SVETOZAR BOROJEVIĆ

Zaboravljeni feldmaršal sa Soče

Ne samo da je bio nepodoban, nego je bio i politički opasan. Zato je marginaliziran, bačen u bijedu, pa je tako i umro. No marginalizirati Borojevića i sto godina poslije, nakon svega što je učinio za Hrvatsku i Hrvate, u samostalnoj Hrvatskoj – to je već nakaradno!

Dok mu Slovenci dižu spomenik, u Hrvatskoj mu se ruši kuća

Svetozar Borojević, najsposobniji austrougarski vojskovođa Prvog svjetskog rata, jedini je časnik s hrvatskog prostora koji je u austrougarskoj vojsci dosegnuo čin feldmaršala, a odlikovan je i najvišim austrijskim odlikovanjima. Ipak je od smrti 1920. do danas sustavno prešućivan u hrvatskoj povijesti.

Jedinu monografiju o Borojeviću napisao je hrvatski politički emigrant i novinar dr. Ernst Bauer: Der Löwe vom Isonzo, FM Svetozar Boroević von Bojna, Graz: Verlag Styria, 1985.

Svetozar Borojević von Bojna istaknuo se u Prvom svjetskom ratu nizom uspjeha u defenzivnom ratovanju. Zbog toga je 1. veljače 1918. promaknut u feldmaršala, jedinog časnika s hrvatskog prostora koji je u austrougarskoj vojsci dosegnuo taj čin.

Prvi svjetski rat slabo je istražen u hrvatskoj historiografiji. Nepoznavanje temeljnih činjenica o Borojeviću, a još više ocjene političara država u kojima se Hrvatska našla (od monarhističke do socijalističke Jugoslavije), pretvorile su velikog vojskovođu i hrvatskog domoljuba u žrtvu stereotipa.

Životni put u kratkim crtama

Dva stereotipa o Borojeviću

Prvi je da je Borojević više carski, austrougarski general, a manje hrvatski domoljub: da mu je bilo stalo do spasa Monarhije, a ne do interesa hrvatske domovine i naroda. Slična je sudbina dugo pratila i bana Josipa Jelačića.

Drugi je da je rođen u pravoslavnoj graničarskoj obitelji pa je stoga Srbin. Taj stereotip, koji je vrlo uspješno promicala Srpska pravoslavna crkva, prihvatila je i šira hrvatska javnost. Zbog njega se u Borojevićevoj posljednjoj biografiji, objavljenoj 1989. u Hrvatskom biografskom leksikonu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, smatralo potrebnim napomenuti da je „podrijetlom iz srpske graničarske obitelji“.

Nijedan od ta dva stereotipa nije točan.

Spasitelj hrvatskih granica na Soči

Londonski ugovor, kojim su sile Antante kupile savezništvo Italije na račun hrvatskih (i slovenskih) nacionalnih i povijesnih područja, Vrhovno je zapovjedništvo austrougarske vojske iskoristilo za podizanje borbenosti hrvatskih i slovenskih postrojbi na jugozapadnom, sočanskom bojištu.

Sretna je okolnost da je zapovjednik tog bojišta bio genijalni strateg Borojević. Aktivnom je obranom uspješno odbio jedanaest napada daleko nadmoćnije talijanske vojske, od prvog u lipnju/srpnju 1915. do jedanaestog u kolovozu/rujnu 1917. U dvanaestoj bici, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanio strahovit poraz.

Do kuda bi išla talijanska granica 1918. da ih Borojević nije zaustavio?

Uoči i nakon potpisivanja primirja 1918. Borojević je nastojao da povlačenje već bivše austrougarske vojske, osobito hrvatskih postrojbi, bude organizirano: kako bi se usporilo talijansko napredovanje i očuvala vojna snaga za novonastalu državu.

Svi su njegovi pokušaji, nažalost, bili bezuspješni. Vodeći političari Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, pod pritiskom nepovoljnih političkih prilika i društvenih previranja, nastojali su što prije ostvariti ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom.

