Jasenovac, Gradiška Stara, Luburić: lekcija oprosta i zajedništva

Thompson i “Jasenovac i Gradiška stara”: odgovor iz neobjavljenog intervjua za FAZ

Jasenovac, Gradiška Stara i Luburić često se pojavljuju u raspravama koje dijele Hrvate. Ovaj tekst polazi od činjenice da se povijesne traume i simboli nerijetko koriste za političke obračune i medijske manipulacije, pa i za pokušaje da se cijele skupine ljudi trajno obilježe.

Autor: Ivan Vohrić

Jedan od najpoznatijih primjera je tvrdnja dijela javnosti i mainstream medija da je Marko Perković Thompson pjevao pjesmu “Jasenovac i Gradiška stara”. Thompson to odbacuje i navodi da nije autor, da pjesmu nikada nije snimio niti je bila službeni dio njegova repertoara, te da je riječ o podvali. Upravo zato, umjesto skandala i izvlačenja iz konteksta, smisao je vratiti se izvorima i porukama — među njima i Luburićevu govoru iz 1968. koji naglašava priznanje pogrešaka, oprost i zajedništvo.

Hrvatska povijest obilježena je dubokim tragovima rata, podjela i sukoba, ali i prilikama za učenje, zajedništvo i ponovno osnaživanje naroda. Jasenovac i Gradiška Stara simboliziraju bolne stranice prošlosti, te su često korištene u kulturnim i političkim kontekstima.

Povijesni uvid pokazuje da podjele mogu biti prevladane i da zajedništvo nije samo ideal – već praksa kroz povijest.

Zato je važno hladno analizirati kako se tema Jasenovac Gradiška Stara Luburić koristi u javnom prostoru — i gdje prestaje činjenica, a počinje manipulacija.

Emigracija i uloga Udbe

Hrvatska emigracija bila je podložna manipulacijama. Udba je nastojala ocrniti Hrvate u dijaspori, prikazati ih ekstremistima i ustašama, te uvesti svoje agente kako bi izazvala nepovjerenje i sukobe unutar zajednice.

„…i prije svega ima i onih koji prije, poslije i iznad svega žele stvoriti Hrvatsku Državu, gdje će oni, mladi reći, kako se treba voditi, a ne da im mi, nakon svega toga, još određujemo i to kako će oni živiti u buduće.“

Razotkrivanje tajnih službi i učenja iz prošlih manipulacija omogućuje emigraciji i domovini slobodnu i svjesnu suradnju.

Luburićev govor iz 1968.: Priznanje pogrešaka

Govor Vjekoslava Maksa Luburića iz 10. travnja 1968. nije bio poziv na mržnju, nego analiza vlastitih pogrešaka i apel za zajedništvo.

„Bilo bi glupo reći da nismo griješili, ali bi bilo samoubilački glupo pasti u neki kompleks krivnje, jer mi rata ni željeli ni pravili nismo.“

„Morali smo se braniti i pri tome smo griješili. Ako imadnemo snage da uvidimo i točno budemo znali razlikovati između tih pojmova, onda ćemo moći uzdići se iznad samih sebe i iz svojega pada crpiti snagu za dizanje.“

Ova sposobnost samoprocjene i priznanja pogrešaka ključna je za evoluciju naroda i sprječavanje prenosa sukoba na nove generacije.

Ljubav prema Hrvatskoj i izgradnja zajedništva

Luburić naglašava da je snaga naroda u njegovoj sposobnosti da voli domovinu i radi na njenom razvoju:

„U tom novom hrvatskom narodnom preporodu je mjesto svima nama: starima sa znanjem, mladima sa snagom. Griješnicima sa mogućnostima opraštanja, naraštajima budućnosti sa vedrinom bez kompleksa grijeha prošlosti.“

Poručuje da prošlost ne smije biti teret, već lekcija:

„Ako budemo zatvarali oči, sanjali o deliriju Desetog Travnja kako je negda bilo lijepo, veselo, kako bi moglo biti, a neće biti, jer vrijeme iđe i nosi svoje breme… Treba graditi Hrvatsku Državu za našu djecu bez kompleksa krivnje i odgovornosti rata očeva!“

Ovo je proročki apel za zajedništvo, koji je potvrđen 1991. kada su sinovi ustaša i sinovi partizana ujedinili snage u obrani Hrvatske.

