Ovaj tekst ne nastoji stvarati nove mitove niti braniti bilo koji totalitarni režim.
Cilj članka je pokušati razdvojiti dokumentirane činjenice od kasnijih političkih interpretacija vezanih uz život i djelovanje Vladimir Nazor tijekom Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega.
Pitanje Nazorova odnosa prema Nezavisna Država Hrvatska, njegovog odlaska partizanima te kasnije uloge u komunističkoj Jugoslaviji desetljećima je predmet ideoloških sukoba, propagande i političkih interpretacija.
Upravo zato potrebno je oprezno pristupiti svakoj tvrdnji — osobito onima koje se predstavljaju kao apsolutna i konačna povijesna istina.
Vladimir Nazor, NDH i partizani: između propagande, mita i povijesnih činjenica
Ime Vladimira Nazora desetljećima izaziva podjele u hrvatskoj javnosti.
Za jedne je simbol hrvatskog antifašizma i književnog autoriteta koji je svjesno pristupio partizanskom pokretu. Za druge čovjek kojega su partizani navodno odveli protiv njegove volje i kasnije koristili u propagandne svrhe.
Posebno se posljednjih godina ponovno pojavljuju tvrdnje kako Nazor nije dobrovoljno otišao partizanima, nego da je bio prisilno odveden. Kao argument često se navodi svjedočanstvo dr. Nedjeljko Mihanović, koji je tvrdio da mu je Nazorova sestra navodno govorila o otmici.
No što o tome govore dostupni povijesni izvori?
Što je dokumentirana činjenica, a što kasnija interpretacija?
I koliko su u cijeloj priči važni ratna propaganda, političke okolnosti i simbolika Vladimira Nazora?
Nazor za vrijeme NDH – prije odlaska partizanima
Vladimir Nazor bio je jedan od najpoznatijih hrvatskih književnika prve polovice 20. stoljeća. Rođen je 1876. godine u Postirama na Braču, a tijekom života stekao je veliki ugled u hrvatskom kulturnom prostoru.
Tijekom postojanja NDH Nazor je živio u Zagrebu i djelovao u kulturnom životu tadašnje države. Bio je član tadašnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a njegovo ime imalo je veliku simboličku vrijednost za vlasti NDH koje su nastojale pridobiti ugledne kulturne osobe.
Postoje dokumentirani susreti Nazora i Ante Pavelić, kao i činjenica da je Nazor tijekom NDH objavljivao tekstove i pjesme.
Upravo zbog toga dio autora smatra kako njegov kasniji odlazak partizanima nije bio ideološki očekivan.
Međutim, kod analize intelektualaca i umjetnika koji su živjeli u totalitarnim režimima potrebno je biti vrlo oprezan.
Granica između stvarne ideološke podrške, političkog oportunizma, šutnje, prilagodbe ili pokušaja osobnog preživljavanja često nije jednostavna.
Je li Vladimir Nazor bio otet?
Jedna od najkontroverznijih tvrdnji vezanih uz Vladimira Nazora jest ona da su ga partizani navodno oteli i protiv njegove volje odveli iz Zagreba 1942. godine.
Tu tezu godinama dio publicistike predstavlja kao gotovo dokazanu činjenicu.
Međutim, problem takvih tvrdnji jest što se uglavnom temelje na naknadnim usmenim svjedočanstvima i političkim interpretacijama, dok javno dostupni primarni dokumenti koji bi nedvojbeno dokazali otmicu nisu široko poznati.
S druge strane, dominantni biografski i enciklopedijski izvori navode kako je Nazor u prosincu 1942. zajedno s Ivan Goran Kovačić prešao partizanima.
Važno je naglasiti kako su i vlasti NDH nakon Nazorova odlaska širile verziju prema kojoj je bio odveden protiv svoje volje, što je imalo i jasnu propagandnu funkciju.
Istodobno, poslijeratna jugoslavenska historiografija njegov je odlazak prikazivala kao svjestan ideološki čin pristupanja antifašističkom pokretu.
Istina je vjerojatno složenija od propagandnih prikaza obje strane.