Pravoslavac i Hrvat

Nedvojbeno je da je Borojević kršten u pravoslavnoj župnoj crkvi u selu Mečenčani, gdje je službovao njegov otac. Iz toga zaključivati o srpskom podrijetlu povijesno je netočno. Sredinom 19. stoljeća, u vrijeme njegova rođenja, na Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini i katolike i pravoslavce povezivao je prije svega poseban pravni i društveni položaj, a ne nacionalna pripadnost.

U daljnjem procesu nacionalnih integracija Srpska pravoslavna crkva svojom je politikom poistovjećivanja pravoslavlja sa srpstvom uspjela u svojoj nakani: najveći se dio pravoslavnih vjernika opredijelio za srpstvo, ali ne svi. Borojević je jedan od mnogobrojnih primjera. U svojim istupima i pismima sve do smrti izričito navodi da je Hrvat, a da mu je domovina Hrvatska.

Čast vojskovođe i hrvatstvo donijeli su mu nakon sloma Monarhije samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine i bez domovine (povratak u novu državu bio mu je zabranjen), živio je sa suprugom po hotelima u Austriji. Svemu je prethodila obiteljska tragedija: smrt jedinca sina 1918. „Lav sa Soče“ umro je u Klagenfurtu 23. svibnja 1920., službeno od posljedica moždanog udara.

Svaka obljetnica njegova rođenja trebala bi biti povod za istraživanje i valorizaciju života i djela vojskovođe i domoljuba, ali i niza drugih nepravedno zaboravljenih, a istaknutih Hrvata u Prvom svjetskom ratu. Premali smo narod da bismo si dopustili odricanje od svojih slavnih povijesnih osoba ili da ih drugi svojataju.

Pisma iz izgnanstva

Do smrti se Borojević borio za svoj status i mirovinu. Iz njegovih pisama prijatelju Slavku Kvaterniku iz 1919. i 1920. može se detaljno rekonstruirati kalvarija koju je proživio. Njegove su stvari (odjeća, knjige, dokumenti, odlikovanja) 31. listopada 1918. u Jesenicama zaplijenile naoružane osobe, po naredbi Narodnog vijeća u Ljubljani. Pobočnik je uspio spasiti samo konje i kovčeg s odorama. Borojević i supruga živjeli su skromno od ušteđevine koju su imali kod sebe, jer su im novac u bankama i supruzine vrijednosnice blokirali ili zaplijenili.

Cijelu 1919. i u proljeće 1920. bezuspješno se pokušavao rehabilitirati i ostvariti mirovinu.

Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnost da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? Bi li Obzor stao u moju obranu kao Hrvata u odnosu na Kranjsku?

Izvor: Hrvatski državni arhiv – pisma Svetozara Borojevića

Tuga

U pismu od 18. listopada 1919.:

Ne mogu se nigdje nastaniti za stalno, jer drugo si preseljenje ne mogu priuštiti. Poslijepodne sam saznao da je općinsko vijeće Klagenfurta odlučilo sve ne-Austrijance protjerati i uskratiti im bonove za hranu. Trenutno se nalazim u Krumpendorfu, a ne u Klagenfurtu, i nisam u opasnosti. Ali to bi se moglo promijeniti već sutra. Osim toga, nije najugodnije zimu provesti u hotelu bez grijanja, s jednostrukim prozorima i suprugom.

Više uopće ne čeznem za povratkom u Hrvatsku, sigurno ne sumnjate u to. Nikada neću postaviti zahtjev za povratkom i bio bih posve zadovoljan da me ostave na miru da svoju mirovinu uživam tamo gdje ja to želim. Ali to ne smijem reći naglas. O događajima u domovini ovaj Vas put neću pitati. Postao bih ogorčen, a to ne želim.

Drugog studenoga 1919. uputio je Kvaternika da piše Hadžiću, tadašnjem ministru vojske i mornarice:

Opišite mu moju situaciju, kako smo moja žena i ja zbog zapljene našeg privatnog vlasništva na temelju naredbe Kranjskog narodnog vijeća u listopadu 1918. pretrpjeli štetu od 120.000 kruna i tako dospjeli u tešku materijalnu situaciju. Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku, i već drugu godinu ne znamo gdje da se naselimo. Prisiljeni smo skupo živjeti u najskromnijim hotelima i na udaru njemačkog tiska, koji me naziva Južnim Slavenom. Moram inzistirati na javnoj i jednoznačnoj zadovoljštini za svu mi učinjenu nepravdu, jer ni u domovini ne mogu živjeti u miru. Optužuju me da sam protivnik nove države, što nisam. Ne želim više ništa, osim mira.

