Napisala: Marija Dubravac

Cvijet Hrvata

Desetljeća prije sedam

Sretne četrdeset prve,

U knjigama čitam, gledam:

Krasni momci u rat vrve.

Prokušane junačine,

Na kapama znak hrvatski –

Stijeg, označje Domovine;

Grla kliču složno, bratski:

”ZA DOM! SPREMNI!” Poklič djeda

Nek se slavi, nek se pamti,

Što unuku povijest preda

Nek ko baklja srcem plamti.

Uz taj poklič Zrinski mrio

”Za Dom” pala žrtva mnoga,

Spoticanja kamen bio

Sveti pozdrav roda moga.

Tisuć’ jama, tisuć uza

Natopila krv Hrvata,

Teklo more gorkih suza –

Pozdrav još se srca hvata.

Ne pobijedi vraga sila

Prkos djeda u unuku

Niti klonu naša vila

Gledeć roda tešku muku.

S Velebita glas joj ori:

Za Dom! Za Dom! Mili moji!

Zvijezda nade još sja, gori,

Još smo tu – na svome, svoji.

Kako jučer, tako sada

Mahnitaju horde divlje,

Al’ što više Hrvat strada

Srce roda kuca življe.

Kuca, buja, nadima se,

Spremni! Spremni! vili vraća.

Čelik ruka ne slama se

Kad su složna mila braća.

Četrdeset prve bilo

U mislima i sad gledam,

Ono što je rod krasilo

Zaboravu otet ne dam.

U po noći, u po dneva

Kao preci složno, bratski,

Za Dom spremni nek se pjeva,

Neka raste cvijet hrvatski.

UGLAZBIO STANKO ŠARIĆ NAPISALA MARIJA DUBRAVAC

Hrvoje Ursa, rođen 16. rujna 1938. godine., u Donjim Rujanima pokraj Livna od oca Joze i majke Anđe djevojačko Odak.

Bio je član Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta.  Ubijen je od strane UDBE u noći od 26. na 27. rujna 1968. i bačen u rijeku Fulde kod gradića Sandlofsa u Hesenu.

Pripadao je mlađoj generaciji hrvatskih emigranata u Frankfurtu.

Prema izjavi i saznanjima kćerke Janje, sudionik u ubojstvu njezinog oca je osumnjičeni Milan Vukoja, no nije istina da je to Ursin daljnji rođak iz sela Glavice pokraj Livna kako to opisuju po drugim medijima. Znači Milan Vukoja nije nikakav rođak Hrvoje Urse što oštro demantiramo i dajemo na znanje.

Ursa je stanovao u Frankfurtu na Majni, a u slobodno vrijeme prodavao je emigrantske novine i dijelio letke — ne samo emigrantima nego i hrvatskim gastarbajterima.

S nekima je održavao i kontakte, posebice sa Milanom Vukojom kojeg je UDBA poslala da se sprijatelji sa HRVOJEM URSOM koji ga je prihvatio i pomagao mu kao da mu je rod rođeni. Ursa nije znao da je Milan Vukoja još 1963. godine, kad je podnosio molbu za putovnicu, potpisao obvezu na suradnju s Udbom. Vukoja je neposredno nakon ubojstva Hrvoja Urse pobjegao u Jugoslaviju u službenom automobilu zamjenika jugoslavenskoga generalnoga konzula u Frankfurtu.