Vladimir Nazor bio je Hrvat kad su to bili i drugi, bio je karađorđevićevac, vjeran listi Bogoljuba Jeftića, u vrijeme kada bi sve drugo bilo rizično. Snalazio se i mijenjao nazore onako kako su to činili obični ljudi, nikako političari i veliki književnici, nastojeći da prežive i sa što manje rana se provuku kroz povijesti. Upravo zbog svoje običnosti Vladimir Nazor ustašama je i bio toliko važan.
Bogoljub Jevtić (Kragujevac, 24. prosinca 1886. — Pariz, 1960.), srpski političar i diplomat. Predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije od 20. prosinca 1934. do 24. lipnja 1935.
„Od danas za svakog Jugoslovena postoji samo jedan pozdrav — Čuvajte Jugoslaviju.“ Te dvije riječi, kao kraljev idejni testament izbacio je Bogoljub Jevtić.
Mit o “Poglavniku”
Osim toga, drugi mit koji se pojavio bio je da je Vladimir Nazor napisao pjesmu pod nazivom “Poglavnik”, koja bi podržavala ustaški režim i Antu Pavelića. Međutim, ova tvrdnja također nema povijesnu potporu. Nema dokumentiranih izvora koji potvrđuju postojanje takvih pjesama ili da ih je Nazor napisao.
Stoga je važno kritički pristupiti takvim mitovima i temeljiti naše razumijevanje povijesnih događaja na provjerenim izvorima i povijesnom istraživanju. Proučavanje života i djela Vladimira Nazora unutar konteksta Drugog svjetskog rata i NDH može nam pružiti jasniji uvid u ulogu koju je odigrao kao književnik, intelektualac i sudionik pokreta otpora tijekom tog vremena.
Vladimir Nazor i susret sa Antom Pavelićem
Postoji dokumentirani susret između Vladimira Nazora i Ante Pavelića, vođe Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koji se dogodio tijekom Drugog svjetskog rata. Susret je zabilježen u povijesnim izvorima i svjedočanstvima.
Prema dostupnim podacima, susret Nazora i Pavelića dogodio se u rujnu 1941. godine, nekoliko mjeseci nakon uspostave NDH. Susret je organiziran kako bi se Pavelić i vodeći ustaški dužnosnici sastali s poznatim hrvatskim književnicima i intelektualcima, uključujući Nazora. Sastanak je bio dio nastojanja režima da stekne podršku i legitimitet među kulturnim elitama.
Detalji o samom susretu nisu sasvim poznati, ali pretpostavlja se da je Pavelić bio zainteresiran za upoznavanje i raspravu s Nazorom kao jednim od najistaknutijih književnika toga vremena. Susret se vjerojatno odvijao u formalnom okruženju, a vjerojatno su razgovarali o književnosti, umjetnosti i kulturi.
Važno je napomenuti da takvi susreti između kulturnih figura i političkih vođa u kontekstu totalitarnih režima često nisu jednostavni i često su oblikovani političkim pritiscima i propagandom. Mnogi umjetnici i intelektualci tog vremena bili su suočeni s izazovom održavanja svoje neovisnosti i integriteta u okviru političkih režima koji su provodili represivne politike.
Vladimir Nazor i djelovanje
Nakon završetka Drugog svjetskog rata i stvaranja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), Vladimir Nazor je obavljao nekoliko značajnih funkcija u jugoslavenskom društvu. Njegova uloga bila je usmjerena prema kulturnom i književnom polju.
Tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji obnašao je dužnost prvog predsjednika Prezidija Hrvatskog sabora (hrvatskog državnog poglavara), te prvog predsjednika Hrvatskog sabora.
Bio je akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), od toga od 1919. godine dopisni član, redoviti član od 1940. godine te potvrđeni član od 1947. godine.
22. ožujka 1948. godine postao je redoviti akademik i Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti (SANU) u Odjelu za literaturu i jezik.
Vladimir Nazor uselio se u kuću Mile Budaka nakon što su Budaka komunističke vlasti pogubile.