Evolucija naroda i uloga mladih

Luburić prepoznaje da promjene dolaze kroz aktivnu evoluciju naroda, kroz rad i odlučnost mladih:

„Te solucije su u nama samima. Mi smo dio svoga naroda. Naravno, ako ih budemo tražili, naći ćemo ih!“

I upozorava:

„Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško, partizansko, hrvatski rat među našim sinovima su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI!“

Ovdje se vidi jasan poziv na prevladavanje starih podjela, jer samo zajedništvo može izgraditi snažnu i demokratsku državu.

Proročki aspekt govora

Luburić je također nagovijestio mogućnost novih figura i pokreta, ali s naglaskom na oprez i zrelost:

„Može jednom doći do novog Ustaškog Pokreta, do novih Starčevića, Pavelića i Radića, pa i novog socijalnog pokreta… Međutim politika nije ništa taktična nego dinamična pojava, a hrvatski narod je jedan živi organizam… Njemu trebaju zato žive solucije.“

Ovo se može interpretirati kao upozorenje i pouka: budućnost je u ruci naroda, a ne u ideološkim ratovima prošlih generacija.

Povijest potvrđuje lekciju

Povijest je praktično pokazala Luburićevu poruku: zajedništvo u obrani domovine bilo je moguće, unatoč podjelama i prošlim sukobima.

„Koji smo bili mladunci, snažni, danas smo zreli, bojim se poneki i prezreo… sa praksom koja je uvijek bolna, sa znanjem koje treba ugraditi u naše nasljedstvo.“

Ovo je poruka da lekcije iz prošlosti moraju biti ugrađene u identitet naroda kako bi budućnost bila stabilna i mirna.

Moderni kontekst: 2026. i dalje

U 2026. rasprave tipa “Jasenovac Gradiška Stara Luburić” ne smiju biti gorivo za nove rovove, nego povod za zreliji razgovor.

Danas, podjele oko simbola, pjesama ili političkih figura ne smiju biti razlog novog sukoba. Lekcija je jasna:

Priznajemo pogreške prošlosti.
Učimo iz njih.
Oprostimo i gradimo zajedništvo.
Omogućujemo novim generacijama da odlučuju slobodno, bez tereta prošlih sukoba.

„Ako Luburić i njegovi suvremenici mogu shvatiti greške i pozvati na zajedništvo, možemo i mi 2026. krenuti novim putem hrvatskog jedinstva – s ljubavlju, oprostom i odgovornošću prema budućim naraštajima.“

Završna riječ urednika

Tema “Jasenovac – Gradiška Stara” često se koristi za podjele i etikete.

U javnosti se godinama provlače tvrdnje o pjesmi, dok MPT to odbacuje kao podvalu.

Luburićev govor 1968. donosi jednu poruku: ne prenositi stare ratove na sinove.

U 2026. izbor je isti: rovovi ili zrelost, manipulacija ili odgovornost.

Ovaj tekst nije pisan da bi bilo koga “branio” ili “napadao”, nego da podsjeti na obrazac: najteže teme hrvatske povijesti često se pretvaraju u oružje za unutarnje sukobe. Jasenovac i Stara Gradiška nisu poligon za propagandu. Kad se takve riječi koriste kao etiketa, kad se ljudima pripisuju stvari koje tvrde da nisu rekli ili snimili, kad se cijele skupine proglašava “krivima” po automatizmu — tada ne dobivamo istinu, nego trajni rat u glavama.

Luburićeva poruka iz 1968. (koliko god ona za mnoge bila sporna ili neugodna) u jednom dijelu govori upravo o tome: priznati pogreške, ali odbiti kompleks krivnje koji paralizira; odvojiti činjenice od manipulacije; ne dopustiti da prošli rat postane novi rat među sinovima. To je ključna lekcija i za 2026.: tko god pokušava podvalama, etiketama i medijskim hajkama presložiti narod u “naše” i “vaše”, radi protiv hrvatskog zajedništva.

Ako želimo budućnost bez ponavljanja starih tragedija, moramo imati dvije stvari: hrabrost da se istina traži hladno i pošteno, i mudrost da se raskine lanac podjela. To je dug prema žrtvama — i još veći dug prema onima koji tek dolaze.