Prema navodima kćerke Janje koja je u svom iskazivanju za „Skrivenu povijest“   Vohrić Ivanu u pisanom obliku dala izjavu a po priči njezine majke Anđe : 

„Izda ga Milan Vukoje iz mjesta Glavice kod Livna, za pedeset tisuća maraka, došao je na stan u 20 h navečer pozvao mog oca da pođe sa njim u neku garažu da je njegovo auto u kvaru da moj otac pogleda šta mu je, majki nije bilo drago da ide ali on je rekao mojoj majci da će se vratit brzo, ali kako je otiša nije se više vratio.“  

„U garaži je Udba čekala ne znam točno koliko ih je bilo, tu su oca tukli vezali ga u lance polomili ga cijelog i odvezli ga u Mercedesu stavili ga u gepek i svezali za njega neko željezo šta se stavlja pod kamione i bacili ga u rijeku Fuldu, Bog nije dao da potone 3 dana, policija ga našla na obali a ukopan je nakon 12 dana“

Iko Domazet, alias Nikola Kovačić, pisao je u emigrantskom časopisu Nova Hrvatska br. 21/1979.: “Nakon bijega iz Njemačke Milan Vukoja se sklonio kod roditelja u selo Glavice, nedaleko od Glamoča.

Gotovo svakog dana odlazio je nestrpljiv i nezadovoljan u Udbu u Livno. Na Udbi su ga smirivali i govorili mu da čekaju obavijesti iz republičkog SUP-a u Sarajevu. Na kraju je došao i taj odgovor. No, Udba iz Sarajeva javila je Udbi u Livno da oni nemaju pojma ni o Milanu Vukoji ni o njegovim deviznim potraživanjima. Smjesta je otputovao u Mostar, uvjeren da se radi o zabuni. Mislio je da će sve razjasniti na mostarskom SUP-u, uz pomoć Stanislava Čolaka, Udbina funkcionera, kojem je bio poznat čitav slučaj.

Ali i tu kao da se sve urotilo protiv Vukoje. Odveli su ga ipak prijateljski u hotel Neretva na konak i obećali mu da će, kad dođu nadležni iz Sarajeva, sigurno sve biti sređeno. Sutradan, točnije 13. 1. 1969., kad je čistačica otvorila vrata hotelske sobe, nije mogla vjerovati vlastitim očima. Na krevetu, pokriven do grudi, ležao je zaklan čovjek. Potraživanje Milana Vukoje bilo je tako “riješeno”.

U kasnijem iskazu visoki dužnosnici Udbe su odgovornost za to dvostruko ubojstvo pripisali tadašnjem službeniku livanjske Udbe Mirku Hercegu, šefu mostarske Udbe Stipi Grizelju i inspektoru druge uprave bosanskohercegovačke Udbe Stanku Karadegliji.

Karadeglija je još 1973. godine., poginuo u automobilskoj nesreći,  na cesti između Konjica i Jablanice, vozeći se na godišnji odmor  iz Sarajeva prema Jadranu. Grizelj je umro kasnije u Mostaru. Pokopan je na mjesnom groblju u Vitini, a pogreb je predvodila nekolicina hercegovačkih fratara koju se inače sumnjičilo za suradnju s Udbom. Udbaš Herceg, prema posljednjim podacima, živi kod rodbine u Vojvodini.

Supruga Anđa i Hrvoje Ursa imaju dvoje zajedničke djece kćerku Janju i sina Josipa, dok je Hrvoje imao još jednog sina po imenu Ante sa gospođom Milicom, podaci dobiveni od kćerke Janje koja bi rado htjela upoznati svog polubrata i bila bi zahvalna za svaku informaciju koja bi vodila do spajanja obitelji.

HRVOJE USRSA zbog političke aktivnosti morao je emigrirati 1961 godine u Njemačku odmah nakon odsluženja ondašnje JNA. Tada su već imali djevojčicu Janju staru dvije i pol godine, supruga Anđa je ostala trudna pa je nedugo zatim rodila i Josipa.

Hrvoje nije mogao ostvariti nikakav kontakt prema obitelji a bilo je i opasno po obitelj jer su ih ondašnja UDBA i Milicija svakodnevno maltretirali. Noćnim upadima u kuću vršili su česte pretrage kuće i radili druga maltretiranja. Hrvoje je tada u Frankfurtu upoznao Milicu i sa Milicom imao sina Antu koji se je rodio u Njemačkoj.

