GVOZDANSKO 1578 GODINE

VIDEO ANIMACIJA PAD GVOZDANSKOG 1578

KAKO JE 300 HRVATA BRANILO GVOZDANSKO OD NASRTAJA OSMANLIJA. ZABORAVLJENA POVIJESNA PRIČA O HRABROSTI HRVATSKOG NARODA. DOK SU ČEKALI ZADNJI NAPAD OSMANLIJA SMRZNULI SU SE NA SVOJIM POLOŽAJIMA.

PODACI O PADU GVOZDANSKOG 1578 GODINE PREUZETI

Pad Gvozdanskog 1578. godine

Piše: doc. dr. sc. Hrvoje Kekez Odjel za povijest | Hrvatsko katoličko sveučilište

5 odgovora na “GVOZDANSKO 1578 GODINE”

  1. Osobito me se dojmio komentar o odnosu vlasti prema povijesti i povijestnim spomenicima.
    Nepoželjno je bilo u vrijeme Jugoslavija spominjanje ovih dijelova hrvatske prošlosti, jer uz to idu Vlasi koji su Turcima prethodili kao čarkari, a nakon sukoba činili zlosilstva i pljačku.
    Sve vlasti, a osobito današnja (ovisna o manjincima i prebjezima), se maćehinski odnose prema svemu hrvatskom, jer su, makar i etnički Hrvati, politički i duhovni Jugoslaveni.
    Želio bih, da nije tako, ali moramo nastaviti borbu na ovakav način, da se dozna istina i barem smanji otuđenje mladeži.
    Hvala Vam za ovaj uradak!

  2. Poštovani Ivane Vohriću, od srca ti upućujem iskrenu zahvalnost za veliki trud uložen oko povijesne bitke na Gvozdanskom, a u spomen junacima koji se radije smrznuše nego li predadoše nekrstu ključeve grada! Neka im je vječni pokoj i slava! Nadajmo se boljem vremenu kad će se na poziv nekoga iskrenoga domoljuba hr. vladara, odazvati cijela hrvatska dijaspora i uz pomoć domaćih Hrvata pretvoriti staru kulu u jednu od najposjećenijih atrakcija svijeta. Petar Preradović: ‘ROD BO SAMO KOJI MRTVE ŠTUJE, NA PROŠLOSTI BUDUĆNOST SI SNUJE!’

    ZABORAVLJENIM JUNACIMA GVOZDANSKOGA
    Na pol’ puta Gline – Dvora, na obronku Zrinske gore
    Snuždila se kula stara, zidovi joj priču zbore.
    Razvalina eno strši, grmlje hladan kamen grli,
    Spomen mio davnih dana još vjekovi nisu strli.
    Od stoljeća trinaestog Šubić – Zrinskih znak ju krasi:
    ‘‘Za Dom spremni! Za Krst časni!” zidinom se i sad glasi.
    Sinko dragi, de zastani, prigni uho k zidu kule,
    E da ne bi riječi ‘bake’ sve pomalo utihnule.
    Pohrani ih u dno srca, zaborav da otme, ne daj,
    Kao biser dragocjeni, unucima na dar predaj.
    Pokoljenja neka znadu o Gvozdanskom priču davnu,
    Neka pjesmom veličaju pradjedova povijest slavnu.

    Zbori kula: ‘‘Djeco mila, lozo moja plemenita,
    Nekada sam gorda bila, gradila me Zrinskih svita.
    Rod iskrenih poštenjaka – hrašće koje grom ne ruši,
    Jerbo temelj križa stoji u kršćanskog sina duši.
    Zrinsko stablo, zdravo sjeme, iz kog niče dična klica:
    Pavle, Juraj, Mirko, Niko, Katarina i Jelica…
    I još mnogi iz te kuće ostaviše divne spome.
    Zrinski bili pravednici u narodu hrvatskome.
    Poštivali siromahe, putnicima konak dali,
    Kralju vjerni, ginut spremni, Svetog pisma nauk znali.
    Blagoslov je bujo, cvao, knezovima Gvozdanskoga,
    Bog stostruku plaću dao sincim’ djeda čestitoga.

    Srebrn’ novac tu se kov’o, denar, groši i taliri,
    Stapali se u olovo Zrinskih lica, suveniri.
    A jer Hrvat blaga im’o, zavidio Turčin kleti;
    Or’o suri, grabežljivi, hrvatskome kraju leti.
    Nek’ se ptići njeg’vi gnijezde tamo gdje im mjesto nije,
    Nek’ osmanski polumjesec vijori sred Kroacije.
    Gledaj turskog Malkoč-bega: s vojskom ode pa se vraća!
    Ne da Hrvat Gvozdanskoga dok su složna mila braća.
    Turčin bjesni, plane kuje, prokletstvo ga vražje žari.
    Gvozdansko će šaptom pasti vojska moćna kad udari.
    Ej Hrvati, ej kauri – zalud hrabrost od predaka,
    Sokolović Ferhat-paše gušit će vas snažna šaka.