Jedan prijepis sačuvan je u Državnome arhivu u Zagrebu, u fondu koji se odnosi na konfiskacije i to u spisu Nikole Mandića (DAZ, kut. u istome spisu nalazi se podatak da se u Budakovu kuću na Josipovcu br. 19 uselio predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor. Te popis svih zatečenih predmeta pronađenih u toj kući. Kao i u kući obitelji Budak u Rimu br. 98 s pripadajućom gospodarskom zgradom. Izvor: https://epovijest.com/mile-budak/
Hrvatski državni arhiv (HDA): fond Javno tužiteljstvo, Presuda Mili Budaku i drugima, kut. 130. HDA: 416 – fond Odvjetnička pisarnica Ivo Politeo, k. 3, spis: Mile Budak – proces 1945., nereg. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.–1946.
Drugi primjerak presude protiv M. Budaka i družine nalazi se u Hrvatskome državnom arhivu, u fondu Javnog tužiteljstva (HR-HDA, fond Javno tužiteljstvo, kut. 130). Ona je i objavljena dvije godine nakon što je nastala Sagrakova zbirka tekstova o Budaku.
Nazor nakon rata i njegova uloga u Jugoslaviji
- Predsjednik Saveza pisaca Jugoslavije: Nazor je bio jedan od osnivača Saveza pisaca Jugoslavije i obavljao je funkciju predsjednika ovog udruženja. Kao predsjednik, promovirao je književnost, kulturnu razmjenu i suradnju među književnicima u cijeloj Jugoslaviji.
- Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU): Nakon Drugog svjetskog rata Nazor je bio izabran za predsjednika HAZU-a, što je jedna od najprestižnijih akademija u Hrvatskoj. U toj ulozi promovirao je razvoj znanosti, umjetnosti i kulture u Hrvatskoj.
- Član Predsjedništva SFRJ: Nazor je bio član Predsjedništva SFRJ, političkog tijela koje je obavljao izvršne dužnosti u državi. Iako se njegova uloga u Predsjedništvu uglavnom fokusirala na kulturna i književna pitanja, bila je to važna pozicija u političkom vodstvu države.
- predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a
- predsjednik Predsjedništva ZAVNOH-a
- predsjednik Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske.
Po tadašnjem ustavnom položaju bio je formalno prvi čovjek Hrvatske unutar nove Jugoslavije.
To je važna činjenica koju nije moguće ignorirati kada se raspravlja o njegovu odnosu prema partizanskom pokretu i novoj komunističkoj vlasti.
Istodobno, treba razlikovati simboličku funkciju od stvarne političke moći, koja se u tadašnjem sustavu nalazila prvenstveno u vrhu Komunističke partije Jugoslavije i oko Josip Broz Tito.
Nazor je nakon rata pisao djela i pjesme koje su otvoreno podržavale novi jugoslavenski i partizanski poredak, a njegove pjesme o Titu desetljećima su bile dio službene kulture socijalističke Jugoslavije.
Vladimir Nazor je ostavio značajan trag u kulturnom i književnom životu Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Njegovo djelovanje u različitim funkcijama odražava njegovu posvećenost promicanju umjetnosti, književnosti i kulture te razumijevanju među narodima Jugoslavije.
OPJEVANI POGLAVNIK NIJE NAZOROVO DJELO
Poglavnik
Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.
I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.
Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.
A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!
Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!
“Ne ulazeći u Nazorov ‘krimen’, znam da ne postoji nikakva Nazorova pjesma Anti Paveliću” napisao je Nikolić. “
Vinko Nikolić (Šibenik, 2. ožujka 1912. – Šibenik, 12. srpnja 1997.) bio je član ustaškog pokreta, hrvatski emigrantski pisac, pjesnik, publicist, književni kritičar i novinar.
Nakon povratka u domovinu, 1991. godine, svoju je cjelokupnu rukopisnu i knjižnu ostavštinu darovao Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Imenovan je, 1993. godine, za zastupnika u Županijskome domu hrvatskoga sabora. Bio je predsjednikom Hrvatske matice iseljenika i dopredsjednikom Matice hrvatske.