Nakon što je Anđa krajem 1966 godine uspjela preko svog ujka napraviti putovnicu tako što je njezin ujko skinuo sliku svoje supruge i stavio Anđinu sliku na putovnicu, Anđa je došla u Njemačku i zatekla gospođu Milicu i njihovog sina Antu da žive zajedno sa Hrvojem u stanu.

Hrvoje je bio iznenađen jer nije niti u snu mogao zamisliti da će više vidjeti suprugu Anđu, što se je kasnije i pokazalo opravdanim jer ga je UDBA nakon kratkog vremena dala ubiti. Uglavnom gospođu Milicu i sina Antea je preselio na drugu adresu i brinuo se za njih ali ne baš dugo … jer

Kako je to UDBA i radila 26/27.09.1968 godine ubili su Hrvoja Ursu koji je iza sebe ostavio obitelj i troje male djece, Janju, Josipa i Antu. Pokopan je na groblju u Frankfurtu i do danas njegove kosti nisu prenesene u Hrvatsku.

U samoj noći ubojstva Hrvoje Urse naknadnim istraživanjem utvrđeno je: Kako je te iste noći iz Pariza u Frankfurt došao Ilija Stanić ubojica Vjekoslava Maksa Luburića gdje se je u Frankfurtu zadržao deset dana i potom se vratio natrag u Pariz. Ove informacije su dostupne kroz svjedočenju Ilije Stanića UDBINOM operativcu Mići Japundži dana 30. travnja 1969 u samom sjedištu bosanske centrale Sarajevske UDBE samo nekoliko dana nakon ubojstva Vjekoslava Luburića gdje istom operativcu u detalje opisuje ubojstvo Vjekoslava Luburića iz čega se je moglo ući u trag da je Ilija Stanić bio u Frankfurtu u noći ubojstva Hrvoje Urse.

Naime Vjekoslav Maks Luburić je Iliju Stanića 16. rujna 1968. potjerao zbog svađe sa njegovom obitelji iz Carcagentea no dao mu je preporuku svojih nekolicine prijatelja iz Francuske i Španjolske zbog rješavanja boravka i zaposlenja. Tako se iz svjedočenja vidi da je isti dan 26.09.1968. iz Pariza došao u Frankfurt sa nepoznatom još jednom osobom iste večeri kada je ubijen Hrvoje Ursa.

Taj isti Ilija Stanić rođen 19. listopada 1945 godine u selu Čolapeci, općina Konjic, UDBIN ubojica i suradnik je nakon raspada Jugoslavije bio zaposlen u Zagrebu, u intendantskoj službi UNCRO-a na Črnomercu, POLICIJI ispred nosa na samo 200 metara te ujedno bio i član HDZ BiH broja iskaznice 101 u Sarajevu.

Za kazneno djelo ubojstva Vjekoslava Luburića 1996 godine nastupila je zastara. Pogledajte kratki video isprike Ilije Stanića na grobu GENERALA VJEKOSLAVA LUBURIĆA.

Ivan Vohrić © skrivena-povijest.com

https://fb.watch/8krz814pm_/

KOLIKO SU NAŠI HRVATSKI POLITIČARI SPREMNI RISKIRATI

Imamo li mi hrvati nekog političara koji bi bio u stanju pred cijelim svijetom se suprostaviti i izreći ovakve riječi poput Vuka Jeremića ?

Što bi se dogodilo kada bi se Plenković recimo zauzeo u obrani hrvatskog pozdrava “ZA DOM SPREMNI”

Je li našim političarima najbitnije se “uguziti” na neka mjesta u EU, pritom ne mareći za nacionalne interese svojeg naroda ?

Zašto recimo u hrvatskoj nema prosvjeda protiv ovakve anemične politike vlade, dok su recimo srbi spremni srušiti pola Beograda.

Zašto se hrvati srame svoje povijesne prošlosti, dok se recimo srbi ponose svojim četnicima, pa je tako preko suda u Beogradu rehabilitiran Dragoljuba (Dražu) Mihailovića.

