Napisala: Marija Dubravac
Cvijet Hrvata
Desetljeća prije sedam
Sretne četrdeset prve,
U knjigama čitam, gledam:
Krasni momci u rat vrve.
Prokušane junačine,
Na kapama znak hrvatski –
Stijeg, označje Domovine;
Grla kliču složno, bratski:
”ZA DOM! SPREMNI!” Poklič djeda
Nek se slavi, nek se pamti,
Što unuku povijest preda
Nek ko baklja srcem plamti.
Uz taj poklič Zrinski mrio
”Za Dom” pala žrtva mnoga,
Spoticanja kamen bio
Sveti pozdrav roda moga.
Tisuć’ jama, tisuć uza
Natopila krv Hrvata,
Teklo more gorkih suza –
Pozdrav još se srca hvata.
Ne pobijedi vraga sila
Prkos djeda u unuku
Niti klonu naša vila
Gledeć roda tešku muku.
S Velebita glas joj ori:
Za Dom! Za Dom! Mili moji!
Zvijezda nade još sja, gori,
Još smo tu – na svome, svoji.
Kako jučer, tako sada
Mahnitaju horde divlje,
Al’ što više Hrvat strada
Srce roda kuca življe.
Kuca, buja, nadima se,
Spremni! Spremni! vili vraća.
Čelik ruka ne slama se
Kad su složna mila braća.
Četrdeset prve bilo
U mislima i sad gledam,
Ono što je rod krasilo
Zaboravu otet ne dam.
U po noći, u po dneva
Kao preci složno, bratski,
Za Dom spremni nek se pjeva,
Neka raste cvijet hrvatski.