Nikolićev članak u njegovoj »Hrvatskoj reviji« (1996, br. 3–4), gdje je – reagirajući na neke vrlo grube antinazorovske invektive koje su se tih dana čule od nekih zastupnika u Saboru – napisao doslovce: »Ne ulazeći u Nazorov ‘krimen’, znam da ne postoji nikakva Nazorova pjesma Anti Paveliću. […] Ja bih za nju trebao znati, jer sam za vrijeme NDH uredio antologiju rodoljubnog pjesništva Hrvatska domovina, a također i rodoljubnih prigodnica Lovori (1943), a takve pjesme nigdje nema. Tamo, u Lovorima, Nazorova je prigodna pjesma Poruka pjesnicima, koja je uperena protiv Talijana u Dalmaciji, gdje Nazor poručuje pjesnicima: Budimo barbari / Al budimo svoji. Ovu prigodnu pjesmu, napisanu u vrijeme NDH, neki ‘pamte’ [!] kao pjesmu Paveliću.«
Ako tko zna, zna Nikolić. Uostalom, Nazorove pjesme o Titu i partizanima, od Čamca na Kupi do Titova naprijed, ne zvuče kao napisane pod prisilom i to je najjači dokaz protiv tvrdnji kako je Vladimir Nazor napisao “POGLAVNIKA”.
Pa Nazor im je bio jedan od tri, četiri najistaknutija dužnosnika.
Nazor je postao jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita i predsjednik ZAVNOH-a u Drugom svjetskom ratu . Pisao je ratni dnevnik S partizanima ( 1943–1945 ).
Nazor je svoju političku karijeru započeo kao predsjednik Državnog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), privremene hrvatske saborske skupštine iz Drugog svjetskog rata , prije nego što je postao predsjednik prvog poslijeratnog Hrvatskog državnog sabora ( Narodni sabor ) . . Na toj dužnosti bio je, po zakonu, istodobno i prvi (nemonarhijski) državni poglavar Hrvatske , a de facto prvi državni poglavar sadašnje hrvatske republike .
Njegov položaj nosio je malo stvarne političke moći, koja je umjesto toga bila uložena u ured predsjednika Vlade i neformalno kod sekretara Komunističke partije Hrvatske.
Nazorov opus nakon Drugog svjetskog rata većinom se sastojao od djela koja snažno podržavaju Titov komunistički režim.
Njegovu hagiografsku pjesmu Titov Naprijed generacije školaraca diljem Jugoslavije znale su napamet čak do 80-ih.
Ostale pjesme kao što su Drug Tito (Druže Tito), Naš vođa (Naš vođa), Uz Maršala Tita (S maršalom Titom) i mnoge druge imale su sličan socrealistički stil jačajući Titov kult ličnosti .
Nazor – tražitelj Boga i istine
U svom životu, veliki pjesnik imao je različite faze nadahnuća i životnih traženja. Komunisti su tajili da je Nazor jedan dio svoga stvaralaštva posvetio Bogu. Tako je uz veliki kršćanski blagdan Duhova nastala Nazorova pjesma-molitva „Duhovi“ u kojoj pjesnik s gorućom čežnjom zaziva Duha Svetoga da ga oživotvori i ispuni praznine života:
DUHOVI
VLADIMIR NAZOR
Za one ognje što su dugo gutali
trnjake mojih strasti:
Za one vatre pastirske
Na vrhovima mojih sanja jutarnjih;
Za krijesove i plamene
U moje tihe večeri;
0 Duše Sveti, priđi!
Vatre su moje sagorjele.
Vjetrovi raspršili su dim.
U duši – prazni ponori
U ruci – šaka pepela.
Rođenja svoja sva ja znam.
I Smrti sve. I sve mi Uskrse
Al nikad još ne dočekah
I praznik svojih Duhova.
A ja sam željan tvoga plama:
Pa da krv nova sve žile napuni.
I jezik moj progovori.
I stvara moja riječ.
