Vi mrtvi niste – ne, nikada mrtvi,
Još domoljublja vašeg svijetli, hram.
Djela vam nikla na muci i žrtvi,
Za Rod i Boga i sad gori plam.
I danas žive u srcu naroda
Branki, Juditi i Dubravki spom.
Slatka je i sad Gundulić’ ‘Sloboda’,
Još Zrinjski kliče: ‘U boj! Za Dom!
I danas Matoš staru pravdu žudi,
Još vješaju mu Hrvatsku na stup.
Uske su i sad varoši i ljudi
I prespektive zakon, sveđ je glup.
Tin kroz beznađe, još vrluda, luta,
Spotiče se o zamke, himbe, jal,
A misao mu stvarnost mori ljuta –
‘Ja, bijah velik, kad sam bio mal.’
Šenoin Gubec još se zemljom klati,
Vičući onim što nas zovu – strv:
‘Gospodo, stan’ te i mi smo Hrvati,
Za Krst i barjak, proljevasmo krv!’
Tahove djece sudnice su pune,
Silnici vladali nekad i sad.
Gle – i sad krunom užarenom krune
One, što trpe nepradu i jad.
Čuj, Kranjčevića glas nam poručuje:
Sumnjaš u ideal – sigurno ćeš mrijet.
Još riječi Krista na Golgoti bruje:
‘Bio sam ljubav, a ubi me svijet.’
Katedrali noću dođe ista Žena,
Spominje bolno ‘neku čudnu nit’.
‘Moli se sinko’ (zla su vremena),
Hrvat je opet, tako teško bit.’
—
Stoljeća jure, pjesnici žive,
Nikad im neće izblijedit spom.
Pjesničke duše vijekom se dive
Onim’, što sveti ljubljahu Dom.
Marija Dubravac