Razočarenje

U pismu od 11. siječnja 1920., ogorčen i rezigniran, piše Kvaterniku:

Više ne vjerujem u dobre namjere domovine i Beograda. Što vrijeme više prolazi, u to sam sve uvjereniji. Dobre namjere brzo blijede. Javnost me zaboravlja. Zaokupljaju je drugi događaji. Dok me se netko sjeti na pravi način, bit ću vjerojatno pokopan, a onda mi više ništa ne treba.

Poručuje Kvaterniku da prenese Žerjavu, biskupu Jegliću i šefu povjerenstva da na njegove zahtjeve za mirovinom ne odgovaraju ni Beč ni Beograd:

Žena mi je bolesna i stanujem u bijednoj kućici. Ne zahtijevam poklone, nego samo ono što mi pripada. Apeliram na njihovu čast da me ne tjeraju u očaj i da mi odmah pomognu, prije nego što bude prekasno. Recite im to: i s najboljom voljom tako više ne mogu živjeti!

Prijateljstvo sa Slavkom Kvaternikom

Borojevića i njegovu obitelj s Kvaternikom, glavnostožernim potpukovnikom austrougarske vojske i kasnijim vojskovođom NDH-a, vezalo je dugogodišnje prijateljstvo. Razvilo se za Borojevićeva službovanja u Zagrebu kao zapovjednika VII. zagrebačkog hrvatsko-slavonskog domobranskog okružja. Kvaternik se 1918.–1919. pokazao odanim prijateljem, poduzimajući sve kako bi Borojeviću i supruzi olakšao život u progonstvu.

Posljednje pismo

Posljednje sačuvano pismo Borojević je napisao u Klagenfurtu 23. travnja 1920., točno mjesec dana prije smrti:

Zanima me je li Laginja još ban. Do sada mu nisam pisao jer sa stranačkim vođama ne želim imati ništa. Ali ako Brejc u Beogradu ne uspije, napravit ću posljednji korak i zatražiti Laginju da kao najviši predstavnik moje domovine poduzme nešto za moju mirovinu u Beogradu. Ako i to ostane bez rezultata, onda ne snosim odgovornost za ono što će eventualno uslijediti. […] Ne mogu dopustiti da se sa mnom i dalje tako postupa.

Dr. Matko Laginja (1852.–1930.), pravnik, 1918. povjerenik Narodnog vijeća za Istru, od veljače do prosinca 1920. ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Smrt i sprovod

„Lav sa Soče“ umro je u klagenfurtskoj bolnici 23. svibnja 1920., u 64. godini, od posljedica moždanog udara. Bolest je zacijelo bila posljedica neizvjesnosti, neimaštine i, najviše, poniženja koje su on i supruga proživljavali posljednjih godinu i pol dana. Pokopan je 26. svibnja na gradskom groblju. Civilni sprovod vodio je njegov prijatelj, klagenfurtski biskup dr. Hefter.

Posmrtni ostaci preneseni su 21. listopada 1920. u Beč i položeni u arkade Središnjeg bečkog groblja. Mjesto je osigurao bivši car i kralj Karlo Habsburški. Grob je na počasnom mjestu pokraj crkve, gdje se inače pokapaju austrijski predsjednici i drugi znameniti ljudi.

Na sprovodu u Beču bilo je nekoliko tisuća njegovih bivših vojnika i vojnih drugova, među njima feldmaršal Kövess, posljednji zapovjednik austrougarske vojske, general-pukovnik Stjepan Sarkotić i izaslanstvo mađarskih časnika. Vijence su poslali bivši car i kralj Karlo i nizozemska kraljica Wilhelmina. Govor na otvorenom grobu održao je potpukovnik Stevo Duić.

U blizini je grob Paule Preradović (Beč, 1887. – Beč, 1951.), unuke Petra Preradovića, austrijske književnice i autorice teksta austrijske himne, te grob generala Stjepana Sarkotića.