O Duše Sveti, siđi!
Naš pepel čeka na tvoj silazak.
Zrnašce svako hoće da se prometne
U sjeme: Svaka riječ
U iskru tvoga ognja:
Pa da ih zemljom rasije
Tvoj vjetar, i sve stvoreno
Da zboreć jednim jezikom
Ko jedna duša klikne:
Proteče ljuta krv,
Što dugo nas je djelila!
A, Duha puni, od sad nam je živjeti
U vječnom miru Gospodnjem!
Bog u šumi
VLADIMIR NAZOR
Šušti meko cv’jeće rašeljkinih gronja.
Kuca malo srce púpovâ i klicâ.
Taknuta vjetrićem punim slatkih vonja
Brecaju sva zvonca bijelih đurđica.
Modrim okom bl’ješti ljubica i viri
iz skromnoga grma.
C’jeli gaj se budi, šumori i miri
Kao smilj i trma.
Jasen, štono dugo suh i jalov dr’jemlje,
Bršljanom se vije, lišajima mlâdi.
Visoke se jele klanjaju do zemlje,
A bor zlatnim praškom dô i goru kadi.
Skladan pjev se diže iz hiljadu gn’jezda,
Vrutaka i voda.
Ruku punih rose, sjemenja i zv’jezda
Bog po šumi hoda.
K Bogu!
VLADIMIR NAZOR
Bože, ja sam uvijek nosio te živa
Na dnu duše svoje: u burne trenutke
Obijesti, i kada cijelu noć je šutke
Kopala mi srcem sumnja hladna siva.
Nošah te u sebi i kad sve sam vrutke
Vjeri pečatio, i kvas, što ga liva
Tvoja ljubav u nas, gušio, i tkiva
Nade u glib bacao niz drum svoj i putke.
Ja sam se rvao s tobom, velji Bože!
Svladan rukom tvojom, poraza svu sreću
Spoznah, i znam, što ti blaga sila može.
I jer borbu s crvom ti prezreo nisi,
Osjećam u duši vjeru uvijek veću.
I sve biće moje prema tebi klisi.
Između mita i stvarnosti
Pitanje Vladimira Nazora i danas ostaje više od obične književne ili biografske teme.
Ono pokazuje koliko su događaji iz Drugoga svjetskog rata i dalje opterećeni ideološkim sukobima, selektivnim tumačenjima i političkom propagandom.
Jedni žele dokazati da je Nazor od početka bio uvjereni partizan.
Drugi da je bio žrtva otmice i političke manipulacije.
No ozbiljna povijest ne smije počivati ni na propagandi ni na mitovima.
Povijest mora počivati na dokumentima, provjerljivim izvorima i spremnosti da prihvatimo kako su ljudi i događaji često bili mnogo složeniji nego što to dopuštaju današnje političke podjele.
Urednička napomena: Nakon upozorenja čitatelja uklonjen je netočan navod o navodnim diplomatskim funkcijama Vladimira Nazora nakon 1949. godine. Nazor je umro 19. lipnja 1949., pa taj dio nije bio činjenično održiv. Zahvaljujemo čitatelju na upozorenju.
About the Author
“Diplomatski predstavnik: Nazor je također služio kao diplomatski predstavnik Jugoslavije. Bio je ambasador u Meksiku (1948.-1952.) i Indiji (1954.-1960.), gdje je promovirao kulturne veze između Jugoslavije i drugih zemalja.”
Genijalno!Nazor je umro 1949.
Poštovani gospodine Lovrenčiću, hvala Vam na upozorenju. U pravu ste — navedeni dio je netočan. Vladimir Nazor umro je 1949. godine, pa nije mogao biti diplomatski predstavnik u navedenim razdobljima. Riječ je o pogrešci koja je nastala prilikom ranije obrade teksta i bit će uklonjena u reviziji članka. Zahvaljujem na korekciji.
Nu ti udbaških tumačenja kroz partitanske krvave oćale…
Sikter od kićenja svetim imenom NDH!
Sram vas bilo hrvateki na baterije titine kifle SRH!