Poštovani prijatelji i pratitelji facebook grupe „SKRIVENA POVIJEST“, poštovani građani grada Zagreba. Kroz ove lokalne izbore čuli ste obećanja vrlih političara kako će sve učiniti da vam bude bolje, između ostalog poboljšati će vam kvalitetu života, riješiti vaše probleme nezaposlenosti, a ujedno time i  financijske probleme u koje ste upali zbog nezaposlenosti kao i uslijed covid – 19 krize zbog koje je velika većina ljudi ostala bez posla. Vidjeli ste i čuli razna prepucavanja između ljevice i desnice, vidjeli ste slogu i ujedinjenje „LJEVICE“, što zasigurno još dugo godina nećete vidjeti na „DESNICI“, zašto ? Zato jer „desnica“ ne postoji još od 1992 godine, a istinski i pravi pravaši koji su mogli biti vođe svog naroda su pobijeni ili riješeni kroz ratne sukobe protiv srpskojugoslovenskog okupatora, ustvari namjerno likvidirani.

Mi hrvatski dragovoljci koji smo 1991 stali u obranu hrvatskog naroda i hrvatski branitelji Republike Hrvatske zasigurno se nismo borili za povratak komunističkog režima, Jugoslaviju, Srbiju i pripadajuće njihove manjine, jer velika je većina tih srpskih manjina bila povod i nepremostiva zapreka u stvaranju demokratske Hrvatske države, velika je većina njih bila sudjelovala u oružanom sukobu protiv svojih građana, stanovnika i susjeda, no moram napomenuti kako je jedan zavidan broj od njih oko 10 000 koji su se smatrali građanima hrvatske odanih i pravednih stalo u obranu svoje domovine Hrvatske. Po završetku rata su kasnije stavljeni na marginu života jer su ih srbi prezirali, dok ih jedan dio Hrvata nije priznao kao sebi jednake i ravne. Kako bi ih i priznali kad su zaboravili svoje hrvate, poginulu rodbinu, prijatelje i braću.

Ovo vam pišem kako bismo odgonetnuli gdje su nestale te hrvatine, gdje je nestao taj narod hrvatski koji je za pitanje na plavom listiću, o suverenosti i samostalnosti Hrvatske, glasovalo njih ukupno 3.051,881 glasača ili 83,56 % od ukupnog broja registriranih glasača.

„ZA“ je glasovalo 2.845,521 glasač što znači 93,24 % izašlih na referendum

„PROTIV“ je glasovalo 126.630 glasača ili 4,15 % glasača koji su pristupili referendumu

Nevažećih plavih listića bilo je 1,18 % od broja izašlih glasača

Postavljam vam pitanje kakav ste vi narod, kakvi ste vi hrvati kad ste dopustili da vas za 30 godina sj**e ovih 4,15% glasača koji nisu htjeli Hrvatsku ? Jeste li uopće zaslužili ovu državu koju smo vam mi dragovoljci i hrvatski branitelji Republike Hrvatske stvorili !

Pitam vas, zbog čega je sva ta mladost izginula, zbog čega su roditelji ostali bez svoje djece, djeca bez roditelja ? Dali smo vam svoju mladost, obitelj, zdravlje i živote kako bi stvorili Hrvatsku državu koju vi niste bili sposobni voditi i sačuvati od onih protiv kojih smo ratovali, oslobodivši vas od njihove dugogodišnje jugokomunističke politike i posljedica. Što još očekujete od nas ? Da još ovo nas malo živih, kolektivno počinimo samoubojstva jer ne možemo gledati ovu nezainteresiranost vlastitog naroda za događanja u državi.

Kako možete ujutro kada se probudite pogledati se u ogledalo, a ne izaći na izbore i iskoristiti pravo za učiniti tolike potrebne korjenite promjene, nego ste nas predali i izručili natrag onima koji će voditi politiku propalog komunističkog doba i gorkih sjećanja.