Spor oko nacionalnog određenja

Što kažu drugi

Nenad Vukadinović u svojoj knjizi daje dosta prostora Borojeviću. Ističe da je „ovom legendarnom feldmaršalu (srpskopravoslavnog porekla), banijskom krajišniku, ađutant bio niko drugi nego Slavko Kvaternik“, koji će kasnije u NDH postati vojskovođa, doglavnik, ministar Hrvatskog domobranstva i ustaški krilnik (Vukadinović 2014: 117).

Borojević i Kvaternik upoznali su se u razdoblju 1907.–1912., kad je Borojević zapovijedao Zagrebačkim domobranskim okružjem i 42. hrvatskom domobranskom divizijom (Zvonar 2011: 118). Kvaternik je kao bojnik bio Borojevićev krilni pobočnik u Glavnom stanu od 22. listopada 1914. do 27. veljače 1916. (Zvonar 2011: 120; Tatić 2019: 74).

Vukadinović tvrdi da „na svaki mogući način, današnja hrvatska javnost, pa i iskusni istoričari i drugi intelektualci pokušavaju ovog velikog vojskovođu svrstati u hrvatski nacion, no to ipak neće biti moguće“ (Vukadinović 2014: 117, prema: Grčević 2019: 145).

Tvrdnje o srpskom podrijetlu

Drago Roksandić, hrvatski povjesničar srpskog podrijetla, također tvrdi (prema autoru članka, neargumentirano) da je Borojević bio „Srbin s Banije“ (1991: 120). U knjizi Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana (Vjesnik, Zagreb 1991.) Borojević je uvršten samo kratkim spomenom, uz fotografiju (str. 119.–120.).

U monografiji o Borojeviću iz 2007., koju je napisao i objavio na poziv i u nakladi Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, Roksandić takvu kategorizaciju izrijekom ne ponavlja, ali od nje ni ne odustaje. U naslovu se pita nije li primjerenije zvati ga „Lisicom sa Soče“. Nejasno je je li to zbog njegove ratne taktike ili zbog pretpostavke da je skrivao svoje nacionalne osjećaje kako bi napredovao u karijeri.

Borojevića je i Srpsko narodno vijeće na svojim mrežnim stranicama uvrstilo među „znamenite Srbe“. Njegov suvremenik, časnik Glavnoga stožera Edmund Glaise von Horstenau (1882.–1946.), u memoarima objavljenima 1980. napisao je da je Borojević bio „Hrvat“ koji je „po svojoj pravoslavnoj vjeri“ zapravo bio „Srbin“. Prema autoru članka, Horstenau očito nije znao da je Borojević napustio pravoslavlje i postao grkokatolik (Tatić 2019: 206).

Što on sam kaže

Da je Borojević, neovisno o vjeri, sebe i svoju obitelj smatrao Hrvatima, pokazuju njegovi privatni i javni istupi te svjedočanstva drugih.

• Dalmatinskim je jedinicama u prosincu 1915., u kojima je zasigurno bilo i pravoslavaca, rekao: „Vi ste Hrvati, a i mene je rodila majka hrvatska“ (Tatić 2019: 88, 204).
• Kipar Robert Frangeš-Mihanović (1872.–1940.), koji je neko vrijeme boravio u njegovu glavnom stanu blizu bojišnice, javnosti je prenio da se Borojević smatrao Hrvatom, da se time ponosio i da je imao razvijen hrvatski jezični osjećaj (Tatić 2019: 74).
• Kvaterniku piše da se Narodnom vijeću SHS 1918. obratio „kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat“ (Pojić 2006: 9), govori o svojem „svjetonazoru kao Hrvata“, o banu Laginji kao najvišem predstavniku svoje domovine (tj. Hrvatske) (Pojić 2006: 10), a svoj jezik naziva hrvatskim.
• U istupima i pismima sve do smrti izričito navodi da je Hrvat, a da mu je domovina Hrvatska (Pojić 2006: 4).

U posljednjim mjesecima života Kvaternik mu je bio najvjerniji prijatelj u duhovnom, materijalnom i praktičnom pogledu (usp. Pojić – Marjanić 2011).