    Od Malkoča on je jači, na srcu mu guja spava,
    Zgazit će vam stijeg, raspelo, prahom bit će roda slava.
    Ferhat prijeti, vojsku sprema, u tri ljeta dvaput bio,
    Pod zidinam’ Gvozdanskoga dvije bitke izgubio.
    Zalud guja otrov štrca, zalud kipi gnjev ratnika,
    Ferhat-paša mržnjom grca, izmakla mu lovorika.
    Obećaje Muhamedu: treći put će imat sreće.
    Gvozdansko će osvojit’ il’ Ferhata biti ne će.

    Jesen zlatom odjenula Zrinsku goru i Pounje,
    Seljak njivom plod ubir’o, zriju, mire, žute dunje.
    Vrijedni ljudi, mirotvorci, znojem lica krušac stekli,
    K’o pobožni njeg’vi predci Bogu dobrom hvala rekli.
    Platno šiva djeva mlada, o svatima momak sanja,
    U frulicu pastir svira, jekom glasnom dol odzvanja.
    Ljubav, radost, smijeh il’ tugu, u pjesme je čovjek svio,
    Blagoćudni svijet Hrvata u svom domu sretan bio.
    Al’ pomuti radost tihu vojska ljutog Ferhat-paše.
    Obećao turadiji: ‘‘Gvozdansko će biti naše!
    Alaha mi, pobijedit ću, il’ me živog biti ne će.’’
    Nekrst vrišti, konjic njišti – u boj ljuti Turčin kreće.

    Ajme, Bože, pravdo, gdje si, čemu kazna skromnom stvoru?
    Hoće l’ ikad biti kraja ratovanju i pomoru?
    Zar aždaja, neman grozna, krv nevinih mora piti,
    Nije l’ čovjek zavrijedio kraj ognjišta svojeg sniti?
    Tko li satka kob Hrvatu, čija li ga kletva prati?
    Od kolijevke do pokrova zar će vječno ratovati?
    Zar poklonit’ zemlju dragu da ju Turčin gazi, pljuje?
    Ne! Ne da ju turskom vragu, ako gine, grob mu tu je…
    Reci, srce, može l’ ikad pobijediti slaba šaka?
    Gdje turbana deset tisuć’ zaman srce od predaka!
    ‘‘Može, može!’’ srce kliče, ‘‘Dokle ćutim ljubav jaku,
    Div Golijat ne će ubit čelik-volju u junaku.“

    Ej, Ferhate, ej „džudijo“, zaboravljaš Hrvat tko je:
    Na Sigetu Zrinski mrio, al’ ne zgazi riječi svoje.’’
    Razliježe se bojna truba, zemlja drhti, nebo ječi,
    Tristo ljudi blage ćudi usred kule stare kleči.
    Pa k’o njihov Šubić – Zrinski obećaše vjernost rodu.
    Grla kliču: ‘‘U boj, braćo, za Gvozdansko! Za slobodu!’’
    Branič-kula riječi čula i k’o mati upamtila
    Kad šačica domoljuba protiv sile bitku bila.
    Čuj, top trešti, vatra blješti, Ferhat-paša ne sustaje;
    Junacim’ na branič-kuli med’ne riječi obećaje:
    ‘‘Predajte mi grada ključe, vrata širom otvorite.
    Pustit ću vas žive, zdrave, haj’te kuda poželite.’’

    Ne da junak grada ključe, k’o od raja Božjeg da su,
    Za prag živo srce tuče, još se nada željnom spasu.
    U pomoć će braća doći, rastjerati lešinare,
    Badnji dan će proslaviti u zidini kule stare.
    Slava Bogu na visini – rođen je Kralj, Isus mali!
    U Gvozdanskom hrabri sinci ‘‘U se vrime’’ zapjevali.
    Bez ručka i rujnog vina, bez božićne svijeće plama,
    Branila se Domovina – mačem, krvlju i žrtvama.
    Tristo smjernih mučenika, glad ih strašna draži, mori,
    Ispila im slabo tijelo, zadnja vatra eno gori.
    Nema hrane, nema vode, ni streljiva, ni ogrijeva,
    Al’ poslušaj, srce divno, žedno, gladno, Kristu pjeva.