Izgubili ste vjeru u Boga, izdali ste svoje branitelje, izdali ste svoju djecu koja će zbog vas i vaše malodušnosti jednog dana proći pakao života koji smo mi prolazili za vas, sve se vraća u krug prošlosti ali povijest se ne zaboravlja radi budućnosti.

Veritas Vincit – Ivan Vohrić – Zagreb, 20.05.2021.

IVAN VOHRIĆ OBRISAN PROFIL OD STRANE FACEBOOKA

Poštovani članovi i prijatelji kao što znate za 29 dana FB će izbrisati grupu i stranicu “SKRIVENA POVIJEST” te FB stranicu Ivan Vohrić iako sam im poslao svoju osobnu iskaznicu koju su skenirali kako bi utvrdili istovjetnost mojih navedenih podataka. Njihov je odgovor bio da sam učestalo kršio smjernice zajednice, pa između ostalog jedna od apsurda je bila jer nisam htio prihvatiti njihove oglase na svoje video uratke za koje bi još dobio i plaćeno ali bi mi kontrolirali koje bi video uradke mogao objavljivati, šta da vam kažem nego teška kurvanjska posla od facebooka i njhovih administratora i to je bilo jedno od kršenja smjernica zajednice.

Prije mjeseca dana, dvije SRPSKE medijske audio vizualne kuće ponudile su mi 20 000 eura za video zapise i otkup autorskih prava, video uradci najviše sadržavaju četnike te srpske paravojne postrojbe na teritoriju Hrvatske kroz koje se kompromitiraju i otkrivaju razne povijesne istine i SRPSKA LAŽNA PROPAGANDA a ponajviše učinjeni njihovi zločini prema Hrvatskom narodu.

Naravno ja sam odbio takvu ponudu jer mi je odmah bilo jasno zbog čega oni to žele, preuzimanjem mojih video zapisa oni se više nikada ne bi objavljivali a naša djeca nikada ne bi znali potpunu istinu o domovinskom ratu i dijelovima povijesti iz NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE u razdoblju od 1941 – 1945 god. te SRPSKOJ AGRESIJI NA RH i HRVATSKI NAROD.

Kao što vidite puno je ljudi ostalo bez svojih FB profila zbog istine i korištenja svojeg USTAVNOG prava o slobodi govora i izražavanja. Sloboda izražavanja misli obuhvaća slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja opisano u čl. 38 Ustava RH, taj dio Ustava RH primjenjuje se izgleda samo na nacionalne manjine poglavito na srpske medije iz Hrvatske koje dobiju i novčanu potporu hrvatske države preko vlade RH.

Za Hrvate dolaze teška vremena, zapamtite, njihov je cilj razjediniti hrvatski narod kao bi mogli upravljati našom državom i svim njezinim prirodnim bogatstvima, “određena elita” iz EU će kupiti našu Domovinu Hrvatsku i Hrvati više neće biti njezini vlasnici, njima zato ne odgovara istina o Domovinskom obrambenom ratu jer njihov je zadatak izjednačiti Hrvate i Srbe u isti koš, to su već započeli kroz HAŠKO suđenje našim HRVATSKIM BRANITELJIMA koji su odgovarali za ono što su branili svoj NAROD i svoju DOMOVINU, oni žele žrtvu i agresora izjednačiti kako bi stvorili novu BALKANSKU EU REGIJU, svaki spomen HRVATSTVA I SRPSKE AGRESIJE NA HRVATSKU JE ZABRANJEN.

Pratite političke govore čelnih ljudi u VLADI RH spominju li četnike, srbe, srpsku agresiju, srpskog agresora, obratite pozornost i sve će vam bit jasno..

Veritas Vincit

NIJE BLEIBURG SPOMEN IZGUBIO – VIDEO ZBOG KOJEG JE OBRISAN PROFIL