Sudbina njegovih prijatelja

Jugoslavenske su vlasti 1934. popisale Borojevićeve prijatelje i suborce, generala Stjepana Sarkotića i potpukovnika Stevu Duića, kao bivše časnike austrougarske vojske koji su kao ustaški „teroristi“ obrazovali „rukovodeće kadrove terorističke akcije“ i našli se „u situaciji emigranata čak i pre nego što se nova jugoslovenska država definitivno formirala“ (Saopštenje 1947: 10).

• Stjepan Sarkotić umro je prirodnom smrću 1939.
• Stevo Duić ubijen je 1934. u atentatu jugoslavenskih agenata u Karlovim Varima. U NDH je postumno proglašen krilnikom.
• Slavko Kvaternik napustio je sve dužnosti u NDH 1942. Nakon rata Austrija ga je izručila Jugoslaviji, gdje je osuđen na smrt.
• Vilko Begić (1874.–1946.?), intendantski pukovnik austrougarske vojske i general pješaštva u vojsci NDH, likvidiran je od partizana (Tatić 2019: 159).

Priznanja

U Sloveniji su krajem 2016. feldmaršalu Borojeviću podigli spomenik u znak zahvalnosti za obranu slovensko-talijanske granice na Soči (usp. Manin 2011: 7), zbog koje je još za života prozvan Lavom sa Soče. U Beogradu (u Zemunu) po njemu je 2008. nazvana jedna ulica.

U Hrvatskoj Borojević još nije rehabilitiran. Povjesničar Danijel Tatić u monografiji o njemu iskazuje čuđenje da „Beograd može ono što Zagreb još uvijek nije u stanju – nazvati ulicu po hrvatskome generalu Svetozaru Borojeviću!“ (Tatić 2019: 214).

Tatić upozorava i na trošno zdanje u Mečenčanima, s urušenim zidovima te oronulim pročeljem i krovištem. To je Borojevićeva roditeljska kuća, danas u vlasništvu Republike Hrvatske, koja „ne predstavlja ništa više doli spomenik nebrige hrvatske države o jednom od najvećih vojskovođa svoje povijesti“ (Tatić 2019: 215).

Izvori i literatura

• Ernst Bauer, Der Löwe vom Isonzo, FM Svetozar Boroević von Bojna, Graz: Verlag Styria, 1985.
• Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb: Golden marketing, 1999.
• Mario Grčević, Ime „Hrvat“ u etnogenezi južnih Slavena, Zagreb – Dubrovnik: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu i Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku, 2019. (o Borojeviću osobito str. 145–148)
• Marino Manin (ur.), Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856.–1920.): zbornik radova, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2011.
• Milan Pojić, Vojskovođa Svetozar Boroević, 1856.–1920., Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2006. (katalog izložbe; cjeloviti katalog)
• Milan Pojić i Danijela Marjanić, „Pisma vojskovođe Svetozara Boroevića 1912.–1920.“, u: Manin (ur.) 2011., str. 125–146.
• Drago Roksandić, Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana, Zagreb: Vjesnik, 1991., te monografija o Borojeviću iz 2007.
• Danijel Tatić, Feldmaršal Svetozar Borojević: životopis prešućenoga velikana, Zagreb: Despot Infinitus, 2019.
• Nenad D. Vukadinović, Srbi generali u NDH (1941–1945), Novi Sad: Nevkoš, 2014.
• Ivica Zvonar, „Kontakti između Frana Barca i Svetozara Boroevića tijekom Prvog svjetskog rata“, u: Manin (ur.) 2011., str. 117–124.
• Saopštenje 1947. (podaci o izdanju nedostaju)
• Nachlass Kiszling, v. 143; Rudolf Kiszling, Die Kroaten: Der Schicksalsweg eines Südslawenvolkes, Graz: Hermann Böhlaus, 1956., str. 124.
• Richard Plaschka, Horst Haselsteiner i Arnold Suppan, Innere Front: Militärassistenz, Widerstand und Umsturz in der Donaumonarchie 1918, München: Oldenbourg, 1974., sv. 2, str. 221. Hrvatski povjesničar Ivo Banac utvrdio je i da je bilo katoličkih Južnih Slavena koji su se izjašnjavali kao Srbi.
• Hrvatski državni arhiv – izložba o Borojeviću (pisma)