    Još vjeruje – pomoć stiže, za pobjedu kasno nije,
    Odmaglit će silna vojska Ferhatove turadije.
    Ratnik čeka, nada blijedi, mrvu kruha žele usta.
    Srce klonu. Pobjeda mu bila samo čežnja pusta.
    Gasnu zadnje vatre plamen, tek pokoja žera gori,
    Drvo puca, škripi kamen, proplakaše stari dvori.
    S visoka ih patnik gleda, još ga bodri zavjet sveti:
    U ruke se vragu ne da, ko junak će rađe mrijeti.
    On je Hrvat, tvrda stijena, čiste su mu ruke, lice.
    Ne podnosi nik’vi jaram ni izdajstvo kukavice.
    Makar bio ledom čitav, ne će milost turske vlasti.
    Nek’ je kostur, slab i mlitav, pred zlotvorom zar će pasti?

    Damjan, Juraj, Andro, Niko, vođe tristo časnih ljudi
    Zbore: ‘‘Braćo, ostanimo, vjerni svojoj rodnoj grudi.
    Uminut će patnja skoro, no živjet će naša slava,
    Ime će nam krasit vijekom boja crven-bijela-plava.’’
    ‘‘Za Doooom! Za Krst!’’ društvo vrnu, srdašca se ruka hvata,
    A kroz žića sudbu crnu zagrlio bratac brata.
    Ciča zima tijelo steže, hlapi snaga u junaka,
    Mrtva trupla kulom leže, pušku drži hladna šaka.
    Na otponac prste stisla i k’o da se pucat sprema.
    Oko širom otvoreno, bolu, suzi, traga nema.
    Vidiš samo oca vjernost, od Jadranskog dublju mora,
    Koju Gospod Hrvatima darovao odozgora.

    Studen kruta ne sustaje, već posljednji ljudi mriju,
    Al’ još brane zadnjom snagom milu Majku Kroaciju.
    Tristo bilo – trides’t osta, ne zna Ferhat što se zbiva.
    Jel’ kauru borbe dosta, kakvu tajnu kula skriva?
    Uho ćuli, osluškuje, svud sablastni tajac vlada.
    Huraaaa! Juriš! Razvalimo Gvozdanskoga vrata grada!
    Zaškripale teške grede, plaču, cvile duše mrtve,
    Zar će nekrst razarati što gradile djeda žrtve?
    Priđe Ferhat k branič-kuli… Gdje je Hrvat? Možda vreba?
    U strahu za život goli možda traži pomoć Neba?
    A kad tamo, Bože, jao, turski paša grud si hvata;
    Na prozorim’ drevne kule smrznut Hrvat do Hrvata.

    Reć’ bi, stup je od kamena, gleda nekud u daljine,
    Čuva slavu svog imena odan sinak domovine.
    Stužio se moćni Ferhat, glavu pognu, suzu briše,
    Usna drhti, jezik šapnu: ‘‘Tog’ na svijetu nema više.
    Pogledajte, Turci moji, kako Hrvat mrijeti znade,
    Gladovao, smrznuo se, ali grada ne predade.’’
    Pa dotakne mrzli obraz junacima Gvozdanskoga,
    Izustivši: ‘‘Vi ste korijen Nike Šubić, bana svoga.
    Katolički nek’ svećenik dostojno vas u grob sprati,
    Junaštvo vam, dragulj sjajan, ko žarko će sunce sjati.
    Rahmet dušam’ vašim budi, Alah nek’ vam dženet poda;
    Nek’ se pamte biser-ljudi, Hrvatine dičnog roda.’’

    Jure dani i stoljeća stara kula ječi, stenje,
    Vjetrovi joj zide ruše – pada slava i kamenje.
    Čeka jadna neka unuk o Gvozdanskom knjigu piše,
    Osudi joj sudbo kleta u samoći nek’ izdiše.
    Kćeri drage i sinovi, ponosnoga čelik roda,
    Podignimo trobojnicu, neka živi riječ “SLOBODA”!
    Domoljublje kada hlapi, u povijest nek’ mis’o leti:
    Gladan, smrznut, pradjed bio, za Hrvatsku spreman mrijeti.

    ‘‘NEK’ SE RUŠI KULA SVAKA, AL’ NE SPOMEN NA JUNAKA’’

    Marija Dubravac

    1. Ova je poema ravna poemi Smrt Smail age Čengića . Svaka Vam čast. Ona može biti podloga za snimanje filma.

  3. Grobovi nam oprostiti neće ako se ne budemo spominjali i nadahnjivali tim i sličnim junastvima. Samo je jedan put a taj je uzak i trnovit!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.