domaći čovjek koji je okupacijske snage vodio kroz selo i koji je, prema iskazima, ubio i vlastite rođake. Takvi slučajevi razotkrivaju istinu koju se često prešućuje: ratni zločini nisu uvijek dolazili samo „izvana“, nego su često bili omogućeni izdajom iznutra.

Žrtve su bili civili. Ljudi su živi spaljivani u vlastitim kućama, a pojedine obitelji potpuno su nestale. Iz jedne kuće strijeljano je sedmero ljudi. Starci, žene i djeca ubijani su bez ikakve individualne krivnje.

Djeca bez roditelja – rat koji ne završava

Posebno tragična posljedica zločina u Šajinima i Bokordićima bila je sudbina djece. Više od stotinu djece ostalo je bez jednog roditelja, a dvanaest bez oba. Ta djeca nisu bila tek „statistika rata“, nego ljudi koji su desetljećima nosili posljedice jedne noći nasilja.

Primjeri takvih sudbina svjedoče da rat ne prestaje oružjem, nego se nastavlja kroz razrušene obitelji, siromaštvo i trajne traume. O tim se posljedicama u javnom prostoru rijetko govori, jer se ne uklapaju u jednostavne pobjedničke narative.

Pitanje odgovornosti koje se izbjegava

Jasno imenovanje nacističko-fašističke krivnje ne isključuje drugo, jednako važno pitanje: jesu li civilne žrtve bile svjesno izložene odmazdama kao „prihvatljivoj cijeni“ gerilskog ratovanja?

Partizanske akcije i diverzije često su izvođene u blizini civilnih naselja. Njemačka praksa odmazde bila je poznata. Postavljanje pitanja o moralnoj i strateškoj odgovornosti takvih odluka nije relativizacija zločina, nego nužan dio ozbiljnog suočavanja s prošlošću.

Upravo to pitanje u hrvatskom društvu ostaje gotovo zabranjeno.

Antifašizam i monopol nad sjećanjem

Problem dodatno nastaje kada se stradanja civila ideološki monopoliziraju. Antifašizam kao ideja otpora fašizmu nije sporan. No kada se pod istom etiketom zabranjuje svaka kritička analiza, antifašizam prestaje biti povijesna kategorija i postaje politička batina.

Žrtve Šajina i Bokordića ne smiju biti sredstvo ni jedne ideologije. One nisu stradale „za narativ“, nego zato što su bile civili u prostoru brutalnog rata, okupacije i izdaje.

Zaključak: istina kao dug prema žrtvama

Imenovati zločince, imenovati žrtve i razumjeti okolnosti nije čin revizionizma, nego dug prema mrtvima. Povijest koja se svodi na parole izdaje one koji su u njoj najviše stradali.

Šajini i Bokordići nisu simboli ideologije. Oni su mjesta zločina nad civilima.
A sjećanje na njih mora počivati na cjelovitoj istini, a ne na politički korisnom zaboravu.

Šajini i Bokordići simbol su nacističko-fašističkog zločina nad civilima, ali i primjer kako se povijesne tragedije danas ideološki zloupotrebljavaju.